Sanja Vujačić
Imaju li danas analitičari uopće pravo na nijansu, ili obavezno moraju svoju paletu boja ograničiti na crno-bijelo oslikavanje krvavo-crvenog ukrajinskog ratnog vihora?
Ne samo da imaju pravo na kompletnu paletu boja, nego im je i dužnost upotrijebiti ju u potrazi za načinima izbavljanja ukrajinske populacije iz ratne zamke u koju je uhvaćena. Poglavito u ovom trenutku, u kojem je u prvi plan opet izbio apsurd koji je doveo do širenja rata iz Donbasa na cijelu Ukrajinu.
Ruska invazija je započela odbijanjem ukrajinskog predsjednika Zelenskog da se obveže da Ukrajina neće pristupiti NATO savezu (iako ju NATO nije htio), te odbijanjem statusa neutralnosti. Samo dvadesetak dana kasnije, nakon tisuća izgubljenih života, nakon što su se ukrajinski gradovi pretvorili u ruine i dva i pol milijuna stanovnika napustilo ratna žarišta, Zelenski je izjavio kako je sada spreman obvezati se da Ukrajina neće pristupiti NATO-u. Međutim i dalje odbija ideju neutralne Ukrajine prema modelu Švedske i Austrije, te je zatražio pomoć od SAD-a. Tamo mu je ponovljeno da se ni jedan NATO-vojnik neće boriti u Ukrajini, ali je deblokirana nova milijarda dolara za naoružanje, a Joe Biden ruskog je predsjednika nazvao ratnim zločincem. To je kao da je SAD svijetu poručio: Amerikanci će u Ukrajini voditi rat protiv Rusije do posljednjeg Ukrajinca!
Iako je jasno da je taj rat neuspjeh diplomacije, posebno američke, i dalje je jedino rješenje u sprječavanju daljnjeg krvoprolića diplomacija. Pomaci u pregovorima bit će mogući tek kada akteri sukoba napuste crno-bijelo oslikavanje spornih događaja iz bliske i dalje prošlosti.
Barun de Montesquieu, prosvjetitelj previše inteligentan da ne bi bio skeptičan prema krajnjoj vrijednosti svih stvari, po tom pitanju konstatira kako „postoje samo dvije vrste pravednog rata: onaj koji se vodi za obranu od agresora i onaj koji pomaže napadnutom savezniku“. Za razliku od svih vojnih napada teritorija međunarodno priznatih država u posljednjih 30 godina, za razliku od dvadesetak drugih ratnih agresija koje se u ovom trenutku vode u svijetu, rusku agresiju na Ukrajinu Zapad je odmah priznao kao pravedni rat. I to, za čudo, ne samo analitičari, nego sve države Atlantskog saveza. Naprotiv, u korijenu je suzbijena odmah izražena skeptičnost neovisnih analitičara prema pravednosti rata koji NATO-saveznici u Ukrajini vode protiv Rusije na način da ga prvo nisu spriječili, a potom su pravedni rat Ukrajinaca stavili u službu ostvarivanja vlastitih strateških ciljeva. Jednom rukom ukrajinskim braniteljima pomažu kao da su im saveznici. Drugom ih rukom guraju od sebe i viču da im saveznici nisu. Kristalno je jasno, jer oni to ni ne skrivaju, da takvom taktikom izbjegavaju direktne materijalne štete i ljudske žrtve na vlastitom tlu. Koriste činjenicu da ukrajinski narod, uhvaćen u klopku pravednog rata i borbe za preživljavanje, više nema ni vremena, niti mogućnosti analizirati apsurdnu situaciju u kojoj se njene pro-atlantističke elite grozničavo bore za svrstavanje, a ne za neovisnost ukrajinske države. Spremne su na svakovrsna poniženja, samo da stanu pod zaštitničko američko krilo. Iako postoji rizik da za odanu službu zaštite interesa te velesile budu „nagrađeni“ kao npr. Kurdi nakon što su iznijeli pobjedu nad Islamskom državom.
Iza željezne zavjese
Niti zapadnoeuropske demokracije nisu dobile priliku analizirati apsurdnu situaciju u koju su ih uvukle njihove političke elite. Preko noći je pala „željezna zavjesa“. Ona je udaljila mogućnost preispitivanja uznemirujuće veze Amerike i njenog predsjednika osobno s ukrajinskom političkom i ekonomskom vrhuškom koja s Rusima vodi rat za prihode od plina čija nalazišta nisu u neovisnoj Ukrajini, nego u neovisnoj Rusiji. Proglašavanjem Vladimira Putina „bolesnim, ludim, Frankensteinom, Hitlerom…“ europski su čelnici stavili ad acta sve analize gluhoće europskih obavještajnih službi i sljepoće europske diplomacije, koja čini da su Europljani neobaviješteni i nespremni prilikom izbijanja bilo kakve krize. Sa zapadne strane željezne zavjese započeo je „lov na vještice“. Televizijske platoe zauzeli su „dežurni atlantisti“. Oni su iz svojih udobnih fotelja, već u prvih 7 dana invazije, „dobili“ sve ratove protiv Putina: medijski, psihološki, ekonomski. „Dobili“ su čak i onaj vojni rat. Jer, kleli su se da nisu očekivali vojnu invaziju, ali i da im je istodobno poznata „Putinova namjera da blitzkriegom skine s vlasti atlantiste, u čemu nije uspio“. Iako je odmah bilo jasno da Putin, za razliku od ostatka Europe, ima vremena u situaciji u kojoj se ne radi o munjevitom osvajanju teritorija, nego o ideološkom ratu koji zahtijeva rovovsku borbu. Promaknulo im je da se Europa ponovno zatekla u zategnutom škripu između autentičnih reakcionara (euroazijanista) i pomahnitalih atlantista. Prvi izražavaju odbojnost prema modernizmu i afirmaciji individualnih prava, a u Vladimiru Putinu vide bedem kršćanske civilizacije protiv dekadencije Zapada. Oni drugi čvrsto vjeruju u superiornost Zapadnog morala, zahvaljujući kojoj ostvaruju pravo na preziranje svake želje Rusije da očuva utjecaj u svom bliskom susjedstvu.
Nered unutar atlantističkih trupa (nesuglasje unutar NATO-a i EU-a), nastao uslijed slabljenja američkog hegemona i njegova suočavanja s kineskim izazivačem u Indo-Pacifiku, učinio je da se ni jedan analitičar ne pozabavi ključnim pitanjem: tko je spustio željeznu zavjesu u Europi, Rusi ili Amerikanci? Spustili su ju Amerikanci, pa se povukli kako bi se koncentrirali na ključno odmjeravanje snaga s Kinezima u Indo-Pacifiku. Tako se, pod pretekstom izolacije ruskog agresora od ostatka svijeta, u stvari Europa našla izolirana. Prvo je, stvaranjem čisto anglofonskog NATO-bis saveza (Aukus) i obavještajnom blokadom putom čisto anglofonske obavještajne organizacije FiveEyes, suzbijena svaka želja za moći europskih saveznika unutar Saveza. Potom je izazvan Putin, a europskim saveznicima prepušteno da smiruju bijes „ruskog medvjeda“. Kako se svijet ne rezimira na Zapad, željezna zavjesa nije prekinula ruske kontakte s Kinom i Indijom. Naprotiv, Europa se zatekla zatvorena i izolirana od ostatka Azijskog kontinenta kojem pripada. I nitko se ne zabrinjava, iako je jasno da je svaki zatvoreni sustav, prema prirodnim zakonitostima, osuđen na postupno odumiranje (na entropijsku smrt).
Rusofobija
U prvih 7 dana – za bruxelleske mogućnosti nevjerojatno brze reakcije sankcijama, kao i materijalne pomoći ukrajinskim borcima i izbjeglicama, djelovalo je da su zaboravljene sve nesuglasice između NATO-a i EU saveznika. Demokracije su složno zabranile ruska glasila Sputnik i Russia Today, zbog širenja laži. Ruska agresija predstavljena je kao da njome počinje povijest svih agresija, čime su automatski stavljene ad acta sve analize izvornog rusko-ukrajinskog sukoba: plinskog rata između ukrajinskih oligarha povezanih s američkim političkim strukturama i ruskim oligarsima pod zaštitom Putina. Kao i analize prema kojima povezanost svih, pa i demokratskih političkih struktura s milijarderima koje je iznjedrila globalizacija, čini da politika sve manje obraća pozornost na volju naroda (prevarikacija). Odmah je pronađeno i blokirano 7% od svjetske flote jahti kojih su vlasnici Rusi i blokirani su njihovi bankovni računi. Isto iako je Zapadu nemoguće naći i blokirati imovinu, npr. libanonskih visokih dužnosnika koji su libanonski državni proračun slali na svoje osobne europske i druge bankovne račune, zbog čega je narod već godinama bez struje i gladuje. U par dana, rusofobija je otišla tako daleko da su, nakon ruske dijaspore, njenom žrtvom postali i ruski sportaši i kulturnjaci. Rusija je isključena iz natjecanja za pjesmu Eurovizije, kao da ona više ne pripada Europi, za razliku od dalekog otoka-kontinenta, Australije. U Milanu, na Sveučilištu Bicocca, otkazan je seminar o Dostojevskom. U potresnom videu koji se proširio mrežama, Paolo Nori – romanopisac, prevoditelj i specijalist za rusku književnost, izražava svoje užasavanje i tugu zbog rektorova obrazloženja odluke: “Cilj je izbjeći bilo kakav oblik kontroverze, posebno unutarnje, u ovom trenutku velike napetosti”. Nori ogorčeno konstatira: “Ne samo da je danas u Italiji greška biti živ, nego i mrtav Rus. Dok je bio živ, Dostojevski je 1849. osuđen na smrt zbog čitanja zabranjene knjige. Ne mogu vjerovati da je talijansko sveučilište zabranilo tečaj o Dostojevskom zbog situacije u Ukrajini… Upravo u ovom trenutku moramo još više govoriti o Dostojevskom». Na napade probuđenih pobornika zdravog razuma, rektor je odgovarao argumentom “nesporazuma”. Noriu nije preostalo drugo nego seminar održati… negdje drugdje. Gdje? Sigurno ne u Zagrebu, u kojem Dostojevski već odavno nije u modi. U tom gradu knjiga općenito nije na cijeni, ali je nekim čudom preživjela ljubav prema klasičnoj glazbi. Stoga su u Zagrebu, „u ovom trenutku velike napetosti“, kako ne bi došlo do „nesporazuma“, skinute s repertoara situaciji neprilagođene „vesele“ patricije Čajkovskog. Kako ne bi ispalo da Hrvati Rusu Čajkovskom dozvoljavaju da se veseli ukrajinskoj nevolji.
Kako bi Dostojevski, čija genealogija kumulira poljske i ukrajinske pretke i kojeg je Nietzsce nazvao „genijalnim psihijatrom“, objasnio rusku agresiju i europsku rusofobiju? Možda: „Postoji politički, a možda i prirodni zakon koji zahtijeva da dva jaka i bliska susjeda, ma koliko u početku bili međusobno prijateljski raspoloženi, uvijek na kraju dođu do želje za recipročnim istrebljenjem[…] Ne uvjeravamo se u zdravlje vlastitog razuma zatvaranjem svog susjeda.“ (Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Dnevnik pisca 1877.-1881.)
Izbjegavanje nuklearnog rata 1962. i 2022.
Nakon 7 dana ruske invazije, ratna propaganda EU-a protiv Rusije s kojom službeno nije u ratu suočila se, u Francuskoj i Njemačkoj, s prizivom analitičara na zdravi razum. Na zaustavljanje rata pregovorima. Podivljale informacije o realnoj slici odmjeravanja snaga između Ukrajinske i Ruske vojske najbolje su odavali podaci o gubicima na ruskoj strani: prema američkoj statistici 2000 vojnika, a prema onoj Zelenskog 12000. Malo po malo, uz iskreno suosjećanje s ukrajinskim narodom koji brani svoje domove i obitelji, započela je kontradiktorna rasprava o čimbenicima koji su doveli do te bezizlazne situacije.
Ukrajinska kriza 2022., uspoređuje se s kubanskom raketnom krizom 1962., koja je počela razmještanjem sovjetskih nuklearnih projektila, borbenih zrakoplova i postrojbi kopnene vojske, zbog čega je svijet bio na rubu nuklearnog rata. Rat je izbjegnut jer 1962. nitko nije smatrao normalnim da jedna od dvije sile instalira rakete nekoliko stotina kilometara od druge. Situacija se promijenila 90-tih. Verbalnim dogovorom iz 1991. između Jamesa Bakera i Gorbačova, o kojem postoje zapisi dostupni u američkoj arhivi, Baker se obvezao da se NATO neće širiti na istok. Međutim prevladalo je uvjerenje da je hladni rat završen, te da postoji samo jedna, pobjednička američka supersila, koja svoju sferu utjecaja može širiti kamo god želi, pa i do samih granica Rusije. Što je, dakle, Putin zahtijevao prije invazije? 15 godina je na raznim svjetskim samitima ponavljao ono isto što je konačno, 21. siječnja 2022. I pismeno formulirao: zahtjev za pisanu obvezu o neširenju NATO-a na Ukrajinu i Gruziju, povlačenje ljudstva i naoružanja Atlantskog saveza iz zemalja istočne Europe koje su pristupile NATO-u nakon 1997., posebice iz Rumunjske i Bugarske. Zahtijevao je i da Kijev potakne provedbu Sporazuma iz Minska, te predlagao status neutralnosti za Ukrajinu. Na sve Putinove zahtjeve SAD i svi njeni saveznici i opet su složno odgovorili NE. Oni isti koji su 1962. mislili da nije normalno da nuklearna sila Rusija instalira svoje rakete nekoliko stotina kilometara od SAD-a, danas su čvrsto uvjereni da je normalno da nuklearna sila SAD instalira svoje rakete na samoj granici s Rusijom. Iz tog je razloga svijet bliže nego ikad globalnom sukobu – nuklearnom ratu.
Biden-Putin: hladna mržnja
Nakon što je Putin vlast u Kijevu prozvao bandom narkomana i neonacista, Zapad je posumnjao u njegovo mentalno zdravlje. Jasno je da se prvenstveno radilo o promišljenom opravdavanju neopravdivog – prolijevanja krvi i bratoubilačkog rata. Glede epiteta „narkomanska“ koji je Putin dao bandi, on najvjerojatnije proizlazi i iz osobne mržnje prema američkom predsjedniku, a koja nadilazi mržnju prema predsjedniku neprijateljske države. Radi se o aluziji na probleme s drogom Bidenova sina Huntera i na njegovu, nikad do kraja istraženu, povezanost s „ukrajinskom bandom“ optuženom za krađu prihoda od plina. Hladna mržnja se razvila prije 2014. i Majdana, tijekom njihova susreta 10. ožujka 2011. Tada je Joe Biden, u funkciji potpredsjednika SAD-a, službeno posjetio tadašnjeg ruskog premijera Vladimira Putina. Odlučio je svome sugovorniku dati lekciju iz demokracije, savjetovati mu da se ne kandidira za treći mandat kao predsjednik Rusije, jer to nije dobro ni za njega, niti za Rusiju. Nakon čega se između dvojice muškaraca razvio dijalog između gluhih. “Možete misliti da vi i ja imamo isti način razmišljanja jer imamo istu boju kože. Ali to nije slučaj”, odgovorio mu je ruski čelnik. “Gospodine premijeru, gledam vas ravno u oči i mislim da nemate dušu”, replicirao je Biden. “Vi i ja se razumijemo”, odvratio mu je Putin s ledenim smiješkom. Bideni danas, kad prepričava tu scenu, izražava zapanjenost. Vjerojatno jer se, prije Putina, ni jedan strani državnik nije usudio s njime razgovarati na ravnoj nozi.
Neonacizam i bojna Azov
Glede neonacista u ukrajinskoj vlasti, Zapad je s gnušanjem odbacio takve insinuacije, jer je ukrajinski predsjednik židovske vjere. Što ne objašnjava problem. Npr., najveće iznenađenje francuskih predsjedničkih izbora 2022. Je kandidatura poznatog esejista Érica Zemmoura, Francuza židovske vjere, koji je nedavno osnovao radikalno desnu stranku koju odlikuje nacionalizam zbog kojeg ga je lijevi i desni politički spektar okvalificirao nacistom, a od čega se i on branio pozivajući se na svoju vjersku pripadnost. Nacionalizam „ukrajinskog proljeća“ (Majdan) prvobitno je poslužilo kao instrument emancipacije Ukrajine od Rusije, poglavito ukrajinske buržoazije od one ruske. Međutim, s obzirom na bliske veze između ukrajinskih i američkih ekonomskih i političkih elita koje zajedno djeluju protiv onih ruskih, ubrzo se transformirao u agresivni nacionalizam. Taj nacionalizam nije samo instrument umanjivanja ruske moći u Ukrajini, nego je i američki instrument za provociranje Rusije. Nacisti su u Ukrajini, kao i drugdje u Europi, minorna, iako glasna i agresivna skupina. Međutim, dok su u ostatku Europe stavljeni na društvenu marginu i pod kontrolom, u Ukrajini su uključeni u vrh vlasti, što nije kompatibilno s demokratskim aspiracijama Zelenskog. Ne radi se samo o podizanju spomenika nacističkom kolaboratoru Stepanu Banderi, nego o uključivanju dviju nacističkih bojni u redovnu ukrajinsku vojsku. Prema Masha-i Cerovic, predavačici na EHESS-u i članici Centra za proučavanje ruskog, kavkaskog i srednjoeuropskog svijeta (Cercec), pukovnija Azov je paravojna skupina koja je dobila ime po Azovskom moru koje oplakuje Ukrajinu, Rusiju i Krim – koji je pripojen Moskvi 2014. U početku je to bila bojna sastavljena od dragovoljaca, Ukrajinaca i stranaca, koja je odigrala ključnu ulogu u oslobađanju Mariupolja, u proljeće 2014., kada se taj veliki grad Donbasa zatekao u rukama proruskih separatista. Bataljun je u studenom iste godine stekao status pukovnije, a odlukom Ministarstva unutarnjih poslova integriran je u Nacionalnu gardu Ukrajine i otad je dio institucionaliziranih ukrajinskih snaga. Povijesna jezgra puka Azov povezuje se s radikalnom neonacističkom ekstremnom desnicom koja brani teze o “bijeloj rasi”. Osnivač te oružane skupine, Andriy Biletsky, bio je zastupnik u ukrajinskom parlamentu između 2014. i 2019. Godine 2007. – tada kao član ultranacionalističke paravojne organizacije Patriots of Ukraine, objavio je tekst pod naslovom “Ukrajinski rasni socijalni nacionalizam”. Bojna se na frontu koristi nacističkim obilježjima: simbolom Trećeg Reicha, ezoteričnim simbolom “Crnog Sunca”, ili obrnutog “Vučjeg anđela”, simbola 2. SS Panzer divizije “Das Reich”. Smatra se da je, prije ruske „specijalne operacije u Ukrajini“, brojila oko 4000 pripadnika. Međutim njezin se broj uvišestručio nakon ruske invazije, priljevom ultranacionalista iz cijelog svijeta.
Upravo se u Mariupolju vode najkrvavije bitke. Do javnosti dopiru samo slike nevinih žrtava tog sumanutog rata između „ustaša“ i „partizana“. Jer u Ukrajini, kao u Hrvatskoj, Drugi svjetski rat još nije završio.
