J. Polović: Programi deradikalizacije imama – novo moćno oružje zapadnih vlada u borbi protiv terorizma

Nakon serije terorističkih napada koji su se prethodnih tjedana dogodili u Francuskoj i Austriji, lideri Europske unije imaju novi prijedlog kojim bi u okviru stare teme – deradikalizacije – obuzdali narastajući islamistički terorizam u Europi. Ovog su se puta u fokusu našli radikalni imami i radikalne džamije (koji inače neometano već desetljećima djeluju na prostoru Europske unije), pa je predsjednik Europskog vijeća, Charles Michel, nedavno iznio ideju o stvaranju europskog instituta za izobrazbu imama kao inovativnog alata kojim bi se napokon mogao suzbiti govor mržnje i spriječiti širenje terorizma u Europi. Prilikom svoje posjete Beču, gdje je odao počast žrtvama nedavnog terorističkog napada, Michel je rekao kako vjeruje da bi „škola“ za imame mogla pomoći “u borbi protiv ekstremističkih ideologija, nasilnog ekstremizma i širenja poruka mržnje koje hrane ove terorističke akcije.”

Istovremeno je Njemačka, u suradnji s Austrijom i Francuskom, izradila i predložila nacrt rezolucije za sveobuhvatnu europsku borbu protiv radikalnog islamizma. Strategija uključuje obveznu edukaciju europskih imama tijekom koje bi usvajali europski sustav vrijednosti, ali i obveznu integraciju imigranata, uz širenje ovlasti državnih službi kojima bi se omogućio pristup kriptiranoj online komunikaciji. Od imigranata se očekuje da ulože ozbiljan i aktivan napor kako bi naučili jezik i prihvatili vrijednosti europskih društava u kojima sada žive, dakle, temelj uspješne integracije podrazumijeva obrazovanje i edukaciju o zajedničkim europskim vrijednostima, ljudskim pravima, slobodi izražavanja, demokraciji, jednakim pravima za muškarce i žene te slobodi religije. U nacrtu se naglašava da migranti trebaju naučiti i prihvatiti da ljudi žive na različite načine te da ih kao takve moraju prihvatiti i tolerirati “sve dok su u skladu sa zakonom”.

Nakon terorističkog napada u Beču, austrijskoj javnosti još uvijek nije sasvim jasno kako je moguća radikalizacija mladih muslimana rođenih i odraslih u Austriji. Austrijske vlasti su zatvorile džamiju i islamsku nevladinu organizaciju u kojima se Kujtim Fejzukaj radikalizirao te ubio četiri osobe u sumanutom terorističkom pohodu. Fenomen radikalizacije sa svojim ekstremnim oblicima koji se globalno manifestiraju iznimno je promjenjive prirode. Razorne dimenzije (nasilne) islamske, ali i desničarske radikalizacije postale su dramatično vidljive u Evropi i predstavljaju ozbiljan izazov za evropska društva. Radikalizacija se odnosi na proces  u kojem individua ili grupa usvaja ekstremna uvjerenja, ali i ponašanja, zbog čega je znanstveno  istraživanje ovog fenomena u posljednjih petnaestak godina postalo prioritetno unutar sigurnosnih studija. Koliko god se zapadna društvena i humanistička misao bavi ekstremistima, činjenica je da ne postoji cjelovit konceptualni okvir unutar kojeg bi bilo moguće sagledati narastajuću problematiku. Pregledom brojnih znanstvenih radova kao i stručnih publikacija koje istražuju motive i uzroke radikalizacije, moguće je zaključiti da ne postoje vojna rješenja, stoga, se pribjegava „soft“ alatima deradikalizacije kao ključnog alata u borbi protiv terorizma kojima je, prema vjerovanju stručnjaka, moguće promijeniti ne samo um i razmišljanje, već i dušu postojećih, osobito potencijalnih terorista.

Džamije zaista jesu ključna mjesta u kojima islamistički militanti u Europi mobiliziraju svoje pristaše, međutim, zapadne su vlade do sada uglavnom malo pozornosti pridavale „radikalnim imamima“ kao i sve brojnijim „aktivistima“ islamskih nevladinih organizacija koje potpuno slobodno, štoviše često i financijski podržane od zapadnih vlada djeluju na području zemalja Europske unije, pa tako i u našem susjedstvu. Danas, zapadne sigurnosne službe otvoreno upozoravaju da u BiH tajno djeluje preko tisuću obavještajnih agenata iz islamskih zemalja. Prema izvještaju Europskog parlamenta iz 2017., zemlje Arapskog zaljeva znatno su pojačale svoj ekonomski, ali i ideološki utjecaj na Zapadnom Balkanu, osobito u Bosni i Hercegovini (https://www.radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/utjecaj-saudijske-arabije-na-balkan-i-bih-finansirali-militante-sa-800-miliona-dolara/284670). Tako je Saudijska Arabija uložila više od milijardu eura u razne investicijske projekte na Balkanu što nije sporno, međutim, ova zaljevska monarhija svoj ekonomski utjecaj izgrađuje na ideološkom pristupu regiji. Nakon rata, Saudijci su se fokusirali na investicije u osnaživanju vlasti (financijska potpora bošnjačkim političkim strankama), te unaprijeđenju zdravstvenog sustava. S vremenom, uspostavljanje usporednog obrazovnog i religijskog sustava na području BiH, tj. izgradnja i financiranje džamija i škola koje šire ultra-konzervativnu doktrinu, poznatu kao vehabizam, postao je najsporniji dio utjecaja Saudijske Arabije u BiH.  Postojanje paradžemata na prostoru BiH prouzrokovalo je ozbiljne socijalne i sigurnosne probleme u BiH, ali i cijeloj regiji. Naime, ekonomsku podršku brojnim obiteljima kojima je neophodna (npr. studentima stipendija), uvjetuju nošenjem burke ili hidžaba, puštanju brade, te prakticiranjem ove radikalne forme islama.

Što se tiče zapadnoeuropskih zemalja, vjeruje se da se snažna radikalizacija i regrutiranje odvija u zatvorima ili u tzv. “gateway organizacijama” koji pojedince ideološki pripremaju i socijaliziraju u ekstremistički „milje“. Islamistički „karizmatici“ vješto koriste identitetske sukobe mladih muslimana koji kulturu islama i vrijednosti njihovih roditelja pretpostavljaju vrijednostima zapadnog društva u kojem su najčešće rođeni i odgojeni. I sam Fejzulaj je održavao snažne veze s rođakom koji je kao pripadnik „Islamske države“ bio na izdržavanju kazne, kao i veze s islamističkom zajednicom u BiH, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji.  Pored toga, internet, te društvene mreže zauzimaju sve značajniju ulogu u novačenju islamističkih militanata, osobito kroz potpuno nove oblike militantnog aktivizma opisanog kao ‘virtualno samozapošljavanje’. Dakle, već unazad nekoliko godina zapadne su vlade prepoznale ulogu radikalnih džamija, radikalnih knjižara, ali svakako i radikalnih imama koji misionare po zemljama Zapada, međutim brojna izvješća daju preporuke da se obrati pozornost na radikalizaciju koja se provodi u europskim zatvorima u kojima se iznimno lako novače islamski militanti.

Međutim, opće je poznato da Europska unija ima problem s usuglašavanjem vlastitih antiterorističkih strategija, ali problemi postoje i na nacionalnim razinama. Tako je, primjerice, 2010. godine, donji dom Parlamenta Velike Britanije, britanski program borbe protiv nasilnog ekstremizma koji se fokusirao isključivo na muslimane, proglasio „beskorisnim, stigmatizirajućim i potencijalno otuđujućim.“ Također, 2014. godine izvještaj Europskog parlamenta zaključio je da su„…empirijska istraživanja pokazala da širenje opsega „mekih„ kontra-radikalizacijskih mjera prema onome što se smatra tradicionalnim kohezijskim radom u zajednici je štetno za oba cilja suprotstavljanja radikalizaciji i jačanju kohezije zajednice.“ Slično je i izvan Europe. Tako, je svega nekoliko godina prije i vlada Australije smatrala da „strategija za borbu protiv nasilnog ekstremizma može potkopati demokratske principe i socijalnu koheziju, povećati radikalizaciju i ojačati sukob i nasilje.“ I administracija predsjednika Obame primijetila je da su u fokusu strateških dokumenata borbe protiv terorizma uglavnom muslimanske zajednice kao jedine mete programa borbe protiv nasilnog ekstremizma.  Primjerice, tri pilot projekta borbe protiv nasilnog ekstremizma u Bostonu, Los Angelesu i Minneapolisu rade samo sa muslimanskim zajednicama i ne ulažu nikakav napor za rješavanje drugih oblika domaćeg terorizma. Ovaj fokus oslikava američke muslimane kao sumnjive i strance u američkom društvu, hraneći anti-islamski narativ koji postaje sve dominantniji u javnom diskursu.




U kontekstu rastućih izazova od islamske radikalizacije i nasilnog ekstremizma, EU je dugo vjerovala u tzv. „meki” ili „soft“ pristup u borbi protiv terorizma. Stoga su programi deradikalizacije integralni dio nove strategije protiv terorizma, time i u neviđenoj ekspanziji. Vlade brojnih zemalja su temeljito pristupile suzbijanju radikalizma i terorizma – od Belgije, Danske, Njemačke, Pakistana, Jemena, Saudijske Arabije, Singapura i Alžira – sve provode  programe koji odgovaraju kulturnim i društvenim okolnostima svake od ovih zemalja. Prema medijskim izvještajima, uspješna prevencija radikalizacie počinje na mjestima na kojima se pojedinci i radikaliziraju Zasigurno, to su džamije i zatvori, pri čemu treba apostrofirati ulogu  karizmatičnih vjerskih lidera. Nadalje, osobito su zatvori bili pogodna sredina za razvoj i širenje ideologije militantnih organizacija, za regrutiranje novih članova i za intenziviranje narativa svakog radikalnog pokreta u Evropi od sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Što predstavlja uspješan program deradikalizacija i je li on uopće provodljiv? Može li sadržaj (obrazovno-socijalni-psihološki aspekt) ovih programa djelovati na promjenu moralnih, ideoloških i vjerskih stavova radikaliziranih pojedinaca, te može li njihovo racionalno preispitivanje u smislu cost benefit analize zaista imati učinke. Distanciranje od sudjelovanja u terorističkim aktivnostima može biti motivirano mogućnošću stjecanja brojnih beneficija, a zapadni programi sve češće uključuju i cijele obitelji. Brojni programi deradikalizacije se fokusiraju na diskreditaciju ekstremističke ideologije kroz teološki dijalog. Međutim, za razliku od muslimanskih zemalja, gdje programi deradikalizacije uklјučuju značajnu teološku komponentu, evropske vlade, čak i one koje održavaju vezu sa muslimanskom zajednicom  zaista teško uspijevaju promovirati ovakvo sveobuhvatno tumačenje islama. Europljani radikalizaciju sagledavaju u kontekstu šire socijalne problematike integracije muslimanskih zajednica u zapadna vrlo liberalna društva. Problem integracije se promatra s aspekta  neodgovarajuće ekonomske, društvene i političke uključenosti ovih ljudi u europska društva, njihove visoke stope nezaposlenosti, kriminaliteta, urbane fragmentacije i drugih socijalnih anomalija. Stoga su programi deradikalizacije usmjereni na pružanje pomoći bivšim militantima i njihovim obiteljima kako bi pronašli alternativne izvore prihoda, stanovanja, zdravstvene zaštite i obrazovanja te da se „vrate“ u društvo. Međutim, europski lideri bi zaista trebali uzeti u obzir mogućnost da će radikalizirani pojedinci biti manje spremni prihvatiti zapadne liberalne vrijednosti koje su sve češće osporavane i od domaćih populista, osobito desnog radikalizma.





Naime, politologinja Nina Scholz u autorskom članku za Der Standard odbacuje opravdanja koja idu u smjeru socijalne zapostavljenosti ili izgubljenosti mladih muslimana u urbanim društvima Zapada. U članku se upozorava i na opasnost trenutne antiislamske kampanje s ekstremno desnog političkog spektra u Austriji, a, kako navodi, primjer radikalizacije mladih Albanaca s Kosova i Sjeverne Makedonije „potvrđuje upozorenja da se snaga i opasnost ideologije političkog islama ne smije podcjenjivati“ (DW,10.11.2020).

Komentari

komentar

You may also like