Dok sjedimo kod kuće i dok slušamo putem raznih medija stalno ponavljanu mantru „ostani doma“, upotpunjenu uputama o pranju ruku i ne dodirivanja lica, neminovno se nameće pitanje: koliko će se promijeniti naš život nakon pandemije? Koliko će se promijeniti svijet? Je li Covid-19 samo jako ubrzao proces koji je već ionako započeo mnogo ranije?
U ovom „ratu protiv nevidljivog neprijatelja“ kako ga je opisao francuski predsjednik Macron, možda je još preuranjeno donosti zaključke, obzirom da ne možemo znati točno kada će pandemija biti okončana, pronađen lijek i cjepivo, odnosno s čime se sve još vezano na virus možemo suočiti. No, svakako je potrebno razmotriti prvenstveno političke i ekonomske posljedice, a zatim i sve ostale koje iz toga proizlaze. Državnici, diplomati, geopolitički stratezi kao uostalom i stručnjaci s drugih područja, svjesni su toga da žive u vremenu kada moraju biti koncentrirani na svakodnevnu borbu s corona virusom, a istovremeno promišljati o onome što će ova kriza ostaviti svijetu. Generalni tajnik António Guterres rekao je: „Odnos između velikih sila nikada nije bio tako disfunkcionalan. Covid-19 dramatično pokazuje ili ćemo se udružiti (zajedno) … ili možemo biti poraženi.“
Globalizacija čini posljedice izbijanja bolesti puno dalekosežnijim, pri čemu stvara geopolitičku i ekonomsku dimenziju koja će utjecati na oblikovanje globalnog sustava na drugačiji način. Pandemija coronavirusa pokazala je da su globalni lanci opskrbe i disribucijske mreže duboko podložni poremećajima, tako da je izvjesno da će tu doći do promjena. Upravo globalizacija je omogućila tvrtkama da se bave proizvodnjom u cijelom svijetu, te da robu isporučuju u realnom vremenu (smanjujući troškove skladištenja) tvoreći tako dobro koordinirani sustav. Obzirom na gubitke na financijskim tržištima, ovaj model bi se najvjerojatnije mogao promijeniti nastajanjem nove faze u globalnom kapitalizmu. U ovoj fazi opskrbni lanci mogli bi se približiti proizvodnima, te stvarati zalihe kako bi se zaštitili od eventualnih poremećaja u budućnosti. Rezultat toga mogli bi biti kratkoročni profiti kompanija, ali čitav sustav bio bi otporniji. Ekonomska samoizolacija uzrokovana Covidom-19 prisiliti će vlade, kompanije, pa i cjelokupna društva da ojačaju svoje kapacitete i da se usmjere na vlastite snage. U tom kontekstu malo je vjerojatno da će se svijet vratiti ideji globalizacije na način kako je ona definirana na početku 21. stoljeća. Svijet je ranjiv zbog globalizacije, ali rješenje je upravo u tome da države međusobno još više surađuju. Ako etika globalne suradnje bude bolja, ojačati će i sigurnost. Bez poticaja za očuvanje zajedničkih dobitaka od globalne ekonomske integracije, arhitektura globalnog ekonomskog upravljanja uspostavljena u prošlom stoljeću mogla bi se promijeniti. Isto tako tehnologije dvadesetprvog stoljeća donose puno toga s čime se čovječanstvo do sada još nije susrelo, a u ovom času posljedice nije moguće sagledati. Pitanja su to koja otvara ne samo primjena umjetne inteligencije već i ostalih sada nepredvidivih situacija koje mogu nastati. O klimatskim promjenama da i ne govorimo. Za sve ove situacije neophodni su dogovorni sustavi izvješćivanja, zajedničke kontrole, zajednički planovi za izvnredne situacije, te norme, pravila i ugovori koji se moraju provoditi za moderiranje međusobnih brojnih rizika, a za sve to neophodna je i nužna suradnja svih na globalnoj razini.
Izolacionalizam i politika America first koju vodi američki predsjednik Trump, nije politika koja će zaštiti Ameriku od virusa, niti od posljedica djelovanja virusa. Obnova međunarodnih i globalnih saveza koji su oslabljeni tijekom Trumpove administracije bili bi svojevrsni društveni pomak koji bi SAD mogao učiniti sposobnijim da se nosi sa nekom novom budućom pandemijom. Profesor Joseph S. Nye, Jr. smatra da je američkoj moći potrebna nova strategija.
Strategija nacionalne sigurnosti koju je predsjednik Trump najavio 2017. godine usmjerena je na konkurenciju velikih sila. Ova situacija s Covidom-19 pokazala je koliko je ta strategija neadekvatna. Niti jedna država, makar ona bila i svjetski lider, nije se u mogućnosti sama nositi s izazovima koje pandemija nosi. Svijet je u početku krizu dočekao neusklađeno, a previše je zemalja ignoriralo znakove upozorenja i djelovalo samostalno. Sada je sasvim jasno da je jedini izlaz zajedništvo.Trumpovo narušavanje globalnog trgovinskog poretka zbog trgovinskog rata s Kinom, zasigurno je otežalo organiziranje koordiniranog odgovora na pandemiju i onemogućilo uspostavu potrebnog svjetskog vodstva. SAD su u ovoj krizi pokazale da zastupaju prvenstveno vlastiti interes na međunarodnoj sceni. Na unutarnjem planu očigledna je nedovoljna organiziranost za pružanje adekvatne medicinske skrbi za stanovništvo kao i nemogućnost zadovoljavanja ostalih potreba građanstva u ovim uvjetima. Američki odgovor na krizu oblikovala je federalna struktura, dinamični privatni sektor i kultura građanskog angažmana. Kao svjetki lider SAD su mogle djelovati tako da se smanje globalni učinci ove pandemije, na način da su omogućile bolji i pravovremeni pristup i razmjenu informacija ključnih za pripremu i usmjeravanje resursa tamo gdje su najpotrebniji, jednako tako na državnoj i međunarodnoj razini. Moglo bi se reći da je Washington u ovoj krizi propustio priliku da se dokaže kao svjetski lider. Svaka zemlja na prvo mjesto stavlja svoj nacionalni interes; važno je pitanje kako se široko ili usko taj interes definira. Kriza Covid-19 pokazuje da se primjenom ove strategije SAD neće moći nositi na adekvatan način sa izazovima koje postavlja svijet nakon pandemije. Globalizacijski procesi u kojima su središnje mjesto zauzimale SAD, mogli bi se ubrzati i dovesti Kinu u središte.
Europska unija pokazala je visok stupanj nejedinstvenosti u borbi protiv Covida-19. Dok su neke članice djelovale odmah, poduzevši sve potrebne mjere prevencije i zaštite stanovništva, druge članice primijenile su druge taktike. Činjenica je da se Europska unija nalazi na povijesnom raskrižju. Trenutačna je situacija mnogo opasnija od svih prošlih kriza EU-a, zbog zaista dramatičnih kretanja u EU i njezinim državama članicama. Covid-19 djeluje kao katalizator za sve postojeće krize koje godinama egzistiraju u EU, a aktualna kriza ne samo da djeluje razarajuće u svakoj od članica EU, već je jednako tako razarajuća i za samu Europsku uniju kao nadnacionalnu zajednicu, te dovodi u pitanje njenu legitimnost i razloge utemeljenja. Potrebno je osvijestiti političku i društvenu dimenziju europske integracije – ona mora rezultirati solidarnim akcijama EU-a i država članica. Stroge mjere štednje uvedene nakon krize 2008. godine uzrokovale su slabljenje socijalne države u članicama koje je kriza najjače pogodila, što se odrazilo na zdravstvene sustave tih država članica, te stoga nije posebno iznenađujuće što su posljedice pandemije tako drastične u Italiji, Španjolskoj i Grčkoj, kako u pogledu javnog zdravlja, tako i ekonomskog učinka. Zajednica koja prihvaća takve nejednakosti mora se bojati za svoj temeljni legitimitet. Pitanje socijalnih nejednakosti postavlja se već duže vrijeme, ali sada se postavlja na egzistencijalni način.
Još jedno goruće pitanje s kojim je suočena EU je pitanje izbjeglica. Kriza Covid-19 stavila je sudbinu izbjeglica na vanjskim granicama Europe iz središta pozornosti na periferiju – europski se mediji gotovo isključivo usredotočuju na položaj državljana država članica. Ali izbjeglice su u izuzetno ranjivom položaju kada se, čak i bez coronavirusa, nađu u kampovima koji ne ispunjavaju osnovne uvjete zaštite ljudskih prava čak niti u osiguravanju minimalnih higijenskih uvjeta, a kamoli mjera predostrožnosti protiv širenja virusa. Podsjećanje na zakonske obveze EU i njenih država članica malo će značiti ako postoji tako dubok nedostatak političke, a možda i društvene volje za priznavanjem solidarne odgovornosti za ljudska prava izbjeglica. Trenutačna kriza Covid-19, zajedno s postojećim dugotrajnim krizama EU, daje novu priliku – priliku za pronalaženje konstruktivnih odgovora. Europsko gospodarsko i fiskalno djelovanje mora se temeljiti se na solidarnosti. Njemački ministar Olaf Scholz predložio je trostruku shemu koja uključuje jeftine zajmove iz Europskog stabilizacijskog mehanizma (ESM), gotovinu Europske investicijske banke i shemu reosiguranja za slučaj nezaposlenosti u cijeloj EU, zaobilazeći pitanje zajedničkog duga. Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen obećala je postkoronski “Marshallov plan” koji bi se financirao iz zajedničkog proračuna, za sljedeće sedmogodišnje razdoblje do 2027. godine.
Za Kinu, odakle se zaraza Covidom-19 i proširila svijetom, moglo bi se reći da je sada u svojevrsnom krugu pobjede, vjerujući da se vješto preobrazila iz „krivca“ u „spasitelja“ svijeta.
Kini se mora priznati da se brzo i učinkovito mobilizirala za poraz Covida-19, nakon početnih pogrešnih koraka. Dok su zapadne zemlje pokušavale pronaći rješenje, Kina je uspješno suzbila epidemiju brutalnom učinkovitošću kao jaka autoritarna država. Početno prikrivanje i kažnjavanje zviždača zamijenjeno je naracijom herojske domoljubne pobjede koju su vodili predsjednik Xi Jinping i Komunistička partija Kine. Peking se sada bavi kapitalizacijom, tvrdeći da će njeno globalno vodstvo promijeniti svijet. Michel Duclos, bivši francuski veleposlanik u Institutu Montaigne, optužio je Kinu da “besramno pokušava iskoristiti svoju pobjedu protiv virusa u zemlji za promociju svog političkog sustava“. Kineski diplomatski pohod kroz zemlje u razvoju, gdje je najveći ubojica siromaštvo, bit će još odlučniji. Ljudski i ekonomski gubici zbog pandemije djelovati će još razornije u malim državama, slabim zdravstvenim sustavima, zagušenim masovnim tranzitom i neadekvatnim mrežama sigurnosti. Usred potencijalnog pada velikih zapadnih gospodarstava zbog zastoja radi pandemije, kineska su tržišta kapitala i dalje jaka, pa Kina može postavljati uvjete. Epidemija coronavirusa koja je „nastala u Kini“ i proširila se izvan kontrole zbog početnog negiranja i demantija, mogla bi tako završiti širenjem globalnog utjecaja Kine.
Rusija je uputila pomoć u medicinskoj opremi i materijalu, te liječničkom osoblju drugim zemljama. Predsjednik Putin najavio je paket pomoći liječnicima koji se bore protiv pandemije koronavirusa u zemlji, osigurao podršku za male i srednje tvrtke; pozvao regionalne čelnike, kojima je prenio ovlasti da poduzimaju mjere protiv širenja koronavirusa da se suzdrže od zatvaranja unutarnjih granica kako se ne bi zaustavilo gospodarstvo, zatvorile prometne, teretne i putničke veze između regija [ili] masovno ograničio rad tvrtki. “Sve prolazi i ovo će proći. Naša je zemlja prošla kroz mnoge ozbiljne izazove … Rusija ih je riješila sve. Pobijedit ćemo ovu zarazu coronavirusom” riječi su kojima je Putin potvrdio kako suvereno vlada situacijom.
Može se zaključiti da će Covid-19 ubrzati promjenu moći i utjecaja sa zapada na istok. Odgovor na pandemiju u Europi i Americi bio je spor i neusklađen, Kina je adekvatno reagirala nakon svojih ranih pogrešaka, najbolje su reagirali Južna Koreja i Singapur. Ono što se neće promijeniti je u osnovi sukobljena priroda svjetske politike. Prethodne svjetske krize nisu okončale suparništvo velikih sila, niti su podstaknute nove ere globalne suradnje. Teško je očekivati da će se to dogoditi i s Covidom-19. Svjedočit ćemo daljem razvoju globalizacije, promatrati kako građani gledaju na nacionalne vlade u njihovim naporima da ih zaštite, te kako države i tvrtke nastoje smanjiti buduće rizike. Možda će pandemija ojačati državu, a time osnažiti i nacionalizam. Sve vrste vlada usvojile su hitne mjere za upravljanje krizom, a možda se neke neće htjeti odreći ovih novih ovlasti kada kriza jednom završi.
No, u svakoj je zemlji mnogo primjera snage ljudskog duha – liječnika, medicinskih sestara, političkih lidera i običnih građana koji pokazuju otpornost, djelotvornost i vodstvo. To daje nadu da ljudi u čitavom svijetu zajedničkim naporima mogu prevladati nedaće i dati odgovor na ovaj izvanredni izazov.
