JE LI BAŠ PJONGJANG GLAVNA PRIJETNJA SVJETSKOJ SIGURNOSTI?

Prošlotjedna vijest o prvom sjevernokorejskom testiranju hidrogenske (ili termonuklearne) bombe, višestruko snažnije od „klasične“ atomske bombe, izazvala je burne reakcije diljem svijeta, a poglavito u Južnoj Koreji, Japanu i SAD-u, s kojima ta država ima izrazito neprijateljske odnose.

Sjeverna Koreja se 2005. proglasila nuklearnom državom, a 2006., 2009. i 2013. obavila je podzemna nuklearna testiranja koja su izazvala prosvjede međunarodne zajednice. U prosincu 2012. godine lansirala je raketu Unha-3, s drugom modifikacijom orbitalnog satelita „Quan son-3“.

Korejski poluotok još se uvijek formalno nalazi u ratnom stanju, jer je rat koji je tamo vođen od 1950.-1953. godine, završio samo usvajanjem dokumenta o primirju, bez potpisivanja mirovnog ugovora. Odnosi dviju država naglo su se pogoršali 2010. poslije potapanja korvete južnokorejske mornarice i oružanog incidenta u Žutom moru, te u kolovozu 2015., kada je došlo do međusobne razmjene topničke vatre nakon što je Seul obnovio propagandne aktivnosti u pograničnoj zoni (izbacivanje letaka, plasiranje informacija preko snažnih zvučnika postavljenih duž granice i sl.).

Zbog reguliranja stanja na Korejskom poluotoku, od 2003.-2009. vodili su se pregovori tzv. “šestorke“: obiju Koreja, SAD-a, Rusije, Kine i Japana. Cilj, završetak korejskih nuklearnih aktivnosti, nikada nije postignut.

Propaganda ili istina?

Informacijski rat između Pjongjanga i ostatka „uljuđenog“ svijeta vrlo je specifičan, a određuju ga sjevernokorejsko reklamiranje svojih nuklearnih dostignuća i njihovo negiranje kod njezinog južnog susjeda.





Prije navodnog testiranja hidrogenske bombe, Pjongjang je, nakon neuspješnog testiranja u svibnju prošle godine, 21. prosinca lansirao balističku raketu sa svoje podmornice, a video o tome objavio 9. siječnja.

Još 6. siječnja, Sjeverna Koreja je izvjestila o lansiranju i svoje prve hidrogenske bombe (četvrto nuklearno testiranje) koju je Južna Koreja službeno ocijenila snagom od 6 kilotona, što praktično isključuje varijantu stvarne termonuklearne eksplozije. Međutim, je li to baš tako?

Ali, propagandna bitka „afirmacijsko-negacijskog“ tipa bila je i prigodom testiranja prvih sjevernokorejskih atomskih bombi. Ona su izazivala podsmjeh Washingtona ili proglašavana blefom u Seulu. Primjerice, službeno drugo testiranje sjevernokorejske atomske bombe iz 2009. također je u SAD-u i među „neovisnim“ stručnjacima izazivalo sumnju i nevjericu (korišteni su identični parametri dokazivanja kao i danas – seizmološke analize, spektralne analize izlučenih radioaktivnih i drugih čestica…).





A danas više nitko u svijetu nema ni trunke sumnje u postojanje sjevernokorejskih atomskih bombi.

Atomsko oružje – zamjena za utrku u naoružanju

Razvoj atomskog naoružanja je strateški prioritet Pjongjanga. Sjeverna Koreja nema gospodarski i financijski potencijal za ulazak u zahtjevnu i skupu utrku u naoružanju, a onome tko posjeduje nuklearni potencijal, takva utrka mu i nije potrebna jer mu je zajamčena potpuna sigurnost – puno više nego svo konvencijalno naoružanje zajedno. Dakle, Sjeverna Koreja svojom strategijom osigurava dva važna egzistencijalna elementa: nacionalnu sigurnost i financijsku uštedu. Ona i nadalje postoji kao država, iako joj mnogi na Zapadu već desetljećima prognoziraju „skoru“ propast – i gospodarsku i političku, a iračko-libijski scenariji eksporta demokracije – sasvim su isključeni.

Sjeverna Koreja zapravo je vrlo neugodan protivnik. Vojna akcija protiv te države, čak i uz aktivno i puno sudjelovanje američkih konvencionalnih snaga, ne jamči nikakav uspjeh, već puno prije goleme gubitke po obje strane i bijes 24,7 milijuna stanovnika. Mnoge sankcije protiv režima u Pjongjangu već su donešene, međutim, učinkovitost njezinog vojnog potencijala permanentno raste.

Zbog takvog razvoja stanja bilo je čak i onih analitičara u svijetu koji su govorili kako Sjeverna Koreja, zapravo, radi u korist Washingtona, a protiv Rusije i Kine, jer da Pjongjang svojim agresivnim nuklearnim programom daje legitimitet američkim planovima o širenju njihovog proturaketnog štita (PRO) i na Daleki istok. Međutim, takve teze nisu ispravne (iako, realno gledano, mogu imati logike) jer SAD o proturaketnom štitu već ima izrađenu i usvojenu strategiju, donešenu još u vrijeme mandata predsjednika Clintona i koja sigurno ne ovisi o aktivnostima ove ili one države.
O tome svjedoči i njegov nastavak izgradnje u istočnom dijelu EU-a, usprkos uspješnog dogovora s Iranom oko njegovog nuklearnog programa, kojim je razmještaj PRO-a na europskom tlu bio opravdavan u vrijeme prije postizanja dogovora. Zanimljivo je kako SAD, i ovih dana Moskvi nudi nastavak razgovora po tom pitanju, pri čemu ustrajava na uvjeravanju kako je cilj PRO štita i dalje usmjeren protiv „sumnjivih“ država tipa Irana, Sjeverne Koreje i sl., iako svi oni u svijetu koji to moraju znati, jako dobro znaju protiv koga je on u stvarnosti i usmjeren.

Zašto Sjeverna Koreja želi hidrogensku bombu?

Podizanje atomskog potencijala NDR Koreje na termonuklearnu razinu toj je zemlji nužan i tehnološki dostupan. Naime, za „klasične“ atomske bombe ta zemlja nema dostatnog potencijala u proizvodnji plutonija. Reaktor u Yongbyonu je male snage, a njegova ukupna proizvodnja nije mogla nadvisiti 36 kilograma plutonija, od čega je više od polovice bila iskorišteno za faze proizvodnje i ispitivanja. Ruski vojni stručnjaci procjenjuju snagu, svega nekoliko proizvedenih sjevernokorejskih bombi, na 10 do 20 kilotona, što je vrlo mala snaga u odnosu na suvremeno nuklearno naoružanje glavnih svjetskih sila (npr. RDS-220 hidrogenska bomba – tzv. car-bomba, koju je 1961. testirao SSSR, imala je do sada nedosegnutu snagu od gotovo 60 megatona i bila je 1200 puta jača od obje bombe bačene 1945. na Hirošimu i Nagasaki).

Na taj način Pjongjang nema dovoljno „kvalitetnog nuklearnog potencijala“ niti za blokiranje svog južnog susjeda, a kamoli šire regije. On nema tehničkih mogućnosti za značajniji porast proizvodnje „klasičnih“ atomskih bombi, a isto tako niti za povećanje njihove snage.
Kako bi riješio te nedostatke, skok na hidrogensku bombu u stvarnosti i nije neočekivan, kako to sada izgleda s obzirom na šokantne reakcije međunarodne javnosti.

Političke reakcije međunarodne zajednice

Svih 15 članica VS UN-a na izvanrednoj sjednici odlučile su početi izradu nove rezolucije o Sjevernoj Koreji. Tri zemlje – SAD, Južna Koreja i Japan – ujedinile su diplomatske napore za uvođenje dodatnih sankcija protiv Pjongjanga. Ali, ukoliko ne dođe do stvarnog (a ne formalnog) priključivanja Kine, od njih će biti malo koristi. To je dobro poznato i zato su zamjenici ministara vanjskih poslova triju navedenih zemalja, u petak pozvali Peking na priključenje novim sankcijama. Što će u svezi toga biti, još se ne zna.

SAD u pregovorima sa Sjevernom Korejom ustrajava na vlastitim uvjetima i od njih ne odstupa, što de facto blokira mogućnost njihovog nastavka. A o kojim je uvjetima riječ? Pjongjang mora dokazati kako je spreman na razoružanje, a tek nakon nekih konkretnih znakova koji bi ukazivali na namjere atomskog razoružanja, pregovori bi mogli početi. Uvjetovani počeci za početak dijaloga, najčešće u praksi do njega niti ne dovode. Sami (sjeverni) Korejci već su više puta izjavljivali o svojoj spremnosti za početak dijaloga, ali bez preduvjeta.

Navodno postoje stručnjaci iz svih članica „šestorke“ koji su spremni osigurati mogućnost za kompromis i početak pregovora, ali nedostaje političke volje, uglavnom zbog geopolitičkih interesa.

A puko inzistiranje na sankcijama pokazalo se neučinkovitim, o čemu svjedoči i činjenica da se 2016. navršava prvo desetljeće sjevernokorejskih nuklearnih eksperimenata, a nikakvih pomaka nije bilo. Dakle, nešto bitno treba promijeniti.
Postoje četiri varijante:
1. – prihvatiti pregovore bez bilo čijih prethodnih uvjeta, utemeljene na konsenzusu, uz međunarodno posredništvo i jasno definirana jamstva. To bi se moglo ostvariti konkretnim prijedlozima sjevernokorejskom režimu, sličnim onima po pitanju iranskog nuklearnog programa. Pjongjangu se primarno mora ponuditi jamstvo državne sigurnosti i izmjena retorike koja se zasniva na osudi i smjeni tamošnjeg režima. To je, u stvari, jedini recept pomoću kojeg se mogu dosegnuti ciljevi nuklearnog razoružanja na poluotoku. Ali, u današnjim uvjetima sloma međunarodnih pravnih načela i sve otvorenijeg iskazivanja primjene sile po „zakonu jačeg“, tko se uopće može osloniti na bilo kakva jamstva, poglavito kada se ona tiču vlastite sigurnosti?

2. – sljedeća varijanta je pokušaj rušenja režima u Pjongjangu po obrascu američke demokratizacije „svega i svačega“ i po bilo koju cijenu. Ali ta varijanta je gotovo nemoguća (dokaz: Rusija nije mirno promatrala ni smjenu vlasti u Ukrajini i Siriji, a Kina bi nedvojbeno identično postupila po korejskom pitanju koje je njoj od primarnog sigurnosnog značaja).

3. – započinjanje otvorenog američkog vojnog sukoba sa Sjevernom Korejom vrlo visokog rizika i neizvjesnog epiloga. Ova je varijanta najmanje vjerojatna jer Kina ne namjerava Korejski poluotok prepustiti Amerikancima, a oni to znaju.

4. – riječ je o varijanti produženja postojeće desetogodišnje politike zasnovane na neučinkovitoj primjeni sankcija i političke izolacije Pjongjanga (uz više ili manje izraženu postojanu potporu tamošnjem režimu iz Pekinga).

Na kraju će upravo četvrta varijanta biti i realna, jer u postojećoj globalnoj nestabilnosti i započetoj (i oružanoj) borbi za budući svjetski poredak između Zapadne i rusko-kineske vizije svijeta, malo je vjerojatno da će se suprotne strane uspjeti dogovoriti oko bilo čega, osim ukoliko procjene da im od nečeg (ili nekoga) prijeti identična ugroza.

Razornija od atomske

Termonuklearna (hidrogenska, vodikova, ili H-bomba) puno je razornije snage od atomske bombe. Ona može u potpunosti uništiti područje od više stotina kilometara četvornih i poubijati sva živa bića na desetak puta većem području od atomske bombe. Za razliku od potonje, koja se zasniva na fiziji, hidrogenska bomba nastaje fuzijom tj. spajanjem lakih atomskih jezgara vodika i njegovih izotopa (deuterija i tricija), te litija.

Sam tehnološki proces za izradu termonuklearne bombe u usporedbi s atomskom bombom, zasnovan je na elementarnoj tehnologiji, a problem se može javiti samo po pitanju „goriva“. Međutim i to nije neka osobita teškoća za zemlje s iskustvom u atomskoj tehnologiji. Tako se kao gorivo za hidrogenske bombe može koristiti i prirodni litij koji sadrži 7,5 posto litija-6, iako su južnokorejski vojni stručnjaci priopćili kako je Pjongjang mogao proizvesti čak i tritij.
Dakle, ne postoji previše sumnje kako je Sjeverna Koreja mogla proizvesti termonuklearnu bombu. Pritom ni mala snaga nedavne eksplozije ne znači negacijski argument, o čemu svjedoče i slična ispitivanja s početaka sovjetskog hidrogenskog programa.

Amerikanci u dometu sjevernokorejskih raketa 

Testiranja balističkih raketa hidrogenskih bojevih glava sa sjevernokorejskih podmornica predstavlja ozbiljnu neugodnost za SAD i njegove saveznike u dalekoistočnoj regiji, i to po više aspekata.
Kao prvo, korejska raketa je klon sovjetske rakete zrak-zrak R-27 (NATO naziv AA-10 Alamo), navođene pomoću IC senzora i poglavito namijenjenoj za lovce MiG-29 i Su-27 (dio dokumentacije za njezinu izradbu, u ruke Sjeverne Koreje došao je 90-ih godina, u vrijeme kaotičnog stanja u postsovjetskoj Rusiji). Uspješna testiranja ukazuju na potpunu usvojenost njezine tehnologije za podmorničko ispaljivanje, kao i njezine prethodnice – na mobilnim kopnenim nosačima sjevernokorejske vojske. Njihova dvostupanjska verzija i dvostruko veća duljina od originalne verzije, bila je prikazana na vojnoj paradi 2012. u Pjongjangu.

Nove balističke rakete podmorničkog baziranja vjerojatno imaju domet oko 3000 kilometara, što predstavlja veliku neugodnost za Amerikance, ukoliko znamo da je njihova najveća vojna baza na otoku Guam, od Koreje udaljena 3200 kilometara. A na Guamu se, između ostalog, nalazi i američko strateško zrakoplovstvo, uključno i bombarderi-nosači raketa Boeing-Boeing B-52 Stratosferska tvrđava i teško zamjetni bombarderi Northrop B-2 “Spirit”.

Ukoliko percipiramo činjenicu da Korejci posjeduju i dizel-podmornice (čija duljina plovidbe od nekoliko stotina kilometara nikako ne može ugroziti sam SAD) i da mogu usvojiti najsuvremenije ruske tehnologije „potpune gluhoće“ (kojom su prije dvije godine ovladale ruske dizel-podmornice), opasnost po američke tihooceanske baze, pojavom najnovijih raketa podmorničkog baziranja i tolikog dometa, itekako može biti realna. Ona je i bez toga već vrlo neugodna.

Pa, iako ugroza po američke i savezničke interese u regiji možda i ne bi bila fatalna, ona je itekako dostatna kao čimbenik blokiranja agresivnih poteza usmjerenih rušenju sjevernokorejskog režima.

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like