KINESKO-RUSKI PROTUAMERIČKI SAVEZ U JUŽNO-KINESKOM MORU

Pod utjecajem bliskoistočne krize i s njom neposredno povezane rastuće unutareuropske sigurnosne nestabilnosti zbog neiznalaženja optimalnih modela za riješenje izbjegličke kataklizme, koje bi zadovoljile sve članice EU (a ne samo briselsku elitu koja „spas“ licemjerno traži u suradnji s Turskom, iako nedvojbeno zna, da je upravo Ankara generator i glavni sponzor te iste krize, uključno i brojnih islamističkih terorističkih grupacija koje potpuno slobodno djeluju na njezinom teritoriju), europski mediji puno manje prostora daju ništa manje opasnoj i brzo rastućoj krizi u akvatoriju Južno-kineskog mora i Korejskog poluotoka.

Geopolitika.news po tom pitanju želi čitatelje upoznati s najnovijim događajima na tom, nama dalekom prostoru, na kojem se, zbog njegove gospodarske vitalnosti i velikog geopolitičkog i geostrateškog značaja prelamaju interesi najvažnijih svjetskih sila. Taj prostor je, osim toga, nemoguće promatrati izvan konteksta sadašnjeg bliskoistočnog kaosa jer se radi o dvije političko-diplomatsko-vojne bojišnice koje će odrediti budućnost svijeta za dugo razdoblje. Budućnost, u kojoj neće biti mjesta za politički nezrele narode, neovisno o njihovoj veličini ili negdašnjem značaju. A proces rastakanja naroda i država već je započeo i na Bliskom istoku i u Europskoj uniji, zbog čega manji ali politički zreli narodi sada spas traže kroz lokalne mini-integracije na temelju zajedničkih interesa i civilizacijskih vrijednosti (primjer, Višegradska skupina) kao jedini model koji nudi nadu za očuvanje njihovog nacionalnog identiteta u budućem svijetu.

Na bliskoistočnoj bojišnici danas se direktno sukobljavaju američko-ruski (zajedno s potonjom i kineski) interesi. Oni, a kako to uvjek u pravilu i biva, međusobno ratuju „tuđim rukama“ koje pozadinski (diplomatsko-logistički) podupiru.

Međutim, na tragu gospodarskog i vojnog uspinjanja „starih sila“ – Rusije i Kine, koji sprječava uspostavu američke pune globalne dominacije, Amerikanci su procjenili kako je nastupio krajnji čas za riskantan (ali, po njihovom mišljenju, ipak kontrolirani), gotovo pa neposredni sukob koji izlazi iz okvira ratovanja „tuđim rukama“. Ali daleko od toga da je odluka o tome u Washingtonu donešena lako jer je bilo brojnih uglednih stratega i analitičara koji su upozoravali na moguće velike rizike istodobnog otvaranja dviju bojišnica (i prema Moskvi i prema Pekingu). Međutim, zagovaratelji sukoba stvar su tumačili prilično pojednostavljeno: direktnu bojišnicu otvaramo samo prema Moskvi, a Kina će se ustrašiti razmjerom i vrstama (ne vojnih – jer u odnosu na Rusiju to nije moguće) instrumenata koje će Washington upotrijebiti za izolaciju i slamanje Rusije, od gospodarsko-financijskih, do psihološko-propagandnih. Osim toga, SAD je računao kako će Rusija gospodarski brže pasti negoli će stići uspostaviti takvu razinu odnosa s Kinom kojima će nadoknaditi „ukradeno“ joj unosno EU tržište i diversificirati vlastito gospodarstvo zasnovano velikim dijelom na proizvodnji i izvozu energenata. Nakon slamanja Rusije Kina bi bila puno lakši „zalogaj“ s obzirom na vojnu inferiornost prema SAD-u (koja je, iako se postojano smanjuje, još uvijek prevelika za globalno suprostavljanje Pekinga Washingtonu).

Međutim, ispostavilo se kako su analitičke procjene Washingtona u odnosu na pad Moskve bile slične onima iz Berlina u Drugom svjetskom ratu, zasnovane na prosudbama Hitlerove obavještajne službe Abwehr – dakle, potpuno pogrešne. Slično nedavno piše i ugledni američki The Huffington Post govoreći o novovjekom „ruskom čudu“ koje je negiralo i šokiralo sve Zapdne analitičare (poveznica). A američki Foreign Policy prije četiri dana, pod naslovom „Priznajmo propast sankcija“, piše o raskolu američko-europskih pozicija po pitanju produljenja proturuskih sankcija, pričemu pojedini političari i analitičari ne govore samo o njihovoj neučinkovitosti već i o „kontraproduktivnosti“ (poveznica).

Ali vratimo se današnjoj temi. Kina se u bliskoistočni (prije svega – sirijski) vojni kaos nije neposredno miješala s obzirom na američku strategiju odvlačenja kineske pozornosti s tog prostora povišenjem sigurnosnih tenzija u „kineskom dvorištu“. Ona to nije činila ni usprkos značajanom broju boraca iz muslimanskog naroda Ujgura (nastanjuje zapadni dio Kine, većinom regiju Xinjiang, brojnost mu se procjenjuje do 10 milijuna, a ispovijeda sunitski smijer islama) koji se preko Turske ubacuju na sirijsku bojišnicu (regiju Idlib) gdje ratuju na strani islamističkih organizacija. Kineski obavještajci procjenjuju vojni (ljudski) potencijal Ujgura na strani „Islamske države“ na čak 250 tisuća, a što i po Kinu predstavlja potencijalnu sigurnosnu opasnost u smislu radikalizacije lokalnog muslimanskog stanovništva, pogranično vezanog uz izrazito nestabilni Afganistan i Pakistan. Peking se, umjesto Sirije, radije fokusirao na akvatorij zapadnog dijela Tihog oceana, prepuštajući Moskvi (očito dogovorno) inicijativu u borbi za zajedničke ili kompatibilne bliskoistočne interese, uz pružanje svoje političko-diplomatske potpore.

Ukoliko Kina uspije u svojoj namjeri ovladavanja pomorskim prometnim koridorima u „svom dvorištu“, kojima se danas odvija gotovo trećina ukupne svjetske trgovine, bit će omogućen neometan pristup njezine vojno-pomorske flote na svjetske oceane, čime bi ona i službeno postala globalna vojna velesila (za sada je ipak samo regionalna vojna velesila). Kineska nastojanja neposredno su vezana uz američku gospodarsku ekspanziju na Azijsko-tihooceanski prostor kroz osnivanje i potpisivanje Trans-tihooceanskog trgovinskog partnerstva s 20-država toga područja, a kojem je, razumljivo, onemogućeno priključenje Kine i Rusije. Kina ima alternativni plan o trgovinskoj integraciji toga prostora, znajući da je ipak ona (Kina) dominantna gospodarska sila u tom dijelu svijeta i najjači trgovinski partner u ukupnoj robnoj razmjeni s tamošnjim gospodarstvima. Takve, međusobno oprečne američko-kineske pozicije, rađaju pretpostavke za povišenje sigurnosne napetosti u regiji i intenziviranje incidentnih situacija između vojnih efektiva SAD-a i pojedinih regionalnih država oslonjenih na washingtonski sigurnosni „kišobran“ s jedne, i Kine, s druge strane.

U dva tjedna dva susreta ruskih i kineskih ministara vanjskih poslova

18. travnja kineski ministar vanjskih poslova Wang Ji boravio je u Moskvi, a 29. travnja ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov u Pekingu. Iako je intenziviranje susreta čelnika diplomacija dviju zemalja službeno protumačeno pripremom samita Šangajske organizacije za suradnju (ŠOS) u uzbekistanskom glavnom gradu Taškentu, u lipnju o.g., izjave dane nakon završetka sastanaka sada već u potpunosti svjedoče o vanjsko-političkoj koordinaciji poteza Moskve i Pekinga. Te izjave u prvom redu govore o jedinstvu dviju država kada je u pitanju započeti sukob, uvjetno rečeno, na relaciji Istok-Zapad. U tom kontekstu treba promatrati i u srijedu u Moskvi održan sastanak ministara obrana dviju država, kada je rečeno, kako će Rusija i Kina proširiti program zajedničkih vojnih vježbi s ciljem „učvršćenja sigurnosti i razvoja obrambene suradnje“.

Najznačajnija od izjava ministara vanjskih poslova dviju država jest ona, o ruskom pružanju potpore Kini po pitanju suprostavljanja SAD-u u dvije najvažnije „vruće točke“ Azije – Korejskom poluotoku i u Južno-kineskom moru. Moskva se do sada po tim pitanjima držala prilično suzdržano, shvaćajući kompleksnost i važnost svojih (u prvom redu gospodarskih) odnosa s Tokiom i Seulom, a možda je računala i na potencijalno zatopljavanje odnosa sa SAD-om. Ali čini se kako za kalkulacije više nema ni prostora ni vremena i da se s Washingtonom zaigralo „va bank“.

Ruski i kineski ministri, u petak su, u Pekingu, na zajedničkoj konferenciji za novinare izrazili „krajnu zabrinutost“ glede mogućeg razmještaja američkog suvremenog proturaketnog sustava THAAD u Južnoj Koreji (namjenjenog za uništenje balističkih raketa u njihovoj tzv. terminalnoj fazi, a taj je sustav i temelj američkog globalnog proturaketnog štita) pod agendom o potrebi zaštite J. Koreje i Japana od rastuće nuklearne ugroze sa strane Sjeverne Koreje. Pritom podsjećamo na ne mali broj onih svjetskih analitičara koji govore kako S. Koreja zapravo, koliko god to čudno zvučalo, radi u korist američkih interesa u tom dijelu svijeta. Pjongjang svojim potezima Washingtonu daje nužnu političku „hranu“ za održavanje postojećih, a onda i povećavanje tamo stacioniranih američkih vojnih efektiva (poveznica). S druge strane, riješenja problema Sjeverne Koreje nema bez zajedničkog dogovora triju sila, Kine, SAD-a i Rusije, a što je za sada nemoguća misija (poveznica).

Ministar Lavrov je izjavio kako obje strane imaju „jedinstveno gledište“ u odnosu na Sjevernu Koreju, pričemu je upozorio na nastojanja iskorištavanja nuklearne ugroze „kao opravdanja povećavanja vojnog potencijala na Korejskom poluotoku“. Napominjemo kako su Washington i Seul počeli konzultacije o mogućem raspoređivanju sustava THAAD u J. Koreji nakon 6. sječnja obavljenog četvrtog sjevernokorejskog nuklearnog testiranja. Kineski ministar Wang Ji izjavio je kako „sustav THAAD nadvisuje stvarne obrambene potrebe tih država“ (SAD-a i J. Koreje, op.ZM.). Ukoliko dođe do realizacije razmještaja, to će imati „neposredni utjecaj na stratešku sigurnost Kine i Rusije“ i na „stratešku ravnotežu snaga u regiji“, izjavila su oba ministra. Nemali broj analitičara izjavljuje kako bi moćni radar, kao dio sustava THAAD, razmještajem u J. Koreji „pokrivao“ i dijelove Kine i Rusije. Zato kineski ministar i kaže kako je poluotok ušao u novu fazu „visokog rizika“ i poziva sve strane da se pridruže sankcijama UN-a protiv S. Koreje koje bi primorale Pjongjang na odustajanje od svojih nuklearnih ambicija.

Osim potpore po „korejskom problemu“, Rusija je Kinu podržala i po pitanju teritorijalnih sporova u akvatoriju Južno-kineskog mora, navodeći kako se Amerikanci u njih ne trebaju miješati. Na zajedničkoj presici u Moskvi, dva tjedna ranije, isti su ministri istupili protiv „internacionalizacije“ sporova u Južno-kineskom moru, pozivajući na provedbu konzultacija i pregovora između neposredno zainteresiranih strana. Ministar Lavrov je izjavio kako se ruski stav po tom pitanju ogleda u tome, da se u nj ne smiju uplitati nikakve vanjske sile i da ga ne treba izdizati na međunarodnu razinu.

Napeti odnosi između vodećih azijskih država tog prostora stvoreni su nakon otvorenih kineskih pretenzija za uspostavom državnog nadzora nad gotovo 80 posto kopnenih površina (otoka i umjetnih otoka) Južno-kineskog mora, te američkog odgovora, kroz povećanje vojno-pomorske grupacije brodova i brojnosti njihovih operacija u spornim vodama tog akvatorija. Napetost se rapidno povisuje u iščekivanju odluke arbitražnog suda u Haagu, kojem Peking osporava nadležnost, inzistirajući na riješenju problema kroz dvostrane pregovore (Kine i pojedinačno države s kojom ima konkretan spor).

0 komentara

You may also like