Sve je izglednije da su na krvavoj bliskoistočnoj pozornici američkog i savezničkog preslagivanja regije po etničkim i vjerskim odrednicama i podjele Iraka i Sirije Kurdi preuzeli ključnu dionicu provođenja te geopolitičke agende kojom oni jedini ne mogu ništa izgubiti nego samo dobiti – dugo sanjanu vlastitu nezavisnu državu.
Nakon što su po rušenju Saddama Husseina uz američku i zapadnu podršku irački Kurdi stvorili autonomiju s elementima državnosti i time udarili temelje budućoj podjeli Iraka na sunitski, šijitski i kurdski državni entitet, sirijski Kurdi to su isto učinili na sjeveru Sirije nakon otvaranja sirijske ratne krize. Istovremeno u interakciji turskog straha od jačanja kurdskih separatističkih snaga u Turskoj i nove kurdske samosvjesti i narasle regionalne moći na jugoistoku Turske ponovo je planuo sukob kurdskih formacija okupljenih oko PPK-a i turskih vojnoredarstvenih i paravojnih snaga. Realizacija američke i zapadne politike preko kurdske poluge posljedično je narušila turske odnose sa svojim NATO saveznicima, ali ne bitno, jer je njihova geopolitička simbioza u sadašnjem eurazijskom poretku snaga neraskidiva.
Svaki put nakon američkog i zapadnog otvaranja nove faze realizacije vizije prekrajanja Bliskog istoka i stvaranja “Novog Bliskog istoka“ Kurdi su poslije američkih poteza u nastali kontrolirani kaos upucavali svoje cilje i izvlačili dobit, kako nakon agresije na Irak pod krinkom rušenja okrutnog diktatora i uvođenja liberalne demokracije, tako i nakon agresije na Siriju pod istom tragikomičnom izlikom.
Kurdi su u pravilu posljednih 20-ak godina uvijek nastupali korak iza američke i savezničke diplomatske, obavještajne i potom vojne intervencije, no sada su akteri zamijenili pozicije i Kurdi su čini se u nadi da njihovu težnju prema vlastitoj državi američki saveznici neće izigrati i postali su prethodnica američkog regionalnog nastupa.
Vojni pritisak na Teheran u njegovom dvorištu
Kurdi su sredinom lipnja prebacili dio snaga preko tursko-iranske granice kao pomoć kurdskim političkim i vojnim formacijama u Iranu, pokrenuli napade na iranske vojne i policijske snage i time de facto pokrenuli pobunu protiv Irana. Na sjeverozapadu Irana uz tursku granicu u okolici Oshnavieha snage Iranske revolucionarne garde vode oštre borbe protiv kurdskih postrojbi “Partije za slobodan život Kurdistana” (PJAK-a), a uz iračku granicu bore se protiv postrojbi Kurdistanske demokratske stranke Irana” (KDPI-ija), koje su usporedno i usklađeno s PJAK-om pokrenule oružane akcije. U borbama se koriste topništvo, tenkovi i oklopna borbena vozila, uz djelovanje iranskih borbenih zrakoplova. U svom priopćenju KDPI navodi da su iranske snage „iz čista mira napale političko vodstvo KDPI-ija i prateći zaštitini naoružani vod u selu Sergiz“. Okršaj je trajao 10-ak sati uz desetine ranjenih i poginulih na obje snage, a borbe su se potom proširile.
Zapadni mediji odmah su po standardnom scenariju započeli kampanju optuživanja iranskih snaga za neselektivno i prekomjerno granatiranje i korištenje teške vojne tehnike u naseljenim mjestima, čime je navodno uzrokovano stradavanje civilnog kurdskog stanovništva. To je ujedno i najčvršći dokaz da je kurdska vojna kampanja u Iranu osmišljena u američkim i savezničkim kabinetina geopolitičkih avanturista i alkemičara za ciljem početne destabilizacije Irana i ometanja projekcije njegovog utjecaja na arapskim bliskoistočnim prostorima. Jer te iste medije uopće ne zanima što se s Kurdima događa u ratnoj zoni sumraka na jugoistoku Turske.
Cilj pobune u Iranu teško može biti stvaranje situacije kao u Siriji i Iraku, koja bi rezultirala kompaktnim kurdskim teritorijalnim područjem. Njena svrha ipak je u krilu američkih i zapadnih regionalnih geopolitičkih interesa gdje kurdski ciljevi imaju samo sekundarnu ulogu. Pobuni je svrha početno destabilizirati Iran na trasi američkih dugoročnih planova sučeljavanja s njim i kratkoročno izvršiti posredni vojni pritisak na Teheran u njegovom vlastitom dvorištu kako bi se umanjile iranske sposobnosti nadmetanja s američkim sunitskim saveznicima Saudijskom Arabijom i zaljevskim monarhijama u podjeli plijena na razvalinama Iraka, Sirije i – lako moguće – u budućnosti i Libanona. Pobuna je istovremeno i poruka Moskvi i Damasku da njihov iranski saveznik – s kojim su nakon nedavnog teheranskog sastanka donekle uspjeli uskladiti međusobne ciljeve i planove vojnog djelovanja u Siriji – i nije toliko pouzdan partner zajedničkog vojnog pothvata, kada usporedno mora voditi rat unutar svog teritorija.
SAD ujedinio razjedinjene kurdske političke i vojne snage
Kurdi su tako u svojoj borbi za nezavisnu državu s kraja američke kolone prešli u njenu prethodnicu i postali ključni čimbenik američkog i savezničkog nastupanja korištenjem posrednika. Istovremeno u tri države manje-više usklađeno vojno i političko djelovanje kurdskih razjedinjenih i često međusobno zavađenih frakcija svjedoči da ih je netko dovoljno moćan okupio i usmjerio prema jedinstvenom cilju. Nagrada Kurdima za suradnju s američkim i zapadnim saveznicima trebala bi biti njihova država, koja se kao feniks iz pepela ponovo počela rađati upravo početkom realizacije američke i savezničke vizije „Novog Bliskog istoka“ pod američkim patronatom, s državnopravnim entitetima uspostavljenim po etničkim,vjerskim i sektaškim razdjelnicama. Kurdi uistinu pritom nemaju što izgubiti, mogu samo zaštiti svoj narod u bliskoistočnom „kreativnom kaosu„ kako su sadašnje klanje u svojim studijama početkom stoljeća nazivali „liberalni intervencionisti“ i kreatori američke vanjske politike iz famoznog think tanka „Project for the New AmericanCentury“ (PNAC), čije su postavke postale doktrinarni temelji američke vanjske politike posljednjih dvadesetak godina za administracije Georgea W. Busha i Baracka Obame i idejno izvorište beskrajnih američkih ratova u Afganistanu i Iraku i ratnog prekrajanja bliskoistočnih prostora. Kurdi bi na kraju jedini od regionalnih aktera od svega toga mogli profitirati i nekako izvući na međunarodnu scenu neki oblik svoje državnosti.
Dugi ratni put razjedinjenog kurdskog naroda
Taj narod indoiranskog porijekla, oduvijek utemeljen kao zasebni etnički identitet stoljećima razdijeljen između Perzijskog i Otomanskog carstva, a nakon 1. svjetskog rata britanskom i francuskom politikom gurnut u još veću podjelu između Turske, Irana, Iraka i Sirije preživio je dugi ratni put, koji ga je danas doveo na prag ostvarenja stoljetnog sna -nezavisnog i samostalnog Kurdistana.
Sredinom lipnja prošle godine kurdski borci Jedinice za zaštitu naroda (YPG) ostvarili su kontrolu nad područjem uz tursku granicu u dužini od gotovo 400 kilometara. Odbivši ISIL-ov napad koji je potom, najvjerojatnije korištenjem turskog teritorija i njihovih obavještajnih kapaciteta, uslijedio na grad Kobane, sirijski Kurdi predvođeni YPG-om učvrstili su pozicije i na sjeveru Sirije ostvarili kompaktni neprekinuti teritorij na kojem imaju efektivnu vlast.
Kako je svima jasno da jedinstvena Sirija više ne može opstati, sada je pitanje kada će sirijski Kurdi napraviti prve korake ka stvaranju kurdskog entiteta s nekim elementima državnosti. Ankara je uzbuđena jer bi takav razvoj događaja mogao imati odjeka među kurdskom manjinom u Turskoj, tim više što je YPG u biti sestrinska organizacija turskoj Radničkoj partiji Kurdistana (PKK) utamničenog Abdullaha Ocalana s kojom vodi pravi rat na jugoistoku države. Kako je Turska duboko umiješana u krvava sirijska zbivanja, a njena civilna i vojna obavještajna agentura ukorijenjena na sirijskom tlu ne treba sumnjati u njihove procjene da su sirijski Kurdi na putu proglašenja nekog oblika državnosti. Prema turskim izvorima Kurdi planiraju stvaranje autonomije u tri sjeverne sirijske pokrajine. Još prije godinu dana Behcet Bashir, jedan od kurdskih čelnika, otvoreno je izjavio: “Pred nama je zlatna mogućnost i moramo biti spremni iskoristiti je. Svašta je još može dogoditi u Siriji, ali čak i u najgorem scenariju Kurdi će izaći kao pobjednici.“
Irački Kurdistan već funkcionira kao nezavisna država
Istovremeno, Irački Kurdistan već funkcionira gotovo kao nezavisna država, daleko moćnija i stabilnija od iračke države u čijem se sastavu još uvijek formalno nalazi. Njena vojna sila „Peshmerge“ uz obilnu američku i savezničku vojnu pomoć,odbacila je sve ISIL-ove pokušaje prodora na njen teritorij i u cijelosti ga kontrolira. Njegovi čelnici sve učestalije i otvorenije govore o potpunoj neovisnosti po načelu – ako se Irak raspadne mi ćemo proglasiti nezavisnost, a još 2014. godine Fuad Hussein, bliski suradnik predsjednika Iračkog Kurdistana Massouda Barzanija, ustvrdio je: “Irak je već podijeljen i to je stvarnost. Na putu smo pune nezavisnosti i taj proces je već počeo“, a sam pak Barzani više je puta najavio osnivanje izbornog povjerenstva i pripremu referenduma o nezavisnosti.
I američki senator Peter Galbraith, nekadašnji američki veleposlanik u Hrvatskoj i savjetnik regionalne kurdske vlade na sjeveru Iraka, stava je da Irak više ne postoji. Uostalom to je ustvrdio još davne 2006. godine u knjizi „End of Iraq“ („Kraj Iraka“), očito tada dobro upoznat s geostrateškim planovima i ciljevima američke politike na Bliskom istoku. Jer, iste godine je i tadašnja američka državna tajnica Condoleezza Rice prvi put javno upotrijebila pojam „Novog Bliskog istoka“ koji se po njoj upravo rađa u porođajnim mukama. Krajem 2014. godine Galbraight je prilično razbistrio tu maglovitu viziju nove američke regionalne geopolitičke konstrukcije i položaja Kurda: “Cilj ISIL-a je izbrisati granice koje su nactali Francuzi i Britanci na kraju 1. svjetskog rata. I uspjet će u tome. Neće uspjeti uspostaviti kalifat, u to ne vjerujem, ali te granice i koncept Iraka i Sirije kao razdvojenih država unutar tih granica je prošlost. Kurdistan nikad nije bio bliže neovisnosti“.
Agenda američke strategije stvaranja „Novog Bliskog istoka“ dio je globalnog geopolitičkog projekta „Novog američkog stoljeća“ („Project for the New American Century) osnovanog 1997. godine. Idejni tvorac think tanka koji je stvorio doktrinarne dokumente američke vanjske politike je utjecajni povjesničar Robert Kagan, član think tank Vijeća za vanjske odnose, posebni savjetnik za vanjske poslove bivše državne tajnice Hillary Clinton i suprug sadašnje zamjenice državnog tajnika za europske i euroazijske poslove Victorie Nuland.
„Sadašnja Sirija i Irak stvar su prošlosti“
Prema američkoj viziji redefiniranja Bliskog istoka dokinula bi se sto godina stara britansko-francuska konstrukcija državnih granica na Bliskom istoku, a novi državni entiteti stvorili bi se prema etničkim i vjerskim kriterijima. Sadašnja Sirija i Irak bi nestali, a formirali bi se veliki sunitski entitet, veliki šijitski entitet i kurdska država koja bi se prostirala na kurdskim područjima Iraka i Sirije, a po nekim planovima i Turske. I uistinu ISIL je uz podršku sunitskih regionalnih igrača – Turske, Saudijske Arabije i zaljevskih država – uredno odradio posao na sunitskom entitetu, šijitske oružane formacije s podrškom Irana na šijitskom entitetu, a Kurdi iscrtavaju obrise svoje buduće države. Britansko-francuske bliskoistočne granice se uistinu pred našim očima ruše.
Imperijalna podjela plijena na otomanskim bliskoističnim posjedima začeta još 1916. godine tajnim britansko-francuskim sporazumom Sykes-Picot, u djelo provedena nakon rata i sloma Osmanskog carstva, razdijelila je regiju po granicama koje su povlačili britansko-francuski interesi bez obzira na etničke i vjerske različitosti i ne pitajući ništa narode Bliskog istoka. Kurdi su prošli najgore, teritorij koji su pretežitom većinom nastanjivali pripao je Turskoj i Perziji, kasnije Iranu, i novostvorenim državama – Iraku, kojim su dominirali Britanci, i Siriji pod francuskom kontrolom. I same nestabilne i rastrgane unutarnjim suprotnostima te države su u startu otvoreno i grubo počele zatirati kurdski nacionalni identitet. U Siriji i Iraku njihov jezik nije bio priznat, protjeran je iz škola na područjima kurdske većine, pa su čak i imena naselja, rijeka i drugih toponima zamijenjena arapskima, a dio stanovništva je prisilno preseljavan u druge dijelove država ili mu je arbitrarnim odlukama oduzimano državljanstvo. U Turskoj, u kojoj su stoljećima zauzimali važne položaje u državnoj administraciji i vojsci, nakon mladoturske revolucije i nametanja turskog jezika i nacionalnog identiteta svim narodima u državi postali su nepoželjni kao zasebni etnicitet, što se nastavilo i u novoj Ataturkovoj Turskoj nastaloj na razvalinama nekadašnjeg carstva. Na Kurde je primijenjena identična metodologija pritiska kao i u Iraku i Siriji, s ciljem potpunog uništenja nacionalnog identiteta. U svim državama po kojima su bili razdijeljeni razvio se kurdski otpor danas oličen u Siriji kroz Kurdsko nacionalno vijeće (KNC) i Stranku demokratske unije (PYD), PKK u Turskoj i Demokratsku stranku Kurdistana i Patriotski savez Kurdistana u Iraku, te srodne stranke i političke organizacije u Iranu.
Kurdi su svima bili instrument za međusobna nadmetanja
I sama kurdska državotvorna ideja desetljećima je bila rastrgana unutarnjim sukobima po klanovskim, plemenskim, političkim i ideološkim crtama razdvajanja, a Kurdi su i kao pripadnici različitih državnih tvorevina uvijek iznova gurani jedan protiv drugoga, posebice za trajanja dugodišnjeg iračko-iranskog rata od kojeg nisu imali ništa, niti je vođen zbog njih, niti u bilo kakvu njihovu korist. Oni su samo korišteni kao instrument u međusobnom nadmetanju po ideološkim i teritorijalnim sporovima. Tako je i posljednji predratni iračko-iranski sporazum o graničnom sporu oko rijeke Shat al-Arab iz 1975. godine, koji je Saddamu Husseinu kasnije poslužio kao okidač za napad na Iran, nastao manipulacijom kurdskog problema. Iran je u pregovorima vođenim u Alžiru u zamjenu za korekciju granične crte u svoju korist ponudio obustavu podrške kurdskim pobunjenicima u Iraku, pa je sporazumom crta razgraničenja pomaknuta s iranske strane rijeke na sredinu riječnog toka, a Kurdi su ostali bez iranske podrške. U rujnu 1980. godine, nakon pobjede islamske revolucije u Iranu, Saddam je – potaknut zapadnim oružjem i saudijskim novcem (60 milijardi dolara) – Alžirski sporazum proglasio ništavnim i krenuo u rat s Iranom, koji su Kurdi skupo platili svojim životima, pa su iračke snage na njih u više navrata bacale i bojne otrove. I Iranci i Iračani istovremeno su podržavali Kurde na protivničkom teritoriju, a masakrirali ih na svome.
Preokret za Kurde je nastupio 90-ih godina prošlog stoljeća kada je američka i saveznička intervencija u izbacivanju iračke vojske iz Kuvajta na Bliski istok dovela izravnu američku vojnu prisutnost. Kurdi su osjetili priliku i sklopili neformalno strateško savezništvo s Amerikancima, koji su pak pravilno procijenili da će im oni, uz Izrael, u budućnost biti najsigurniji regionalni oslonac.
Američka vojna intervencija u Iraku, rušenje Saddamova režima i početak realizacije američke bliskoistočne strategije razbijanja starih granica i otvaranje mogućnosti stvaranja novih država Kurdima su išli na ruku. Današnja situacija u kojoj Kurdi uz američku podršku imaju efektivno kontrolirana područja u Iraku i Siriji s realnim državnopravnim potencijalom i mogućnošću njihova povezivanja u jednu neprekinutu teritorijalnu cjelinu izazivaju užas u prijestolnicama regionalnih igrača. Turska, koja je na krilima američke regionalne strategije igrala dionicu svoje doktrine „strateške dubine“, širenja utjecaja na područja koja su nekad bila dijelom Osmanskog carstava, sada se u novim okolnostima jačanja kurdske samosvjesti i regionalne moći našla u opreci s američkim planovima. Ankara ne želi nikakvu autonomiju Kurda u Siriji, a najmanje neki entitet koji bi imao bilo kakve odlike državnosti, jer bi to izravno utjecalo na buduće opcije kurdske manjine u Turskoj.
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan glasno je i otvoreno izrekao nezadovoljstvo napredovanjem kurdskih snaga na sjeveru Sirije: “Cijelom svijetu i međunarodnoj zajednici želim poručiti da trebaju znati kako nikada nećemo dopustiti stvaranje nove države na našoj južnoj granici na sjeveru Sirije. Takvo stanje spriječit ćemo po svaku cijenu.“ U tom kontekstu je i turski vojni obračun s kurdskim političkim frakcijama i vojnim formacijama na jugoistoku Turske.
Amerikanci, pak, u Kurdima na Bliskom istoku vide u budućnosti pouzdane saveznike koji bi istovremeno zajedno s Izraelcima ograničavali solo nastupe ostalih američkih regionalnih saveznika, prije svega Turske i Saudijske Arabije, ali i Irana, koji u regiji nastupa po šijitskim pravcima utjecaja.
Sadašnja kurdska pobuna u Iranu upravo je na toj crti američko-kurdske suradnje.
0 komentara