Kurz pozvao Bidena i Putina u Beč. U Bruxellesu konfuzija zbog Bidenove najave sastanka s Putinom

Bila bi “velika čast” za Austriju biti domaćin sastanka ruskog i američkog predsjednika Vladimira Putina i Joea Bidena u Beču. Vlada te zemlje već je u kontaktu s ruskom i američkom stranom, izjavio je austrijski kancelar Sebastian Kurz. Ako se susret Putina i Bidena održi, to će biti dobro za cijelu Europu i cijeli svijet, izjavio je Kurz u video intervjuu za njemački portal Pioneer

Nije važno gdje će se ovaj sastanak održati, dodao je, ali “uvijek postoje neutralne zemlje koje odaberu dijalog i pregovore”. Prema Kurzu, Austrija bi bila “izuzetno sretna” biti domaćin takvog summita.

Nekoliko se gradova, osim Beča, smatra platformom za mogući susret Bidena i Putina, poput finske prijestolnice Helsinkija, koji je bio domaćin sumitu na vrhu dviju država, predvođenih Vladimirom Putinom i Donaldom Trumpom 2018. godine.

Jučer je Biden najavio kako bi se želio susresti s Putinom u Europi ovo ljeto. Ova Bidenova izjava (dana prije sinoćnjeg ruskog sankcijskog protuodgovora na nedugo prije uvedene američke nove proturuske sankcije) izazvala je svojevrsnu pomutnju u redovima političkih struktura EU s obzirom kako nisu očekivali da će se Biden, moguće, sastati prije s ruskim predsjednikom nego s čelnicima ključnih zemalja EU nakon što je preuzeo mandat u Bijeloj kući.

Svojevrsno preskakanje ključnih predstavnika EU i njenih najvažnijih članica signal je kako je Biden siguran da je „pacificirao“ EU tj. „stavio ju na mjesto“, kako to, kada su u pitanju EU i njene ključne zemlje u problematici globalne geopolitike zahtijevaju Sjedinjene Države. Naime, Washington od Bruxellesa, Berlina i Pariza ne traži ništa drugo nego da slijede američku vanjsku politiku u duhu atlantskog savezništva i partnerstva tj. on sprječava bilo kakvu pomisao vanjskopolitičke autonomije EU o kojoj tako rado govore europski dužnosnici.




Kako je Rusija, nedavno, i formalno objavila (kroz izjavu šefa diplomacije Sergeja Lavrova) kako su njezini odnosi s EU svedeni na nulu tj. da više uopće i ne postoje vezano uz sve, prethodnih dugi niz godina uspostavljene platforme za razvoj međusobne suradnje, i za što Moskva optužuje Bruxelles najavljujući kako će od sada voditi pregovore na bilateralnoj razini samo s onim zemljama EU koje to žele – jasno je kako Biden i nema potrebe uvlačiti briselske činovnike i čelnike EU u pregovore s Rusijom.

Drugim riječima Putin je Bidenu u tom smislu pomogao „otresti“ se nepotrebnog „balasta“ tj. posrednika za njihov dijalog. Tim prije, što je dobro znano kako nikakvog jedinstva po brojnim vanjskopolitičkim pitanjima nema ni unutar same EU.

Pritom uopće nije na odmet podsjetiti na Putinove „vizionarske“ riječi upozorenja Bruxellesu ali i čelnicima ključnih zemalja EU, nedugo nakon otvaranja ukrajinske krize 2014.g., kada im je otvoreno kazao da će njihovo a priori svrstavanje na stranu Ukrajine, sukladno američkim interesima, vrlo brzo dovesti do globalne marginalizacije same EU. Tada mu to nitko od EU moćnika nije vjerovao. Štoviše, mislili su da priča gluposti i „prosipa“ uobičajenu rusku propagandu s obzirom na golemu gospodarsku snagu i političko jedinstvo kojim je u to vrijeme zračila EU. Podsjetimo, bilo je to „zlatno doba“ EU, kada još na horizontu nije bilo nikakvih valova migracija s Bliskog istoka i Afrike, nikakvih prijetnji terorizmom u europskim gradovima, i vrijeme kada su se američke i europske snage, na svoj način samostalno razračunavale s bliskoistočnim terorizmom i izniklom „Islamskom državom“ prije aktivnog ulaska Rusije u „veliku igru“ na globalnu međunarodnu scenu, koju je potaknula – i to se ne smije zaboraviti – upravo ukrajinska revolucija i nakon nje ubrzo pokrenuta sveopća kriza odnosa između Rusije i Zapada.





Onaj tko je pokrenuo ukrajinsku revoluciju i iza nje otvoreno stajao, a zna se dobro tko je to (sjetimo se izjave američke dužnosnice zadužene za Euroaziju Victorie Nuland „fuck the EU“ koja je, zapravo, i pokrenula završni čin same revolucije, poništivši samo noć ranije potpisan sporazum ukrajinske oporbe i predsjednika Janukoviča o završetku političke krize i novim izborima, uz jamstvo provedbe sporazuma od strane šefova diplomacija triju zemalja EU – Njemačke, Francuske i Poljske), time je i de facto slomio vanjskopolitičke ambicije Bruxellesa čega ovaj, vjerojatno, još nije bio niti svjestan. Upravo sam u to vrijeme u svojim analizama upozoravao na opasnost miješanja u sukobu velikih igrača, i da je bolje stajati po strani i ne svrstavati se, jer se oni prije ili kasnije dogovore, a oni koji su navijali za jednu ili drugu stranu nerijetko postaju “kolateralne žrtve” njihovog dogovora, njihovog pragmatizma.

A držeći se EU „kao pijan plota“, jasno je da će njezinu sudbinu po pitanju globalnog geopolitičkog utjecaja slijediti i njene ključne članice – Njemačka i Francuska. Imat će toliko utjecaja koliko im to omogući Washington. Isto će, naravno, vrijediti i za Veliku Britaniju, neovisno o njenim strateškim planovima za stvaranje tzv. globalne Velike Britanije, koja u praksi nije ništa drugo nego britansko priključenje američkoj vanjskoj politici kroz mišljenje da će na taj način više profitirati nego izgubiti (zbog toga je London oštro prekinuo i s uspostavom građenja vrlo perspektivnog gospodarskog partnerstva s Kinom, ubrzo nakon dolaska Borisa Johnsona na funkciju britanskog premijera). To je i bio glavni razlog pojave Brexita i procesa razvoda te zemlje s jalovom EU.

O čemu god da se Biden i Putin dogovore (naravno, ako se uopće o nečemu dogovore), bilo to u Beču, Helsinkiju, Kremlju ili Bijeloj kući, jasno je kako će to automatski slijediti i jalovi Bruxelles i neopravdano napuhani London. Uostalom, što bi im drugo i preostalo. Možda zajedničko ratovanje s Rusijom? Teško.

Komentari

komentar




You may also like