Tomislav Kardum: Liberalizam i populizam od Francuske revolucije do danas

Populizam je jedan od najupotrebljavanijih pojmova u današnjem političkom diskursu, a ujedno i jedan od pojmova definiranih na najrazličitije načine. Dok se populizam često koristi kao puka oznaka političkog stila, za što je oličenje dugogodišnji zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, drugi pojam „populist“ koriste kako bi opisali političare koji podilaze najnižim strastima puka, ali ne ispunjavaju dana obećanja. S posljednjim u vezi mađarski je premijer Viktor Orban u jednom intervjuu ustvrdio kako on ne može biti populist jer ispunjava dana obećanja. Taj bivši stipendist današnjeg arhineprijatelja Georgea Sorosa i političar koji je na globalnoj razini vjerojatno najčešći sinonim za desni populizam, zagovornik je, kako je sam rekao, „iliberalne demokracije“. Iako taj pojam može biti pleonazam jer neograničena demokracija često dovodi do urušavanja liberalnih vrijednosti, populizam je najbolje promatrati kroz tu prizmu, odnosno kao ideologiju koja podrazumijeva napad na liberalne institucije demokratskim metodama.

S te strane, populizam je revolucionaran, a ne konzervativan, budući da teži promjeni postojećeg, iako se danas, kada se govori o populistima, većinom misli na tzv. „desne populiste“ – Fidesz mađarskog premijera Viktora Orbana, talijansku Ligu Mattea Salvinija, Nacionalno okupljanje Marine Le Pen, vladajuću poljsku stranku Pravo i pravda, pa i na američkog predsjednika Donalda Trumpa.  Zato je ispravno današnji populizam promatrati, navodi Robert S. Jansen, kao „oblik političke mobilizacije u okviru kojega se nastoji mobilizirati marginalizirane sektore društva i od njih stvoriti političku snagu, koristeći se pritom nacionalističkom i protuintelektualnom retorikom koja veliča obične ljude”. Dakako, neosporno je da establišment navedeni pojam rabi pejorativno kako bi diskreditirao političke protivnike, dok u javnosti taj pojam također ima pretežito negativnu konotaciju, pa ga populističke opcije – uz izuzetak Stevea Bannona, koji je imao pretenziju biti ideologom globalnog populističkog pokreta – rijetko koriste.

Retorika o običnim, dobrim ljudima i lošoj eliti kroz povijest je, dakako, bila svojstvena ljevici, a ne desnici. Dok su današnji populisti nacionalisti, u 19. stoljeću populisti su bili internacionalisti. S druge strane, liberali 19. stoljeća bili su nacionalisti, suprotstavljeni globalnom radničkom pokretu, dok su današnji liberali internacionalisti. Riječima američkog predsjednika Trumpa, izgovorenim, na zaprepaštenje liberalnih medija, na političkom skupu krajem 2018. godine: „Globalist je osoba koja želi da cijelom svijetu bude dobro, a iskreno, ne mari previše za našu zemlju. To nam nije potrebno; treba nam riječ koja je na neki način postala staromodna. Ta riječ je – nacionalist. Zašto je ne bismo smjeli koristiti? Znate li što sam ja? Ja sam nacionalist“. Iako je međunarodna ekonomska i politička suradnja tijekom pandemije koronavirusa – koja je prvotno potaknula zatvaranje granica i ograničenje izvoza bitnih proizvoda – doživjela velik udarac, svaki žrec modernog liberalizma, poput izraelskog povjesničara Yuvala Noaha Hararija, i dalje govori o potrebi „globalnog upravljanja“ kako bi se adresiralo navodne smrtonosne izazove za planet i čovječanstvo – ne i za narode – poput predstojeće ekološke apokalipse koju je, iz njihove perspektive, viralna armagedonska prijetnja privremeno ipak odgodila.

Važno je, dakako, napomenuti da je liberalizam od 19. stoljeća evoluirao iz modusa vivendi liberalizma, odnosno klasičnog liberalizma, koji štiti prava pojedinca od državnog upletanja, u tzv. „progresivni“ liberalizam koji drugima nameće „slobodu“ i liberalne vrijednosti upravo posredstvom državnog aparata. Klasični liberalizam danas je obilježje konzervativaca anglosaksonskog kulturnog kruga pa tako američki republikanci promiču ekonomski liberalizam, skeptični prema sposobnosti države da uspješno nameće i sprovodi komplicirane politike koje zadiru u život pojedinca. Ipak, usprkos ogromnim razlikama današnjih liberala i liberala 19. stoljeća, i jedni i drugi koristili su slične strategije protiv izazivača – u 19. stoljeću lijevih populista, odnosno radničkog pokreta, a danas protiv desnih populista. U oba slučaja cilj je bio sačuvati postojeći poredak balansiranjem između liberalnog i demokratskog, ali uvijek nauštrb potonjeg. „Tako izgleda očito da je pobjeda sekte A nad sektama B,  ili C“, pisao je sociolog Vilfredo Pareto u čuvenom eseju Uspon i pad elita, „često pobjeda forme, ali ne i biti“.

Protudemokratsko lice Francuske revolucije i liberalizma u 19. stoljeću

Francuskom revolucijom srušen je feudalni poredak, no građanstvo nošeno prosvjetiteljskim idejama nakon pobjede je strahovalo da će neprosvijećeni puk, omogući li se puna demokracija, demontirati ostvarene prosvjetiteljske ideale. Točnije, postojala je bojazan da će iz krilatice „Liberté, égalité, fraternité“ nestati „liberté“, odnosno – između ostalog – ekonomske slobode. Iz tog je razloga biračko pravo, uz to što žene dugo nisu imale pravo glasa, imovinskim cenzusom ograničeno ponajprije kako, kolokvijalno rečeno, siromašni ne bi preglasali bogate, ali također kako neobrazovani, često i nepismeni puk ne bi odlučivao o „složenim“ stvarima za koje, smatrali su tadašnji liberali, nije bio sposoban i pripravan.




Liberalni francuski premijer od 1847. do 1848. godine te ministar vanjskih poslova od 1840. do 1848. François Guizot jednostavno im je poručio: „Obogatite se radom i štednjom i dobit ćete pravo glasa“. Širom Europe, uz imovinski cenzus, postojali su razni sustavi, poput kurijalnog u Dalmaciji i Istri, kojima se biračko pravo ograničavalo kako bi se suzbio utjecaj širih masa, a očuvala izborna nadmoć bogatijih i „prosvijećenih“. Tako su, zbog izbornog sustava, predstavnici Talijana u Istri uvijek pobjeđivali hrvatsko-slovenske opcije na izborima za bečko Carevinsko vijeće, budući da je glas hrvatskih i slovenskih seljaka vrijedio manje od glasa talijanskih veleposjednika i građana, dok su autonomaši iz istog razloga u Dalmaciji izvjesno vrijeme bili jači od Narodne stranke. U programu dalmatinskih autonomaša iz 1866. govori se o „snaženju liberalnih institucija“ te se ističe da je „najbolja vlada ona koja najmanje vlada“ – ali, dakako, nema govora o proširenju prava glasa.

Devetnaestostoljetni liberali, poput Alexisa de Tocquevillea i Johna Stuarta Milla, strahovali su od moguće „tiranije većine“. Naznaka „tiranije većine“ francuskog je aristokrata Tocquevillea posebice uznemirila tijekom boravka u Sjedinjenim Američkim Državama, dok je Mill smatrao da demokraciju, kao ni slobodu, ne bi trebali uživati „necivilizirani“ narodi i neprosvijećeni pojedinci kojima je potrebna određena vrsta tutorstva, odnosno pedagoški despotizam. U svom čuvenom eseju O slobodi iz 1859. on će zapisati:





Pojedinac je neograničeni gospodar nad samim sobom, nad svojim tijelom i dušom. Možda je jedva potrebno kazati da ovaj nauk zahtijeva primjenu samo na punoljetna ljudska bića. Mi ne govorimo o djeci ili o mladim osobama ispod dobne granice što je zakon može odrediti kao granicu za punoljetstvo muškaraca i žena. One, o kojima još i sada imaju brinuti drugi, valja štititi jednako od vlastitih akcija kao i od vanjskih nepravdi. Zbog istoga razloga smijemo izostaviti iz razmatranja one zaostale društvene prilike u kojima se sam ljudski rod može smatrati nedozrelim. Rane su teškoće na putu spontana napretka tako velike da rijetko ima nekog izbora sredstava da ih nadvlada; a vladar pun naprednog duha može se opravdati kad upotrebljava bilo kakve lukavštine kako bi se dosegao cilj, možda inače nedokučiv. Despotizam je legitimni način vladavine u postupanju prema barbarima, ako je cilj njihovo prosvjećivanje i sredstva su opravdana stvarnim provođenjem tog cilja. Sloboda kao načelo ne primjenjuje se u prilikama što su prethodile vremenu kad je čovječanstvo postalo sposobno da se poboljšava slobodnim i ravnopravnim raspravljanjem. Za ljude tada nema izbora, osim prešutne poslušnosti jednom Akbaru ili jednom Karlu Velikom, ako su tako sretni da ga nađu. Ali čim je čovječanstvo postiglo sposobnost da bude vođeno prema vlastitome poboljšanju uvjeravanjem ili nagovaranjem (…), prinuda nije više dopustiva u izravnom obliku, a ni tako da neposlušni trpe ili bivaju kažnjeni, pa makar ta sila bila primijenjena za njihovo dobro.

 

Bauk našeg doba: desni populizam

I današnji „prosvjetitelji“ spremni su za modificiranu vrstu millovske pripreme za demokraciju i liberalizam, odnosno na tutorstvo. U politologiji je pojam „getting to Denmark“ ponajviše popularizirao Francis Fukuyama. Putovanje do Danske, odnosno do savršeno uređene liberalne demokracije s idealnim institucijama, smije se, dakako, postići i neliberalnim metodama jer puk nije dovoljno prosvijećen. Zbog toga i jest poželjna cenzura disonantnih tonova na društvenim mrežama, suzbijanje navodnog „govora mržnje“ i slično. Institucije poput Europske komisije, čiji su članovi sami izabrani na nedemokratski način, odnosno povjerenici koje su delegirali vođe članica Europske unije, preuzimaju ulogu arbitara koji ocjenjuju „napredak“ na tome polju. Vođe zemalja koje tek trebaju „postati Danska“, a koji deklarativno slijede zacrtani put, za razliku od „iliberalnih“ vođa zemalja Višegradske skupine, teško da će doživjeti kritiku iz Bruxellesa. Širom svijeta postoje moderne vrste kolonijalnih prosvijećenih upravitelja, poput Visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini koji, iako neizabran, ima široke ovlasti, kako bi od Bosne i Hercegovine „napravio“ funkcionalnu liberalnu demokraciju. I u tom slučaju međunarodni akteri, doduše manje nego prije, kritiziraju „nacionalističke“ vođe, pa bili oni i demokratski izabrani, ako ne provode liberalnu politiku. Time se ponovno potvrđuje da je liberalni aspekt za njih važniji od demokratskog.




No, vratimo se na devetnaestostoljetne liberale. Oni su, kao što je istaknuto, najvećom prijetnjom poretku smatrali lijeve populiste, a od sredine 19. stoljeća, konkretno, komuniste. Sve opcije za očuvanje statusa quo u međuratnoj Europi smatrat će lijeve radikale većom prijetnjom nego desne. Da je danas situacija obratna najbolje vidimo na primjeru Njemačke. Iako je stranka Ljevica, nereformirana nasljednica istočnonjemačke Partije, koja se zalaže za demokratski socijalizam, skoro jednako jaka kao desno populistička Alternativa za Njemačku, o njoj istaknuti političari mainstream stranaka, kada razmatraju prijetnje liberalnoj demokraciji, govore neizmjerno manje nego o Alternativi za Njemačku. Spomenuta stranka na svojim službenim stranicama navodi da je komunistički DDR u kojemu su se sustavno kršila ljudska prava zapravo „legitiman pokušaj, nakon savezničke pobjede nad nacističkom Njemačkom, sprječavanja povratka pokretačkih društvenih snaga nacionalsocijalizma“.

Glavna stranka desnog centra, Kršćansko-demokratska unija Angele Merkel, ima zabranu koaliranja s Alternativom za Njemačku i s Ljevicom, ali ne i sa Zelenima. Socijaldemokrati su pak u više saveznih zemalja, kao i Zeleni, nakon regionalnih izbora koalirali s Ljevicom. Sličan je cordon sanitaire, kao danas prema Alternativi za Njemačku, postojao prema komunistima u međuratnoj Njemačkoj. Upravo je socijaldemokratski premijer Friedrich Ebert ugušio komunističke ustanke u Njemačkoj po završetku Drugog svjetskog rata, a policija je i u gradovima pod kontrolom SPD-a oštrije suzbijala prosvjede lijevih, nego desnih ekstremista. Tadašnji je pak konzervativni establišment širom Europe pristajao na suradnju s raznim krajnje desnim, a u brojnim zemljama i fašističkim opcijama kako bi spriječio uspon komunista.

Kao što se u 19. stoljeću kod konzervativaca i liberala razvila svijest da je potrebno učiniti određene ustupke „izazivaču“, odnosno radničkom pokretu, putem zaštite radničkih prava i drugih socijalnih mjera koje predstavljaju rudimentarni začetak države blagostanja, danas se također unutar establišmenta sve više javljaju moderni „bizmarci“ koji navode da desni populisti opravdano iskorištavaju nezadovoljstvo zapostavljenih. Establišment preuzima dio populističkih politika poput ograničenja migracija – što je učinio Emmanuel Macron – ili pak, nakon izbornog neuspjeha, preuzimaju patriotsku retoriku, što je u Velikoj Britaniji učinio novi laburistički vođa Keir Starmer, odustavši od prijezira koji današnja zapadna ljevica često gaji prema osjećaju nacionalne pripadnosti. Starmer je poručio kako želi da njegova stranka bude „ponosna što je patriotska“, dok je njegovu predšasniku Jeremyju Corbynu bilo važnije baviti se politikama s elementima progresivizma, primjerice – inkorporirati koncept nebinarnih zamjenica kreiranih u sklopu rodno-teorijskoga novogovora koji narušava okvire žensko-muškog spolnoga binarizma.

Protudemokratski mainstream danas

Nekoliko je, dakle, temelja koje povezuju današnji „antipopulistički“ sentiment liberala s protivljenjem demokraciji liberala u 19. stoljeću. I tadašnji i sadašnji liberali vjeruju da je obični, neobrazovani čovjek biće kojim se lako može manipulirati. Budući da njime manipulira „populistička desnica“, potrebno je zaštititi ga od „govora mržnje“, od targetiranog oglašavanja, od nepoželjnih toksičnih glasova u javnom prostoru, dok je poželjno da „struka“ svakodnevno perpetuira truizme. U nekim slučajevima, današnji zagovornici liberalne demokracije otvoreno pozivaju na ograničenje demokracije kao odgovor na desni populizam, poput britanskog novinara Janana Ganesha koji je u Financial Timesu paradoksalno ustvrdio da demokracija „bolje funkcionira“ kada je ograničena, s čime bi se jamačno složio i jedan od najvećih konzervativnih filozofa Alexis de Tocqueville.

I moćni političari koji se smatraju uzornim liberalnim demokratima, poput Angele Merkel, pribjegli su sličnim metodama. Njemačka kancelarka tako je na vrhuncu migrantske krize u rujnu 2015. godine upitala vlasnika Facebooka Marka Zuckerberga radi li na cenzuriranju antimigrantskih objava u kojima je upravo ona bila čestom metom kritike. Društvene mreže sve su moćnije; britanski i američki milenijalci tri puta češće konzumiraju medijske sadržaje putem društvenih mreža nego na tradicionalnim medijima, a sličan je trend zasigurno prisutan i u Hrvatskoj. Zato se danas u sustav društvenih mreža uvodi „kontrolore“ istine, tzv. fact-checkove, također očito pretpostavljajući da je većina ljudi neautonomna; da su ljudi bića kojima se lako može manipulirati te sama ne mogu raspoznati što jest, a što nije istina.

Takvi pokušaji modeliranja demokracije naposljetku se nerijetko pretvaraju u otvorenu cenzuru, što je pokazao nedavni slučaj Twitterove zabrane dijeljenja priče konzervativnog New York Posta o koruptivnim aktivnostima sina demokratskog predsjedničkog kandidata Joea Bidena. Joel Kotkin u recentnoj knjizi Dolazak neofeudalizma: Upozorenje globalnoj srednjoj klasi argumentira da se tehnološki divovi, koji eliminiraju svaku novu prijetnju oligopolu, nalaze na vrhu današnjeg globalnog ekonomskog sustava koji sve više poprima obilježja feudalizma. Naime, sve je manja društvena mobilnost, dok je srednja klasa sve malobrojnija, uz postojano povećanje ekonomskih razlika. Dok su tehnološki divovi, poput Facebooka, Amazona, Applea, Googlea i drugih na vrhu obrisa novog feudalnog sustava, moderni „kler“ – odnosno legitimatore novog feudalnog sustava – čine zaposlenici najvećih medijskih kuća na svijetu, autori globalnih „bestselera“ i kreatori sadržaja koji se emitiraju, primjerice, na Netflixu.

Posebno je paradaksalno da i novi „kler“ i novi „feudalci“ deklarativno često zagovaraju nominalno ljevičarske politike, poput minimalnog dohotka, redistribucije dobara i tome slično. Ekološke politike pak postale su općeprihvaćene, ne samo u tim krugovima, nego u cijeloj srednjoj struji, iako je evidentno da, barem na Zapadu, one donose povećanje troškova života za najniže socijalne slojeve, kao i gubitak niskokvalificiranih poslova u raznim industrijama. Privrženost zelenim politikama, kao umjetno odricanje zbog općeg dobra kod modernog „klera“, također podsjeća na srednjovjekovne monaške redove. U oba slučaja riječ je o „osobama na poziciji moći“ koje se, u odnosu na puk, žele istaknuti svojom vrlinom i svojevoljnim odricanjem umjetno otežati svoj život.

Zamijenjene pozicije

Dok su ljevičari nekada bili radikalni demokrati, odnosno pobornici općeg prava glasa, danas se situacija promijenila, a desni populisti čak zastupaju i ono što se može nazivati radničkom klasom. Primjeri za to već su izrazito brojni – od bivših komunističkih općina u Francuskoj koje glasuju za Nacionalno okupljanje Marine Le Pen, preko industrijskih radnika koji su, zbog brojnosti u ključnim državama američkoga izbornog sustava, doveli Donalda Trumpa na vlast, pa do euroskeptičnih radnika s „crvenoga“ sjevera Engleske koji su bili izrazito važni za britanski izlazak iz Europske unije. Na posljednjim su izborima u Velikoj Britaniji nekoć elitistički torijevci potukli laburiste na radničkom sjeveru, čak i u nekim izbornim jedinicama koje su laburisti držali gotovo stotinu godina, čime su probili, kako navode britanski komentatori, „crveni zid“.

Današnji deklarirani ljevičari snebivaju se nad neobrazovanošću i primitivnošću radnika, pa će se tako i u Hrvatskoj vođe nominalno socijaldemokratskoga SDP-a s ponosom pozvati na činjenicu da je njezin prosječni glasač bogatiji i obrazovaniji od glasača HDZ-a te da SDP veću podršku u najbogatijim hrvatskim županijama. Da se lijeve stranke na Zapadu obraćaju primarno obrazovanima u svojim istupima priznaje i istaknuti lijevi ekonomist Thomas Piketty. Taj je fenomen u Hrvatskoj uvelike anticipiran drugačijom povijesnom putanjom, odnosno „buržoaziranjem“ ljevičara i stvaranjem „nove klase“ ili „crvene buržoazije“ te „proletarizacijom“ desničara, zbog čega političko polje još uvijek nije strukturirano po ekonomsko-interesnoj osi.

Dok je nekoć, kao što smo pokazali, populizam bio obilježje ljevice, danas je on obilježje desnice. Primarni razlog za to promijenjeni su odnosi moći, što nam govori da svaka elita, ako smatra da je postojeći poredak dobar, teži eliminiranju ugroza tome poretku, odnosno smanjenju demokratskog impulsa. Kao što su Alexis de Tocqueville i John Stuart Mill čuvali privatno vlasništvu i slobodu od „hirova“ većine, tako današnji establišment čuva postojeće stanje od izazivača, odnosno od desnih populista, ponekad uz određena popuštanja. Današnji desni populisti više negoli na devetnaestostoljetne konzervativce podsjećaju na revolucionare koji ruše postojeći poredak bez plana za izgradnju novoga društva, dok suvremeni liberalni demokrati demokraciju smatraju poželjnom samo onda kada je ishod liberalan.

 

Esej je izvorno objavljen u emisiji Diagnosis Trećeg programa Hrvatskog radija 26. listopada 2020.

Komentari

komentar

You may also like