Luciferski posao moćnih arapskih šeika i euroatlantskih saveznika

Politički i gospodarski ojačala Europska unija žedna energije i novih tržišta upustila se, postaje sve očitije, u opasnu i teško predvidivu avanturu ekonomske, vojne i političke integracije s MENA-om (Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom). Za potrebe provedbe te agende stvaranja jedinstvene geopolitičke cjeline na europskoj strani integracijske jednadžbe iskorišten je razmahali i potpuno nesputani ekonomski i društveni liberalizam i imigracijski kaos, koji zaogrnuti plaštem tobože neizbježne globalizacije trebaju razbiti socijalnu strukturu europskih država, oslabiti njihov suverenitet i omogućiti stvaranje centralizirane i nadnacionalne strukture EU-a u korist najmoćnijih članica. Na bliskoistočnoj strani jednadžbe prilagodba planiranoj integraciji provodi se lažnim prodemokratskim, a zapravo islamističkim revolucijama, terorom islamističkog ekstremizma i beskrajnim ratovima koji omogućuju ciljano razbijanje sekularnih arapskih država i pokretanje planirane migracije stanovništva tako uništenih arapskih država prema Europi.

Najmoćnije države EU-a i američki saveznik u provedbi integracijske agende oslanjaju se na arapskoj strani na bogate zaljevske monarhije okupljene u Vijeću za suradnju arapskih država u Zaljevu (The Cooperation Council for the Arab States of the Gulf) ili skraćeno GCC, na čelu sa Saudijskom Arabijom. Države GCC-a, posebice vodeća Saudijska Arabija, uz Sjevernu Koreju, ubrajaju se među najokrutnije diktature suvremenog svijeta, a za interese europskog centra buduće integracije trebale bi postati lokalnim satrapijama EU-a, koje bi pod dominacijom držale bliskoistočni dio jedinstvene geopolitičke cjeline – budućeg euroarapskog carstva.

A svoju ulogu u toj agendi osigurale su ne samo geopolitičkim značajkama svoga položaja i posjedovanjem energetskih izvora, nego i agresivnim plasiranjem svoga kapitala u države EU-a i masovnom kupnjom nekretnina i udjela u europskim gospodarskim subjektima.

Novac bogatih monarhija određuje pravila igre

Notorna je činjenica da novac određuje pravila igre i političke odluke, a odluke o otvaranju europskih vrata imigraciji iz arapskih zemalja, znakovito je, donesene su nakon što su goleme investicije bogatih arapskih monarhija, članica GCC-a, inače notornih sponzora i zaštitinika sunitskog ekstremizma, Saudijske Arabije, Kuvajta i posebice Katara učvrstile pozicije u Europi u koju su masivnije ušle početkom gospodarske krize u misiji izravnog upumpavanja kapitala i spašavanja europskih banaka i korporacija.

Tako, primjerice, danas Katarski investicijski fond (Qatar Investment Authority) raspolaže redovnim i povlaštenim dionicama njemačkog Volkswagena i Siemensa, anglo-nizozemskog Royal Dutch Shella, francuskog građevinskog giganta Vinci, švicarskog Glencorea koji se bavi rudarstvom i trgovanjem sirovinama, španjolske elektroenergetske tvrtke Iberdole s 31 tisućom zaposlenika u desetak država, čiji je i većinski vlasnik, te banke Barclays sa sjedištem u Londonu. S njima složenim financijskim konstrukcijama povezani katarski Paramount Holding Services fond u vlasništvu člana kraljevske obitelji, šeika Hamada Bin Jassim Bin Jabor Al-Thania, tijekom 2014. sudjelovao je u dokapitalizaciji Deutsche Bank ubrizgavanjem 1,75 milijardi eura. Fond ima značajne udjele u Credit Suisse, a 2008. od propasti je spasio Barclays izravno ulažući u tu banku šest milijardi funti. Tu banku se pak povezuje s financiranjem prebacivanja migranata iz Libije preko Sredozemlja posredovanjem humanitarnih udruga okupljenih oko organizacija Georgea Sorosa i pod pokroviteljstvom američkih vladinih službi i agencija. Prema podacima austrijske vojne obavještajne službe “Osterreichischen Abwehramts“, objavljenima u austrijskom listu “InfoDirekt“, banka Barclys je preko svoje tvrtke “British Equistone Partners Europe” stvarni vlasnik tvrtke “Ors Service Ag”, koja pruža financijsku pomoć imigrantima. Većinski dioničari Barclays banke, spašavane katarskim kapitalom, su nitko drugi do britanska investicijska kuća “NM Rothschild & Sons Limited” i njihov financijski satelit “Lazard Brothers”.





A gdje je još saudijski, emiratski i bahreinski novac koji je izravno upumpan u europsko gospodarstvo ili pak plasiran kroz sklapanje potpuno nepotrebnih ili fiktivnih poslova s europskim tvrkama, kako bi se pokrile transakcije i poklonjeni novac razmijenjen za politički utjecaj. Riječ je o stotinama milijardi eura i milijunskim provizijama, kojima su arapski moćnici u suradnji s domaćim parnerima korumpirali kompletnu europsku politički elitu, koja se tobože bori za svoja gospodarstva.

Manuel Valls i unosni poslovi sa Saudijcima

Francuski premijer Manuel Valls po povratku iz Rijada 13. listopada prošle godine ponosno je tvitao: “Francuska-Saudijska Arabija: ugovori vrijedni 10 milijardi eura! Vlada je aktivna u očuvanju naših tvrtki i radnih mjesta.“





Ne govori, na žalost, kakve je političke usluge i ustupke njegova psihološki, moralno i materijalno uzdrmana Francuska zauzvrat morala učiniti Saudijskoj Arabiji i ostalim diktatorskim režimima iz GCC-a i kolike su nagrade i provizije pritom pobrali on i članovi njegova kabineta.

U svakom slučaju, dok su za vremena svoje političke mirovine osigurali sebi barem predavanja na saudijskim i ostalim GCC fakultetima i think-tankovima s temama o liderstvu u vremenima globalizacije i sličnim bedastoćama, koja se po jednom nastupu plaćaju i do pola milijuna dolara, svojim sunarodnjacima i europskim građanima ostavit će Europu premreženu arapskim GCC kapitalom i preplavljenu imigracijskom masom. Ostavit će nakon svoje luciferske misije zlokobnu i licemjernu imperijalnu Europu uklopljenu u jedinstvenu geoekonomsku i geopolitičku cjelinu sa Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom. Ako ta Europa uopće preživi cijenu koju će neizbježno morati platiti za stvaranje takvog imperija, nekakve nakaradne replike Rimskog carstva.

Prikazano je samo medijski zabilježeno zrnce pijeska u pustinjskoj oluji arapskog kapitala koja tutnji preko europskog kontineta – i tko može biti toliko naivan i misliti da vlasnici toliko udjela u vodećim europskim korporacijama i bankama, povezani s britanskim i američkim kapitalom, ne odlučuju u ključnim pitanjima europske politike. Pa i o novom naseljavanju Europe etničkim i vjerskim profilom stanovništva koji je njima po volji. Rječnikom ekonomski naglo osviještenih bliskoistočnih šeika, ofenzivi njihove „strong economy“ potreban je prilagodljiv „human capital“, na kakav su se navikli u svojim despocijama i de facto privatnim državama. To im je omogućila liberalna gospodarska i socijalna politika na krilima nezaustavljive globalizacije i suštinski imperijalna strategija euroarapske integracije.

Barcelonski proces – politički zametak strategije

Cijela ta agenda geopolitičkog povezivanja Europe i Bliskog istoka ima dugačku povijest, a javno je reaktivirana nedugo nakon formalnog stvaranja EU-a ugovorom iz Maastrichta 1993. godine. Politički zametak strategije je pokretanje tkz. Euromediteranskog partnerstva (EUROMED) ili Barcelonskog procesa na sastanku ministara vanjskih poslova EU-a i Alžira, Egipta, Izraela, Jordana, Libanona, Libije, Maroka, Mauritanije, Palestinske samoprave, Sirije, Tunisa, Turske i Albanije u Barceloni 1995. godine. Barcelonski proces, koji je za ciljeve deklarirao „zajedničko djelovanje u interesu mira i stabilnosti kroz jačanje dijaloga o političkim i sigurnosnim pitanjima, izgradnju zone zajedničkog prosperiteta kroz ekonomsko i financijsko partnerstvo i uspostavljanje zone slobodne trgovine te zbližavanje među ljudima kroz programe socijalnog, kulturnog i humanitarnog partnerstva, kulminirao je stvaranjem Sredozemne unije u srpnju 2008. godine na summitu u Parizu.

Osiguranje daljnjeg neprekinutog i nesmetanog tijeka integracijskih procesa EU-a i MENA-e započetih Barcelonskim procesom u stalnom je fokusu birokratskog aparata EU-a, koji o svim okolnostima koje bi na njega mogle utjecati žurno izvješćuje politička tijela Unije čime se osigurava stalna kontrola, prilagodba politike promijenim okolnostima i otklanjanje nastalih prepreka.

Tako je, primjerice, Služba Europskog parlamenta za istraživanja (The European Parliamentary Research Service – EPRS) u svom posebnom izvješću pod naslovom „Strateško komuniciranje EU-a s arapskim svijetom“, objavljenom 3. svibnja 2016. na službenim stranicama EPRS-a, sačinila pregled dosadašnjih dosega i novih izazova na području onoga što naziva „strateškom komunikacijom EU-a i arapskog svijeta“, a u stvarnosti strateške političke, sigurnosne i gospodarske integracije EU-a i arapskog svijeta. Pa EPRS u izvješću navodi: „Dobri odnosi s arapskim svijetom jedan su od ključnih ciljeva EU-a otkako je pokrenut Barcelonski proces 1995.godine. Dinamika odnosa između dviju strana Sredozemlja zasnovana na zajedničkim interesima promicanja i potpore demokraciji, ljudskim pravima, gospodarskom i društvenom razvoju suočena je s novim sigurnosnim izazovima. Nestabilnost u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku postala je izvor nestabilnosti Europske unije. Kao što su pokazali nedavni teroristički napadi u Francuskoj, Belgiji, Tunisu i Egiptu, nasilni ekstremizam i prijetnje radikalizacije ne poznaju granice. U tom kontekstu Europska unija poduzela je korake u dizajniranju strateške vizije spajanja sa zainteresiranim stranama u arapskom svijetu koja uključuje vlade arapskih država i narastajuće organizacije civilnog društva – sve u cilju zajedničkog suprotstavljanja radikalizaciji. Konkretne inicijative u tom smislu su osnivanje Radne skupine za podršku i komunikaciju u arapskom svijetu (Task Force for outreach and communication in the Arab World) i Strateškog komunikacijskog savjetničkog tima za Siriju (Syria Strategic Communications Advisory Team).

Dakle, prevedeno na razumni jezik, EPRS sugerira da je potrebna daljnja integracija EU-a i arapskih prostora u cilju zajedničke borbe protiv islamističkog ekstremizma koji, eto, ugrožava obje strane Sredozemlja. Geopolitičku integraciju EU-a i MENA-a, čiji se obrisi jasno vide u EPRS-ovom izvješću, europska elita tako pokriva borbom protiv islamističkog ekstremizma koji su, pak, svojim obavještajnim i izravnim vojnim intervencijama proizvele upravo najmoćnije države EU-a, prije svih Francuska i Velika Britanija, zajedno s arapskim saveznicima iz GCC-a uz asistenciju američke vojne sile. To je uostalom od samog početaka i osnovni mehanizam pokretanja i provođenja prisilne imperijalne integracije europskih i bliskoistočnih prostora – stvaranje krizne situacije, raspirivanje kaosa i potom nametanje vodstva u rješavanju krize sukladno vlastitim geopolitičkim interesima. Sve je jasnije da je taj vrhunski, strateški interes Europske unije i njenih američki saveznika upravo uspostava imperijalne dominacije EU-a nad Sjevernom Afrikom i Bliskim istokom kroz stvaranje integrirane geopolitičke cjeline EU-a i MENA-e.

Uloga NATO-a u provedbi strategije

Usporedno, razvija se i suradnja na vojnom planu između NATO-a i država Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC-a) i država Sjeverne Afrike preko u tu svrhu stvorenoga NATO-ovog Mediteranskog dijaloga (Mediterranean Dialogue – MD) i Istanbulske inicijative (Istanbul Cooperation Initiative – ICI) koja je usmjerena na države GCC-a.

Već u proljeće 2006. godine Philip H.Gordon – koji je kasnije postao pomoćnik državnog tajnika SAD-a za europske i euroazijske odnose a potom od 2013. i posebni pomoćnik predsjednika SAD-a i koordinator Bijele kuće za Bliski istok, Sjevernu Afriku i Perzijski zaljev – za washingtonski think-tank Brookings Institution objavljuje programski članak “NATO`s Growing Role in the Greater Middle East”. Gordon navodi da je “prije deset godina bilo bespredmetno raspravljati o ulozi NATO-a na širem Bliskom istoku, a sada NATO razmješta 10.000 vojnika u Afganistanu, obučava iračke vojne snage u Bagdadu i povećava političku i vojnu suradnju s Vijećem za suradnju u Zaljevu (GCC). NATO je stvorio snage za brze reakcije (NATO Response Force – NRF) s 20.000 ljudi koji mogu biti raspoređeni bilo gdje u svijetu, a trenutno obavljaju operaciju u Pakistanu. Uspostavljen je zračni most za opskrbu vojnika Afričke unije u mirovnoj misiji u Sudanu, pokrenuo je Istanbulsku inicijativu (ICI) prema državama GCC-a i proširio svoj Mediteranski dijalog (MD). Mnoge od tih operacija su još uvijek u početnim fazama. Ipak trend je prema sve većoj uključenosti NATO-a u regiji šireg Bliskog istoka i sigurno je da će njegova uloga i dalje rasti. NATO je u procesu transformacije u globalnu organizaciju sigurnosti u smislu svojih misija, pa i budućeg članstva. Unatoč svim razlikama između članica NATO-a i prepreka za njegovu ulogu u regiji Bliskog Istoka, ostaje činjenica da će SAD i Europa i dalje imati značajne zajedničke sigurnosne interese tamo, a NATO će i dalje biti najbolji mehanizam za koordinaciju njihove politike i operacija. Oni koji su godinama predviđali NATO-ovu propast po svemu sudeći ponovo će se postidjeti.”

Prema službenoj internetskoj stranici NATO-a, “Mediteranski dijalog 1994. godine pokrenulo je Sjevernoatlantsko vijeće i uključuje Alžir, Egipat Izrael i Jordan, Mauritaniju, Maroko i Tunis, a izvori i ciljevi MD-a održavaju stav NATO-a da je sigurnost Europe usko povezana sa sigurnošću i stabilnošću na Sredozemlju“. Predstavnice država MD-a redovno se pozivaju na vojne vježbe NATO-a i Partnerstva za mir, kao i na tečajeve u NATO-ovom obučnom centru u Oberammergau i NATO-ovoj ratnoj školi u Rimu. Konzultacije između vojnih predstavnika NATO-a i sedam država MD-a održavaju se dva puta godišnje. Uzimajući u obzir promjene na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi NATO je spreman podržati i pomoći one zemlje MD-a u tranziciji koje to zatraže. Oslanjajući se na svoje iskustvo i stručnost kroz programe individualnog partnerstva NATO može pružiti pomoć u izgradnji sigurnosnih institucija, obrambenoj transformaciji, modernizaciji obrambenih kapaciteta i razvoju civilno-vojnih odnosa.”

Ne uobičajena vojna suradnja, nego saveznički odnosi

Odrednice Mediteranskog dijaloga iz navedenog je očito, bliže su uspostavi savezničkih vojnih odnosa nego uobičajenoj vojnoj suradnji između država i potpuno je jasno iz samog teksta da je intencija zapravo integracija država članica s NATO-om. To je još izraženije u Istanbulskoj inicijativi (ICI) usmjerenoj prema zaljevskim monarhijama iz GCC-a, koja je osnovana 2004. godine s ciljem “sudjelovanja NATO-a u dugoročnoj globalnoj i regionalnoj suradnji sa zemljama bliskoistočne regije”. Iako se Saudijska Arabija i Oman do danas nisu formalno priključili Istanbulskoj inicijativi, njihova suradnja je faktički ravna formalnom članstvu, veza preko Saudijske Arabije kao dominantne regionalne sile temelj je povezivanja NATO-a s državama GCC-a.

U veljači 2015. godine politički analitičar Hany Beshr za „Middle East Institute“ izradio je studiju pod nazivom „NATO and the Gulf: What`s next?“ u kojoj se predviđa sve značajnija uloga NATO-a u regiji zahvaljujući sve čvršćim vezama s GCC-om: „U širem bliskoistočnom kontekstu međunarodni vojni angažmani u bliskoistočnoj regiji posljednjih nekoliko godina pokazuju da SAD preferira rad u međunarodnim koalicijama, kao što je koalicija za borbu protiv ISIS-a ili koalicija koja je sudjelovala u vojnoj kampanji u Libiji. Glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg izričito je tijekom otvaranja sastanka Istanbulske inicijative u Dohi potvrdio da je suradnja između NATO-a i zemalja GCC-a u Libiji bila produktivna. On je rekao da je libijska kampanja bila primjer učinkovitog djelovanja NATO-a i zaljevskih partnera. Uloga NATO-a u Zaljevu mogla bi biti povećana zbog dva čimbenika, prije svega zbog pomaka američkog interesa prema Aziji i Pacifiku i zbog usporednog jačanje europske vojne nazočnosti u Zaljevu koja bi mogla olakšati sudjelovanje NATO-a u regiji. Nakon otvaranja francuske vojne baze u Ujedinjenim Arapskim Emiratima 2009.godine u Bahreinu je upravo otvorena nova britanska vojna baza”.

Isporuke najmodernijeg naoružanja državama Zaljeva

Vojna i politička suradnja između NATO-a i GCC-a sve je konkretnija i stabilnija, posebice na planu isporuke najmodernijeg naoružanja i vojne opreme državama GCC-a, obuke vojnog osoblja i izravne operativne suradnje na bliskoistočnom ratištu, a neposredni kontakti najviših čelnika NATO i GCC-a su učestali i redoviti. Tako službena stranica NATO-a 18. ožujka objavljuje priopćenje o sastanku glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga i glavnog tajnika GCC-a Abdullatifa bin Rashida Al Zayanija, u sjedištu NATO-a pod naslovom „NATO welcomes closer ties with the Gulf Cooperation Council“, kojom prigodom je Al Zayani uz predstavnike država članica NATO-a bio prisutan na posebnoj sjednici Sjevernoatlantskog vijeća, najvišeg tijela NATO-a. Navodi se da je tom prigodom: „Gospodin Stoltenberg pozdravio je važnu ulogu GCC-a u jačanju regionalne stabilnosti, te zahvalio dr. Al Zayaniju na njegovom osobnom doprinosu jačanju suradnje sa Savezom… Razmijenili su mišljenja o regionalnoj sigurnosnoj situaciji i raspravljali o jačanju veza između NATO-a i GCC-a. (…) NATO polaže veliku važnost izgradnji suradnje sa zaljevskim državama. Savez je već razvio praktičnu suradnju i politički dijalog s četiri od šest članica GCC-a (Bahrein, Kuvajt, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati) kroz Istanbulsku inicijativu (ICI) pokrenutu 2004. godine“, naglašava se u priopćenju.

Na diplomatskom planu nastavlja se živa politička interakcija između aktera integrirajućeg projekta Europe i MENA-e pretežito preko institucija EU-a i GCC-a, ali i preko famozne Sredozemne unije. (Nastavlja se)

Komentari

komentar

0 komentara

You may also like