M. Šerić: Banane: Moćno geopolitičko oružje

Matija Šerić

Kontaktirali su predsjednika Eisenhowera i državnog tajnika Johna Fostera Dullesa (čija je bivša njujorška odvjetnička tvrtka, Sullivan i Cromwell, bila predstavnik kompanije UFCO), rekavši da je Gvatemala postala komunistička i podložna utjecaju SSSR-a. Stoga su s velikim žarom State Department i United Fruit Company krenuli u veliku PR kampanju kako bi uvjerili američku javnost da je Gvatemala „sovjetska satelitska državica“ čiju vladu treba svrgnuti.  Američka vlada i CIA izveli su državni udar

Banane su jedan od najpopularnijih prehrambenih proizvoda u svijetu koje se danas mogu naći u svakom supermarketu. Mnogi potrošači konzumiraju ih kao ukusnu poslasticu i zato što imaju brojne zdravstvene prednosti. Banane su se često smatrale simbolom dobrog života (određenim luksuzom) te su ih tijekom 20. stoljeća brojne države željele osigurati svome pučanstvu.

Međutim, kad se pogleda ispod površine može se uočiti kako banane nisu bezazleni prehrambeni proizvod nego važan resurs i moćno geopolitičko oružje za čije su se posjedovanje vodili ratovi te izbijali pučevi. Industrija banana je i danas važna sastavnica trgovinskog rata različitih država a bila je i ostala izvorište ugnjetavanja potplaćene radne snage. Istraživačica Rebecca Cohen sjajno je opisala značaj banana: „Iako banane izgledaju samo kao voće, one predstavljaju široku paletu ekoloških, ekonomskih, društvenih i političkih problema. Trgovina bananama simbolizira ekonomski imperijalizam, nepravde na globalnom trgovinskom tržištu i globalizaciju poljoprivredne ekonomije.“

Popularna Chiquita

Iako se u većini supermarketa mogu pronaći banane različitih brendova, najpopularniji brend kojeg mnogi ljudi poistovjećuju s bananama je brend Chiquita. Točnije, kompanija Chiquita Brands International Sarl, prije poznata kao United Fruit Company (UFCO), imala je tragičnu ulogu u povijesti. Ta kompanija nekim državama Latinske Amerike donijela je gospodarsko uništenje, korumpirane vojne diktature i robovsko izrabljivanje. Američka United Fruit Company bila je najveći i najozloglašeniji proizvođač banana u Latinskoj Americi veći dio 20. stoljeća. Često su tu kompaniju uspoređivali s hobotnicom („el pulpo“), jer je imala raširene pipke po cijeloj Latinskoj Americi, pokušavajući steći što veći utjecaj i osigurati pristup zemljištu.

Nagli uspon industrije banana

Sve je počelo još u 19. stoljeću. Masovna proizvodnja banana kakvu danas poznajemo počela je 1834. i doživjela eksploziju kasnih 1880-ih. Od početka je nosila političke posljedice. Prije 1870-ih većina zemljišta na kojem su se uzgajale banane na Karibima prethodno je korišteno za uzgoj šećera, a tada su banane bile gotovo nepoznate u SAD-u. To se brzo promijenilo i početkom 20. stoljeća Amerikanci (tada ukupno 70 milijuna ljudi) su konzumirali više od 16 milijuna grozdova banana godišnje. Sve brze ekspanzije donose i enormne profite, a cijenu je platilo stanovništvo koje je radilo na plantažama.





Industrija banana u Lat. Americi ozbiljnije je pokrenuta 1871. izgradnjom željeznice u Kostarici koju su provodili Amerikanci. U tom mega-projektu stotine radnika izgubile su živote ali to nije pokolebalo američke graditelje koji su se dosjetili da bi s obje strane pruge mogli zasaditi polja banana. Uzgoj banana je doživio uzlet nakon izgradnje željeznice jer su se mogle lako transportirati na američko tržište. Amerikanci su naprosto poludjeli za tim novim egzotičnim voćem. Tijekom 1880-ih pojavilo se nekoliko kompanija u industriji banana. Godine 1899. Boston Fruit Company stopila se s novoosnovanom United Fruit Company (UFCO) koja je postala najveća kompanija za proizvodnju/uzgoj banana na svijetu, s plantažama diljem Latinske Amerike i Kariba, uključujući Kolumbiju, Kostariku, Kubu, Jamajku, Nikaragvu, Panamu i Santo Domingo. Kompanija je posjedovala 180 km željezničke pruge koja je povezivala plantaže i morske luke.

Slučaj Gvatemala

Kako su banane postajale sve popularnije diljem svijeta, kompanija je kupila velike količine zemljišta u više zemalja. Zemljište je često ukradeno od domaćeg stanovništva. Dok je mnogo zemalja patilo zbog prakse UFCO-a, dva najvažnija slučaja su Gvatemala i Kolumbija. Godine 1901. gvatemalski diktator Manuel Estrada Cabrera dodijelio je toj kompaniji ekskluzivno pravo na prijevoz pošte između Gvatemale i SAD-a. Tako je došlo do prvog ulaska UFCO-a u Gvatemalu nakon čega će zemlja biti pod njenim nadzorom. Diktator Cabrera bio je marioneta UFCO-a, čiji je menadžment to ocijenio „idealnom klimom za ulaganje“. Amerikanci su osnovali Gvatemalsku željezničku kompaniju (Guatemalan Railroad Company) kao podružnicu UFCO-a i uložili kapital vrijedan 40 milijuna dolara.

U Gvatemali je UFCO preuzeo kontrolu nad gotovo svim sredstvima prometa i komunikacija. Kompanija je naplaćivala porez za svaki teret koji je ulazio i izlazio iz zemlje preko luke Puerto Barriosa. Kao da to nije bilo dovoljno, kompanija se uspjela izuzeti od gotovo svih poreza u Gvatemali na razdoblje od 99 godina.





Kad je demokratski izabrani predsjednik Gvatemale Jacobo Arbenz došao na vlast 1951. pokušao je ograničiti moć kompanije. Do tada je 2,2% stanovništva posjedovalo više od 70% zemljišta. Samo 10% zemljišta bilo je dostupno za 90% stanovništva, od kojih su većina bili domoroci. Većina zemlje u posjedu velikih zemljoposjednika bila je neiskorištena. Arbenz je predložio preraspodjelu dijela neiskorištenog zemljišta i stavljanje na raspolaganje 90% zemljišta za uzgoj poljoprivrednih kultura.

Ovo je jako uznemirilo United Fruit Company koja je bila jedan od velikih zemljoposjednika neiskorištenog zemljišta. Dužnosnici UFCO-a obratili su se vladi SAD-a za pomoć. Kontaktirali su predsjednika Eisenhowera i državnog tajnika Johna Fostera Dullesa (čija je bivša njujorška odvjetnička tvrtka, Sullivan i Cromwell, bila predstavnik UFCO-a), rekavši da je Gvatemala postala komunistička i podložna utjecaju Sovjetskog Saveza. Stoga su s velikim žarom State Department i United Fruit Company krenuli u veliku PR kampanju kako bi uvjerili američku javnost da je Gvatemala „sovjetska satelitska državica“ čiju vladu treba svrgnuti.  Američka vlada i CIA izveli su državni udar 1954. i svrgnuli Arbenza te na vlast doveli desničarskog diktatora Carlosa Castilla Armasa. Bio je to početak vojnih diktatura gdje su se vođe više puta mijenjali, a one su trajale više od 30 godina. Rezultat je smrt oko 200 tisuća civila u građanskom ratu.

Slučaj Kolumbija

U zimu 1928. radnici na plantažama u kolumbijskom gradu Ciénaga stupili su u štrajk tražeći bolje uvjete rada i veće plaće. Ovaj zahtjev nije bio nikakva novost, jer je bilo poznato da su uvjeti rada zaposlenika na plantažama banana bili užasni. Dana 6. prosinca, kada su se štrajkaši okupili kako bi slušali govore, kolumbijska vojska po nalogu United Fruit Company izvršila je masakr oko dvije tisuće prosvjednika. Točan broj umrlih do danas je nepoznat. Tijekom 2018. za vrijeme mirovnog procesa u Kolumbiji između vlade i FARC-a, Chiquita brend optužen je za financiranje paravojnih odreda smrti još 2004., što pokazuje da ilegalne prakse nisu ostale rezervirane za prošlo stoljeće. Ovi primjeri pokazuju koliko je bila moćna United Fruit Company i koliki je utjecaj imala u mnogim političkim odlukama vlade SAD-a.

Afričko tržište

Afričko tržište banana predstavlja poseban paradoks. U nizinama bazena Kongo poljoprivrednici uzgajaju najraznolikije sorte banana na svijetu. Usjevi se uglavnom koriste za domaću potrošnju ali istovremeno države zapadne Afrike čine gotovo cjelokupan afrički izvoz. Proizvodnja u ovoj regiji naglo je porasla u posljednjih 20 godina i čini oko 5% svjetske trgovine banana. Velika većina ovih banana prodaje se u Europi, uglavnom u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Od 1975. afričke i karipske zemlje mogu na tržište EU-a izvoziti onoliko količina banana koliko žele. Službeno obrazloženje za to bilo je da se Europska unija (tada Europska zajednica) nadala da će to omogućiti gospodarstvima takvih zemalja u razvoju da samostalno rastu, bez ovisnosti o inozemnoj pomoći. Neki ekonomisti, međutim, dovode u pitanje logiku koja stoji iza toga.

Prvo, da je EU uistinu stalo do gospodarskog razvoja Afrike uklonila bi prepreke za uvoz široke lepeze poljoprivrednih proizvoda. Trenutačno se samo banane mogu prodavati na tržištu EU-a bez ulaznih ograničenja, dok istovremeno postoje mjere destimulacije uvoza nekih afričkih proizvoda: carina od 30% na neprerađenu kava i 60% na prerađenu kave. Drugo, proizvodnjom banana i ananasa u Africi dominiraju američke multinacionalne tvrtke. U svakom slučaju, američke kompanije koje kontroliraju latinoameričke usjeve banana drže 67% tržišta EU, iako sam SAD ne izvozi banane u Europu. Ovo možda pokazuje do koje je mjere uklanjanje prepreka pristupu motivirano savezništvom SAD-a i EU-a, a ne razvojnim problemima Afrike.

Bananski rat EU i SAD-a

Karibi su posebna priča (bivše europske kolonije) jer ondje prevladavaju mali domaći proizvođači i s povlasticama izvoze banane u Europu. Usprkos europskoj podčinjenosti SAD-u, Washington je podnio tužbu protiv EU Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO) i 1997. odnio je pobjedu. EU je od WTO-a dobila upute da promijeni svoja pravila koja su preferirala karipske proizvođače nauštrb konkurencije iz Latinske Amerike, čije su banane jeftinije jer se uzgajaju na velikim, mehaniziranim plantažama koje vode divovske američke korporacije. Nakon presude WTO-a, američka vlada nastavila je tvrditi da slobodna trgovina bananama nije obnovljena, dok je EU tvrdila da je promijenila svoja pravila. SAD je tada uveo 100% uvozne carine na europske proizvode, „obuhvaćajući sve od škotskog kašmira do francuskog sira“. Američka vlada bila je pod pritiskom svojih moćnih multinacionalnih kompanija koje dominiraju industrijom banana u Latinskoj Americi. Administracija Billa Clintona pokrenula je „ratove banana“ u WTO-u u roku jednog dana nakon što je Chiquita Brands, koja je prethodno podržavala republikance, dala 500.000 dolara donacije Demokratskoj stranci. Ratovi banana okončani su tek u prosincu 2009. godine sporazumom između EU i zemalja Lat. Amerike. Tim dogovorom EU je zadržala bescarinski promet s bivšim kolonijama na Karibima, ali je smanjila svoje carine na banane iz Latinske Amerike za 35% s 176 na 114 eura po toni.

Top 10 država proizvođačica banana

Top 10 država po uzgoju banana 2021. bile su: Indija (33 mil. tona), Kina (11,7 mil. tona), Indonezija (8.7 mil. tona), Brazil (6,8 mil. tona), Ekvador (6,6 mil. tona), Filipini (5,9 mil. tona), Angola (4,3 mil. tona), Gvatemala (4,2 mil. tona), Tanzanija (3,5 mil. tona) i Kostarika (2,5 mil. tona).  Indija je vodeća država u uzgoju banana koje se uzgajaju na 800.000 hektara u saveznim državama Maharashtra, Tamil Nadu, Karnataka, Gujarat, Andhra Pradesh i Assam. Međutim, u mnogim navedenim državama banane su namijenjene domaćem tržištu. Vodeće države izvoznice banana su: Ekvador (24% udjela tržišta), Kostarika (12,9), Filipini (7,8%), Kolumbija (7%) i Gvatemala (6,5%). Samo pet kompanija – Dole, Del Monte, Chiquita, Fyffes i Noboa – kontroliraju oko 80% međunarodne trgovine banana.

Rat u Ukrajini, tržište banana i inflacija

Određeni geopolitički scenariji snažno utječu na tržište banana. Može se kao dobar primjer uzeti ruska invazija na Ukrajinu 2022. koja je posljedično rezultirala uvođenjem sankcija Zapada na rusku naftu i plin što je dovelo do podizanja globalnih cijena energenata i hrane. Rastuće cijene nafte i plina prelile su se na opskrbne lance hrane pa tako i na opskrbne lance banana. Za potrošače u Sjevernoj Americi i Europi, banane imaju dug put od plantaže do njihovog stola jer se mogu uzgajati samo u tropskim okruženjima, poput onih u Aziji, Srednjoj i Južnoj Americi.

Banana je voće osjetljivo na temperaturu koje prolazi kroz tri faze razvoja:1. stadij „zelenog života“ (kada su banane najnezrelije); 2. stadij sazrijevanja i 3. stadij „zrelosti za konzumaciju“. Taj se proces kontrolira pomoću umjetnog sazrijevanja kako bi se osiguralo da vrlo kvarljivo voće može stići do svojih dalekih odredišta u zacrtanom razdoblju. Kao rezultat toga, opskrbni lanci banana jedni su od najzahtjevnijih lanaca koji iziskuju više resursa u usporedbi s drugim prehrambenim proizvodima: hlađenje, centre za sazrijevanje i sofisticirane načine transporta i distribucije.

Putovanje banana počinje na plantaži, gdje se beru u odgovarajućoj zrelosti. Za transport na velike udaljenosti, banane se moraju držati u fazi „zelenog života“ putem hlađenja kako bi kasnije mogle umjetno sazreti. Banane se peru, označavaju, pakiraju u lokalnim pogonima za preradu. Zatim ih distributeri odvlače u kamione i na kraju u rashlađene kontejnere gdje će se nalaziti nekoliko tjedana tijekom pomorskog transporta. Kad su banane blizu svog konačnog odredišta, skladište se u centrima za prisilno sazrijevanje na temperaturama između 13 i 18 stupnjeva Celzijusa do tjedan dana prije nego što se prevezu kamionom do supermarketa. Brodovi, kamioni i rashladni uređaji troše značajne količine energije (nafte, plina ili el. energije). Svaka je karika u opskrbnom lancu ranjiva na događaje kao što je rat u Ukrajini. Međutim, nije sasvim jasno kako poskupljenja energenata utječu na cijenu banana, jer trgovci drže cijenu voća relativno niskom.

S obzirom na to da banana ima kratak rok trajanja, trgovci nemaju volju povećati cijene. Procjenjuje se da je na globalnoj razini cijena banana porasla u 2022. samo za 5% u odnosu na 2020. Trgovci rastuće troškove proizvodnje često prebacuju na male poljoprivrednike i radnike na plantažama banana. U prijevodu to znači da će najviše ispaštati mali proizvođači banana i radnici na plantažama jer će raditi za isti novac kao i ranije dok će sirovine i energenti poskupjeti. Treba znati da na plantažama često rade djeca i žene u lošim uvjetima s plaćama koje ne pokrivaju životne troškove.

Neizvjesna budućnost banana

Dok je Chiquita izgubila kontrolu nad latinoameričkom politikom, moderna industrija banana nije bez problema, koji se tiču krajnjih potrošača. Poput nafte, banane su ugroženi resurs čija je budućnost neizvjesna. Proizvodnja banana zahtijeva jake pesticide koji mogu biti opasni za okoliš. Budućnost banana kao resursa ugrožena je zbog gljivične bolesti poznate kao panamska bolest ili Tropical Race 4 (TR4). Panamska bolest napada korijen stabla banana i polako kolonizira donje dijelove biljke, blokirajući ksilem, odnosno žile koje drvo koristi za usmjeravanje vode i hranjivih tvari, što dovodi do spore smrti cijele biljke. Ovo je ozbiljna briga za čitavu industriju banana jer je na udaru sorta Cavendish, na koju otpada oko 40% svjetske proizvodnje i koja dominira globalnim tržištem. Ovo nije prvi put da se industrija banana suočava s prijetnjom uništenja. 1950-ih svjetskim tržištem dominirala je sorta banane Gros Michel i ranija varijanta panamske bolesti gotovo ju je uništila.

TR4 bolest se pojavila još 1990-ih na Tajvanu i proširila se na 20 država. To je posebno zabrinjavajuće za zemlje Latinske Amerike koje svoje gospodarstvo temelje na uzgoju i izvozu banana. Jednom kada gljivica dođe na plantažu skoro ju je nemoguće iskorijeniti i može ostati prikrivena godinama prije nego što se ponovno pojavi. U proljeće 2022. vlada Perua objavila kako je TR4 otkrila u regiji Piura te je odmah proglasila izvanredno stanje, budući da se peruansko gospodarstvo uvelike oslanja na organsku proizvodnju banana. Proizvođači banana moraju pronaći rješenje kako bi suzbili bolest koja se brzo širi. Za industriju banana važno je raditi na očuvanju bioraznolikosti pronalaženjem novih rješenja kao što su nove sorte.

Komentari

komentar

You may also like