M. Šerić: Budućnost NATO saveza: Održiva reforma za 21. stoljeće

NATO savez je najsnažniji vojni savez ne samo u posljednjih sedam desetljeća svoga postojanja nego najjači vojni savez svih vremena. Trenutačno savez okuplja 30 država sjeverne hemisfere u kojem glavnu riječ vode Sjedinjene Američke Države. Cjelokupna bit savezništva sadržana je u 5. članku Sjevernoatlantskog ugovora: „Potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, treba smatrati napadom na sve njih i zato se slažu da će u slučaju takvog oružanog napada, svaka od njih, pozivajući se na pravo individualne ili zajedničke samoobrane iz članka 51 Povelje Ujedinjenih Naroda, pomoći potpisnici ili potpisnicama koje su napadnute, poduzimajući odmah, same i u skladu s drugim potpisnicama, korake koji se smatraju potrebnima, uključujući uporabu oružane sile, da bi povratile i održale sigurnost Sjevernoatlantskog područja…“ Pojednostavljeno, NATO je zajednički savez koji napadnutoj državi članici jamči pomoć od svih ostalih članica u slučaju vanjskog napada.

Savez je tijekom povijesti velikim dijelom opravdao svoja očekivanja. Zaštitio je zapadnu Europu od invazije SSSR-a i Varšavskog pakta tijekom Hladnog rata. Nakon kraha Istočnog bloka pokazao se kao sigurnosni štit pod kojim je dosegnuto stanje blagostanja u Sjevernoj Americi i zapadnoj Europi tijekom 1990.-ih. Nakon rušenja Blizanaca u New Yorku u rujnu 2001. došlo je do promjene u savezu. Savez se fokusirao na vojne intervencije i mirovine misije na područjima izvan saveza. Još tijekom devedesetih NATO je ograničeno intervenirao u ratu u BIH a dosta intenzivnije u ratu na Kosovu gdje je provodio sustavnu kampanju bombardiranja SR Jugoslavije kako bi spriječio masovne zločine i genocid nad Albancima. Ipak, tek poslije terorističkog napada 11. rujna NATO je pokazao snažnija inozemna djelovanja.

Najpoznatija je, svakako, Operacija „Enduring Freedom“ započeta 2001. u Afganistanu protiv talibanskog režima koja je u posljedičnim mirovnim misijama trajala sve do ove godine. Sljedeća najpoznatija vojna intervencija je u Libiji 2011. zahvaljujući kojoj je srušen Gaddafijev režim. Upravo je u navedene dvije zemlje NATO pokazao brojne mane i nije ispunio svrhu. Godine 2021. na vlast u Afganistanu vratili su se talibani, a u Libiji je na snazi desetogodišnji krvavi građanski rat a zemlja je u potpunom kaosu. Uslijedile su brojne NATO-ove misije u Africi i Aziji. Misije su imale najčešće protupiratski, protuteroristički i humanitarni karakter. Međutim, postavlja se pitanje kako će se NATO nositi s izazovima u budućnosti i koja je budućnost samog saveza s obzirom da državama članicama nitko izravno ne prijeti, barem niti jedan državni akter.

Izazovi koji stoje pred savezom u budućem vremenskom razdoblju mogu se podijeliti na: 1. izazove unutar saveza, 2. izazove izvan granica saveza u bliskoj budućnosti i 3. izazove koji tek dolaze u daljoj budućnosti.

Najznačajniji budući izazovi unutar samog NATO-a su: oživljavanje američkog liderstva, jačanje snage europskih vojski i održavanje demokratskih standarda. Nakon što je postao američki predsjednik 2017. godine, Donald Trump je prvi predsjednik koji je doveo u pitanje smisao i postojanje saveza najviše zbog toga što europske članice nedovoljno plaćaju savez, tj. ne troše predviđenih 2% BDP-a na obranu. Trump je javno dovodio u pitanje članak 5. saveza. Također je prvi predsjednik koji je na EU gledao kao na suparnika, a ne partnera. To je negativno primljeno od mnogih europskih članica saveza. Trump je otišao u povijest ali nije on jedini koji je imao takva mišljenja. Mnogi i demokrati i republikanci slično misle. Iako je aktualni predsjednik Joe Biden javno dao potporu savezu, istaknuo je kritike. Ne da europski saveznici nedovoljno plaćaju, nego da su u vojnom pogledu slabi – nisu u stanju kvalitetno rukovati vojnom opremom koju posjeduju a usto je ona zastarjela. Ako američki establišment u budućnosti bude netaktičan i previše kritičan prema europskim državama one bi mogle pokušati izići iz NATO-a i možda formirati zajedničku europsku vojsku o čemu se povremeno govori. Upravo zato je važno da u budućnosti predsjednik SAD-a zajedno s američkim Kongresom daje snažnu potporu savezu jer ako Amerika ne bude htjela biti u savezu, to će biti čimbenik koji ima šansu više od bilo čega drugoga uništiti NATO.

U budućnosti je, svakako, potrebno pojačati vojne kapacitete europskih Saveznika. Europljani moraju izdvajati 2% BDP-a za vojne svrhe, a usto i posjedovati kvalitetnu opremi i obučeno ljudstvo koje je u stanju tu opremu efikasno koristiti. Veliku prijetnju NATO-u iznutra predstavljaju nedemokratski procesi koji se odvijaju u Mađarskoj, Poljskoj i Turskoj. Vlasti u tim državama postale su sve više antidemokratske te reduciraju slobodu govora, izražavanja, okupljanja, udruživanja, ugrožena je neovisnost pravosuđa i dr. Stanje je najgore u Turskoj koja je demokracija samo na papiru. NATO je prije svega savez demokracija. Nije riječ samo o zajedničkoj obrani, već se demokratske države nastoje držati zajedno zbog svojih političkih uvjerenja. Potonuće u autokraciju i lažnu demokraciju određenih država itekako prijeti temeljnim načelima na kojima savez počiva. Potencijalno je to vrlo velika opasnost i za ostale države da izgube demokratski karakter.




Najznačajniji izazovi izvan saveza u bliskoj budućnosti su: obuzdavanje Putinove Rusije, sklapanje partnerstava s drugim međunarodnim organizacijama i primanje novih članica. NATO će morati u budućnosti suzbiti svaki pokušaj eventualne ruske invazije na Baltik, Ukrajinu ili Gruziju. Rusija, zapravo, drži pod kontrolom dijelove Ukrajine i Gruzije, što veći dio međunarodne zajednice tumači kao okupaciju. Osim toga, Rusija pomoću uznemirujućih vojnih manevara i svoje brojne etničke manjine nastoji potkopavati vlasti Litve, Latvije i Estonije. Kako bi se nosilo s asertivnom ruskom politikom koja ugrožava pojedine članice saveza i susjedne zemlje, NATO će morati osigurati da gospodarske sankcije protiv Rusije budu i dalje na snazi. Na granicama s Rusijom i dalje će trebati imati kvalitetno organizirane vojne baze i ljudstvo, te biti spreman odgovoriti ruskom hibridnom i cyber ratovanju. Istovremeno, osim politike „batine“, trebat će provoditi i politiku „mrkve“ kroz kontinuirani i konstruktivni dijalog s Kremljom. U bilateralnim razgovorima trebat će rješavati sporna pitanja na obostrano zadovoljstvo. To je jedini recept za dugoročnu relaksaciju odnosa između NATO-a i Rusije.

Za budućnost saveza vrlo važno je sklapanje (strateških) partnerstava s drugim državama i organizacijama. NATO trenutačno ima partnerski odnos s 41 nacionalnom državom izvan saveza, i mnoge od njih davale su svoje doprinose u mirovnim misijama. Savez ponajviše treba ojačati svoje odnose s Europskom unijom, ali i s Arapskom ligom, Afričkom unijom, i drugim organizacijama koje teže promociji mira i sigurnosti u svijetu. Za perspektivu saveza važno je ostaviti otvorena vrata novim zainteresiranim državama. Takvu politiku NATO provodi, i važno je da od nje ne odustaje. Posljednja država koja primljena u članstvo je Sjeverna Makedonija prošle godine. Tu procesi ne bi trebali stati već bi trebalo nastojati uključiti u savez i druge države na rubnim područjima Europe.





U izazove za NATO koji dolaze u daljoj budućnosti treba uključiti tehnološku bitku u digitalnom dobu i potencijalno rivalstvo s Narodnom Republikom Kinom. Tehnologija, a osobito vojna, u 21. stoljeću se mijenja stalno, nepredvidivo, i svaki mogući zastoj u razvoju može dovesti do zastarjelosti i inferiornog položaja u odnosu na konkurente. NATO mora ulagati u kapacitete umjetne inteligencije, cyber sferu, robotiku, biotehnologiju i nanotehnologiju, i dr. Opisane nove tehnologije najznačajnija su promjena u vojnoj sferi, još od uvođenja nuklearnog naoružanja. Zato planeri u savezu moraju prednjačiti u poznavanju novih tehnologija, kako bi se zadržala tehnološka moć saveza. Kina iz godine u godinu sve više jača svoj međunarodni položaj i na dugi rok je možda najveća prijetnja NATO-u. Kinezi posjeduju gospodarske i ljudske kapacitete daleko snažnije od Rusije, i ako bude dolazilo do konfrontacije s NATO-om, to će biti izazov svih izazova i najveća prijetnja ikad. Do sada je dolazilo do sukoba između Pekinga i zapadnih sila u Južnom kineskom moru i Korejskom poluotoku, dok takve napetosti nisu bile u blizini granica NATO-a. Međutim, sve asertivnija vanjska politika Kine i njeno pozicioniranje u Aziji, Africi i šire čine takav sukob izglednim. Kina nastoji postati prva sila svijeta i na tom putu joj stoji Amerika i NATO.

Treba razmotriti moguće oblike NATO-a u budućnosti. S obzirom na raspad bipolarne podjele svijeta i jačanje novih sila poput Rusije, Kine, Indije, Brazila, mnogi su analitičari predlagali ukidanje NATO-a ili njegovu temeljitu reformu. Zagovornici ukidanja saveza ističu kako je NATO zastario te je nepotreban u uvjetima multipolarnosti međunarodnih odnosa. Takvo stajalište se opravdava činjenicom kako ne postoji drugi globalni vojni savez koji bi konkurirao Sjevernoatlantskom. NATO bi se ukinuo kao čin dobre volje prema Rusiji, Kini i Iranu koje bi zauzvrat bile reintegrirane u druge međunarodne institucije. Bez NATO-a ne bi bilo vojne superiornosti zapadnih sila u odnosu na države koje pretendiraju postati moćne regionalne ili globalne sile. Automatski bi prestala  zajednička vojna obrana. Međunarodne mirovne misije bilo bi teže organizirati. Europske države napravile bi regionalizaciju svoje sigurnosti, pa bi sjeverne i istočne članice postavile obranu prema Rusiji, a južne članice prema sjevernoj Africi i Bliskom istoku. Također, određeni krugovi koji predlažu rasformiranje NATO-a lobiraju za uspostavu zajedničke europske vojske što bi bila nova alternativa za europske države mimo Amerike. Međutim, realpolitički nije izgledno da u doglednoj budućnosti NATO kao savez prestane postojati i puno vjerojatnija je određena reforma.

Uz sadašnji oblik NATO saveza postoje dvije alternativne mogućnosti njegove forme u budućnosti. U prvom scenariju reforme NATO-u pristupa Ruska Federacija kao sredstvo pritiska i zadržavanja Kine. Iako su posljednjih nekoliko godina zapadni mediji ispunjeni proturuskom retorikom, dugoročno je glavni američki i europski konkurent Kina, a ne Rusija. 21. stoljeće bi doslovno moglo biti stoljeće Kine. Rusija bi mogla biti američki partner kad i ako dođe do napetih hladnoratovskih odnosa Washingtona s Pekingom. Sukob dvije sile ponajviše bi mogao izbiti zbog sporova u Južnom i Istočnom kineskom moru, trgovinskog rata i daljnjeg širenja kineskog utjecaja kroz kineski Novi put svile. Kao što je Nixon 1970.-ih otvorio SAD prema Kini kako bi suzbio sovjetski utjecaj, tako bi neki drugi predsjednik mogao SAD otvoriti prema Rusiji kako bi suzbio utjecaj Kine. Otvaranje SAD-a prema Rusiji daje Rusiji priliku da postane članica NATO-a. Takav reformirani NATO u kojem bi glavnu riječ vodili Washington i Moskva bio bi sredstvo velikog pritiska na Kinu kako bi ona odustala od svojih ambicioznih planova poput ekspanzije u Južnom kineskom moru i projekta Novog puta svile. Krajnji kineski cilj jest da Kina postane najmoćnija globalna supersila. Zato bi Amerikanci mogli biti spremni na kompromise s Rusima u pogledu NATO-a, ali i na druge ustupke, ponajviše u energetici.

U drugom scenariju reforme saveza, Rusija, ali i druge zemlje, pristupaju NATO-u. U ovom raspletu događaja policymakeri u Washingtonu i Bruxellesu shvaćaju kako američka globalna moć kopni i pristaju na reforme kako bi spasili ono što se spasiti da. To bi se učinilo tako da u NATO uđu Rusija, Kina, Indija, Pakistan, Japan, Južna Koreja, Brazil, Argentina i druge utjecajne države na svim kontinentima. Osim što bi se tada vjerojatno promijenilo ime saveza, što je najmanji problem, NATO bi postao neka vrsta vojne organizacije Ujedinjenih naroda. Unutra bi bile gotovo sve međunarodno priznate države. Takav scenarij sveobuhvatnog saveza posebno bi pogodovao malim državama. Ako bi se reforme provele, SAD ne bi više mogao jednostrano koristiti savez kao politički instrument. Neke sadašnje članice poput Njemačke, Mađarske i Grčke sigurno bi više gravitirale prema Rusiji. Takav „vojni UN“ bio bi dobrodošlo sredstvo za jačanje multipolarnog svjetskog poretka. U svakom slučaju, NATO će se morati dodatno reformirati, odnosno restrukturirati, kako bi ostao učinkoviti savez u okolnostima u kojima postoji nekoliko globalnih i mnoštvo regionalnih sila i sve više nedržavnih aktera poput terorističkih organizacija.




 

 

Komentari

komentar

You may also like