Matija Šerić
Dana 20. rujna, u svom obraćanju Općoj skupštini Ujedinjenih naroda u New Yorku, turski premijer Recep Tayyip Erdogan još jednom je kritizirao Indiju jer nije uspjela riješiti spor s Pakistanom i uspostaviti „pravedni, trajni mir i prosperitet u Kašmiru”. Indijski ministar vanjskih poslova Subrahmanyam Jaishankar „uzvratio je Turcima udarac“ tako što se na marginama Opće skupštine UN-a sastao sa svojim ciparskim i grčkim kolegom Ioannisom Kasoulidesom i Nikosom Dendiasom. Pritom je vodeći indijski diplomat dao potporu ujedinjenju Cipra što je učinio i prilikom sastanka sa samim turskim ministrom vanjskih poslova Mevlutom Cavusogluom.
Poruke s tih sastanaka po svemu sudeći bile su provokacija namijenjena Turskoj, koju većina međunarodne zajednice, pa tako i Indija, kritizira zbog desetljeća nezakonite okupacije sjevernog Cipra. Najnoviji oružani sukobi između Armenije i Azerbajdžana oko sporne regije Nagorno-Karabah također su predmet neslaganja New Delhija i Ankare. Indija je poticala prekid neprijateljstava, dok Azerbajdžan uživa potporu Turske. Prije rasplamsavanja novih sukoba, Indija je proširila svoje obrambene veze s Armenijom.
Spomenuti oštri diplomatski potezi potpuna su suprotnost od ugodnih razgovora između Erdogana i indijskog premijera Narendre Modija koji su se održali 16. rujna u Samarkandu, u Uzbekistanu, na marginama summita Šangajske organizacije za suradnju (SCO). Taj neslužbeni susret bio je prilika za obojicu lidera da zagriju hladne tursko-indijske odnose. Na tom sastanku razmatrana su ključna pitanja između dvije zemlje, uključujući povijesne i gospodarske veze. Učinilo se da bi mogla uslijediti pomirba i zbližavanje dviju velikih nacija.
Ipak samo nakratko, jer su se samo nekoliko dana kasnije odigrale opisane diplomatske provokacije. Na prvi pogled ne čini se da će se tursko-indijski savez uskoro realizirati. Objema vladama, i turskoj i indijskoj, poglavito zbog želje za dobivanjem političkih bodova kod kuće, odgovara sukob s drugom stranom. Međutim, usprkos razlikama, neupitno je da će doći do zatopljavanja odnosa. To je samo pitanje vremena. Bilateralno približavanje uvelike bi koristilo i Indiji i Turskoj u mnogim područjima među kojima dominiraju gospodarstvo, integriranje u relevantne multilateralne organizacije i suzbijanje terorističkih aktivnosti.
Pogled u povijest budi optimizam. Diplomatski odnosi između dvije zemlje uspostavljeni su još 1948. Republika Turska je jedna od prvih zemalja koja je priznala neovisnu Republiku Indiju. Odnos između Indije i Turske temeljio se na Ugovoru o prijateljstvu koji su potpisali predsjednici Jawaharlal Nehru i Celal Bayar 1951. Ugovor je istaknuo nade Indije u izgradnju trajnog partnerstva s Turskom u postkolonijalnom dobu.Tijekom prvih godina neovisne i sekularne Indije, Nehru je svjedočio je razvoju sekularne turske države. Vanjska politika kemalističke Turske bila je fokusirana na načelo „Yurtta sulh, cihanda sulh“ („Mir u kući, mir u svijetu“), što je znatno nalikovalo na indijsku politiku nesvrstanosti. Indija ima veleposlanstvo u Ankari i generalni konzulat u Istanbulu. Turska ima veleposlanstvo u New Delhiju i generalni konzulat u Mumbaiju.
U novije vrijeme, dolazak Erdoganove Stranke pravde i napretka (AKP) i Modijeve stranke BJP na vlast proširio je politički jaz između dvije zemlje. To nije čudno budući da obje stranke igraju na kartu religije u politici, tj. smatraju da se politika treba provoditi u duhu vjere. AKP se oslanja na islamski, a BJP na hindu nacionalizam. Rastuća islamizacija turskog društva potaknuta Erdoganovim vanjskopolitičkim strategijama (panislamizmom i neoosmanizmom) pogoršala je odnose s Indijom. S druge strane, hinduizacija Indije dovela je do sukoba s Turskom. Unutarnje etnonacionalističke politike dovele su do kraha međudržavnih odnosa.
Odnosi su snažno narušeni u kolovozu 2019. kada je indijski parlament ukinuo 370. članak Ustava kojim se jamčio specijalni status većinski muslimanskoj regiji Jammu i Kašmir, a koje Pakistan svojata. To je bio događaj koji je doveo do svojevrsnog diplomatskog rata. Ankara je odgovorila tako da je odnos s Islamabadom podignula na razinu strateškog partnerstva, a Erdogan je kritizirao Indiju u svim mogućim prilikama. Najviše odjeka imaju kritike u njegovim govorima u Općoj skupštini UN-a. Indijce te kritike snažno pogađaju što je bilo vidljivo 2020. kada je indijski stalni predstavnik u UN-u T.S. Tirumurti izjavio da Turska prvo treba poštovati suverenitet i teritorijalni integritet drugih nacija. Pokazalo se da Turska u regiji Južne Azije za prijatelja smatra Pakistan, a Indiju smatra neprijateljem.
Indijci nisu ostali dužni. Modi je održao sastanke s čelnicima Armenije, Grčke i Cipra. Štoviše, u listopadu 2019. trebao je posjetiti Tursku i Saudijsku Arabiju ali je posjetio samo ovu drugu što je bila oštra poruka Erdoganu. Također, Indijci su raskinuli unosni pomorski ugovor vrijedan 2,3 milijarde dolara s turskom vojnom tvrtkom. Indija je također srezala svoj vojni izvoz u Tursku, koji je uključivao oružje dvostruke namjene poput eksploziva i detonatora. Od tada je Indija značajno smanjila uvoz iz Turske. Štoviše, sklopila je obrambeni sporazum vrijedan 40 milijuna dolara s Armenijom s kojom Turska ima loše odnose.
Ankara ima bliske odnose s Islamabadom ne samo zbog Kašmira nego i zato što je odnos prema Pakistanu predmet rivalstva između Turske i arapskih zemalja Bliskog istoka (ponajviše Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata). Treba istaknuti kako u zamjenu za potporu oko pitanja Kašmira, Pakistan podržava Tursku u pitanjima kao što su istraživanje plina u istočnom Sredozemnom moru i ujedno slijedi turski odnos prema ratu u Nagorno-Karabahu.
Tursko isticanje problema Kašmira i davanje potpore Pakistanu na raznim multilateralnim forumima jako nervira indijske političare. New Delhi smatra Kašmir sastavnim dijelom Indije i kroz povijest je osuđivao uplitanje stranaca. Nadalje, implicitna potpora Turske radikalnim političkim organizacijama indijskih muslimana, poput Narodnog fronta Indije (PFI), ubrzala je pogoršanje veza između Indije i Turske. Veća ili manja diskriminacija muslimana u Indiji snažno ljuti Erdogana koji sebe smatra zaštitnikom muslimana na globalnoj razini. Konzistentno je kritizirao indijsku vladu zbog položaja indijskih muslimana, što je dovelo do nekoliko indijskih prosvjednih nota. Uza sve to, Turska daje stipendije indijskim muslimanima, zapošljava muslimanske novinare iz Kašmira i financira indijske nevladine organizacije koje promiču ne baš naročito drage stavove indijskoj vladi.
Prvi korak u poboljšanju indijsko-turskih odnosa je obostrani prestanak izravnog kritiziranja. Službena Ankara će morati manje i tiše kritizirati Indiju zbog pitanju Kašmira i statusa indijskih muslimana. Turci će trebati primijeniti odnos prema Indiji sličan kakav imaju s Kinom koju ne prozivaju javno zbog položaja ujgurskih muslimana. Turska će morati postupati prema Indiji i Pakistanu kao prema dva odvojena i neovisna entiteta. Isto tako, Indija će trebati rjeđe kritizirati Tursku zbog odnosa prema Cipru i davanja potpore Azerbajdžanu u Nagorno-Karabahu.
Drugi korak u poboljšanju odnosa je suradnja na transnacionalnim pitanjima. Indijci bi mogli uvjeriti Turke da reduciraju vojnu suradnju s Pakistanom i daju doprinos da pakistansko tlo ne bude teroristička baza usmjerena protiv Indije. Istovremeno, Indijci mogu pomoći Turcima savjetima koje strategije upotrijebiti protiv pranja novca, kako suzbiti raširenu sivu ekonomiju i kako eliminirati kurdski i drugi terorizam.
Gospodarska suradnja trebala bi biti treći i najvažniji korak u poboljšanju odnosa dvije zemlje. Bogata trgovinska razmjena s mnogim zemljama diljem svijeta pomaže Indiji voditi suverenističku politiku i biti neovisan pol u međunarodnoj areni. Dobri gospodarski odnosi Indije s muslimanskim zemljama Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, smjer su koji indijski političari trebaju zauzeti i prema Turskoj.
Aktualni trendovi pokazuju kako polako ali sigurno dolazi do „reseta“ odnosa i zbližavanja Ankare i New Delhija. To se simbolično vidjelo na Erdoganovom govoru u UN-u prošlog mjeseca. Kritike upućene prema Indiji bile su karaktera „kamilice“ u odnosu na protekle prigode. Više od riječi važnija su djela, a ona idu u smjeru normalizacije odnosa. Nazočna su tri trenda koja idu u prilog revitalizaciji tursko-indijskih odnosa: sve izraženija gospodarska moć Indije, neuspjeh Turske da se nametne kao lider muslimanskog svijeta i sve lošiji tursko-pakistanski odnosi.
Turska vlada vidi u Indiji važnu gospodarsku silu na globalnoj razini i stoga mora biti pragmatična. Budući da Turska traži načine za jačanje svog sve slabijeg gospodarstva, poboljšane veze s Indijom olakšale bi barem donekle tešku situaciju s inflacijom (80%) i financijskim dugovima koje trpi zadnjih godina. Usto, Ankara želi revitalizirati odnose s Abu Dhabijem i Rijadom a pri tome joj može pomoći upravo New Delhi.
Naime, Indija je u rujnu preuzela jednogodišnje predsjedanje Šangajskom organizacijom za suradnju (SCO), a u prosincu će preuzeti jednogodišnje predsjedanje G-20, skupinom od 20 najmoćnijih svjetskih gospodarstva. To će učiniti Indiju izuzetno važnim ekonomskim čimbenikom. Turska želi postati članica SCO-a (za sad je samo partner) a to će pokušati postati na sastanku SCO-a 2023. u Indiji. Očito, protu-indijski stav neće pomoći Turskoj u ovakvim okolnostima nego pragmatični pro-indijski stav. Indijci mogu lobirati za uključenje Turske u ekskluzivnu I2U2 skupinu. Riječ je multilateralnom gospodarskom forumu kojeg čine Indija, Izrael, UAE i SAD. Cilj organizacije su „zajednička ulaganja i nove inicijative u vodu, energiju, promet, svemir, zdravstvo i prehrambenu sigurnost.“
Usprkos svim problemima, tursko-indijska trgovinska razmjena nije uopće beznačajna. Između 2018. i 2021. zabilježen je rast trgovine s 8 na 10 milijardi USD. Najbolje rješenje bilo bi ugovor o slobodnoj trgovini što bi otvorilo nove perspektive razvoja. Turska bi mogla uključiti Indiju u svoju „Inicijativu za novu Aziju“, koja je usmjerena jačanju gospodarskih veza s azijskim partnerima, uključujući ASEAN. Jačanje gospodarskih odnosa s Turskom, Indiji bi omogućio snažniji utjecaj na Bliskom istoku neovisno o pakistanskom utjecaju u regiji.
Nedavno dogovoreni gospodarski projekti obećavaju. Indija je konzorciju pet najvećih turskih brodogradilišta, TAIS, dodijelila ugovor o izgradnji brodova vrijedan 2,3 milijarde dolara. Turska tvrtka Savronik završila je projekt indijskog ministarstva obrane i izgradila tunel Atal na indijskoj autocesti Leh-Manali. Nadalje, Indijci su trenutačno treći najbrojniji azijski turisti u Turskoj nakon Kineza i Indonežana. Indijske tvrtke, od hrane do tehnologije, postupno šire svoju prisutnost u Turskoj.
Usprkos velikim naporima svog predsjednika Turska se nije uspjela nametnuti kao lider muslimanskog svijeta. To je pokušala u partnerstvu s Pakistanom, Katarom, Malezijom i Iranom s namjerom kako bi suzbila utjecaj Saudijske Arabije i Katara. Odlazak pakistanskog premijera Imrana Khana i financijska ovisnost Pakistana o Saudijskoj Arabiji eliminirali su realnost takvog plana. Više od želje za simboličnim liderstvom u muslimanskom svijetu, Turskoj su potrebni dobri odnosi s Izraelom i Zaljevskim zemljama kako bi se poboljšalo loše gospodarsko stanje.
Sve lošiji tursko-pakistanski odnosi ponajviše su rezultat ogromnog broja pakistanskih migranata koji stižu u Tursku. Prema turskim izvješćima, u turskim detencijskim centrima u svakom se trenutku nalazi između 3.000 i 6.000 pakistanskih ilegalnih migranata, dok mnogi drugi ostaju u Turskoj dok ne pronađu način da odu u Europu. Turske vlasti osobito uznemiruje to što imigranti ne poštuju tursku kulturu, a posebice žene. Turski obavještajni izvori tvrde da pakistanski ilegalci sudjeluju u ratovima bandi i drugim nezakonitim radnjama, uključujući trgovinu ljudima i narkoticima te organiziraju otmice stranih turista i zauzvrat traže otkupninu. To je veliki problem jer je turizam vrlo važan izvor prihoda za tursko gospodarstvo. Turska si ne može dozvoliti da postane prepoznatljiva kao država u kojoj su turisti nesigurni. Uzimajući u obzir navedene trendove čini se da bi Modi i Erdogan mogli stvoriti moćno partnerstvo.
Snažni indijsko-turski savez donio bi mir, stabilnost i prosperitet regijama Bliskog istoka, Indijskog potkontinenta a potencijalno i šire. Snažni zajednički diplomatski nastup Modija i Erdogana mogao bi pridonijeti rješavanju ukrajinske krize kroz predlaganje konstruktivnih mirovnih planova. Zbog svojih, više ili manje korektnih odnosa i s Rusijom i SAD-om, Modi i Erdogan bi više nego itko drugi mogli dati doprinos prestanku krvoprolića u Ukrajini i šire. Osim diplomatske, sigurnosne i gospodarske suradnje, pritom je važno da se na domaćem planu kreatori politike u Turskoj i Indiji pridržavaju kemalističkih i gandhijevskih vizija sekularnih država. Preveliki odmak od tih vizija i jednoj i drugoj zemlji donio je često više problema nego benefita.
