Matija Šerić
Dana 14. svibnja 1948., dan prije isteka britanskog mandata, David Ben-Gurion, vođa židovske zajednice u Palestini, proglasio je uspostavu židovske države u Erec-Izraelu, koja će postati poznata kao Država Izrael. U izraelskoj Deklaraciji o neovisnosti, izrečeno je da će Izrael „podržavati punu društvenu i političku jednakost svih svojih građana, bez razlike vjere, rase.“ Iako je čitanje deklaracije bilo očekivano već neko vrijeme, izazvalo je s jedne strane opću euforiju kod Židova u Svetoj Zemlji i inozemstvu, a s druge strane veliku zabrinutost. Mnogi su se pribojavali da će nova država potrajati tek nekoliko sati ili dana. I to s razlogom.
Sljedećeg dana, vojske četiri arapske zemlje, Egipta, Sirije, Transjordana i Iraka, izvršile su napad na Izrael, pokrenuvši Prvi arapsko-izraelski rat (Izraelski rat za neovisnost).U rat su se uključili arapski kontingenti iz Jemena, Maroka, Saudijske Arabije i Sudana. Svrha invazije bila je spriječiti uspostavu židovske države na prostoru kojeg su arapske zemlje smatrale muslimanskom zemljom. Bilo kakvo postojanje nevjerničke, tj. židovske države, u Svetoj zemlji bilo je svetogrđe većini Arapa. Neki arapski lideri govorili su o „tjeranju Židova u more“. Ipak, dogodilo se upravo suprotno.
Novoosnovane, loše opremljene Izraelske obrambene snage (IDF) odbile su Arape u žestokim borbama, koje su potrajale 15 mjeseci i odnijele više od 6.000 izraelskih života (gotovo 1% tadašnjeg židovskog stanovništva). Pod pokroviteljstvom UN-a proglašeno je primirje i uspostavljene su privremene granice, poznate kao zelena linija iz 1949. Obalna ravnica, Galileja i cijeli Negev bili su pod suverenitetom Izraela, Judeja i Samarija (Zapadna obala) dospjele su pod jordansku vlast, Pojas Gaze je došao pod egipatsku upravu. Grad Jeruzalem je podijeljen, s Jordanom koji je kontrolirao istočni dio (uključujući stari grad), a Izrael zapadni dio grada.
Nakon preživjelog pokušaja likvidacije u kolijevci, 1949. krenuo je život neovisnog i suverenog Izraela. Izraelski uspjesi u razvoju nacije-države u posljednjih nešto više od sedam desetljeća više su nego impresivni. Od ratom razorene nacije koja se bori za preživljavanje s oskudnim prirodnim resursima okružena neprijateljima, zemlja u kojoj je nastala Biblija postala je tehnološki i gospodarski zamašnjak Bliskog istoka.
U svojim zakonima, Izrael se definira kao židovska i demokratska država, te kao nacionalna država židovskog naroda. Posjeduje parlamentarni sustav i opće pravo glasa. Premijer upravlja zemljom, a Kneset je vrhovno zakonodavno tijelo. Izrael spada u razvijene zemlje. Godine 2021. nalazi se na 29. mjestu na svijetu prema nominalnom BDP-u (520 milijardi USD), a na 32. mjestu po BDP-u per capita (PKM) 50,204 USD. Izraelsko gospodarstvo doživjelo je prosječni godišnji rast od 3,3% od 2000., što je više nego u mnogim zemljama OECD-a, potaknuto snažnim rastom stanovništva. Tržište rada blizu je pune zaposlenosti. Samo 2017. izraelske tehnološke tvrtke ostvarile su 23 milijarde dolara prihoda. Oko 100 izraelskih tvrtki nalazi se na burzi Nasdaq.
Stanovništvo je poraslo s početnih 806 tisuća 1948.na oko 9,5 milijuna 2022. godine, a država je u međuvremenu primila više od tri milijuna imigranata. Očekivani životni vijek za muškarce skočio je sa 65 godina 1949. na gotovo 81 godinu danas, dok je kod žena skok u istom periodu iznosio sa 68na 84 godine. Izrael se nalazi na 19. mjestu prema indeksu ljudskog razvoja, a prema najnovijem izvještaju UN-a iz 2022. Izraelci su 9. najsretniji narod svijeta.
Put do takvih rezultata nije bio nimalo lak. Štoviše, bio je trnovit, nepredvidiv a ponekad i više nego dramatičan. Prvi Knesset započeo je sa zasjedanjem nakon nacionalnih izbora (25. siječnja 1949.) na kojima je glasovalo gotovo 85% svih birača s pravom glasa. David Ben-Gurion, čelnik Židovske agencije, izabran je za prvog premijera; a Chaim Weizmann, čelnik Svjetske cionističke organizacije, izabran je za prvog predsjednika. Izrael je 11. svibnja 1949. zauzeo svoje mjesto kao 59. članica Ujedinjenih naroda. U skladu s nacionalnim konceptom „okupljanja prognanika“, vrata zemlje su širom otvorena za svakog Židova koji ima pravo doći u domovinu i steći državljanstvo. Do kraja 1951. stiglo je ukupno 687.000 muškaraca, žena i djece, od kojih je više od 300 tisuća bilo izbjeglica iz arapskih zemalja, čime se židovsko stanovništvo udvostručilo. Utjecaj imigracije je potaknuo racioniranje resursa poput goriva i hrane tijekom 1950-ih i 1960-ih.
Gospodarski uspjeh Izraela posljedica je niza čimbenika. Nedostatak prirodnih resursa natjerao je stanovništvo da pronađe alternativne načine privređivanja, što je dovelo do razvoja postrojenja za navodnjavanje i desalinizaciju vode, tehnologije koje se sada prodaju diljem svijeta. Neprijateljsko okruženje u kojem se Izrael nalazi potaknuo je izraelske oružane snage da razviju vrhunske tehnologije koje su također prožele civilnu sferu, stvarajući osnovu za tehnološki napredak. Zemlja je također uspjela apsorbirati goleme židovske imigracijske valove koji su snažno pridonijeli inovativnosti u ekonomiji. Vlada je čvrsto upravljala gospodarstvom. Od 1950. do 1955., izraelsko gospodarstvo raslo je za oko 13% godišnje, a nešto manje od 10% u 1960-ima. Vlada je osiguravala radna mjesta i provodila infrastrukturne projekte koristeći novac iz inozemstva, uglavnom od Židova u dijaspori, zajmove od američkih banaka ali i od njemačkih reparacija koje su bile kompenzacija za nacističke zločine. Preciznije, građeni su stambeni objekti, ceste, željeznice, električna mreža, mehanizirana je poljoprivreda, uspostavljena trgovačka flota i nacionalna zrakoplovna kompanija, eksploatirani minerali, razvijana industrija.
Do kraja 1950-ih proizvodnja industrije se udvostručila kao i broj zaposlenih, a industrijski izvoz je povećan četiri puta. Ogromno širenje obradivih površina dovelo je do samodostatnosti u opskrbi svim osnovnim prehrambenim proizvodima osim mesa i žitarica, dok je oko 50.000 hektara uglavnom neplodne zemlje pošumljeno, a drveće posađeno duž gotovo 800 km autocesta. Obrazovni sustav, koji je razvila židovska zajednica u razdoblju prije nastanka države i koji uključivao arapski sektor, znatno je proširen. Pohađanje škole postalo je besplatno i obvezno za svu djecu od 5-14 godina (od 1978. obvezno je do 16. godine, a besplatno do 18. godine).Kulturna i umjetnička aktivnost je cvjetala, miješajući bliskoistočne, sjevernoafričke i zapadne elemente.
Izgradnja države bila je zasjenjena ozbiljnim sigurnosnim problemima. Sporazumi o primirju iz 1949. ne samo da nisu uspjeli donijeti trajni mir, nego su se stalno kršili. U suprotnosti s Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN-a od 1. rujna 1951., izraelski brodovi i brodovi upućeni u Izrael sprečavani su da prolaze kroz Sueski kanal; pooštrena je blokada Tiranskog tjesnaca; upadi u Izrael terorističkih odreda iz susjednih arapskih zemalja događali su se sve češće; a Sinajski poluotok postupno je pretvoren u golemu egipatsku vojnu bazu. Nakon potpisivanja trojnog vojnog saveza između Egipta, Sirije i Jordana (listopad 1956.), pojačana je neposredna prijetnja opstanku Izraela. Tijekom osmodnevne kampanje u jesen 1956., izraelska vojska je zauzela Pojas Gaze i cijeli Sinajski poluotok, zaustavivši se 16 km istočno od Sueskog kanala. Odluka Ujedinjenih naroda o stacioniranju UN-ovih mirovnih snaga duž egipatsko-izraelske granice i egipatska jamstva slobodne plovidbe u Eilatskom (Akapskom) zaljevu naveli su Izrael da pristane na povlačenje u fazama (studeni 1956. – ožujak 1957.) iz područja osvojenih nekoliko tjedana ranije. Posljedično je otvoren Tiranski tjesnac, što je omogućilo razvoj trgovine s azijskim i istočnoafričkim zemljama, kao i uvoz nafte iz Perzijskog zaljeva.
Tijekom 1960-ih izraelski izvoz se udvostručio, a BDP se povećavao oko 10% godišnje. Dok su se neki prethodno uvezeni artikli poput papira, gume, radio prijemnika i hladnjaka sada proizvodili lokalno, najbrži rast dogodio se u granama metala, strojeva, kemikalija i elektronike. Budući da se domaće tržište hrane brzo približavalo točki zasićenja, poljoprivredni sektor je počeo uzgajati veći izbor usjeva za prehrambenu industriju, kao i svježe proizvode za izvoz. Druga dubokovodna luka izgrađena je na obali Sredozemnog mora u Ašdodu, uz postojeću u Haifi, kako bi se nosila s povećanim opsegom trgovine. U Jeruzalemu je izgrađen stalni dom za Kneset, a objekti za Hebrejsko sveučilište i medicinski centar Hadassah izgrađeni su na alternativnim lokacijama kako bi zamijenili izvorne zgrade na planini Scopus, koje napuštene nakon rata za neovisnost. Istodobno je osnovan Izraelski muzej s ciljem prikupljanja i izlaganja kulturnog i umjetničkog blaga židovskog naroda.
Vanjskopolitički odnosi Izraela stalno su se širili. Razvijale su se bliske veze sa Sjedinjenim Državama, zemljama Britanskog Commonwealtha, većinom zapadnoeuropskih država, gotovo svim zemljama Latinske Amerike i Afrike, te nekima u Aziji. Pokrenuti su opsežni programi međunarodne suradnje, jer su stotine izraelskih liječnika, inženjera, učitelja, agronoma dijelili svoje znanje i iskustvo s ljudima u drugim zemljama u razvoju. Godine 1965. razmijenjeni su veleposlanici sa Saveznom Republikom Njemačkom, što je do tada odgađano zbog gorkih sjećanja na nacističke zločine u Drugom svjetskom ratu.
Od 1964. arapske zemlje, zabrinute zbog izraelskih planova da skrene vode rijeke Jordan u Obalnu ravnicu, pokušavale su skrenuti izvorište kako bi lišile Izrael vodnih resursa, izazivajući napetosti. Nade u još jedno desetljeće relativnog mira konačno su raspršene intenzivnim arapskim terorističkim napadima preko egipatske i jordanske granice, konstantnim sirijskim topničkim bombardiranjem poljoprivrednih naselja u sjevernoj Galileji i snažnim jačanjem vojski susjednih arapskih država. Kada je u svibnju 1967. Egipat ponovno premjestio veliki broj trupa u sinajsku pustinju, naredio mirovnim snagama UN-a da napuste to područje, ponovno uveo blokadu Tiranskog tjesnaca i ušao u vojni savez s Jordanom, Izrael se našao suočen s neprijateljskim arapskim vojskama na svim stranama.
Dok su se izraelski susjedi pripremali uništiti židovsku državu, Izrael se pozvao na svoje pravo na samoobranu, pokrenuvši preventivni napad protiv Egipta na jugu (5. lipnja 1967.) čime je otpočeo Šestodnevni rat. Uslijedio je izraelski protunapad na Jordan na istoku i uništenje sirijskih snaga na Golanskoj visoravni na sjeveru. Na kraju šestodnevnih borbi, zelena linija razgraničenja iz 1949. zamijenjena je novom. Judeja i Samarija (Zapadna obala), Pojas Gaze, Sinajski poluotok i Golanska visoravan potpali su pod kontrolu Izraela. Kao rezultat toga, sela u Galileji oslobođena su 19 godina neprekidnog sirijskog granatiranja; osiguran je prolaz izraelskih brodova kroz Tiranski tjesnac; i Jeruzalem, koji je bio podijeljen pod izraelskom i jordanskom vlašću ponovno je ujedinjen pod izraelskom kontrolom.
Nakon rata, diplomatski izazov Izraela bio je pretočiti svoje vojne dobitke u trajni mir temeljen na Rezoluciji 242 Vijeća sigurnosti UN-a, koja je pozivala na priznanje suvereniteta, teritorijalnog integriteta i političke neovisnosti svake države u tom području. Međutim, arapsko stajalište, formulirano na summitu Arapske lige u Kartumu (kolovoz 1967.), izglasalo je famozna tri ne: odbijen je mir s Izraelom, odbačeno je pregovaranje s Izraelom i Izrael se nije smjelo priznati. U rujnu 1968. Egipat je započeo „rat iscrpljivanja“, s povremenim akcijama duž obala Sueskog kanala, koje su eskalirale u široke, lokalizirane borbe, uzrokujući teške gubitke na obje strane. Neprijateljstva su završila 1970. godine, kada su Egipat i Izrael prihvatili obnovljeni prekid vatre duž Sueskog kanala.
Tri godine relativnog mira prekinute su na Jomkipur (Dan pomirenja), najsvetiji dan u židovskoj godini, kada su Egipat i Sirija pokrenuli koordinirani iznenadni napad na Izrael (6. listopada 1973.). Egipatska vojska je prešla Sueski kanal, a sirijske trupe su prodrle na Golansku visoravan. Tijekom sljedeća tri tjedna, Izraelske obrambene snage preokrenule su u potpunosti tijek bitke, odbile napadače i krenule u protuofenzivu. Rezultati su bili zadivljujući: zauzet je cijeli Sinajski poluotok, izraelske snage prešle su Sueski kanal i ušle u Egipat te stigle na udaljenost od 100 km od Kaira, a u Siriji su stigle nasamo 32 km od Damaska.
Nastavlja se.-
M. Šerić: Država Izrael: Najuspješniji politički i gospodarski projekt 20. stoljeća (2)
