Dana 14. svibnja 1948., dan prije isteka britanskog mandata, David Ben-Gurion, vođa židovske zajednice u Palestini, proglasio je uspostavu židovske države u Erec-Izraelu, koja će postati poznata kao Država Izrael. U izraelskoj Deklaraciji o neovisnosti, izrečeno je da će Izrael „podržavati punu društvenu i političku jednakost svih svojih građana, bez razlike vjere, rase.“ Iako je čitanje deklaracije bilo očekivano već neko vrijeme, izazvalo je s jedne strane opću euforiju kod Židova u Svetoj Zemlji i inozemstvu, a s druge strane veliku zabrinutost. Mnogi su se pribojavali da će nova država potrajati tek nekoliko sati ili dana. I to s razlogom.

Sljedećeg dana, vojske četiri arapske zemlje, Egipta, Sirije, Transjordana i Iraka, izvršile su napad na  Izrael, pokrenuvši Prvi arapsko-izraelski rat (Izraelski rat za neovisnost).U rat su se uključili arapski kontingenti iz Jemena, Maroka, Saudijske Arabije i Sudana. Svrha invazije bila je spriječiti uspostavu židovske države na prostoru kojeg su arapske zemlje smatrale muslimanskom zemljom. Bilo kakvo postojanje nevjerničke, tj. židovske države, u Svetoj zemlji bilo je svetogrđe većini Arapa. Neki arapski lideri govorili su o „tjeranju Židova u more“. Ipak, dogodilo se upravo suprotno.

Novoosnovane, loše opremljene Izraelske obrambene snage (IDF) odbile su Arape u žestokim borbama, koje su potrajale 15 mjeseci i odnijele više od 6.000 izraelskih života (gotovo 1% tadašnjeg židovskog stanovništva