Matija Šerić
Ne toliko davno, 1984. Izrael je više nalikovao modernom Zimbabveu ili Venezueli. Naime, te je godine stopa inflacije u zemlji iznosila 450%, a za nekoliko mjeseci dosegnula je vrhunac od nevjerojatnih 950%. Gospodarstvo je bilo na putu autodestrukcije. No, ta kriza je imala dobru stranu, jer je pokrenula gospodarske reforme koje će postaviti temelje za današnji izraelski prosperitet
Izbori za Kneset 1977. označili su veliku prekretnicu u izraelskoj političkoj povijesti jer je desna stranka Likud Menachema Begina preuzela kontrolu od Laburističke stranke koja je vladala skoro 30 godina. Kasnije te godine, egipatski predsjednik Anwar El Sadat posjetio je Izrael i govorio pred Knesetom, što je bilo prvo priznanje Izraela od strane arapskog šefa države. U dvije godine koje su uslijedile Sadat i Begin potpisali su sporazum iz Camp Davida (1978.) i Egipatsko-izraelski mirovni sporazum (1979.).Zauzvrat, Izrael se povukao sa Sinajskog poluotoka i pristao na pregovore o autonomiji za Palestince na Zapadnoj obali i Pojasu Gaze.
Beginova vlada poticala je Židove da se naseljavaju na Zapadnoj obali, povećavajući trvenja s Palestincima u tom području. Godine 1980. donesen je Osnovni zakon: Jeruzalem, glavni grad Izraela, koji prema nekim tumačenjima potvrdio izraelsku aneksiju Jeruzalema 1967. što je izazvalo međunarodne kontroverze. Godine 1981. Izrael je anektirao Golansku visoravan, iako aneksija nije međunarodno priznata. U lipnju iste godine u jeku Iransko-iračkog rata, izraelske zračne snage uništile su jedini irački nuklearni reaktor u izgradnji nedaleko od Bagdada, kako bi spriječile razvoj iračkog nuklearnog programa.
Izrael nije želio sukob sa svojim sjevernim susjedom Libanonom. Međutim, kada se Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) ponovno rasporedila u južnom Libanonu nakon što je protjerana iz Jordana (1970.) i počinila terorističke akcije protiv gradova i sela u Galileji, što je uzrokovalo mnogo žrtava i veliku štetu, Izraelske obrambene snage prešle su granicu Libanona 1982. Operacija Mir za Galileju rezultirala je uklanjanjem velike većine vojne infrastrukture PLO-a s tog područja. Iako su se izraelske snage povukle iz većine Libanona do kraja 1986. sve do 2000. Izrael je držao malu sigurnosnu zonu u južnom Libanonu kako bi zaštitio svoje stanovništvo u Galileji od neprijateljskih napada.
Tijekom 1970-ih započela je inflacija. Jomkipurski rat 1973. prisilio je zemlju da regrutira većinu radne snage za vojne napore što je zaustavilo poslovne aktivnosti. Vladine politike koje su umjetno podizale plaće dovele su do povećanja duga, a porezne stope su povećane. Izrael je danas prepoznatljiv kao svojevrsna Silicijska dolina Bliskog istoka. Međutim, ne toliko davno, 1984. Izrael je mnogo više nalikovao modernom Zimbabveu ili Venezueli. Naime, te je godine stopa inflacije u zemlji iznosila 450%, a za nekoliko mjeseci dosegnula je vrhunac od nevjerojatnih 950%. Gospodarstvo je bilo na putu autodestrukcije. No, ta kriza je imala dobru stranu, jer je pokrenula gospodarske reforme koje će postaviti temelje za današnji izraelski prosperitet.
Četiri poteza koja su preporodila izraelsko gospodarstvo krajem 20. i početkom 21. stoljeća su: gospodarske reforme, dolazak stručne uvozne radne snage, tehnološki boom i razborita politika izraelske središnje banke.
Kao svaki slučaj (hiper)inflacije, i tadašnji je imao nekoliko krivaca. Sve je započelo gomilanjem vojnih snaga tijekom Jomkipurskog rata što je rezultiralo povećanom potrošnjom u javnom sektoru koja se nastavila i nakon rata. Do kraja 1970-ih potrošnja vlade iznosila je čak tri četvrtine BDP-a i generirala je ogromne proračunske deficite koje je pokušavala financirati tako što je Banka Izraela tiskala novac. Činjenica da su plaće radnika rasle s troškovima života samo je pogoršala situaciju.
Borba protiv snažne inflacije obično podrazumijeva spremnost vlade da prihvati porast nezaposlenosti kao gorko ali potrebno rješenje na određeni rok. Međutim, izraelski političari bili opsesivno usredotočeni kako bi svojim građanima osigurali radna mjesta i nisu mnogo toga činili. Gospodarsko stanje se dodatno pogoršavalo jer je, povrh problema s inflacijom, došlo do bankarske krize: investitori su počeli povlačiti svoj novac iz zemlje i postalo je nejasno hoće li Izrael moći plaćati svoje inozemne dugove.
Godine 1985. donesen je stabilizacijski plan pod vodstvom ministra financija Shimona Peresa a uz asistenciju stručnjaka iz UN-a i MMF-a. Najvažnije odredbe plana bile su: rezanje javne potrošnje, smanjenje javnog duga, privatizacija vladinih tvrtki, snažna devalvacija valute (uveden je izraelski novi šekel). Također, postavljena su nova pravila za neovisniju središnju banku. To je bio početak modernog izraelskog gospodarstva, odmak od rane socijalističke države i korak prema suvremenom kapitalističkom modelu. Premda je javna potrošnja u Izraelu još uvijek bila visoka, vlada je postupno smanjila svoju ulogu u gospodarstvu, istovremeno se fokusirajući na održavanje niske inflacije i rezanje deficita. Privatizacija kompanija i mjere ekonomske liberalizacije pojačale su konkurentnost izraelskog gospodarstva na svjetskim tržištima što je bilo vidljivo tijekom 1990-ih.
Valovima demonstracija i nasilja 1987. izbila je Prva intifada, palestinski ustanak protiv izraelske vladavine na Zapadnoj obali i Gazi. Tijekom sljedećih šest godina, Intifada je postala organiziranija i uključivala je ekonomske i kulturne mjere s ciljem prekidanja izraelske kontrole nad tim područjima. U nasilju je ukupno ubijeno oko dvije tisuće osoba. Tijekom Zaljevskog rata 1991. PLO je podržavao Sadama Huseina i napade iračkih projektila Scud na Izrael. Usprkos gnjevu javnosti, Izrael je poslušao američke pozive da se suzdrži od sudjelovanja u tom ratu. Sljedeće godine Yitzhak Rabin postao je premijer nakon izbora na kojima je njegova radnička stranka pozivala na kompromis s Palestincima i drugim Arapima. Sljedeće 1993. godine Shimon Peres u ime Izraela i Mahmoud Abbas u ime PLO-a potpisali su sporazum iz Osla, koji je Palestinskoj nacionalnoj samoupravi dao pravo upravljanja dijelovima Zapadne obale i Pojasom Gaze. PLO je također priznao pravo Izraela na postojanje i obećao kraj terorizmu.
Godine 1994. potpisan je izraelsko-jordanski mirovni sporazum, čime je Jordan postao druga arapska zemlja koja je normalizirala odnose s Izraelom. Arapska javna potpora Sporazumu narušena je nastavkom izgradnje židovskih naselja i kontrolnih točaka, te pogoršanjem ekonomskih uvjeta na Zapadnoj obali i Gazi. Podrška izraelske javnosti za Sporazum iz Osla je oslabila s obzirom da je Izrael bio pogođen palestinskim samoubilačkim napadima. U studenom 1995. Yitzhak Rabin je ubijen od strane radikalnog Židova koji se protivio mirovnom procesu.
Kao što je prethodno spomenuto, osamdesetih je izraelsko gospodarstvo počelo ozdravljati kada je vlada počela prakticirati uspješne kapitalističke ekonomske prakse. Na to se nadovezala neizmjerno korisna useljenička politika, tj. priljev Židova iz inozemstva. Kada se Sovjetski Savez počeo raspadati, američka useljenička politika spriječila je veliki broj ruskih Židova da dođu u SAD. Umjesto toga, odabrali su Izrael. Između 1990. i 1997. više od 710.000 sovjetskih Židova stiglo je u svoju drevnu domovinu, čime se radno sposobno stanovništvo povećalo za 15%.Oko 60% novopridošlih useljenika imalo je fakultetsko obrazovanje u odnosu na 30 do 40% dotadašnjeg izraelskog stanovništva. Imigracija je u najvećem broju slučajeva dobra za rast gospodarstva. Više ljudi znači da postoji više osoba koje privređuju, kupuju u dućanima i plaćaju poreze. Kada su ti imigranti inženjeri, menadžeri i profesori, to je još bolje za gospodarski rast. Priljev ruskih Židova dao je Izraelu poticajnu umno-financijsku injekciju.
Krajem 20. st. Izrael je postao integralni dio globalnog gospodarstva a osobito korisna pokazala se izvozna orijentacija koju su prihvatile mnoge tvrtke. Često se Izrael naziva „državom start-upova“. Zahvaljujući (poslovnoj) kulturi židovskog naroda, tj. ambicioznošću, domišljatošću i poduzetnošću, zemlja je postala inkubator visoke tehnologije. Početkom 1990-ih ulaganja u vojna istraživanja i visoko obrazovano stanovništvo bili su ključni preduvjeti za procvat visoke tehnologije. Nedostajao je samo jedan važan faktor: ulagači.
Dotad, izraelskim gospodarstvom još uvijek su dominirali giganti koje je podupirala država. To se počelo mijenjati s programom Yozma, državnim fondom rizičnog kapitala vrijednim 100 milijuna dolara koji je pokrenut 1993. Dio novca uložen je izravno u start-upove. Još važnije, program je uvjerio strane ulagače da kreiraju fondove smanjivanjem poreza i obećanjem da će vratiti dio novca koji su prikupili od investitora. Tako je pokrenut dobar ciklus koji je stvorio uspješno, neovisno tržište rizičnog kapitala koje je do 2000. podupiralo stotine start-upova godišnje. Dok je tržište počelo raditi, vlada je privatizirala Yozmu 1998. Godine 2005. pokrenut je veliki krug deregulacije što je pomoglo razvoju financijskog sektora.
Pod vodstvom Benjamina Netanyahua krajem 1990-ih, Izrael se povukao iz Hebrona i potpisao Wye River sporazum, dajući veću kontrolu Palestinskim nacionalnim vlastima. Ehud Barak, izabran za premijera 1999. započeo je mandat povlačenjem snaga iz južnog Libanona, vođenjem pregovora s vođom Palestinaca Yasserom Arafatom i američkim predsjednikom Billom Clintonom na summitu u Camp Davidu 2000. Tijekom summita Barak je ponudio plan za uspostavu palestinske države. Predložena država uključivala je cijeli pojas Gaze i više od 90% Zapadne obale s Jeruzalemom pod zajedničkom upravom. Obje strane krivile su jedna drugu za neuspjeh pregovora. Nakon kontroverznog posjeta vođe Likuda Ariela Sharona Brdu hrama u rujnu 2000. započela je Druga intifada koja je trajala do veljače 2005. Neki komentatori tvrde da je ustanak unaprijed isplanirao Arafat zbog propasti mirovnih pregovora. Rezultat Druge intifade bio je ukupno više od 4.000 poginulih, izraelsko potpuno povlačenje iz Pojasa Gaze, izgradnja zida između Izraela i Zapadne obale te gušenje ustanka na Zapadnoj obali.
U srpnju 2006. topnički napad Hezbollaha na izraelska sjeverna područja i prekogranična otmica dvojice izraelskih vojnika, ubrzali su Drugi libanonski rat koji je trajao mjesec dana. Dana 6. rujna 2007. izraelske zračne snage uništile su nuklearni reaktor u Siriji. Krajem 2008. Izrael je ušao u još jedan sukob kada je propalo primirje između s Hamasom. Rat u Gazi krajem 2008. i početkom 2009. trajao je tri tjedna i završio je nakon što je Izrael objavio jednostrani prekid vatre. Hamas je objavio vlastiti prekid vatre. Usprkos tome što niti palestinsko ispaljivanje raketa niti izraelski osvetnički zračni udari nisu potpuno prestali, krhki prekid vatre ostao je na snazi. Kao odgovor na više od 100 palestinskih raketnih napada na južne izraelske gradove, Izrael je započeo operaciju u Gazi u studenom 2012., koja je trajala osam dana. Izrael je ponovo provodio vojne operacije protiv Hamasa u Gazi u srpnju 2014. i svibnju 2021. s mnogo vojnih i civilnih žrtava na obje strane.
Postoji niz razloga zbog kojih se Izrael uspio oduprijeti globalnoj financijskoj krizi 2009. Kao prvo, uspio je pravilno implementirati nešto što je blisko klasičnoj kejnzijanskoj politici potrošnje, smanjivši svoj deficit tijekom dobrih vremena, a zatim ga pustivši da raste kada je gospodarstvo krenulo opadati. Veliku sreću je zemlja imala što se na čelu Banke Izraela nalazio bankar Stanley Fischer, rođeni Zambijac, obrazovan u SAD-u. Bivši profesor MIT-a, glavni ekonomist Svjetske banke, zamjenik direktora MMF-a i potpredsjednik Citigroupa, Fischer nije bio izraelski državljanin kada je angažiran da upravlja monetarnom politikom zemlje. Međutim, otkad je preuzeo funkciju 2005., uspio je održati valutu zemlje relativno stabilnom u odnosu na fluktuirajući dolar što je ključno za izvoz, istovremeno usmjeravajući gospodarstvo prema stabilnom rastu. BDP i inflacija Izraela kretali su se u suprotnim smjerovima, točnije BDP je rastao a inflacija opadala.
Do 2010. uspostavljena je rastuća regionalna suradnja sa zemljama Arapske lige iako nisu uslijediti formalna priznanja. To se ipak krenulo mijenjati 2020. kad su nakon Egipta i Jordana još četiri arapske države priznale Državu Izrael: Ujedinjeni Arapski Emirati, Sudan, Maroko i Bahrein što je velika pobjeda izraelske diplomacije. U najnovije doba, Izraelce ne brine toliko neriješeni konflikt s Palestincima nego je glavni problem sukob s Iranom i njegovim partnerima u regiji kao što su Assadov režim i Hezbollah.
Jedno od najvećih gospodarskih postignuća Izraela je vođenje odgovorne fiskalne politike. Vlade drže potrošnju unutar proračuna, smanjujući državni deficit i ne izlaze iz zadanog okvira. Omjer nacionalnog duga u odnosu na BDP smanjio se na 68,8% na kraju 2021. što je veliki napredak u odnosu na početak 21. stoljeća kad je dug iznosio oko 110% BDP-a. U rujnu 2010. Izrael je pozvan da se pridruži OECD-u. Izrael je potpisao sporazume o slobodnoj trgovini s Europskom unijom, SAD-om, Europskim udruženjem slobodne trgovine, Turskom, Meksikom, Kanadom, Jordanom i Egiptom. Godine 2007. Izrael je postao prva ne-latinoamerička zemlja koja je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s južnoameričkim trgovinskim blokom Mercosur.
Trenutno se u Izraelu nalazi oko 350 aktivnih stranih istraživačko-razvojnih centara, uključujući divove poput Googlea, Facebooka, Applea, Alibabe, Amazona, Toshibe. Prema Bloombergovom indeksu inovacije iz 2021. koji mjeri učinak u istraživanju i razvoju, tehnološkom obrazovanju, patentima i dr., Izrael se nalazi na 7. mjestu na svijetu. To znači da je Izrael postao globalna tehnološka i poduzetnička sila. Kada se znaju nepovoljne okolnosti u kojima je nastala i dalje postoji izraelska država, rezultati su fascinantni i pokazatelj kako kreativne, marljive i konzistentne politike mogu stvoriti uspješnu naciju.
M. Šerić: Država Izrael: Najuspješniji politički i gospodarski projekt 20. stoljeća (1)
