Matija Šerić
Ruska invazija Ukrajine, započeta 24. veljače ove godine, promijenila je svijet i međunarodne odnose. Ono što je vrijedilo do tada, više ne vrijedi, odnosno vrijede neka nova pravila. Iako se napad Rusije na Ukrajinu u mainstream medijima najavljivao, malo je tko očekivao da će se informacije britanskih i američkih tajnih službi uistinu pokazati točnima. Odluka ruske države da krene u ukrajinsku vojnu avanturu djeluje vrlo neracionalno za razliku od prethodnih ruskih poteza otpočetka ukrajinske krize 2014. koji su izgledali vrlo promišljeno.
Ključno pitanje je zašto je Vladimir Putin dao zeleno svjetlo za potpunu invaziju Ukrajine? Odgovori se između ostalog mogu potražiti i u objavama vodećeg ruskog geopolitičkog ideologa Aleksandra Geljeviča Dugina, svojevrsnog „Putinovog Rasputina“. Dugin, kao stoljeće ranije njegov slavni prethodnik, stoji iza ključnih odluka svog vladara. Nedvojbeno je kako Putin i vladajuća ruska administracija donose vanjskopolitičke odluke nadahnuti savjetima i idejama svog „dvorskog“ filozofa. Danas ga u svijetu doživljavaju kao „Putinovog filozofa“ i „Putinov mozak“.
Tko je zapravo Aleksandar Dugin? Rođen je 7. siječnja 1962. u Moskvi u obitelji oca službenika u Sovjetskoj armiji i majke liječnice. Roditelji su se razveli kad mu je bilo tri godine. Po religijskoj pripadnosti je starovjerac, oženjen je i otac dvoje djece. Poslije srednje škole upisao je prestižni Moskovski zrakoplovni institut gdje je izbačen zbog protusovjetskih aktivnosti. Mržnja prema komunizmu i socijalizmu Dugina je odvela na puteve misticizma i ezoterije. Ranih 1980-ih priključuje se disidentima oko pjesnika Evgenija Golovina, stručnjaka za alkemiju i istočnu filozofiju. Godine 1981. Dugin je na ruski preveo knjigu Juliusa Evole „Poganski imperijalizam“. Svirao je gitaru i pjevao „mistične antikomunističke pjesme“ zbog čega je više puta zatvaran od strane KGB-a. Nakon izbacivanja sa studija radio je kao čistač ulica, privatni profesor engleskog i francuskog jezika. Poslije je naučio i druge jezike. Godine 1987. s Džemalom Gajdarom pridružio se organizaciji „Pamjat“ koja je bila vrlo reakcionarna. Krajem 1980-ih uspostavio je dobre odnose s vodećim liderima europske Nove desnice kao što su Alain de Benoist i Jean-Francois Thiriart. U zapadnoj praksi je shvatio kako je zapadni model gori od sovjetskoga zbog svoje dekadencije i potrošačkog društva.
Ranih 1990-ih osniva časopis „Elementi“ i almanah „Mili anđeo“. Postao je sve nazočniji u ruskim medijima. Zajedno s drugim desnim aktivistima osnovao je „Frontu nacionalnog spasa“ u kojoj je bio komunist Genadij Zjuganov. Fronta je bila aktivni protivnik Borisa Jeljcina ali se ubrzo raspala. Dugin se priključio Nacional-boljševičkoj partiji ali nije bilo političkog uspjeha. Objavio je brojne knjige i stručne članke koji se tiču filozofije, sociologije i geopolitike, a mogu se izdvojiti „Osnove geopolitike“ iz 1997. i „Četvrta politička teorija“ iz 2009. Knjiga „Osnove geopolitike“ zagovara rusku vladavinu „od Dublina do Vladivostoka“ koristeći vojna sredstva, dezinformacije i iskorištavanje prirodnih resursa. Jedna od meta ruske aneksije, napisao je, trebala bi biti Ukrajina jer ona stoji na putu da Rusija postane transkontinentalna supersila. „Ukrajina kao država nema geopolitičko značenje. Nema poseban kulturni ili univerzalni značaj, nema geografsku jedinstvenost, nema etničku ekskluzivnost.“
Dolaskom na vlast Vladimira Putina prestao je biti u opoziciji i postao je miljenik vlasti. Početkom milenija osnovao je Euroazijski pokret koji promiče ujedinjenje prostora bivšeg SSSR-a u jedinstvenu kulturno-civilizacijsku cjelinu pod kontrolom Moskve. Dugin apsolutno podržava Putina i njegove poteze koji nastoje vratiti Rusiju na puteve stare slave (rješavanje čečenskog pitanja, izlazak iz ekonomske krize, protjerivanje oligarha). Godine 2007. je izjavio: „Nema više protivnika Putinova smjera, a ako i ima, oni su psihički bolesnici i treba ih poslati na klinički pregled. Putin je posvuda, Putin je sve, Putin je apsolutan, Putin je nezamjenjiv“.
Postao je najglasniji pristaša Euroazijske ekonomske unije s posebnim nastojanjem da se Turska uključi u te procese povezivanja s Rusijom. Posebno ga je pogodila Narančasta revolucija u Ukrajini 2004. kao i druge prozapadne revolucije u ruskom okruženju – u Gruziji 2003. i Kirgistanu 2005. Kao odgovor, bivaju osnovane „Euroazijske inicijative mladih“. Njegovi radovi izazvali su veliko zanimanje u ruskom političkom i vojnom vrhu. Bio je savjetnik za strateška i geopolitička pitanja predsjednika Dume Genadija Seleznjeva i potom Sergeja Nariškina. Ne treba posebno isticati da je postao blizak Putinov prijatelj.
Dugin ističe specijalan položaj kojeg Rusija treba imati prema zapadnim zemljama Zajednice neovisnih država (ZND). Zajednica je nastala kao međudržavni savez neovisnih država koje su nastale raspadom SSSR-a 1991.: Rusija, Armenija, Azerbajdžan, Bjelorusija, Kazahstan, Kirgistan, Moldavija, Tadžikistan, Uzbekistan, Gruzija i Ukrajina. Doduše, Gruzija je prestala biti članicom 2008. zbog rusko-gruzijskog rata, Ukrajina je formalno iz saveza istupila 2018. Međutim, ta činjenica ne mijenja ništa u Duginovim pogledima zapadno od granica Ruske Federacije.
U svojoj knjizi „Geopolitika multipolarnoga svijeta“ izvorno izdane 2012. Dugin je odvojio posebno poglavlje o odnosu Rusije s Ukrajinom, Bjelorusijom i Moldavijom. U knjizi često Dugin „tepa“ svojoj domovini nazivajući je Heartland iliti Euroazija. Općenito, doživljava Rusiju kao Euroaziju, tj. veliko svjetsko kopno. Dugin navodi kako su područja tih triju suvremenih država nekada davno bile integralni dio, jezgra i središte Kijevske Rusije, ruske državnosti, prostor s kojega je počeo povijesni razvoj Rusije i ruskog naroda. Nakon oslobođenja od mongolskih osvajača, Moskovski Veliki Knezovi, Vojvode i ruski carevi činili su sve u svojoj moći obnoviti strateški integritet nekadašnje Kijevske Rusije. Ta velika ruska država bila bi pod vlašću Ruske pravoslavne crkve i slavenska po svome etnikumu. Štoviše, upravo to nastojanje da se Ukrajina i Bjelorusija stave pod rusku kontrolu bio je glavni cilj ruske vanjske politike stoljećima. Mnogobrojni ratovi Rusa protiv Litavaca, Livonskog reda i kasnije u doba Sankt-Peterburga s Osmanlijama, vođeni su s istim motivom: restaurirati jedinstveni politički prostor (Velike) Rusije. Ruski političari i kulturnjaci smatrali su kako je unija Velikorusa, Malorusa i Bjelorusa logičan rezultat povijesnih procesa.
Dugin ističe kako Ukrajina i Bjelorusija esencijalno pripadaju u zonu Heartlanda (Rusije), i da integracija tih dvaju država s Rusijom na optimalan način konsolidira stratešku strukturu Rusije i dovodi do ostvarenja njenog povijesnog cilja. Smatra kako je stapanje tri republike „nužna strateška točka“ koje treba omogućiti Rusiji da postane i ostane neovisan geostrateški pol prvo na regionalnoj a potom i globalnoj razini. Slične poglede imali su i slavni zapadni teoretičari geopolitike kao što su Halford Mackinder i Zbigniew Brzezinski. Svojevremeno, Mackinder je podržavao ideju neovisnosti i suverenosti Ukrajine tijekom Ruskog građanskog rata da bi koncem 20. stoljeća ukrajinsku neovisnost vatreno zagovarao Brzezinski. Dugin je veoma zabrinut što je poljsko-američki politički znanstvenik prodro u bit, tj. ispravno je detektirao kako je „mogućnost geopolitičkog oživljavanja Rusije, kao nezavisnog igrača velike geopolitike, izravno ovisna o njenom odnosu s Ukrajinom.“ Dugin tvrdi kako „bez Ukrajine Rusija nije cjelovita ni u prostornom i strateškom, ni u demografskom i političkom smislu.“
Ovakve kontroverzne tvrdnje nastoji opravdati događajima u praksi, pa navodi kako Zapad, ponajviše SAD, nastoji u suvremeno doba postaviti prozapadne vlade u Kijevu. Takva prozapadna ukrajinska vlada prema Duginovim shvaćanjima bit će obična marioneta koja će prema stranim interesima kreirati svoje odluke. Njezine odluke podrazumijevaju trganje veza s Rusijom, ulazak u Europsku uniju i na koncu konca ulazak u NATO po hitnom postupku. U periodu od Narančaste revolucije 2004. do 2009. događaji su se odvijali u tom smjeru. Nakon dolaska na vlast proruskog predsjednika Viktora Janukoviča 2009. Dugin smatra kako se situacija u Ukrajini stabilizirala i poboljšala za rusku stvar, tj. ponovo je stvorena prilika da Rusija „proguta“ Ukrajinu u svoj strateški prostor. Naravno, ta prilika je nestala nakon Euromajdanske revolucije početkom 2014. otkada se Ukrajina nepovratno okrenula prema Zapadu što je rezultiralo rusko-ukrajinskim sukobom koji 2022. doživljava svoju kulminaciju.
Dugin navodi kako kod provođenja suvremene integracije Rusije s Ukrajinom i Bjelorusijom u 21. st. Rusi moraju biti veoma oprezni kako ne bi ponavljali pogreške iz carističkog i sovjetskog doba, kada su Rusiju ti integracijski procesi „skupo koštali“. U pogledu integracije, Dugin posebno naglašava kako multipolarnost koju Rusija zagovara u geopolitici vrednuje i pozitivno prihvaća sve različitosti ove dvije zemlje, u kulturnom, etničkom, društveno-povijesnom smislu. Upravo ta multipolarnost, u ovom smislu taktičnost ruske elite, trebala bi odigrati najznačajniji ulogu kroz ostvarivanje dijaloga s Ukrajincima i Bjelorusima. Zanimljivo je i paradoksalno da Dugin tvrdi kako integraciju tri zemlje ne treba shvaćati kao stapanje ili rusifikaciju Ukrajine i Bjelorusije. Rusija se u toj integraciji „ne pojavljuje kao nacionalna država sa svojim sebičnim interesima i ambicijama, nego kao jezgra posve nove, pluralističke i policentrične formacije – u kojoj su sva pitanja centralizacije ujedno i najvažnija pitanja (rat, mir, savezništvo s vanjskim blokovima, transportni sustav, makroenergetika, itd.).“ Ostala pitanja bi se prema Duginu trebala rješavati na nacionalnim razinama. Istovremeno, on kategorički isključuje mogućnost pridruženja Bjelorusije i Ukrajine NATO savezu jer je to protivno multipolarnosti, takva orijentacija je atlantistička i neprijateljski nastrojena prema Rusiji.
U poglavlju posvećenom zapadnim državama ZND-a Dugin obraća pozornost i na Moldaviju pa tako naglašava kako je i prostor suvremene Moldavije djelomično tvorio Kijevsku Rusiju. Na tom prostoru su vladala slavenska plemena Tivercija i Uliča i imala dominaciju nad drugim narodima među kojima su potomci antičkih Tračana, odnosno suvremeni Moldavci. Moldavci su etnički srodni Rumunjima a prema religiji su pravoslavci. Moldavci prema Duginu tvore klasičan primjer ograničenog društva u kojem se prepoznaju čista euroazijska obilježja i istočnoeuropske kulture. Dugin smatra kako je ujedinjenje Moldavije i Rumunjske dobrodošlo pod uvjetom da Rumunjska napusti NATO, ali sve dok je unutar NATO-a ujedinjenje nije prihvatljivo za Rusiju jer bi ono narušilo ruske strateške interese. U svakom scenariju Dugin odbacuje mogućnost daljnjeg širenja Sjevernoatlantskog saveza na istok jer je to protivno „stvaranju multipolarnog svijeta“, a u biti je protivno ruskim nacionalnim interesima.
Za razliku od ovakve velikodušne političke korektnosti u svojoj knjizi „Geopolitika multipolarnog svijeta“, Dugin je pak u drugim javnim nastupima pokazao pravi odnos prema prvenstveno Ukrajini – izrazito antiukrajinski stav koji negira ukrajinski etnički identitet i ukrajinsku državnost. Dugin je glavni autor inicijative za aneksiju Krima 2014. Smatrao je kako je rusko-ukrajinski rat neizbježan i molio je Putina da intervenira u ratu u Donbasu. Upečatljiva je izjava: „rusku renesansu može zaustaviti samo Kijev“. Tijekom proruske pobune u istočnoj Ukrajini 2014. Dugin je bio u redovitom kontaktu s proruskim separatistima i imao je ulogu svojevrsnog mentora. Opisao je svoj stav prema sukobu kao proseparatistički i dao je bezuvjetnu potporu ilegalno samoproglašenim tzv. narodnim republikama Donjeck i Luhansk. Izjavio je da je razočaran predsjednikom Putinom, rekavši da nije pomogao proruskim pobunjenicima u Ukrajini nakon ofenzive ukrajinske vojske početkom srpnja 2014. Putin je ipak pomogao jer da nije cijeli separatistički projekt u Donbasu vjerojatno bi propao već iste godine. Radi se o tome da je Dugin htio reći da Putin nije pomogao onoliko koliko je po njemu trebao. U kolovozu iste godine pozvao je na brisanje ukrajinskog identiteta.
Prema mnogim analitičarima, upravo je Duginova radikalna euroazijska ideologija postala temelj za rusko čerupanje Ukrajine ali i za šire trendove u unutarnjoj i vanjskoj politici Ruske Federacije. U listopadu iste godine Dugin je kazao: „Tek nakon obnove Velike Rusije što je Euroazijska unija, možemo postati vjerodostojan globalni igrač. Sada su se ti procesi jako usporili. Ukrajinski majdan bio je odgovor Zapada na napredak ruske integracije.“ Euromajdansku revoluciju opisao je potpunim američkim djelom s antiruskim motivima: „Rusija inzistira na svom suverenitetu, svojoj slobodi, odgovara na izazove koji su joj bačeni, na primjer, u Ukrajini. Rusija pokušava integrirati postsovjetski prostor.“
Naravno kako je Dugin vatreno podržao rusku invaziju Ukrajine 2022. U nedavnom intervjuu turskom listu Turkiye Gazetesi, još je jednom povisio očekivanja, predviđajući novu rusku ofenzivu u cijeloj Ukrajini. Rusko povlačenje iz sjevernih dijelova Ukrajine nazvao je „čisto taktičkim potezom“ koji bi omogućio ruskoj vojsci da se pregrupira i izvrši „revizije“ pod novoimenovanim generalom Aleksandrom Dvornikovim, ključnom osobom u ruskoj kampanji u Siriji 2015. „Ruska vojska trenutno se bori protiv suverenih sila koje nameću unipolarni svijet“, rekao je Dugin, misleći na zapadne sile NATO-a, prvenstveno SAD. „Ne možemo izgubiti ovaj rat. Inače će se cijeli svijet pretvoriti u veliki požar.“ Dugin je naglasio kako ruski uspjeh u Donbasu nije pobjeda za Rusiju. „Naši se vojnici neće vratiti kući dok se ciljevi diljem zemlje ne unište i ne uspostavi sigurnost ili dok se Zelenski ne preda.“ Tako je zapravo potvrdio da Rusija ne želi uzeti samo Krim i Donbas već i Kijev i cijelu Ukrajinu što je također nedavno izjavio čečenski predsjednik Ramzan Kadirov. Sve je to odavno izloženo, doduše eufemistički, u Duginovim tekstovima. Jedina novost je agresivna brutalnost koju koriste ruske trupe kako bi ostvarile novi ruski imperij kojeg je Dugin osmislio.
