Matija Šerić
Razdoblje 1960-ih i 1970-ih bilo je zlatno doba za sovjetsku znanost. Sovjetski fizičari živjeli su u zatvorenim gradovima i nisu mogli putovati u inozemstvo, međutim umovi su im ostali slobodni, što im je omogućilo važna znanstvena otkrića. Sovjetski znanstvenici nisu bili javne osobe. Znanstvene institucije bile su zatvorene, daleko od očiju javnosti. Znanstvenici koji su radili na velikim znanstvenim projektima u SSSR-u, osnivali su škole istraživanja i bili su više nego produktivan dio sovjetskog društva. Usprkos tome što su bili isključeni iz javnog života zemlje, znanstvenici su omogućili zemlji tehnološki i intelektualni uspjeh koji joj je bio prijeko potreban.
Jedna od glavnih tajni uspjeha poslijeratnih znanstvenih rezultata SSSR-a zahvaljujući kojima je čovjek poslan u svemir (Jurij Gagarin 1961.)leži u činjenici što su se sovjetski znanstvenici, posebice generacija 1920-ih i 1930-ih, mogli pomiriti s proturječjima političkog sustava u kojem su živjeli i posvetiti radu kako bi njihova zemlja napravila iskorak u budućnost. Sovjetska znanstvena inteligencija bila je mobilizirana od strane vlade da radi u znanosti, živjela je polutajno i stvorila nuklearnu supersilu silu.
Slavni nobelovac, Andrej Saharov, bio je mlad znanstvenik kada je bio raspoređen u grupu koju je vodio slavni sovjetski teoretski fizičar Igor Tamm, kojeg je zadivio tijekom njihovog prvog susreta svojom hipotezom da uran treba smjestiti u blokove, a ne ravnomjerno rasporediti u reaktoru. To je bio važan napredak za nuklearne fizičare u to vrijeme, a Saharov je bio uključen u istraživačku skupinu koja je imala zadatak da razvije termonuklearno oružje. Sljedećih dvadeset godina Andrej Saharov je kontinuirano radio na strogo povjerljivim projektima, prvo u Moskvi, a zatim u posebnom istraživačkom centru. Znanstvenik je postao poznat po svojim antikomunističkim stavovima tek mnogo kasnije.
Broj zaposlenika koji su radili u visokotehnološkom sektoru SSSR-a, ako se računaju oni koji rade u obrazovanju i proizvodnji, dosegao je 10 milijuna 1970-ih. U nekim situacijama strani eksperti su bili zaprepašteni kako Sovjeti mogu organizirati puno praktičnog rada u rekordnom vremenu za osoblje visoke klase (npr. na izgradnji prve nuklearne elektrane). Sovjetsko visoko obrazovanje je,s obzirom na intenzivan kontakt između učenika i profesora koji su u predavaonice stizali ravno iz laboratorija ili ispitnog mjesta, bilo je obrazovanje budućnosti. Nije bilo zamornih udžbenika. To je stvorilo temeljno jedinstvenu radnu atmosferu. Ona će kasnije nestati jer su fanatične znanstvenike krenuli zamjenjivati karijeristi.
U vanjskoj politici primijenjena je Brežnjevljeva doktrina koja je počivala na čvrstoj kontroli Istočne Europe i poticanju detanta sa SAD-a i NATO savezom. Članice Varšavskog pakta su imale pravo intervenirati u nekoj od zemalja članica ako dođe do ugroze socijalizma. Sovjetski lideri nisu odobravali tržišne reforme gospodarstava koje su se šezdesetih djelomično provodile u zemljama Istočnog bloka kao što su Mađarska i Poljska. Ipak, najveći problem predstavljala je Čehoslovačka zbog čega će Sovjeti naposljetku biti „prisiljeni“ primijeniti praktični dio Brežnjevljeve doktrine u ljeto 1968. Naime, u siječnju te godine na vlast u Pragu došao je komunist Aleksandar Dubček koji je dopustio medijima da kritiziraju vlast, sindikati su ponovno štitili radnička prava, provedene su i tržišne reforme a naširoko se slušala strana glazba. Dubček je nastojao stvoriti „socijalizam s ljudskim licem“ što je iritiralo Sovjete neizravno govoreći da njihov socijalizam nema ljudsko lice. Sovjeti su se usprotivili budući da su Dubčekove reforme ugrožavale jednopartijsku diktaturu, plansko gospodarstvo i socijalizam. Premda su htjeli izbjeći vojnu intervenciju na kraju je na nju sovjetsko rukovodstvo bili primorano kako se takvo što ne bi dogodilo kod kuće. To je priznao i sam generalni sekretar. Potkraj kolovoza tenkovi država članica Varšavskog pakta ušli su u Čehoslovačku. Dubček je politički degradiran ali nije ubijen, a na vlast je kasnije postavljen Moskvi odani Gustav Husak.
Usprkos osudi Zapada, sovjetska invazija na Čehoslovačku nije izazvala ozbiljne sukobe sa SAD-om, iako je nanijela štetu međunarodnom ugledu SSSR-a. Pregovori o zabrani i ograničenju širenja opasnog naoružanja su nastavljeni. Godine 1969. potpisan je Sporazum o zabrani širenja nuklearnog oružja i otpočeti su pregovori o ograničenju strateškog naoružanja (SALT). Brežnjev, kao jedini vođa države nakon Staljina koji je osobno sudjelovao u ratu, dobro je razumio kako razvijati vojsku i mornaricu. Sovjetska armija je napredovala u svim vidovima i bila je spremna u bilo kojem trenutku pokrenuti invaziju na Zapadnu Europu. Do 1970. SSSR je uspio dostići Ameriku po broju interkontinentalnih balističkih projektila, ali američki i sovjetski policymakeri složili su se kako se vojno nadmetanje treba odvijati u nenasilnim i dogovorenim okvirima.
Sovjetski vođe nadali su se pomirenju s komunističkom Narodnom Republikom Kinom i prevladavanjem raskola koji je nastao zbog Hruščovljeve osude staljinizma. Međutim, na tom planu nije postignuto mnogo. Mao Ce-tung je 1966. vatreno kritizirao Moskvu te ju je nazvao „središtem suvremenom revizionizma“ koje je izdalo principe Marxa, Engelsa i Lenjina. Od 1968. kineske kritike upućene prema SSSR-u bile su sve češće. Komunističke zemlje koje su težile neovisnosti u vanjskoj politici, Jugoslavija, Rumunjska i Albanija, osudile su Brežnjevljevu doktrinu. Na sastanku komunističkih partija u Moskvi u lipnju 1969. vodile su se žestoke polemike u međunarodnom komunističkom pokretu. Glavni dokument sastanka potpisala je 61 partija od njih 75. U svjetskom komunističkom pokretu postojali su oni koji su pristajali uzSSSR, Kinu ili su izabrali neovisan poput u socijalizam poput komunističkih partija Italije, Francuske i Španjolske – eurokomunizam. Godine 1969. došlo je čak i do oružanih graničnih sukoba u Sibiru između SSSR-a i Kine. Postojala je opcija izbijanja pravog rata ali je srećom diplomacija pobijedila.
Drugdje u svijetu je Sovjetski Savez većinom nizao uspjehe. Leonid Brežnjev, premijer Aleksej Kosigin, predsjednik Prezidija Vrhovnoga sovjeta SSSR-a Nikolaj Podgorni i ministar vanjskih poslova Andrej Gromiko, kreirali su sovjetsku vanjsku politiku i u njoj su uglavnom nizali velike uspjehe. Odlučili su posjećivati strane zemlje što je bila praksa koju je uveo Hruščov. Sovjeti su na čelu s Kosiginom u Taškentu 1966. sazvali sastanak Indije i Pakistana s namjerom kako bi te dvije sukobljene zemlje pokušale ispeglati odnose. Sovjetsko-indijski odnosi bili su odlični i Indija je uvela socijalistički gospodarski poredak iako je formalno bila nesvrstana. Usprkos očekivanjima da će Castrov režim propasti, Kuba je ostala prkosno antiamerički i prosovjetski orijentirana, a 1970. na vlast u Čileu došao je socijalist Salvador Allende. Premda je njegova vlast bila kratkotrajna (tri godine) dao je poticaj razvoju drugih komunističkih i socijalističkih pokreta u Latinskoj Americi. Sovjetsko-meksički odnosi bili su odlični cijelo vrijeme Hladnog rata. Godine 1973. meksički predsjednik Luis Echeverría postao je prvi meksički i prvi nekomunistički vođa latinoameričke države koji je posjetio Sovjetski Savez. Godine 1978. tijekom službenog posjeta meksičkog predsjednika Joséa Lópeza Portilla SSSR-u, Meksiko je u ime Latinske Amerike potpisao Ugovor iz Tlatelolca koji zabranjuje testiranje, korištenje i proizvodnju nuklearnog oružja u Latinskoj Americi i na Karibima.
U Aziji je Sjeverni Vijetnam zahvaljujući u velikoj mjeri superiornom sovjetskom naoružanju i vojnoj opremi pobijedio Južni Vijetnam i tamošnje brojne američke postrojbe. Vijetnamska epizoda bio je najveći fijasko američke politike u cijelom Hladnom ratu. Usprkos padu ugleda zbog invazije na Čehoslovačku, i u Zapadnoj Europi SSSR je ostvarivao diplomatske pobjede. Nakon što je postao zapadnonjemački kancelar 1969. Willy Brandt je započeo diplomatske pregovore s Kremljom. Sljedeće godine su SSSR i Savezna Republika Njemačka potpisali sporazum kojim je SR Njemačka priznala Njemačku Demokratsku Republiku. Tako je učvršćen istočnonjemački režim. U Africi je Sovjetski Savez njegovao dobre odnose s Ganom i Egiptom dok su na vlasti bili prosovjetski predsjednici. Mnoge zemlje Afrike željele su kupovati sovjetsko naoružanje i naftu ali nisu bile osobito zainteresirane za jaču političku suradnju iako je stanje variralo od države do države.
Sedamdesetih je uslijedila razmjena posjeta između sovjetskog generalnog sekretara i američkih predsjednika. Richard Nixon je posjetio Moskvu 1972. i 1974., a Gerald Ford obišao je Vladivostok 1976. Brežnjev je bio u New Yorku 1973. Dugi pregovori o ograničenju strateškog naoružanja rezultirali su Sporazumom o antibalističkim raketama (SALT I) 1972. Povjerenje između dviju supersila kontinuirano je raslo. Detant kao razdoblje popuštanja napetosti na ruskom je nazvan „razrjadka“. U povjerenju je Brežnjev predložio američkom državnom tajniku Henryju Kissingeru da bi dvije supersile mogle održati svjetski kondominij učvršćenjem detanta. Daljnji događaji i procesima u Trećem svijetu davali su Sovjetima prostora da interveniraju i šire komunističke revolucije.
Za vrijeme revolucije u Etiopiji Moskva je podržala vojno vijeće Derg koje je srušilo s vlasti dugovječnog cara Hailea Selassija. Sovjeti su podržavali i Etiopiju i njezinog susjeda Somaliju. Nakon što je etiopijski vojni časnik Haile Mariam Mengistu učvrstio vlast,sovjetska potpora režimu znatno je porasla, počevši od tajnog ugovora o oružju vrijednom 100 milijuna dolara u prosincu 1976. U svibnju 1977. Mengistu je otputovao u Moskvu kako bi potpisao „Deklaraciju o načelima prijateljskih odnosa i suradnje“ i zaključio drugi ugovor o oružju vrijedan oko 385 milijuna dolara. Nakon što je u Ogadenskom ratu između dvije socijalističke zemlje, Etiopije i Somalije, Etiopija odnijela pobjedu, Sovjetski Savez je dodatno učvrstio savez s Etiopijom dok je Somalija prekinula odnose s Moskvom i protjerala sovjetske savjetnike. Etiopija je odnijela pobjedu u velikoj mjeri zahvaljujući naprednom sovjetskom naoružanju. U 1970-im došlo je do kraha portugalskog kolonijalnog carstva u Africi što je dalo SSSR-u ali i Kubi prostora da prošire komunizam na te zemlje i pomažu socijalističke pokrete u Angoli i Mozambiku. Na partijskim kongresima Brežnjev je proklamirao spremnost SSSR-a da podrži borbe naroda za nacionalno oslobođenje od kolonizacije u Africi, Aziji i Latinskoj Americi. U tim nastojanjima sovjetsko rukovodstvo bilo je snažno odano. Vjera u socijalizam bila je snažna diljem Trećeg svijeta i potlačeni narodi vidjeli su spas u idejama Marxa, Engelsa i Lenjina.
Godine 1973. američke snage su se panično povukle iz Vijetnama. Rat je podijelio američko društvo što su bile okolnosti koje su snažno odgovarale Moskvi. Iste godine američko gospodarstvo i gospodarstvo Zapadne Europe snažno je potresla odluka o Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) o velikom poskupljenju nafte što je bila posljedica Jomkipurskog rata. Premda Sovjetski Savez nije bio upleten u donošenje te odluke ona mu je snažno odgovarala jer je bio bogat naftom i plinom. Sovjeti su tako stekli velike prihode od izvoza energenata. Premda je početkom sedamdesetih došlo je šokantnog zbližavanja SAD-a i Kine i taj događao imao je pozitivne učinke za SSSR. Članovi Politbiroa su shvatili da je to dokaz slabljenja SAD-a kao supersile. Ipak, Amerikanci su od Sovjeta uspjeli izvući neke ustupke kojima su uvjetovali ekonomsku i vojnu suradnju. Jedan od njih je i dopuštanje iseljavanja Židova u Izrael. Njih oko 250 tisuća je iselilo tijekom šezdesetih i sedamdesetih.
U kolovozu 1975. potpisana je Helsinška konferencija koja predstavlja vrhunac politike detanta. Helsinški završni akt odnosi se na četiri područja: 1) sigurnost Europe i područja Sredozemnog mora, 2) suradnja u području gospodarstva, znanosti, tehnologije i očuvanja okoliša, 3) unaprjeđivanje ljudskih prava, kulturne suradnje, izobrazbe i slobodnoga protoka informacija, 4) nastavak rada Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS). Završni akt je bio sredstvo koji su sovjetski disidenti koristili kako bi napadali režim.
Premda su dvije supersile nastojale smanjiti tenzije, i dalje su ostale protivnici. Proizvodnja naoružanja je bila sveprisutna. Godine 1977. Sovjeti su stacionirali svoje nove projektile SS-20 u Istočnoj Europi a s njima su mogli napasti NATO članice. Američki i sovjetski političari bili su svjesni opasni koje nosi nuklearni sukob i veliki troškovi naoružanja te su nastojali postići dogovor o ograničenju strateškog naoružanja. Sporazum SALT II. je potpisan 1979. u Beču. Premda nije ratificiran u američkom Kongresu i Vrhovnom sovjetu u praksi su ga obje strane poštivale. Do ratifikacije nije došlo zbog pogoršanja američko-sovjetskih odnosa i početka tzv. „novog“ Hladnog rata. Novi Hladni rat je izazvala sovjetska intervencija u Afganistanu potkraj 1979. i dolazak na vlast američkih jastrebova na čelu s Ronaldom Reaganom 1981. Sovjeti su dugo odugovlačili da bi naposljetku intervenirali u Afganistanskom građanskom ratu kako bi pružili podršku vladajućem komunističkom režimu i spriječili da se u Kabulu instalira proamerička islamistička vlada. Godine 1980. neovisni sindikat Solidarnost je organizirao štrajk protiv poljske vlade. Poljska je bila u nemirima koji su okončani tek kad je u prosincu 1981. general Jaruzelski dobio zeleno svjetlo da izvrši puč te je red u Poljskoj konačno uspostavljen.
1970-ih zdravlje Brežnjeva počelo se naglo pogoršavati. Patio je od problema sa živčanim i kardiovaskularnim sustavom. Razmišljao je o ostavci, ali ga je pratnja nagovorila da ostane na funkciji. Prema liječnicima koji su ga liječili, predstavnici najužeg kruga potajno su davali sovjetskom vođi tablete za spavanje i druge lijekove koji su stvarali iluziju boljeg zdravlja, ali su negativno utjecali na njegovo zdravstveno stanje. Opće zdravstveno stanje šefa SSSR-a počelo se pogoršavati, a 10. studenog 1982. umro je u snu od srčanog napada. Brežnjev je pokopan u Nekropoli u blizini Kremaljskog zida. Narod je istinski tugovao za preminulom vođom. U njegovu čast nazvana su brojna naselja, poduzeća i vojne postrojbe. Međutim, Mihail Gorbačov je krajem 1980-ih ukinuo većinu tih imenovanja.
Danas se Brežnjevljevo doba ne treba promatrati jednoznačno. S jedne strane, 1960-ih i 1970-ih, razina i kvaliteta života sovjetskih građana naglo su porasli, pa se ovo razdoblje zasluženo naziva zlatnim dobom Sovjetskog Saveza. S druge strane, gospodarski i tehnološki rast u zemlji je polako usporen, problemi su se počeli gomilati, zbog čega su posljednje godine na vlasti glavnog sekretara nazvane stagnacijom koja je bila jedan od razloga koji je doveo do kraha SSSR-a. Premda je epoha Brežnjeva epoha stabilnosti i prosperiteta, njegovi nasljednici nisu znali osjetiti trenutak i provesti potrebne gospodarske i političke reforme, a reforme koje će provoditi Gorbačov dovest će do potpunog kolapsa jedne velike supersile.
M. Šerić: Zlatno doba SSSR-a: epoha Brežnjeva i razvijenog socijalizma (1)
