Matija Šerić
Recep Tayyip Erdogan je u skoro dva desetljeća svoje vlasti razvijenu, demokratsku i sekularnu tursku državu (članicu NATO saveza i kandidatkinju na članstvo u EU) uspio pretvoriti u autoritarnu, antidemokratsku državu u kojoj je glavna odrednica unutarnje politike islam, dok u vanjskoj politici dominira ekspanzionizam. Kao simbol nove Turske, Erdogan je dao izgraditi predsjedničku palaču u četvrti Bestepe u Ankari. Bijela palača je otvorena 2014. a sastoji se do 1.100 soba, knjižnice s pet milijuna knjiga, a njezin trošak je bio oko 600 milijuna dolara. Nesumnjivo, to je pokazatelj kako tursku politiku pogodi nostalgija za davno izgubljenim Osmanskim Carstvom i želja da Turska ponovo postane regionalna, a možda čak i svjetska sila.
Neoosmanizam je san o obnovi Osmanskog Carstva ili barem proširenju turskog utjecaja na bivše teritorije Osmanskog Carstva, koje se protezalo od Alžira do Egipta i do Somalije, od Jemena do Sirije i Iraka, cijele Anadolije i Balkana i većeg dijela obale Crnog mora, uključujući Krim. S pravom se zbog svojeg sadržaja vanjska politika Turske u jugoistočnoj Europi i na Bliskom istoku može nazvati neoosmanskom – podriva temelje međunarodnog prava kao i teritorijalni suverenitet i integritet brojnih država od Sirije do Bosne i Hercegovine.
Prije otprilike sto godina, turski „otac domovine“, Mustafa Kemal Ataturk osnovao je Republiku Tursku na načelima sekularizma. Ataturk je izbacio religiju iz politike, zabranio arapske pozive na molitvu, dao jednaka prava muškarcima i ženama, uveo brojne političke, ekonomske i kulturne reforme kako bi Tursku okrenuo prema vrijednostima humanizma i zapadnog svijeta, pomirio se sa susjedima. Erdogan upravo čini sve suprotno od toga. Preokreće tijek povijesti i Tursku reformira u autokratsku i teokratsku državu, a on se postavlja kao netko tko želi postati lider muslimanskog svijeta. Takva politika podrazumijeva opasne vanjskopolitičke avanture koje ugrožavaju mir i sigurnost na prostorima jugoistoka Europe i na Bliskom istoku. Premda Europska unija i SAD i dalje smatraju Iran najvećom „tempiranom bombom“ u regiji, za okolne države najveća prijetnja ne dolazi iz Teherana nego iz Ankare.
Optužbe stranih političara da Erdogan provodi neoosmansku politiku dodatno su osnažile njegov položaj kod turske desnice koja želi snažnu poveznicu između suvremene Turske i Osmanskog Carstva. Žudnja nacionalističko-vjerskih krugova za osmanskim vremenima nije od jučer nego je nazočna desetljećima budući da je Republika Turska čvrsto raskrstila sa svojim osmanskim naslijeđem. Tinta na Ugovoru iz Lausanne 1924. još se nije niti osušila kad su članovi obitelji Osmanoglu koja je Osmanskim Carstvom vladala šest stoljeća, bili deportirani iz turskih zemalja. Za razliku od nekih drugih europskih zemalja koje se zadržale političko uređenje ustavne monarhije i svojim kraljevskim obiteljima dale simbolične ovlasti (npr. Ujedinjeno Kraljevstvo, Švedska, Španjolska), suvremena Turska iako pravna slijednica Osmanskog Carstva, odlučila je proglasiti Osmanoglu obitelj izdajnikom turskog naroda. Neki od članova kraljevske obitelji završili su u neimaštini. Tek 1974. dopušten im je povratak u Tursku iako se mnogi iz straha nisu vratili. Onima koji su se vratili nije im odmah dano državljanstvo te su ih pratili tajne službe. Ipak, stvari su se s vremenom promijenile i danas članovi kraljevske obitelji mogu živjeti u miru.
Političari i povjesničari u kemalističkoj Turskoj umanjivali su značaj i dosege Turske ostvarene pod osmanskim barjakom što se krenulo ozbiljnije mijenjati tek dolaskom na vlast Recepa Erdogana početkom 21. stoljeća. Mogla bi se povući poveznica između Erdoganovog odnosa prema Osmanskom carstvu i Putinova odnosa prema Sovjetskom Savezu. I jedan i drugi državni poglavar odlučili su promijeniti paradigmu i krenuli uvažavati i slaviti dosege prethodnih velikih državnih projekata. Erdogan je odlučio razbiti tabue i priznati važnost nacionalne povijesti u doba Turaka Seldžuka i Osmanlija. Neki stručnjaci zapravo tvrde kako je cijela Turska „otvoreni muzej“ svih predaka. I doista jesu u pravu. Od arhitekture do običaja osmansko naslijeđe uvijek je bilo neraskidivo povezano s turskom nacijom.
Kao odgovor na optužbe da Erdoganova Turska želi postati regionalna sila po uzoru na Osmanlije, što je osobito postalo aktualno u vrijeme Arapskog proljeća, turski vođa je izjavio: „Republika Turska, poput naših prethodnih država koje su nasljednica jedna druge, također je nastavak Osmanlija. Naravno, granice su se promijenile. Oblici vlasti su se promijenili… Ali suština je ista, duša je ista, čak su i mnoge institucije iste.“ Time je zapravo Erdogan (ne)svjesno priznao kako on svoju Tursku smatra suštinskim i duhovnim a djelomice i institucionalnim nastavkom Osmanskog Carstva. Takvom politikom koja je zapravo otvoreno (neo)osmanska Erdogan aktivira najskrivenije nacionalističke strasti ne samo kod Turaka nego i naroda koji su bili dio Osmanskog Carstva. Erdoganova vanjska politika dovodi u duhovnu ekstazu ne samo turske nego i arapske, azerske, bošnjačke nacionaliste. Posljednjih godina sve veća popularnost turskih sapunica, tv drama (Ertugrul), knjiga, filmova i drugih manifestacija o osmanskoj povijesti pokazuje kako mnogi fanovi moderne Turske pozitivno gledaju na onu povijesnu. Međutim, neoosmanska politika rezultira i diplomatskim sukobima s muslimanskim zemljama kao što su Saudijska Arabija ili Iran koje nikako ne želi biti dio nekog Osmanskog Carstva 2.0, ili još gore, proxy ratovima u okruženju.
Diljem Sredozemlja, turska ekspanzionistička politika preokrenula je političke tokove. Tursko uplitanje je omogućilo svrgavanje Muammara Gaddafija 2011. a kasnije je pomoglo libijskoj Vladi nacionalnog jedinstva sa sjedištem u Tripoliju da slomi pobunjenike pod vodstvom Khalife Haftara u Libiji, omogućivši Turskoj stjecanje uporišta u sjevernoj Africi i blokiranje rivala poput Egipta. Iza rijeke Aras na istočnom krilu Turske, Erdoganova vanjska politika je polučila rezultate – armensko-azerski sukob u Nagorno-Karabahu je presudno završio u korist turskog saveznika, Azerbajdžana – uz pomoć zastrašujućeg programa bespilotnih letjelica Ankare. U tom sukobu na južnom Kavkazu Pakistan se pridružio Turskoj i dao potporu vladi Ilhama Aliyeva.
Upravo je savez Turske i Azerbajdžana osobit. „Dvije države, jedna nacija“ je stav koji ne posjeduju samo turski ultranacionalisti nego i Erdogan i Aliyev. Radi se o panturkizmu – vjerovanje da govornici turskog jezika u zapadnoj Kini, Srednjoj Aziji, Sibiru, Kavkazu, Krimu, Cipru, Balkanu, Anadoliji i na području Bliskog istoka, čine jedinstvenu naciju. Cilj Turske s Azerbajdžanom je direktno prometno povezivanje „turkijskih država“ zbog tranzita nafte i plina s Kaspijskog jezera prema Egejskom moru. Jedinu prepreku predstavlja Armenija, tj. njena pokrajina Sjunik koja prekida komunikaciju između azerbajdžanske eksklave Nahičevan i ostatka Azerbajdžana. Mirovnim sporazumom iz 2020. između Azerbajdžana i Armenije predviđena je gradnja ceste od Nahičevana preko Sjunika do ostatka Azerbajdžana ali postoje planovi prema kojima bi Azerbajdžan zauzeo sve te krajeve. Erdogan u tome pomaže Aliyevu.
Ohrabren napretkom panturkizma na Kavkazu, čelnik ciparskih Turaka Ersin Tatar rekao je prošle godine da Turska, Azerbajdžan i nepriznata Turska Republika Sjeverni Cipar čine „Jednu naciju, tri države“ što je širenje opisanog slogana turkijskih naroda. Turska nastavlja ilegalno okupirati sjeverni dio Cipra već desetljećima, što je suprotno UN-ovim rezolucijama 550 i 789.
U Siriji Erdogan provodi politiku neoosmanizma apelirajući na radikalne sirijske sunite da zbace sekularnu vladu predsjednika Bashara al-Assada.Budući da su Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati povukli svoju potporu sirijskim militantima, Turska ostaje jedina regionalna država koja nastavlja financirati, naoružavati i obučavati radikalne islamiste u zemlji. Štoviše, iako Erdogan tvrdi da podržava jedinstvo sirijske države, to ga nije spriječilo da izvrši oružanu agresiju na Siriju i okupira njen sjeverni dio. Turska okupacija sjeverne Sirije započela je 2016. i traje do danas. Turska vojska je zauzela 8.835 četvornih kilometara na prostoru sjeverne Sirije i ondje stvorila tursku paradržavu pod krinkom stvaranja sigurnosnih zona. Ilegalno su otvorene turske banke, ilegalno puštena turska lira u opticaj, ilegalno se vijori turska zastava na zgradama sirijske vlade, ilegalno se koristi turski nastavni plan i program u sirijskim školama. Ujedno zapovjednici Slobodne sirijske vojske poziraju s kartama Osmanskog Carstva.
Iako neki trendovi pokazuju kako je turska vanjskopolitička moć oslabljena, njeni nedavni uspjesi u Siriji i Nagorno-Karabahu pokazuju da nije tako. Zapadne sile imaju razloga biti zabrinute zbog uspona neoosmanske Turske. Ne samo da Turska kontrolira dio europske opskrbe plinom, naftom i tokove migranata, njeno regionalno miješanje duboko potkopava interese Zapada.
Pokazatelj koliko je Turska opasna za EU i NATO je njezin savez s Katarom. Obje države podržavaju Hamas i Muslimansko bratstvo, a riječ je o organizacijama koje su u mnogim državama proglašene terorističkim. Viši hamasovi operativci dobrodošli su u obje zemlje, a obje su navodno domaćini Hamasovih zapovjedno-kontrolnih objekata. Suradnja između Turske i Katara je razgranata. Primjer je to što je turska vojna kompanija BMC dijelom u vlasništvu katarskog investicijskog fonda. Iako su formalno dvije države saveznice SAD-a, potajno rade zajedno kako bi izbjegle sankcije Zapada zbog povezanosti prije svega s terorističkim skupinama. Pokazatelj povezanosti između Katara i Turske je najskuplji na svijetu privatni mlažnjak vrijedan 500 milijuna dolara, Boeing 747-8i, kojeg je katarski emir Tamim Al Thani poklonio Erdoganu 2018.
Turska ima nesređene odnose s Rusijom iako su oni već nekoliko godina formalno dobri. No to ne sprečava turske dužnosnike da napadaju rusku vladu zbog odnosa prema krimskim Tatarima i muslimanskom stanovništvu u Rusiji, poglavito Čečeniji.
Zanimljiv je pokušaj Erdogana da se postavi kao vodeća figura i svojevrsni zaštitnik svih Arapa i muslimana u svijetu. Turski vlastodržac nije gubio vrijeme u namjeri da zaprijeti prekidanjem diplomatskih odnosa s „izdajnicima islama“ Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Bahreinom koji su se pomirili s Izraelom. Sporazumom o normalizaciji odnosa s Izraelom iz jeseni 2020., UAE i Bahrein su postali treća i četvrta arapska država koje su priznale Izrael i njegovo pravo na postojanje nakon Egipta i Jordana. Kad je francuski predsjednik Emmanuel Macron progovorio o prijetnji islamizma u Francuskoj, Erdogan je izjavio da mu je potrebno „liječenje mentalnog zdravlja“. Obje su izjave dobro prošle kod velikog dijela arapskog stanovništva. Erdogan pokušava putom turske religijske političke organizacije Milli Gorus utjecati na tursku dijasporu u zapadnoj Europi i tako potkopavati sekularizam i zapadne vrijednosti. Tako se npr. do 2025. planira u Strasbourgu izgraditi jedna od najvećih džamija u Europi. Ona bi, prema analizama, trebala poslužiti za širenje ekspanzionističkih osmanskih ideja. Upravo pokret Milli Gorus je bio jedna od tri muslimanske organizacije koje nisu htjele potpisati novu povelju predsjednika Macrona usmjerenu protiv islamskog ekstremizma. Na domaćem planu, u ljeto 2020. je muzej pod zaštitom UNESCO-a, Aja Sofija, prema odluci suda pretvoren u džamiju. To je ukinuće dekreta iz 1934. kojim je Aja Sofija postala muzej ogromne povijesno-kulturne baštine iako je izvorno bila bizantska crkva a kasnije osmanska džamija. Ista stvar se dogodila 2020. s crkvom Hora koja se iz muzeja pretvorila u džamiju.
Iako zapadne sile ne čine mnogo kako bi osujetile neoosmansku politiku, u tijeku je arapska borba protiv turske dominacije. UAE, ohrabreni svojim mirovnim sporazumom s Izraelom djeluju u skladu sa saudijskim, omanskim, egipatskim, grčkim i francuskim interesima kako bi se uhvatili u koštac s Erdoganom. Emiraćani pokušavaju osnažiti Assada i njegove saveznike kako bi stvorili protutežu Turcima na sjeveru Sirije. Emirati su ponovo otvorili svoje veleposlanstvo u Siriji 2018. i usmjerili su vojne materijale i savjetnike u Damask, nudeći diplomatsko posredovanje Assadu sa svojim saveznicima. Prema nekim izvješćima, u travnju 2020. je prijestolonasljednik Abu Dhabija Mohammed Bin Zayed ponudio sirijskoj vladi 2,3 milijarde funti za borbu protiv snaga koje podržava Turska u Idlibu. Istina ili ne, priča je pokazala bit: UAE pokušavaju iskoristiti utjecaj koji su izgradili kako bi pojačali otpor Turcima. S obzirom na povezanost Emirata s Izraelom i drugim zaljevskim državama na čelu sa Saudijskom Arabijom mogao bi se stvoriti regionalni protu-turski blok.
Bosna i Hercegovina područje je od posebnog interesa za širenje turskog utjecaja. Ta tema zaslužuje posebnu analizu, međutim, evidentno je razorno i štetno djelovanje koje zadnjih 10-15 godina neoosmanizam ima u BIH. Tursko uplitanje u političke procese u toj državi je samo pogoršalo međunacionalne odnose i Bošnjake dodatno otuđilo od Hrvata i Srba. Umjesto da, ako već želi biti čimbenik na konfliktnom području BIH, Turska postane posrednik koji će posredovati u pomirenju zavađenih naroda i pomoći u izgradnji normalne države, Erdogan je svojom politikom koja je išla samo jednoj strani u prilog dodatno razvalio bosansko-hercegovačke institucije. Uz to, vezivanje uz neoosmanizam Bošnjake je u velikoj mjeri udaljilo od BIH jer su se počeli vezivati za Tursku kao neku staru povijesnu i buduću domovinu što ona nije niti može biti. Osmansko Carstvo je bilo okupator u BIH koji je uništio srednjovjekovnu bosansku državu i zatro bosanski identitet, a nešto slično bi se moglo dogoditi i danas što su dobro shvatili određeni bošnjački intelektualci kroz odbijanje turskog tutorstva.
Zato što vodi državnu politiku u osmanskim okvirima, Erdogana mnogi nazivaju sultanom. U povijesti bi trebalo naći odgovor na pitanje kojem sultanu Erdogan najviše nalikuje. Budući da je postojalo 39 sultana to nije jednostavno utvrditi. Neki ga uspoređuju sa Selimom I. kojeg nazivaju još i „okrutnim“. Vladao je od 1512. do 1520. Selim je bio osvajač i dramatično je proširio geografsku prisutnost Osmanskog Carstva s Bliskog istoka na Balkan. Tijekom njegove ere, Osmansko Carstvo povećalo se za 70%. Nakon osvajanja Egipta, Sirije i nekih dijelova Perzije, smatran je jednim od najznačajnijih sultana carstva, koji je osvojio muslimanske svete gradove Meku i Medinu. Nakon toga je stekao titulu „kalifa“ (vođe muslimanskog svijeta), utirući put svojim nasljednicima da nose ovu ključnu titulu sve dok kalifat nije ukinut dekretom 1924. Zbog svoje bliskoistočne politike koja je suprotnosti s NATO-om od početka Arapskog proljeća i posljedičnih ratova, Erdogana mnogi uspoređuju sa Selimom I.i optužuju ga zbog poticanja sukoba.
Drugi analitičari Erdogana uspoređuju sa sultanom Abdul Hamidom II. koji je vladao od 1876. do 1909. Poveznica je Palestina. Cionistički pokret na čelu s Theodorom Herzlom je sultanu ponudio otplatiti dio dugova carstva u zamjenu za kupovinu palestinskih zemalja gdje su cionisti započeli židovsko naseljavanje i planirali osnovati židovsku državu. Zbog Erdoganovog protivljenja izgradnji izraelskih naselja u Zapadnoj Obali njegovi ga obožavatelji uspoređuju s Abdul Hamidom II., koji se smatra prvakom muslimanskog svijeta, iako je bio na kraju svrgnut i zatvoren do smrti.
Neovisno s kojim ga sultanom uspoređivali, nedvojbeno je kako je Erdogan autoritarni i nedemokratski vladar koji je kroz svoje predsjednikovanje pregazio skoro sve institucije Republike Turske i uveo osobnu diktaturu koja ne priznaje političku oporbu te su suspendirana brojna ljudska prava, uvedena diskriminacija manjina i pokrenuta politika turskog širenja utjecaja u regiji. Pitanje je samo kako će „sultan 21. stoljeća“ završiti? Odgovor Zapada na tursku invazivnu politiku ovisi najprije o američkom vodstvu. Trumpovo znatno povlačenje iz regije i fokus na Iran dalo je prostora Turskoj da se razmaše. Aktivnim američkim angažmanom mogla bi se turska agresivna vanjska politika uvelike ograničiti. Joe Biden je za sada još uvijek prilično pasivan kad je u pitanju jugoistok Europe i Sredozemlje. Za sada odnos prema Erdoganovoj Turskoj nije išao dalje od kritika. Ipak, vrijeme koje dolazi pokazat će što slijedi. Razorna Erdoganova politika u Siriji i Nagorno-Karabahu, potpirivanje strasti u BIH, kupovina ruskog protuzračnog sustava S-400, prijetnje Europi s migrantskom krizom, kršenje ljudskih prava i sloboda razlozi su zbog kojih bi SAD konačno trebao stati na kraj „modernom sultanu“. Kraj neoosmanizma bi označio raskidanje s agresivnom vanjskom politikom i unutarnje uređenje države kompatibilno demokratskom karakteru jedne članice NATO saveza što Turska formalno jest, ali će morati i stvarno biti ako želi ostati dijelom euroatlantskih integracija. To nedvojbeno znači i kraj Erdoganova sultanata.
