M. Šerić: Globalno siromaštvo: Okrutna pošast koja pogađa više od milijardu ljudi

Matija Šerić

Biti bez posla i bez mogućnosti da se zaradi novac, stanje je koje ljude suočava sa siromaštvom. Može se pretpostaviti da ako netko želi raditi može imati posao. To jednostavno nije točno

 

Siromaštvo je veliki problem s kojim se oduvijek suočava cjelokupno čovječanstvo. Može se reći da je ono globalna bolest koju je gotovo nemoguće izliječiti barem dok se nastavljaju aktualni politički i ekonomski trendovi. Ne postoji jedinstvena definicija siromaštva ali vrlo je točna definicija Investopedije koja tvrdi kako je siromaštvo stanje „u kojem osobi ili zajednici nedostaje financijskih resursa ili potrepština za minimalni standard življenja“. Scottish Poverty Information Unit označava ljude siromašnima ako „nemaju dovoljno sredstava za svoje materijalne potrebe i ako ih uvjeti isključuju iz aktivnog sudjelovanja u djelatnostima koje se smatraju uobičajenima u društvu…“

Osobe i obitelji pogođene siromaštvom mogu ostati bez odgovarajućeg smještaja, čiste vode, zdrave hrane i medicinske skrbi. Siromaštvo je socioekonomsko stanje koje je rezultat više čimbenika (ne samo prihoda) kao što su narodnost, rasa, dob, spol ili pristup obrazovanju. Istovremeno je siromaštvo individualni ali i širi društveni problem. Na razini pojedinca ili kućanstva, nemogućnost spajanja kraja s krajem može dovesti do niza psihofizičkih problema. Na društvenoj razini, visoke stope siromaštva prepreka su za ostvarivanje gospodarskog rasta i mogu uzrokovati probleme poput nezaposlenosti, kriminala, propadanja gradova i sela i općeg ugrožavanja zdravlja neke nacije.

Više oblika siromaštva

Ekstremno siromaštvo nije samo siromaštvo koje obilježavaju niski prihodi nego ga obilježava stanje u kojem si ljudi ne mogu priuštiti najosnovnije životne potrepštine. Dijeli se na apsolutno i relativno siromaštvo. Apsolutno siromaštvo je stanje kada si osoba ne može priuštiti minimalnu prehranu, odjeću ili dom. Relativno siromaštvo je stanje kada je prihod kućanstva ispod određenog postotka, obično 50% ili 60% srednjeg dohotka te zemlje.





Višedimenzionalno siromaštvo (uveo ga je UN svojim Razvojnim programom 2010.) vrsta je siromaštva koja pokazuje da se siromaštvo ne odnosi uvijek isključivo na prihod. Ponekad prihod osobe može biti iznad granice siromaštva, ali njegova obitelj nema pristup električnoj energiji, ne posjeduje odgovarajući zahod, nema čistu vodu za piće, a nitko u obitelji nema završenu osnovnu školu. Postoji 10 ključnih pokazatelja višedimenzionalnog siromaštva: prehrana, smrtnost djece, godine školovanja, pohađanje škole, sanitarni uvjeti, pitka voda, el. energija, stanovanje, imovina i ulje za kuhanje. Ako osoba doživljava uskraćenost u tri ili više od ovih standarda višedimenzionalno je siromašna.

Siromaštvo mjeri vlada svake zemlje, koja prikuplja podatke putem istraživanja kućanstava vlastitog stanovništva. Granica (prag) siromaštva je granica ispod koje je teško, ako ne i nemoguće, priuštiti si osnovne životne potrebe. Granice siromaštva nisu iste u svim zemljama. U zemljama s višim dohotkom troškovi života su viši pa je tako i granica siromaštva viša. U 33 države s niskim prihodima granica siromaštva iznosi 1,90 $ po osobi. U 32 zemlje s nižim srednjim dohotkom, kao što su Indija i Filipini, granica iznosi 3,20 $ po osobi. U 32 zemlje s višim srednjim dohotkom, poput Brazila i Južne Afrike, granica je 5,50 $ po osobi. U 29 država s visokim dohotkom granica iznosi 21,70 $ po osobi. Međunarodna granica siromaštva trenutno je postavljena na 1,90 dolara na dan i čini univerzalni standard za mjerenje siromaštva u svijetu.

Siromaštvo u svijetu u brojkama

Kad se gleda u činjeničnim brojkama, podaci o siromaštvu u svijetu su frapantni i nikoga iole osjećajnog ne mogu ostaviti ravnodušnim. Od posljedica siromaštva dnevno umire nešto više od 21 tisuće ljudi!689 milijuna ljudi živi u ekstremnom siromaštvu, preživljavajući s manje od 1,90 dolara dnevno. U Sjedinjenim Američkim Državama, 10,5% stanovništva, odnosno 34 milijuna ljudi, živi u siromaštvu. Granica siromaštva za pojedinog Amerikanca je 12.880 dolara godišnje, što iznosi 35,28 dolara dnevno.





Djeca i mladi čine dvije trećine siromašnih u svijetu, a žene prednjače u većini svjetskih regija. Ekstremno siromaštvo sve je više koncentrirano u supsaharskoj Africi. Oko 40% stanovnika te regije živi s manje od 1,90 dolara dnevno. Stope ekstremnog siromaštva gotovo su se udvostručile na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi između 2015. i 2018., s 3,8% na 7,2%, uglavnom zbog kriza u Siriji i Jemenu. Premda zemlje pogođene nestabilnošću, krizama i nasiljem čine otprilike 10% svjetske populacije, one generiraju više od 40% osoba koje žive u ekstremnom siromaštvu.

Procjenjuje se da ćedo 2030. 67% siromašnih u svijetu živjeti u osjetljivim uvjetima. Oko 70% osoba starijih od 15 godina koje žive u ekstremnom siromaštvu nemaju nikakvu školu ili tek osnovno obrazovanje. Također, prema podacima UN-a,1,3 milijarde ljudi u 107 država u razvoju, koje čine 22% svjetske populacije, živi u višedimenzionalnom siromaštvu. Oko 84,3% višedimenzionalno siromašnih živi u supsaharskoj Africi i južnoj Aziji. Čak 644 milijuna djece živi u višedimenzionalnom siromaštvu.

Ipak, ne treba biti pesimist jer kako desetljeća prolaze razina ljudskog napretka se eksponencijalno povećava, a siromaštvo doživljava opadanje. Od 1990. više od 1,2 milijarde ljudi izišlo je iz ekstremnog siromaštva. Trenutno 9,2% svjetske populacije preživljava s manje od 1,90 dolara dnevno, u usporedbi s gotovo 36% 1990. godine. Međutim, pandemija koronavirusa prijeti preokrenuti godine napretka u borbi protiv globalnog siromaštva i nejednakosti u prihodima te ugrožava nove generacije. Prema procjenama Svjetske banke, Covid kriza je 2020. odvela dodatnih 97 milijuna ljudi u stanje ekstremnog siromaštva. Kada se obitelji izvuku iz siromaštva, zdravlje i dobrobit djece se poboljšava.

Vodećih 10 država s najvećom stopom siromaštva u svijetu su: Južni Sudan (82,30%), Ekvatorijalna Gvineja (76,80%), Madagaskar  (70,70%), Gvineja Bisau (69,30%), Eritreja (69%), Sveta Toma i Princip (66,70%), Burundi (64,90%), Demokratska Republika Kongo (63,90%), Srednjoafrička Republika (62%) i Gvatemala (59,30%).

Aktualni i budući trendovi

Kao dio UN-ove politike održivog razvoja, globalne vođe nastoje eliminirati ekstremno siromaštvo u svijetu do 2030. Ili barem službeno nastoje to učiniti, koliko to uistinu žele postići diskutabilno je pitanje. Ono što je sigurno je točno jest činjenica da su najveći uspjesi eliminiranja ekstremnog siromaštva ostvareni u Kini i Indiji. U prosincu 2020. Kina je izjavila da je potpuno eliminirala ekstremno siromaštvo. U slučaju Indije, snažan gospodarski rast smanjio je stope ekstremnog siromaštva na 77 milijuna, ili 6% stanovništva u 2019. Indija je, međutim, doživjela kratkoročni skok siromaštva zbog koronavirusa. Procjene govore da će do 2030. Indija vjerojatno eliminirati ekstremno siromaštvo na manje od 5 milijuna ljudi koji žive ispod granice od 1,90 USD dnevno. Do 2030. jedine azijske zemlje za koje je malo vjerojatno da će ispuniti cilj eliminiranja ekstremnog siromaštva su Afganistan, Papua Nova Gvineja i Sjeverna Koreja.

U drugim dijelovima svijeta trendovi siromaštva su razočaravajući. U Latinskoj Americi siromaštvo je naglo palo početkom 21. stoljeća, ali raste od 2015., bez očekivanog značajnog smanjenja do kraja ovog desetljeća. U Africi je siromaštvo u stalnom porastu, zahvaljujući brzom rastu stanovništva i stagnaciji gospodarskog rasta. Pandemija je uzrokovala porast siromaštva od 11%, a afričko siromaštvo pokazuje male znakove opadanja do 2030. Trendovi upućuju na pojavu vrlo drugačijeg oblika siromaštva. Dok je 1990. godine siromaštvo bilo koncentrirano u azijskim zemljama s niskim prihodima, aktualno i buduće siromaštvo uglavnom se nalazi u supsaharskoj Africi u nestabilnim državama pogođenim političkim sukobima.

Do 2030. zemlje supsaharske Afrike činit će 9 od 10 zemalja s najvećim brojem siromašnih. 60% globalne sirotinje živjet će u osjetljivim i sukobima pogođenim državama. Države s najvećim brojem siromašnih u sljedećem će desetljeću postati Nigerija, Demokratska Republika Kongo, Mozambik i Somalija. Globalni napori za postizanje ciljeva održivog razvoja do 2030., uključujući uklanjanje ekstremnog siromaštva, bit će komplicirani koncentracijom siromaštva u tim, teško dostupnim krajevima. Do 2030. siromaštvo neće biti povezano samo s određenim zemljama, već i s određenim mjestima unutar tih zemalja. Zemlje sa srednjim dohotkom bit će dom za gotovo polovicu globalno siromašnih, što je dramatičan pomak u odnosu na samo 40 godina ranije.

Uzroci siromaštva

U najčešće uzroke siromaštva ubrajaju se: politički sukobi, socijalna nejednakost, nedostatak (kvalitetno plaćenih) poslova, loš obrazovni sustav, klimatske promjene, nedostatak rezervi, nerazvijena infrastruktura, izostanak državnih programa socijalne skrbi, globalne zdravstvene krize, itd.

Politički čimbenici

Politički sukobi (nemiri, terorizam, ratovi) mogu uzrokovati siromaštvo na više načina. Dugotrajno nasilje velikih razmjera koje vidimo u državama poput Sirije, Iraka, Libije ili Jemena može zaustaviti društvo, uništiti infrastrukturu i natjerati ljude na bijeg, prisiljavajući obitelji da prodaju ili ostave svu svoju imovinu. U Siriji oko 70% cjelokupnog stanovništva sada živi ispod granice siromaštva. Radi se o zemlji u kojoj je ekstremno siromaštvo nekoć bilo vrlo rijetko. Čak i relativno nizak stupanj nasilja može imati golemi utjecaj na zajednice. Npr. ako su poljoprivrednici zabrinuti da će im usjevi biti popaljeni ili opljačkani, neće ulagati u sadnju poljoprivrednih kultura. Žene su također posebno ranjive u svim sukobima jer često postaju mete seksualnog nasilja dok rade ili su kod kuće.

Prilikom razmatranja političkih faktora kao uzročnika siromaštva nikako ih ne treba svoditi u nacionalne granice pojedinih država jer velike države mogu svojim politikama uzrokovati siromaštvo u drugim malim državama. Dobar primjer je kolonijalna eksploatacija afričkih, azijskih i američkih država od strane europskih kolonizatora. Doba kolonija je prošlo ali supersile poput SAD-a (ali i regionalne sile poput Saudijske Arabije, Turske) mogu svojim odlukama druge male države odvesti u kaos koji je plodno tlo za bujanje siromaštva. Što se dogodilo nakon američkih intervencija u Iraku, Afganistanu ili Libiji nije potrebno mnogo objašnjavati.

Socijalna nejednakost

Socijalna nejednakost je koncept koji je uz politiku najčešći generator siromaštva. Kada jedna grupa ima manje prava i resursa na temelju svog identiteta u usporedbi s drugim članovima zajednice, u pitanju je socijalna nejednakost. Socijalna marginalizacija može se temeljiti na narodnosti, rasi, dobi, zdravlju, društvenom statusu, spolu i sl. Međutim, način na koji nejednakost funkcionira kao uzrok siromaštva je višestruk. Kada se ljudima da manje prava na temelju njihove npr. etničke pripadnosti, znači da imaju manje prilika za napredovanje u životu. To često vidimo u slučajevima kada žene imaju manje prava u pogledu financijske moći od muškaraca.

Izostanak izvora prihoda i loše obrazovanje

Biti bez posla i bez mogućnosti da se zaradi novac, stanje je koje ljude suočava sa siromaštvom. Može se pretpostaviti da ako netko želi raditi može imati posao. To jednostavno nije točno, poglavito u ruralnim dijelovima svijeta i u državama u razvoju. Sve je manji pristup produktivnom zemljištu (često zbog sukoba, prenapučenosti ili klimatskih promjena), dok pretjerano iskorištavanje prirodnih resursa poput šuma, voda i minerala stavlja sve veći pritisak na mnoge tradicionalne izvore života. Npr. u Demokratskoj Republici Kongo većina stanovništva živi u ruralnim zajednicama gdje su prirodni resursi opljačkani tijekom stoljeća kolonijalizma – dok je sukob oko zemljišnih sporova prisilio ljude da napuste zemlju na koju su se oslanjali zbog hrane i njene prodaje. Trenutno više od pola Kongoanaca živi u ekstremnom siromaštvu. Dok nekonzistentan rad i slabo plaćeni poslovi mogu dovesti obitelj u siromaštvo, apsolutno nikakav posao znači da obitelj ne može preživjeti bez socijalne pomoći.

Loš obrazovni sustav snažan je pokretač siromaštva. Ne živi svaka osoba bez obrazovanja u siromaštvu ali većina siromašnih nema obrazovanje. Pitanje je zašto? Mnogo je prepreka koje sprečavaju djecu da idu u školu. Mnoge obitelji ne mogu si priuštiti slanje djece u školu jer ih trebaju da rade na obiteljskim imanjima. Mnoge obitelji još uvijek ne vide korist u obrazovanju djevojčica. Obrazovanje se često označava sredstvom za bijeg iz siromaštva zato što ono može otvoriti vrata stjecanju znanja i vještina kako bi se dobilo dobro plaćene poslove. UNESCO procjenjuje da bi se 171 milijun ljudi mogao izvući iz ekstremnog siromaštva ako bi usvojili osnovne vještine čitanja. A uz još više obrazovanja, siromaštvo u svijetu moglo bi se prepoloviti.

Klimatske promjene i nedostatak rezervi

Klimatske promjene imaju u ovom desetljeću imaju potencijal da gurnu više od 100 milijuna ljudi u siromaštvo. Klimatske nepogode poput suša, poplava i jakih oluja razorno utječu na zajednice koje već žive u siromaštvu jer se mnoge od najsiromašnijih populacija svijeta oslanjaju na poljoprivredu, lov i sakupljanje plodova kako bi jele i zaradile za život. Često imaju tek toliko hrane i imovine da izdrže nadolazeće godišnje doba, a nemaju dovoljno rezervi na koje bi se mogli osloniti u slučaju loše žetve. Kada prirodne katastrofe ostave milijune ljudi bez hrane, to ih još više gura u siromaštvo, a oporavak može biti još teži.

Ljudi koji žive u siromaštvu nemaju dovoljno rezervi da prežive krizu. Prirodne nepogode, ratovi, bolesti predstavlja katastrofu za siromašne. Npr. Etiopiji, ciklusi suše uzrokovali su propadanje žetve za žetvom, uzrokujući raširenu krizu gladi. Kako bi se nosile, obitelji će povući svoju djecu iz škole i rasprodati sve što imaju za jelo. To može pomoći obitelji da prežive jednu lošu sezonu, ali ne i drugu. Za zajednice koje se stalno suočavaju s ekstremnim klimatskim uvjetima ili dugotrajnim sukobima, ponovljeni šokovi mogu poslati obitelj u krajnje siromaštvo i spriječiti je da se ikada oporavi.

Nedostatak infrastrukture i socijalnih programa

Nedostatak infrastrukture (ceste, mostovi, željeznice, električna energija, vodovodni i kanalizacijski sustavi, loš pristup internetu) mogu izolirati zajednice koje žive u ruralnim područjima. Takve zajednice nemaju mogućnost odlaska u školu, na posao ili tržnicu radi kupnje i prodaje robe. Putovanja na veće udaljenosti radi zadovoljenja osnovnih usluga ne samo da oduzimaju vrijeme već i troše novac držeći obitelji u siromaštvu. Infrastrukturna izolacija ograničava mogućnosti, a bez prilike mnogima je teško, ako ne i nemoguće, pobjeći od siromaštva. Neke države posjeduju programe socijalne pomoći kojima se pomaže socijalno ugroženima u vidu novčane pomoći, hrane i zdravstvene skrbi. Socijalni programi osiguravaju potporu na koju se ljudi mogu osloniti ako izgube posao. Međutim, ne može svaka vlada pružiti ovu vrstu pomoći svojim građanima. Bez socijalnih programa, nema ničega što bi spriječilo ugrožene obitelji od pada u ekstremno siromaštvo.

Zdravstvene krize

Kako bolesti, osobito pandemije, utječu na društvo dobro se vidjelo tijekom zadnje tri godine tijekom koronakrize. Međutim, nije Covid-19 prva zdravstvena kriza koja je dala vjetar u leđa siromaštvu. Lokalne epidemije poput ebole u Africi, kolere na Haitiju i Kongu ili malarije u Sijera Leoneu pokazale su kako lokalne vlasti i nacionalne vlade mogu zanemariti druge stvari dok rade na zaustavljanju širenja bolesti i osiguraju resurse za rad medicinskom osoblju. Sve ima svoju cijenu. U Gvineji, Liberiji i Sijera Leoneu, zemljama koje je najteže pogodila zapadnoafrička epidemija ebole 2014.-2016.,kao izravna posljedica epidemije izgubljeno je iz 2,2 milijarde USD. To uključuje gubitke u realnom sektoru, poljoprivrednoj proizvodnji i međunarodnoj trgovini.

Potencijalno rješenje

Kako bi se eliminiralo siromaštvo potrebno je poboljšati infrastrukturne objekte i javne usluge kao što su škole, bolnice, olakšati pristup čistoj vodi i toaletu, električnoj energiji, internetu. Ljudima je potrebno osigurati resurse kako bi povećali svoje prihode. Kakvo god bilo, rješenje za smanjenje globalnog siromaštva mora biti održivo, tj. lojalne zajednice moraju biti uključene u svaki korak od planiranja od njegove implementacije. Da bi se uspješno okončalo ekstremno siromaštvo u svijetu potrebno je uložiti određenu sumu novca. UN procjenjuje da bi ukupni godišnji trošak eliminiranja ekstremnog siromaštva iznosio oko 175 milijardi dolara, što je manje od 1% ukupnog prihoda najbogatijih zemalja svijeta. Taj podatak pokazuje da je za eliminaciju (ekstremnog) siromaštva potrebna isključivo politička volja koja ne postoji, a i čini se i da neće još dugo.

 

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like