Matija Šerić
Godina 1933. ušla je povijest kao godina oskudice diljem svijeta i godina Adolfa Hitlera. Na ulicama američkih i zapadnoeuropskih gradova mnogi ljudi su izgubili posao što je bila posljedica Velike depresije 1929.-1933. Građani su satima čekali u redovima za najosnovnije životne potrepštine: kruh, brašno, šećer, ulje, čaj. Na valu nezadovoljstva gospodarskom krizom te iste 1933. na vlast u Njemačkoj došao je Hitler sa svojim nacističkim pokretom.
Istovremeno, dok je u proljeće 1933. svjetska javnost bila opčinjena gospodarskom krizom i neimaštinom u zapadnom svijetu te pojavom nekonvencionalnog njemačkog kancelara Hitlera, nešto strašno se događalo u „prvoj državi radnika i seljaka“, Sovjetskom Savezu. Paradoksalno, na ulicama Moskve slavila se kriza svjetskog kapitalizma koju je sovjetsko rukovodstvo smatralo najavom globalne socijalističke revolucije. Sovjetski političari i mediji glasno su slavili sovjetska postignuća u industrijalizaciji i kolektivizaciji. Međutim, loše gospodarske politike, a pogotovo politika kolektivizacije, stvorile su stanje daleko lošije u Sovjetskom Savezu nego u kapitalističkom svijetu.
Godina 1933. – godina krize kapitalizma, Hitlera i Holodomora
Iste 1933. glad je harala sovjetskim selom, a najgore je bilo u Ukrajinskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici (UKRSSR). U brojnim ukrajinskim gradovima Harkovu, Kijevu, Staljinu (današnjem Donjecku), i drugima stotine tisuća stanovnika svakodnevno su čekali u redovima da dobiju komad kruha. U ukrajinskoj prijestolnici Harkovu (Kijev je postao glavni grad tek 1934.) bijeda je bila svenazočna. Ljudi su satima a ponekad i cijeli dan čekali u redovima za kruh. Svaki dan je to činilo 40 tisuća ljudi. Teška situacija uništila je ljudskost pa u redovima prednost nisu imale niti trudnice a niti ratni vojni invalidi. Ljudi su grčevito držali mjesto u redu i svoju karticu za hranu jer bez toga nije bilo šanse preživjeti.
Ukrajinski gradovi godinama prije toga narasli su strelovito jer su se masovno doseljavali industrijski radnici i partijski aktivisti. Ipak, stanje u gradovima je bilo bolje nego na selu gdje mnogi seljaci nisu uopće imali hrane. Prema komunističkim izvorima, ulice ukrajinskih gradova bile su prepune izgladnjelih seljaka a mnogi šetači bili su „živi kosturi“. Jedan partijski aktivist u Staljinu nije mogao vjerovati da pokraj stražnjeg ulaza u njegovu kuću ležalo nekoliko leševa. U gradskim parkovima bili su javno objavljeni plakati koji su zabranjivali kopanje grobova. Bolnicama je bilo zabranjeno liječiti one pacijente koji su stigli zbog izgladnjelosti. Policija je privodila svakodnevno nekoliko stotina djece koja su gladna lutala gradovima. Iako je 1933. nekoliko desetaka tisuća stanovnika gradova umrlo od gladi, na selu je stanje bilo apokaliptično jer su umirali milijuni sporom ali bolnom smrću.
Glad u Ukrajini bila je strašnija od gladi bilo gdje drugdje u SSSR-u ili u kapitalističkom svijetu. Od nje su masovno umirali milijuni. U povijest je ušla pod nazivom Velika glad, Gladomor iliti Holodomor. Ona nije bila izazvana prirodnim nepogodama kao što su suša, poplave, oluje nego je primarni uzročnik bio čovjek. Preciznije, sovjetska državna politika. Još preciznije, za glad biblijskih razmjera kriv je generalni sekretar Komunističke partije SSSR-a Josif Visarionovič Staljin (slika ispod) i njegovi drugovi koji su nemilosrdno izvršavali politike rapidne kolektivizacije ali i industrijalizacije.
„Druga socijalistička revolucija“
Formalno je 1932. ispunjen Staljinov petogodišnji plan (1928.-1932.) koji jest donio industrijski napredak ali je zato uništio selo kroz politiku kolektivizacije. Stanovnici ukrajinskih gradova bili su naviknuti na dolazak seljaka u gradove kako bi prodavali svoje proizvode ali 1933. nisu dolazili kako bi prodavali nego prosili. Na praznim tržnicama nije bilo kupusa, paprike, krumpira a ni kupaca nego seljaka koji su ondje umirali u potrazi za spasom. Staljinov petogodišnji plan razvoja postao je plan smrti za milijune seljaka diljem SSSR-a a najviše su stradali ukrajinski seljaci. Taj plan sovjetski vođa lansirao je kada je konsolidirao vlast u zemlji i postao neupitni diktator. Politike industrijalizacije i kolektivizacije zauvijek su promijenile SSSR. Tržište je zamijenjeno planom, neovisni seljaci poslušnom i gotovo robovskom radnom snagom a prostranstva Sibira i Kazahstana postali su koncentracijski logori. Staljinove politike, osim razvojem, rezultirale su strijeljanjem desetaka tisuća politički opasnih građana, stotine tisuća bile su iscrpljene a milijuni su umirali. Treba napomenuti kako takvi nusprodukti „druge socijalističke revolucije“ nisu posljedica toga što je Staljin bio luđak ili psihopat nego zato što je istinski i sa žarom želio u praksi implementirati ideale koje su postavili kreatori komunizma, Karl Marx i Friedrich Engels. Staljin je razvio tešku industriju i kolektivizirao poljoprivredu a najveću cijenu platili su ukrajinski seljaci.
Početak kolektivizacije
Sredinom 1929. Staljina je uhvatila euforija jer je početak kolektivizacije u Sovjetskom Savezu tekao uspješno. U partijske urede u Moskvu stizali su pozitivni izvještaji u kolektivizaciji što je dalo poticaj Staljinu da se prekorače izvorno postavljene granice. Na sela je poslao tisuće partijskih agenata koji su imali zadatak „likvidirati kulake kao klasu“ i silom potjerati u kolhoze masu seljaka srednje veličine koji nisu imali interesa pridružiti se kolhozima. Staljin je znao kako implementacije kolektivizacije na selu donosi sukob sa seljacima pa je zato sredinom 1929. naredio jačanje tajne sovjetske policije OGPU (od 1934. bit će preimenovana u NKVD). Staljin je tada izjavio kako izgradnja socijalizma sliči dizanju oceana. Razmišljanje generalnog sekretara KP SSSR-a može se lijepo očitati u govoru koji je održao partijskim radnicima u prosincu 1929. Staljin je sasuo tešku paljbu po onim komunistima koji su mislili da se treba nemilosrdno obračunati sa šakom eksploatatora (kulaka) ali ne i s milijunima malih seljaka. Ironično je citirao riječi Friedricha Engelsa: „Mi stojimo odlučno na strani malog seljaka. Uradit ćemo sve što je moguće da mu život učinimo snošljivim i da olakšamo njegov prijelaz u zadruge, ako se on na to odluči“.
Staljin je smatrao kako je Engelsova „pretjerana opreznost“ bila sukladna uvjetima zapadne Europe ali ne i SSSR-a. Smatrao je kako malim seljacima ne treba dati luksuz da imaju mogućnost izbora žele li pristupiti zadrugama. U pogledu kulaka, naveo je kako ih treba razvlastiti. Odbijao je ideje nekih boljševika kako razvlaštenim kulacima treba dopustiti ulazak u kolhoze. Staljin je prešutio što će se dogoditi s oko dva milijuna kulaka (čiji je stvarni broj s članovima njihovih obitelji bio oko 10 milijuna) nakon što im budu oduzeta imanja a istovremeno im se zabrani ulazak u kolhoze.
Transport kulaka u gulage
Sovjetska država definirala kulake. je Početkom 1930. Politbiro je dao ovlasti tajnoj policiji da evidentira seljačko stanovništvo cijele zemlje. Dana 2. veljače OGPU je izdao smjernice koje treba provesti kako bi se „likvidirali kulaci kao klasa“. Osnivane su u svakom mjestu, tzv. trojke, skupine od tri službenika (član OGPU-a, lokalni partijski funkcioner i državni tužitelj) koje se odlučivale o sudbini seljaka. Trojke su imale ovlasti izricanja kazne progonstva i strijeljanja bez prava na žalbu. Trojke su mogle donositi odluke izvan pravnog okvira SSSR-a. Oko 30 tisuća seljaka izgubilo je života odlukom trojki. Iz Ukrajine je u prva četiri mjeseca 1930. prisilno deportirano 113.637 kulaka. Oni su bili ukrcani u hladne teretne vagone i poslani u zabačene dijelove europske Rusije, na Ural, u Sibir ili Kazahstan. Na Soloveckim otocima u Arktičkom moru uspostavljen je logorski kompleks koji je postao simbol egzila Ukrajinaca. Ondje je uspostavljen sabirni logor („posebno naselje“) gdje su logoraši bili besplatna radna snaga režima. Posebna naselja i koncentracijski logori nicali su u stepama i tajgama SSSR-a. Ondje je deportirano ukupno oko 300 tisuća Ukrajinaca.
Posebna naselja i konc. logori 1931. objedinjeni su u sustav gulaga. U njima su zatočenici bili prisilni radnici sovjetskoga gospodarstva. Nekad slobodni radnici postali su tako robovski radnici koji su radili na projektima izgradnje rudnika, tvornica, kanala kako bi se SSSR modernizirao. Ukrajinski seljaci većinom su slani na izgradnju kanala Bjelomora između Baltičkog i Bijelog mora koji je opsjedao Staljinovu maštu. U teškim uvjetima oko 170 tisuća prisilnih radnika kopalo je kanal koji se naposljetku pokazao nepraktičnim za plovidbu.
Nerealna očekivanja
Prvih tjedana 1930. kolektivizacija je ubrzano išla po planu u cijeloj zemlji. Iz partijske središnjice u Moskvi slane su kvote koliko zemljišta mora biti kolektivizirano a republičke vlasti su ih nastojale nadmašiti. Ukrajinski komunistički čelnici obećali su izvršiti kolektivizaciju u roku jedne godine. Lokalni partijski čelnici su potom obećavali kolektivizaciju u njihovoj oblasti u roku tri ili četiri mjeseca. Seljacima se prijetilo deportacijom ako odbiju pristupiti kolhozima. Često je OGPU koristio silu. Oko 25 tisuća radnika poslano je na selo kako bi se olakšala provedba kolektivizacije. Sredinom ožujka 1930. 71% obradivog zemljišta u cijelom SSSR-u bio je kolektiviziran, barem na papiru.
Dok je u Ruskoj Sovjetskoj Federativnoj Socijalističkoj Republici (RSFSR) postojala tradicija zadruga, u UKRSSR seljaci su bili izvan sebe zbog gubitka zemlje od koje su živjeli. Tijekom cijele povijesti ukrajinski seljaci vodili su bitke s veleposjednicima. Izgledalo je da su tome uspjeli pobjedom Oktobarske revolucije ali u Ruskom građanskom ratu boljševičke trupe uzimale su hranu od seljaka kako bi mogle preživjeti što se nije svidjelo seljacima. Lenjinova Nova ekonomska politika (NEP) iz 1920-ih bila je dobrodošla ali su se seljaci bojali da neće potrajati. I nije. Kolektivizacija koja je krenula 1930. ukrajinskim seljacima učinila se kao povratak kmetstva s tim da je ulogu feudalca preuzeo sovjetski režim. Ruralno stanovništvo Ukrajine bilo je vrlo religiozno pa su smatrale nove ateističke sovjetske vlasti sotonističkim.
Rat sovjetske države i ukrajinskih seljaka
Zbog Staljinova udara na kulake, ali i srednji sloj seljaka, vrlo brzo je diljem SSSR-a, a najviše u Ukrajini, nastao je nered. Nakon deportacija kulaka u gulage, ukrajinska sela ostala su obezglavljena a seljaci su nastojali sačuvati svoju imovinu. Velika većina pružala je ogorčen otpor kolektivizaciji. Može se govoriti o nekoj vrsti građanskog rata jer se kolektivizacija provodila vojnim mjerama. Odredi Crvene armije i drugih komunističkih organizacija poput Komsomola (Komunističke omladinske organizacije) opkoljavali su buntovnička sela puškama i mitraljezima kako bi prisilila seljake da se predaju. Izvrsni pisac Isaac Deutscher u tom je razdoblju putovao Rusijom i Ukrajinom. U vlaku na putovanju od Moskve do Harkiva slučajno je susreo pukovnika OGPU-a koji mu je ispričao kako se osjeća slomljeno zbog onog što se događa na selu. Govorio je gotovo jecajući: „Ja sam stari boljševik. Radio sam u ilegalnom pokretu protiv cara, a onda sam se borio u građanskom ratu. Zar sam sve to učinio zato da danas moram opkoljavati sela mitraljezima i naređivati svojim ljudima da pucaju nasumce po gomilama seljaka? Ne, za to se nisam borio.“
Neki od seljaka su se oblačili u žene kako bi lakše ubili partijske dužnosnike lopatom ili motikom. Samo tijekom 1930. OGPU je zabilježio milijun slučajeva otpora. Ipak, u sukobu sa sovjetskom državom seljaci nisu imali šanse jer nisu bili naoružani niti dobro organizirani. Država je imala oružje i logistiku. Mnogi seljaci bili su toliko očajni da onemoguće provedbu kolektivizacije da su krenula uništavati vlastitu imovinu kako ona ne bi postala dio kolhoza. U svom očaju uništavali su usjeve, razbijali alate i mehanizacijska sredstva te su klali stoku. Ta pobuna je bila pobuna očajnika. Kulaci su masovno deportirani u zabačena područja Sibira. Njihova cjelokupna imovina predana je kolhozima. Staljin je napravio vlastitu procjenu vrijednosti imovine kulaka na golemih 400 milijuna rubalja.
Uloga Poljske
Neki su ukrajinski seljaci (ponekad čitava sela) odlučili pobjeći u Poljsku gdje su poljskoj javnosti predočili vladavinu gladi u SSSR-u. Bijeg seljaka predstavljao je potencijalni međunarodni skandal, tj. potencijalno javno sramoćenje SSSR-u u svjetskoj javnosti što je ozbiljno zabrinjavalo Politbiro. Početkom 1930-ih poljske vlasti su nastojale poboljšati odnose sa svojom brojnom ukrajinskom manjinskom zajednicom. Prebjezi su pažljivo ispitani a poljske vlasti su ubrzo došle do vrijednih informacija. Neki seljaci tražili su da Poljska pokrene vojnu invaziju na SSSR kako bi se prekinula patnja ukrajinskih seljaka. Izbjeglička kriza bila je političko sredstvo koje se itekako moglo iskoristiti protiv SSSR-a. Međutim, to se ipak nikad nije dogodilo. Tih godina poljski diktator Jozef Pilsudski nije planirao izvršiti napad na SSSR ali je planirao dati doprinos njegovoj etničkoj dezintegraciji. Poljska vlada je slala špijune u Ukrajinu kako bi potaknula pobunu seljaka, a Staljina je nazivala „carem gladi“.
U ožujku 1930. Staljinu je bilo jasno kako se kolektivizacija ne odvija po planu. Umjesto da ojača sovjetsku državu ona ju je oslabila i to na graničnim područjima Ukrajine i Kazahstana. Sovjetski lideri bojali su se da bi Poljska i Japan mogli pokrenuti invazije. Iz tih razloga Poljaci koji su živjeli u Ukrajini bili su deportirani a granične straže posvuda su ojačane. Premda je Staljin preko Kominterne promicao svjetsku socijalističku revoluciju zatvorio je granice kako bi štitio ono što je nazvao „socijalizam u jednoj zemlji“. Sovjetski diktator dao je nalog sovjetskim diplomatima da ispregovaraju sporazume o nenapadanju Poljskom i Japanom a podignuta je borbena spremnost Crvene armije.
Staljinovo taktičko povlačenje i promjena politike
Dana 2. ožujka 1930. Staljin je objavio članak „Vrtoglavica od uspjeha“ gdje je naveo kao glavni problem kolektivizacije entuzijazam kojim je provođena. Tvrdio je kako je pogrešno siliti seljake da pristupe kolhozima. Ipak, promjena je bila taktičke naravi. Tog proljeća 1930. seljaci su obavili su žetvu i posijali sjeme za jesen jer su mislili da će zemlja i dalje biti njihova. Politbiro i Staljin uzeli su si vremena kako bi osmislili originalnije načine kako seljake natjerati na pristupanje zadrugama. Prvo su smijenjeni niži kadrovi ukrajinske partije i na njih su postavljeni novi kadrovi koji nisu imali milosti prema seljacima. Neovisnim seljacima nametnuti su veliki porezi koje su mogli izbjeći jedino pridruživanjem kolhozu. Kolhozi su postajali dovoljno snažni da vrše pritisak na ostale seljake. Donesena je odluka da seljacima mogu oduzeti sjetveno sjeme koje ima krucijalni značaj za opstanak svakog seoskog gospodarstva. Krajem 1930 i početkom 1931. nastavljene su deportacije: 32.127 ukrajinskih obitelji je deportirano. Seljaci su radije birali umrijeti od gladi na kućnom pragu nego u gulagu. Otpor seljaka je bio otežan jer je kolhozima pristupala jedna po jedna obitelj. Do kraja 1931. kolektivizirano je 70% obradivih zemljišta u Ukrajini. Slično kao i u ožujku 1930. ali ovog puta trajno.
Katastrofalna 1931.
Staljin je 1931. ostvario politički trijumf ali ne i ekonomski. Žetva je 1930. bila obilna i uspješna jer se u ožujku privremeno odustalo od kolektivizacije. Obilje iz 1930. koje je ostvareno zahvaljujući slobodnim seljacima postavilo je standard koji se očekivao i 1931. Ujesen 1931. bilo je jasno kako je prva kolektivizirana žetva podbacila. Osim neučinkovitosti kolhoza doprinos je dalo i loše vrijeme, najezda štetočina, manjak traktora, nedostatak seljaka zbog progona, itd. Šef ukrajinske komunističke partije Stanislav Kosior u kolovozu je izvijestio člana Politbiroa i bliskog Staljinovog suradnika zaduženog za industrijalizaciju i kolektivizaciju, Lazara Kaganoviča, kako su planovi neostvarivi na što mu je Kaganovič arogantno odvratio da je problem u seljacima koji pljačkaju i skrivaju žito. Takva partijska linija se slijedila u praksi. Više od polovice žetve izvezeno je iz Ukrajine 1931. Mnogi kolhozi ispunili su kvote tako što su predali sjetveno sjeme. Staljin je početkom prosinca naredio da oni kolhozi koji nisu ispunili godišnju kvotu moraju predati sjetveno sjeme jer je vjerovao da seljaci stvarno skrivaju žito. Međutim tada, krajem 1931. i početkom 1932., mnogi seljaci su gladovali i nisu imali ni žita ni sjemena. U proljeće su ukrajinski komunisti tražili dostavu sjetvenog sjemena iz Moskve ali sjetva je već kasnila što je nagovijestilo lošu žetvu.
Godine 1932. stanje postaje alarmantno
Početkom 1932. ukrajinski partijski vođe tražili su pomoć u hrani od Moskve uključujući zamolbu da sovjetska vlada zatraži pomoć Crvenog križa. „Kako ćemo graditi socijalističko gospodarstvo ako smo svi osuđeni na smrt od gladi“, glasio je citat iz jednog pisma Staljinu. Ukrajinske civilne i vojne vlasti bile su apsolutno svjesne kako politika koja se provodi vodi u veliku glad. U lipnju 1932. gladovanje je bilo zabilježeno u mnogobrojnim okruzima UKRSSR a to je u jednom privatnom razgovoru priznao sam generalni sekretar. Usprkos tome, nije dozvolio slanje pomoći te je inzistirao na sakupljanju žita prema planu u čemu je imao bezuvjetnu potporu Kaganoviča. Treba istaknuti kako Staljin nije bio loše informiran o stanju na terenu jer je primao svakodnevne izvještaje iz Ukrajine i bio je upućen u sve iole važne pojedinosti. Još 1921. u Ukrajini se pojavila glad kao rezultat građanskog rata i slabe žetve. Staljin je bio svjestan da se masovna glad može vrlo lako dogoditi ali nije odustajao od svoje politike. U ljeto 1932. imao je informacije da je od gladi u Kazahstanu umrlo oko milijun ljudi i za to je okrivio partijskog dužnosnika Filipa Gološčekina iako je bilo jasno da su uzroci strukturalne prirode.
Staljin je kao vrstan menadžer ljudskih potencijala za strukturalne pogreške u Ukrajini okrivio tamošnje komuniste. Smatrao je da je ideja kolektivizacije nije loša nego je loše provedena u praksi zbog izdaje rukovoditelja koji su je provodili. U prvoj polovici 1932. njega nisu brinule patnje seljaka nego mogućnost da njegova politika bude prokazana u javnosti kao fijasko. Žalio se kako ukrajinski seljaci šire depresiju i ravnodušnost diljem SSSR-a. Više nego naivno, smatrao je da će gladovanje nestati ako bude poricano i ako se sovjetska država bude pravila da ono ne postoji. Poput bolesnika koji ignorira tumor misleći da će nestati sam od sebe, tako je i vođa SSSR-a mislio da će se stanje gladi ukinuti ako se bude ponašao kao da ono ne postoji. Naravno, bio je u krivu. Od ukrajinskih lidera zahtijevao je isporuku planiranih količina žita. Međutim, oni su se nosili s realnim problemima poput nedostatka sjetvenog sjemena, lošeg vremena, najezde glodavaca, nedostatka mehanizacijskih sredstava (manjkava politika industrijalizacije) a seljaci su bili preslabi da rade poslove u polju.
Prebacivanje odgovornosti na ukrajinske vlasti
Na sjednici Centralnog komiteta KP Ukrajine održane u Harovu od 6. do 9. srpnja 1932. ukrajinski komunisti žalili su se na nemogućnost isporuke žitnih kvota. Po nalogu Staljina da „slome sabotere“ njegovi bliski suradnici iz Politbiroa, Lazar Kaganovič i Vjačeslav Molotov, žestoko su uzvratili ukrajinskim drugovima i odbacili su njihove tvrde kao neosnovane. Cijelu raspravu o gladi okarakterizirali su izlikom za lijenost seljaka i nerad partijskih aktivista koji ne žele rekvirirati žito. Staljin je tada išao na odmor u ljetovalište u Soči i dopisivao se s Kaganovičem. U pismima je optužio seljake da koriste glad kao oružje protiv njega i rukovodstva SSSR-a u Moskvi. Usuglasili su se da treba Ukrajinu pretvoriti u socijalističku utvrdu te nastaviti na politici rekvizicije žita. Ukrajinske komunističke čelnike optužili su za nelojalnost, sabotaže i izdaju. Generalni sekretar je tvrdio da su viši partijski dužnosnici špijuni poljske tajne službe.
Staljin se tih godina iskreno brinuo zbog potencijalne poljske i japanske invazije što nije bilo bez razloga. Poljska je slala brojne špijune u UKRSSR, a na svom teritoriju je obučavala ukrajinsku vojsku u egzilu. Japan je 1931. zauzeo kinesku pokrajinu Mandžuriju koja je graničila sa SSSR-om. Dok je Japan imao imperijalne pretenzije na SSSR i mogao je provoditi invazije, Poljska to nije bila u stanju zbog gospodarske krize i drugih problema. Na kraju je strahove od poljske invazije spriječio sovjetsko-poljski sporazum o nenapadanju potpisan u srpnju 1932. On je dao slobodne ruke da se Staljin bez poteškoća obračuna s „ukrajinskim saboterima“. Iako su poljske tajne službe i diplomati imale informacije o gladi u Ukrajini oni ih nisu obznanili javnosti upravo zbog poboljšanja odnosa sa Sovjetima.
-nastavlja se.-
