Matija Šerić
Državni teror
U kolovozu 1932. donesen je zakon prema kojem su poljoprivredni proizvodi proglašeni državnim vlasništvom i svi koji su ih bez odobrenja skupljali bili su prekršitelji koji se strijeljaju. Iako su sudovi uglavnom ignorirali taj zakon njega su u praksi provodili vatreni mladi partijski dužnosnici. Komunistička mladež koja je školovana u komunističkom sustavu bila je odana postulatima marksizma i bila je spremna voditi rat protiv seljaka koji su „sabotirali“ kolektivizaciju. Na polja su instalirani stražarski tornjevi s mitraljescima koji su pucali na sve seljake koji bi pokušali uzeti hranu bez odobrenja. Brigade komsomolaca obilazile su seoske kuće i uzimale svu hranu bila ona u smočnicama ili pripremljena za jelo. Zapravo su partijski aktivisti pljačkali selo i sijali smrt diljem Ukrajine. Osim pljačke, odredi omladinaca su silovali žene i prebijali sve i svakoga. Sve je to bilo u okviru zakona i državne politike.
Iako je bilo skrivanja i krađe hrane to nije bilo problem koji je uzrokovao glad. Problem je bio u kolektivizaciji koja je rezultirala slabom žetvom i visoko postavljenim kvotama. Čak je i Molotov u listopadu na temelju onoga što je vidio na terenu priznao da je potrebno smanjiti kvote. Iako je Staljin prihvatio taj prijedlog nastavio je provoditi istu politiku. U studenom 1932. pristigli su podaci da je prikupljena trećina postavljene godišnje kvote žita. Budući da je bila užasnuta politikom svoga muža, Staljinova supruga Nadežda Alilujeva počinila je suicid 9. studenog, dva dana nakon svečane proslave Oktobarske revolucije. Staljina je taj događao potpuno šokirao i poslije njega je provodio svoje politike još okrutnije nego dotada. Na dan suicida prve dame SSSR-a Politbiro je izdao telegram prema kojemu će individualna i kolektivna gospodarstva koja ne isporuče planiranu kvotu žita biti uskraćena za proizvode iz drugih grana gospodarstva. Ujedno je pooštrena represija. U tom mjesecu uhićeno je 1.623 dužnosnika kolhoza. Do kraja godine deportirano je 30.400 seljaka.
Glad u UKRSSR – „zlonamjerna glasina sabotera“
Staljin je krajem 1932. krenuo negirati glad čije je postojanje prethodno priznao. Sada ju je nazivao „zlonamjernom glasinom“ koju šire neprijatelji socijalizma. Ipak, nije smogao hrabrosti doći na ukrajinsko selo i vidjeti stvarnost svojim očima. To su činili njegovi suradnici koji su morali nekako racionalno opravdati politiku svoga šefa koja je bila sve samo ne razborita. Politbiro je tvrdio da su izgladnjeli seljaci špijuni zapadnih sila koji umiru kako bi se SSSR kompromitirao u međunarodnoj zajednici. Politbiro je zapravo tvrdio da seljaci toliko mrze socijalizam da su svojevrsni kamikaze – bili su spremni na smrt sebe i svoje obitelji samo da pokažu kako je socijalizam promašaj. Takva partijska politika bila bi smiješna da nije bila istinita. Ukrajinski komunisti su molili Moskvu da zatraži inozemnu humanitarnu pomoć u hrani što je sovjetska vrhuška naravno odbila. Pomoći su bili spremni Ukrajinci koji su živjeli u Poljskoj ali njihova pomoć nikada nije stigla. Bilo je razumljivo da Staljin ne želi prihvatiti stranu pomoć jer bi tako priznao da je njegova politika doživjela krah. Međutim, velika glad se mogla spriječiti i bez inozemne pomoći. Staljin je mogao zaustaviti izvoz hrane na nekoliko mjeseci, podijeliti pučanstvu žitne rezerve (3 mil. tona) ili dopustiti seljacima pristup lokalnim silosima. Da su se takve mjere provele krajem 1932. od gladi ne bi umrlo nekoliko milijuna ljudi nego nekoliko stotina tisuća. Ipak, ništa od toga nije učinjeno.
7 administrativnih mjera apokalipse
Iako je kolektivizacija donosila loše rezultate u čitavom Sovjetskom Savezu, Staljinova politika prema Ukrajini krajem 1932. i početkom 1933. postala je specifična. Do tada je glad vladala podjednako i RSFSR i UKRSSR, no sedam administrativnih mjera donesenih u tom razdoblju vrijedilo je isključivo ili pretežno za Ukrajinu. Prva mjera je donesena 18. studenog 1932. a obvezala je seljake da vrate viškove žita koje su stekli postizanjem kvota. Partijski aktivisti i OGPU pretresali su imanja i zlostavljali seljake koji nisu uopće imali potvrde o isporukama žita. Ukrajinske vlasti bezuspješno su nastojale sačuvati sjetveno sjeme. Dva dana kasnije uvedeni su „mesni penali“ (druga mjera) i seljaci koji nisu isporučili zadane kvote žita morali su platiti porez u mesu. Točnije, morali su predati stoku državi ako su je posjedovali. Upravo je stoka bila posljednja linija obrane od gladi. Međutim, i kad su predali stoku seljaci su morali ispuniti zadane kvote. „Morali“ jesu, ali nisu i većinom su umirali. Treća mjera je donesena 28. studenog a odnosila se na „crnu listu“. Kolhozi koji nisu ispunili mjesečnu kvotu morali su predati 15 puta veću količinu žita. Naravno da niti jedno selo to nije moglo ispuniti. Opet su se pojavili odredi aktivista koji su maltretirali seljake. Sela s crne liste bila su isključena iz sovjetske trgovine i nije im bilo dopušteno opskrbljivati se drugim dobrima. Biti na crnoj listi značilo je biti osuđen na smrt.
Četvrta mjera donesena je 5. prosinca, a odnosila se na uhićenje i deportaciju ukrajinskih komunističkih lidera koji su bili zaduženi za prikupljanje žita. Glad je predstavljena kao zavjera ukrajinskih nacionalista povezanih s Poljskom a svatko tko nije uspio ispuniti rekvizicijske norme proglašen je veleizdajnikom. Krivotvoreni su dokazi o postojanju ilegalne ukrajinske vojne organizacije i poljskih tajnih organizacija. Dana 14. prosinca naređena je deportacija ukrajinskih komunističkih dužnosnika u logore jer su zbog „ukrajinskog nacionalizma“ podrivali prikupljanje. Cilj te mjere je bio natjerati komunističke vođe na terenu da provode politiku Moskve inače će završiti u gulazima. Već tada krajem prosinca broj preminulih od gladi iznosio je nekoliko stotina tisuća. Na dan službene proslave Staljinova 53. rođendana, 21. prosinca 1932. (ustvari je diktator tri dana ranije navršio 54 godine), donesena je peta mjera kojom je odobrena godišnja kvota za Ukrajinu koja se morala ispuniti u siječnju. Ta kvota bila je trećina kvote za cijeli SSSR. Takva odluka bila je smrtna presuda za milijune Ukrajinaca koji su umrli do gladi tijekom iduće godine. Skupiti žito je bilo moguće jedino da se uskrati stanovništvu što je i učinjeno. To se moglo izbjeći tako da je skupljanje te količine žita odgođeno za nekoliko mjeseci.
Šesta mjera donesena je 14. siječnja 1933. Odnosila se na zatvaranje republičke granice Ukrajine i uvođenje internih putovnica koje su bile potrebne za ulazak u gradove. Cilj je bio spriječiti seljake da dođu u gradove da tamo prose ili se trajno nasele u grad. Dana 23. siječnja seljacima je zabranjeno kupovati karte za vlakove za udaljena područja. Moskva je tvrdila da seljaci ne napuštaju sela zbog potrage za kruhom nego zato da provode kontrarevolucionarne radnje. Do konca veljače uhapšeno je 190.000 seljaka i poslano natrag u njihova matična sela da tamo umru od gladi. Ukrajina je uistinu postala utvrda iz koje se nigdje nije moglo ići. Ta utvrda bio je logor s tisućama stražarskih tornjeva u kojem je harala glad.
Krajem prosinca Kaganovič je Staljinu predložio da rekvirira sjeme koje je bilo namijenjeno za proljetnu sjetvu kako bi se ispunila godišnja kvota. Staljin je to prihvatio (sedma mjera). Iako je godišnja kvota za 1932. ispunjena u siječnju 1933., u veljači i ožujku partijski dužnosnici nastavili su otimati žito od seljaka. Seljacima je to žito često predstavljalo posljednju hranu koju su imali do proljetne žetve. Kao rezultat tih napora uhićeno je dodatnih 37.292 ljudi. Ljudi su uhićeni zato što su pokušali sačuvati posljednje ostatke hrane za svoju obitelj. Upravo posljednji valovi rekvizicija bili su izraziti generatori smrti od izgladnjivanja.
Apokalipsa u Ukrajini 1933.
Iako je ispunjena godišnja kvota, od žetve 1932. sovjetske su vlasti uspjele nabaviti samo 4,3 milijuna tona žita u usporedbi sa 7,2 milijuna tona iz 1931. To je bila najava najcrnjeg scenarija. Radnici u gradovima bili su opskrbljeni sustavom racioniranih obroka a oni su drastično smanjeni zimi 1932.–1933. U proljeće 1933. ljudi su u mnogim urbanim područjima gladovali i nisu mogli kao prije pomagati svojim rođacima i prijateljima na selu. Radnicima u kinima prikazivani su agitprop filmovi koji su seljake prikazivali kao kontrarevolucionare koji skrivaju žito i krumpir u vrijeme kada su radnici, koji su gradili „svijetlu budućnost“ socijalizma, gladovali. U siječnju 1933. pojavila su se prva izvješća o masovnoj pothranjenosti i smrti od gladi u području grada Umana. Sredinom siječnja 1933. pojavili su se izvještaji o masovnim „poteškoćama“ s hranom u gradovima, koji su bili nedovoljno opskrbljeni i o umiranju od gladi među stanovnicima koji nisu dobili svoje racionirane obroke. Početkom veljače 1933., prema izvješćima civilnih vlasti i OGPU-a, najviše je bilo pogođeno područje Dnjepropetrovske oblasti, koju je također pogodila epidemija tifusa i malarije. Slijedile su oblasti Odese i Kijeva.
Početkom 1933. u ukrajinskim selima nastupila je apokalipsa. Sela su bila izložena potpunom uništenju. Ako su imali stoke seljaci su je poklali a potom su na red stigli psi i mačke. Ljudi su umirali u tišini izolirani od ostatka svijeta. Nisu imali prava na humanitarnu pomoć ili na transport u bolnice. Glad nije za posljedicu imala antikomunistički ustanak nego je generirala apatiju, kriminal, rasap društvenog morala i smrt. Seljaci su sporo umirali u neopisivim patnjama ali nije bilo stranih medija da to zabilježe. Doduše, neki strani novinari igrom slučaja svjedočili su patnjama.
Britanski novinar Gareth Jones je u ožujku stigao iz Moskve i Harkov. Lutao je gradom s torbom punom hrane i zabilježio je glad „divovskih razmjera“. Svugdje bi čuo iste dvije rečenice: „Svi su otečeni od gladi“ i „Mi samo čekamo smrt“. Kad je dao hranu jednoj djevojčici ona je izjavila: „Sad kad sam se tako lijepo najela, mogu umrijeti sretna“. Ipak, treba priznati kako su vlasti „pomogle“ ukrajinskom selu ali ne hranom nego glazbom. Vlasti su iz Moskve slale su skupine glazbenika da zabavljaju umiruće seljake kako bi barem mogli umrijeti vedre duše. Glazbenici su nailazili većinom na potpuno napuštena sela i ljude koji su umirali ili su već umrli u svojim domovima. Umiranje je bilo nazočno posvuda pa i na tržnicama. U proljeće 1933. seljaci su umirali po stopi od preko 10.000 dnevno.
Između veljače i travnja 1933. deportirano je oko 15.000 ljudi jer njihovi kolhozi nisu funkcionirali po željama partije. U dijelovima Rusije gdje su živjeli Ukrajinci deportirano je njih 60-ak tisuća koji nisu ispunili žitne kvote. Tijekom 1933. dodatnih je 142 tisuće sovjetskih građana deportirano u gulage a većina njih bili su izgladnjeli i od tifusa oboljeli Ukrajinci. Ukupno je tijekom 1933. u logorima od gladi i komplikacija povezanih s njom umrlo 67.297 zatočenika, a od dodatnih 241.355 umrlo ih je u posebnim naseljima u zabačenim krajevima Sibira. Mnogi od njih su bili Ukrajinci. Mnogi su umirali tijekom transporta vlakovima iz Ukrajine u Kazahstan ili na sjever i istok Rusije. Ne postoje evidencije umrlih na željezničkim postajama ili u vagonima. Njihovi leševi su smjesta uklanjani i zakapani.
Sredinom ožujka najviše je gladovanjem bila pogođena Kijevska oblast. Sredinom travnja Harkovska oblast postala je najpogođenija, dok su slijedile Kijevska, Dnjepropetrovska, Odeska, Vinička i Donjecka oblast te Moldavska Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika (današnje Pridnjestrovlje, tada dio UKRSSR). Od sredine svibnja do početka lipnja 1933. izvještaji o masovnom umiranju od gladi stizali su iz Kijevske i Harkovske oblasti. Na popisu „manje pogođenih“ nalazila se Černjigovska oblast i sjeverni dijelovi Kijevske i Viničke oblasti.
Rasap obitelji
Djeca su bila posebno izložena pogibelji. Sve govori podatak da je očekivani životni vijek djece rođene 1933. bio samo sedam godina. Mnoga djeca su, doduše, zadržala vedrinu ali umiranje djece bilo je uobičajena pojava u školama i oko njih. Često su djeca bila i na meti kanibala. Brakovi su se raspadali jer roditelji nisu mogli brinuti za svoju djecu. Žene su često bile prisiljene prostituirati se s lokalnim partijskim dužnosnicima kako bi obitelj dobila brašno. Neki od roditelja krili su i zaključavali svoju djecu u kolibama i na tavanima. Drugi su ih ostavljali na željezničkim stanicama ili davali strancima u nadi da će preživjeti. Iako su neki roditelji slali djecu da prose u grad malo koja bi u tome bila uspješna. Dok su se obitelji raspadale čest je bio sukob na relaciji roditelji-djeca. OGPU je bilježio da su mnoge obitelji ubijale svoju djecu kako bi preživjele. Mnogi su roditelji postali kanibali ali su naposljetku i sami umirali. I državne vlasti često su poticale obiteljske sukobe tako što su djecu okretale protiv njihovih roditelja. Djeca su bili pioniri i „oči i uši“ partije u obitelji a mnoga omladina sudjelovala je u pohodima OGPU-a i aktivista protiv seljaka. Režim je od djece očekivao da prokazuju vlastite roditelje. Tijekom ljeta 1933. pola milijuna djece pred i pubertetskog uzrasta nadgledalo je žitna polja u stražarskim tornjevima kako bi se spriječile krađe.
Kanibalizam
Glad je bila neumoljiva a smrt je najviše pogađala dobre ljude koji se nisu htjeli odati kriminalu i kanibalizmu. Ukrajina je 1933. bila prepuna siročadi a ona sretnija našla su udomitelje. Često su obitelji udomile lutajuću siročad ali to ih ne bi spasilo od smrti jer im nisu imali što dati jesti. U svijetu pa tako i Ukrajini kanibalizam je tabu tema i predstavlja jednu od najlošijih karakteristika ljudskog bića. Mnogi Ukrajinci sa stidom govore u kanibalizmu koji se događao za vrijeme Holodomora. Ipak, ne može se ukrajinski narod nazvati kanibalističkim jer se kanibalizam pojavio kao reakcija na očajnu situaciju u kojoj se narod nalazio. Budući da su 1932. i 1933. veliki dijelovi UKRSSR ostali bez žita i mesa jedino meso koje je preostalo bilo je ono ljudsko. Čak je i nastalo crno tržište ljudskog mesa. Postoje indicije da je ljudsko meso dospjelo i do službenog gospodarstva. Vlasti su pažljivo motrile klaonice, mesnice i privatne kuće. Često je dim značio da je to kućanstvo nekoga kuhalo. Zna se da je 1932. i 1933. 2.505 osoba osuđeno zbog kanibalizma ali stvarni broj je i veći. Većina ljudi osuđivala je kanibalizam i nije ga prakticirala. Često bi seljaci prebijali i žive spaljivali kanibale kad bi ih zatekli na djelu. Policija je jednom prilikom upala u stan jednog kanibala gdje je našla 11 ljudskih glava. Neki roditelji rekli su svojoj djeci da ih pojedu kad umru. Bio je to čin samilosti.
Tragedija za jedne, profit za druge
Sovjetska vlast zbrinjavala je tijela mrtvih kojih je bilo posvuda od privatnih kuća preko polja do tržnica, trgova i željezničkih postaja. Često su mrtvi pokapani djelomično jer grobari nisu imali snage da odrade zakapanje kako treba. U nekim slučajevima čak su i živi ljudi na rubu smrti bili zakapani. Ponekad su se žrtve iskoprcale iz plitkih masovnih grobnica a ponekad su i grobari umirali vrlo brzo nakon što su odradili posao. Budući da su milijuni nestali u Holodomoru, ujesen 1933. žetvu su odrađivali vojnici Crvene armije, partijski aktivisti, studenti i radnici. Umirući seljaci su uspjeli odraditi sjetvu u proljeće 1933. ali mnogi žetvu nisu doživjeli.
Iz Ruske SFSR pristigli su doseljenici koji bi preuzimali seoska imanja. Prvo su morali pokopati tijela mrtvih ukrajinskih seljaka. Neki od njih su bili toliko užasnuti da su pobjegli zbog smrada trulih leševa a mnoge to nije pokolebalo. Demografska slika Ukrajine promijenila se u korist Rusa slično kao i Kazahstana. Područja koja su ispražnjena glađu naselili su Rusi u Zaporoškoj, Donjeckoj i Luganskoj oblasti, ali ne i u središnjoj Ukrajini gdje su se Ukrajinci potjerali ruske naseljenike. Budući da je to tada sve bio Sovjetski Savez demografske promjene većinu ljudi nisu posebno zabrinjavale, a posljedice tih promjena počele su se osjećati tek nakon sloma prve države radnika i seljaka. Dok su seljaci gladovali partijski aktivisti su profitirali zbog krađe imovine seljaka. Također, partijski kadar u gradovima je osim na pristup osnovnim živežnim namirnicama imao pravo i na pristup delikatesama u specijaliziranim dućanima. Takvi debeli komunisti su noću strahovali od napada kanibala. Žene partijskih dužnosnika mogle su dobiti hranu kroz prodaju crkvenih ikona i drugih narodnim ukrasa od tkanine koje ukrali njihovi muževi iz crkvi i manastira na selu. Partijska elita je svakako profitirala u vrijeme Holodomora.
Brojke
Staljin je početkom 1934. iskreno i javno priznao neke negativne posljedice kolektivizacije. Početkom 1929. Sovjetski Savez imao je 34 milijuna konja a 1933. 16,6 milijuna što znači da je oko 18 milijuna konja poklano kao direktan otpor kolektivizaciji. Zaklano je 30 milijuna grla krupne stoke (45% ukupnog fonda) i oko 100 milijuna (dvije trećine) fonda ovaca i koza. Goleme poljoprivredne površine Ukrajine, Rusije, Kazahstana i drugih dijelova SSSR-a ostale su neobrađene a glad je bila gospodar velikih dijelova zemlje. Ne može se točno utvrditi koliki je točan broj umrlih od gladi u Ukrajinskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici tijekom Holodomora između proljeća 1932. i ljeta 1933. jer određen broj mrtvih nikada nije evidentiran. Ukrajinske vlasti su utvrdile npr. da samo u travnju 1933. na području Kijevske oblasti gladuje nešto manje od pola milijuna ljudi. Sovjetski popis stanovništva iz 1937. zabilježio je da u Ukrajini živi 8 milijuna stanovnika manje od planiranog. Staljin nije dao objaviti tu informaciju a demografi koji su došli do tog zaključka bili su likvidirani.
U privatnim razgovorima sovjetski dužnosnici spominjali su brojku oko 5,5 milijuna mrtvih ali za cijeli SSSR, uključujući Ukrajinu, Kazahstan i Rusiju. Na UKRSSR odnosilo se 2,4 milijuna umrlih. Jedna procjena iz vremena sovjetske Ukrajine govori o 2,5 milijuna umrlih od gladi. Međutim, kao što je navedeno, mnogi umrli nikada nisu evidentirani niti je vođena sustavna evidencija. Istraga koju su provele vlasti samostalne Ukrajine utvrdila je 3,9 milijuna umrlih. Mnogi znanstvenici traže sredinu između tih dviju brojki, sovjetske i ukrajinske, i procjenjuju broj umrlih na oko 3,3 milijuna. U zajedničkoj izjavi u Ujedinjenim narodima koju je 2003. godine potpisalo 25 zemalja navodi se da je umrlo 7-10 milijuna ljudi. Velika većina uglednih povjesničara smatra da je ukupno umrlo između 3,5 i 5 milijuna stanovnika Ukrajine.
Zaključak
Strani komunisti koji su bili svjedoci Holodomora uvjeravali su sami sebe da nije riječ o tragediji nego o koraku koji je nužan kako bi sovjetsko društvo napredovalo. Mađarski pisac Arthur Koestler smatrao da je su izgladnjeli bili „neprijatelji naroda koji prose jer izbjegavaju raditi“. Njegov kolega, poljski fizičar Alexander Weissberg-Cybulski bio je svjestan da su milijuni umrli zbog gladi ali je sačuvao vjeru u socijalizam. Vjerovali su kako je uništenje ukrajinskog sela opravdano jer služi višem cilju a to je nastanak utopije, komunizma. Međutim, nikakav viši cilj ne može opravdati ubojstvo milijuna. Povjesničari razmatraju je li Holodomor bio čin genocida. Raphael Lemkin (ekspert koji je osmislio izraz „genocid“ i tvorac je UN-ove konvencije o genocidu) i povjesničari James Mace, Norman Naimark, Timothy Snyder i Anne Applebaum nazvali su Holodomor genocidom, tj. smatraju da je postojala genocidna namjera uništenja milijuna Ukrajinaca.
Prema Lemkinu, Holodomor je „klasičan primjer sovjetskog genocida, najduži i najopsežniji eksperiment rusifikacije, odnosno istrebljenja ukrajinske nacije“. Genocid se provodio kroz četiri koraka: 1. istrebljenje ukrajinske nacionalne elite; 2. likvidaciju Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve; 3. istrebljenje značajnog dijela ukrajinskog seljaštva kao „čuvara tradicije, folklora i glazbe, nacionalnog jezika i književnosti“; 4. naseljavanje teritorija drugim nacionalnostima s namjerom miješanja Ukrajinaca s njima, što bi na kraju dovelo do dezintegracije ukrajinske nacije. Drugi povjesničari poput Michaela Ellmana smatraju Holodomor zločinom protiv čovječnosti, ali ga ne klasificiraju genocidom. Robert Davies, Stephen Kotkin, Stephen Wheatcroft i J. Arch Getty odbacuju ideju da je Staljin namjerno želio ubijati Ukrajince, ali zaključuju da su staljinistička politika i velika nestručnost državnih dužnosnika pripremili pozornicu za glad u Ukrajini i drugim sovjetskim republikama. Osim Ukrajine do danas su 24 države proglasile Holodomor genocidom kao i Europski parlament.
Kako god kvalificirali Holodomor, politike rapidne kolektivizacije i industrijalizacije u Ukrajini su definitivno odnijele milijune života. Staljin, Molotov, Kaganovič i ostali vođe SSSR-a službeno su opravdali represiju u Ukrajini ukrajinskim nacionalizmom i sabotažom neprijatelja režima. Treba imati u vidu da je sovjetska Ukrajina bila multietnička republika i glad je podjednako pogađala Ukrajince, Ruse, Židove, Poljake, Nijemce i druge nacionalnosti. Cilj državne politike SSSR-a bilo je ostvariti ideale marksizma-lenjinizma čak i ako su pritom rušili sva načela ljudskosti. Ti ideali su u dobroj mjeri ostvareni kroz Staljinovu „drugu socijalističku revoluciju“, međutim odnijeli su milijune života. Iako je Holodomor strašan nehumani zločin počinjen protiv UKRSSR, u nastavku postojanja Sovjetskog Saveza ta republika će profitirati tako što će u više navrata značajno proširiti svoj državni teritorij na račun Poljske, Rumunjske, Mađarske i Rusije. Uz to, Ukrajinska SSR je, iako integralni dio SSSR-a, postala zajedno sa Bjeloruskom SSR osnivačica Ujedinjenih naroda i imala je pravo glasa. Također, Ukrajina će nakon 1945. bilježiti značajan gospodarski razvoj. Naravno, sve to ne može opravdati ono što se dogodilo 1932.-1933.
M. Šerić: Holodomor: Kako je Staljinova politika kolektivizacije ubila milijune Ukrajinaca (1)
