Novo, 21. stoljeće, obilježio je uspon globalizacije koji je promijenio svijet u svakom smislu pa tako i u gospodarskom. Počela su vrijediti nova pravila i novi uvjeti poslovanja. Kako bi države bile gospodarske konkurentne na svjetskom tržištu, potrebno je da vlade i menadžeri javnih i privatnih tvrtki u vremenima stalnih promjena i nesigurnosti budu kreativni i inovativni. Jedinstven naglasak treba staviti na proces kontinuiranog unapređivanja budući da globalizacija donosi kontinuirane promjene. Ono što je bilo dobro jučer, ne mora nužno biti dobro danas. Globalizacija je pridonijela nestanku uobičajenih granica između nacija, država, kultura, tehnologija. Svi moderni akteri (pojedinci, kompanije i države) povezani su kao nikada ranije. U posebnom zahtjevnom položaju su se našle male države kao što su Mađarska, Slovačka, Hrvatska, Srbija, koje ne smiju dozvoliti da u gospodarskom smislu budu pregažene i istisnute od velikih divova poput Kine, Indije, SAD-a, Japana, Njemačke.
Da bi u modernom globaliziranom svijetu nacionalna država bila konkurentna, tj. imala konkurentno gospodarstvo, treba se na svojevrstan način transformirati u javnu korporaciju. Kako bi u tome uspjela, država treba ispuniti sljedeće pretpostavke:
- potrebno je osigurati transparentnost u djelovanju javnih institucija kako bi se štitili javni interesi,
- treba prihvatiti i uskladiti međunarodne standarde: financijske i druge,
- nužno je eliminirati pojave mita i korupcije u samom začetku,
- moraju postojati slobodni mediji,
- vlast treba biti demokratična, legitimna i fleksibilna.
Globalizacija kompanija, roba, proizvoda, kapitala, tehnologija, informacija, znanja i potrošača promijenila je prirodu međunarodne konkurentnosti: skoro sve se može proizvesti bilo gdje i lokacija postaje nevažna. U isto vrijeme, vodeće svjetske korporacije premještaju svoja središta za istraživanje i razvoj na strateški važna mjesta za njihove industrije (najčešće razvijeni gradovi i inovacijska središta), a proizvodne pogone premještaju u države gdje se nalazi jeftina radna snaga (Kina, Pakistan, Bangladeš, Južna Afrika). Sve se više pozornosti pridaje industrijskim parkovima (inovativnim središtima ili znanstvenim parkovima) koji nude različite usluge za rad u inkubatorima novih tvrtki čija proizvodnja počiva na novim visokim tehnologijama. Veliku vrijednost ima i razvijena infrastruktura a najviše od svega visoko obrazovana i vješta radna snaga. Poticanje unapređenja kvalitetnih ljudskih potencijala od strane vlade u obliku redovitog i cjeloživotnog obrazovanja ključna je podloga za osnaživanje konkurentnosti i uspješnog gospodarskog razvoja nacionalne države. Kako bi se ostvario odličan poslovni rezultat u globalnoj tržišnoj utakmici, potreban je novi koncept razmišljanja i rješavanja problema koji se zasniva na: kreativnosti, znanju i inovativnosti.
Znanje je krucijalan strateški resurs u 21. stoljeću. Znanje se mora kontinuirano razvijati kako bi moglo pratiti globalizacijske trendove. U globalnom gospodarstvu sudionici na tržištu moraju pronaći rješenja koja će stvoriti vrijednosti koje će donijeti profit. Neke države su sposobne u tome a neke nisu. Da bi država bila globalno konkurentna njen javni i privatni sektor treba biti efikasan, brz, prilagodljiv i spreman na nove izazove i prijetnje zato što je globalizacija stalan proces koji mijenja postojeće postavke i rezultira zahtjevom za kreiranjem novih vrijednosti.
Globalizacija sa sobom nosi trendove digitalizacije i deregulacije koji mijenjaju ravnotežu snaga među poduzećima, državama i pojedincima. U moderno doba kretanja na tržištima su transparentna, a kako bi se ostvario uspjeh na globalnom tržištu potrebno je kreirati nešto novo jer se na globalnom tržištu teško razlikovati od ostalih. Nužno je napraviti nešto novo u vidu ideja, projekata, planova, realizacije. Zato je za konkurentnost osim znanjem i edukacijom potrebno raspolagati i s globalno relevantnim vještinama. Međutim, ako znanje i obrazovanje ne budu upotrijebljeni u pravom trenutku na pravoj lokaciji, oni neće polučiti željeni učinak. Upravo zato treba posjedovati vještine fleksibilnosti i adaptibilnosti jer će se jedino s njima ostvariti konkurentna prednost.
U uvjetima globalizacije, tržišna konkurentnost ovisi i o institucionalnim okvirima. Institucionalni okvir može i ne mora pružiti mogućnosti za razvoj spomenutih vještina koje su sastavnice konkurentnosti. Potrebno je restrukturiranje postojećih i osnivanje novih institucija koje će omogućiti institucijsko inoviranje koje će biti podrška konkurentnosti. Institucionalni okvir može biti originalno stvoren ili može biti naslijeđen od država prethodnica. U drugom slučaju radi se o državama kao što su one u procesu tranzicije, u istočnoj Europi (Rumunjska, Bugarska, Srbija, Hrvatska). Države u tom slučaju biraju kako će preoblikovati svoj zastarjeli okvir kako bi bile tržišno konkurentne. Praksa pokazuje kako je to iznimno težak zadatak. Institucionalni okvir koji pogoduje tržišnoj konkurentnosti manifestira se kroz fleksibilno tržište rada, laku mogućnost zaposlenja, prikladnu razinu socijalne sigurnosti i zaštite zaposlenika, sustavno poticanje ulaganja u obrazovanje, privlačenje novih obrazovanih kadrova i sprečavanje „odljeva mozgova“. Najkonkurentniji radnici na tržištu rada su oni koji imaju znanja i vještine koje se trenutno na tržištu rada traže. To znači biti fleksibilan. Radnici trebaju kontinuirano usavršavati svoja znanja i vještine tijekom cijeloga radnog vijeka kako bi uvijek bili u stanju zapošljivosti. To je direktna posljedica utjecaja globalizacije na konkurentnost radne snage. Isto pravilo vrijedi i za države koje da bi opstale u tržišnoj utakmici i zadržale sposobnost natjecanja: moraju se usavršavati, prilagođavati i mijenjati. U globaliziranom svijetu u kojem je uspjeh vezan za konkurentsku prednost, ne znači da jednom stečena prednost biva trajna karakteristika. Točnije, konkurentska prednost se mora izgrađivati prema globalnim izazovima i specifičnim promjenama.
Globalizacija je rezultirala izravnim političkim utjecajem koji je doveo do pada moći nacionalnih vlada, a osobito na područjima upravljanja gospodarstvom (makroekonomski menadžment) i na području unutarnje strukture države. Postoje snažni pokazatelji koji pokazuju da se utjecaj globalizacije na političkom polju najviše očituju u odlukama vlada koje su sada uvjetovane tržišnim principima i okolnostima kao nikada ranije. Kako bi vlade uistinu upravljale svojim državama, moraju sve više vladati na način da odole pritiscima transnacionalnih tržišnih snaga. Često se za male zemlje zna reći da su samo još jedan administrativni teritorij u vlasništvu multinacionalnih korporacija poput stranih banki, naftnih kompanija, T-coma, McDonald’sa, Lidla, Kauflanda i dr.
Sve veći broj općih i specijaliziranih međunarodnih institucija je fenomen kojeg je Craig Murphy nazvao “globalno upravljanje”. Međunarodne organizacije i udruženja koja upravljaju na određenom području kao što su: Ujedinjeni narodi, Europska unija, Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD), Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Svjetska zdravstvena organizacija (WHO), Arapska liga, Savez država jugoistočne Azije (ASEAN) Organizacija američkih država (OAS). Cilj i nastojanja tih globalnih i regionalnih organizacija svode se na mogućnost kontroliranja što se događa u njihovim državama članicama i na usmjeravanje političkih, gospodarskih i drugih procesa. To je trend političke globalizacije. Male države koje nisu članice takvih organizacija često dobivaju epitete nestašnih i nepoćudnih država kao što su Sjeverna Koreja, Kuba, Venezuela, Iran, Sirija. Budućnost će zasigurno donijeti nove napore da se nacionalne države prilagođavaju nadnacionalnim udruženjima što osim pozitivnih učinaka kao što su poštivanje ljudskih prava, sloboda i pluralizam može imati i negativne posljedice. Dapače, upravo na polju ljudskih prava nadnacionalne organizacije mogu negativno djelovati.
Naime, dolazi do internacionalizacije ljudskih prava pa su države ograničene u tretiranju svojih državljana i stranaca. Razne međunarodne konvencije i sporazumi kreću regulirati odnose države prema vlastitim građanima i stranim državljanima. S prolaskom vremena vide se sve veći napori da se donesu unificirana pravila koja se tiču ljudskih prava pa tako i izbjeglica i migranata kao što je poznati Marakeški sporazum koji je podijelio svijet na države koje su ga prihvatile i odbile. Naravno da su male države pod najvećim pritiscima da se prilagode stranim sporazumima i konvencijama koje ne žele.
Bez sumnje, gospodarska globalizacija je dubinski povijesni proces kao je došao kao rezultat povezivanja kultura i napretka u industriji, prometu, tehnologiji, znanosti. Snažno povezivanje i integracija svjetskih gospodarstava kroz trgovinu i financijske tokove nosi malim državama i prednosti ali i opasnosti. Promjene i zaokreti u ekonomskoj politici SAD-a Kine i Japana osjete se u cijelom svijetu. Premda internacionalizacija svjetskih tržišta, slobodna trgovina i kretanje kapitala jednostavnije donosi prihode i zaradu malim državama tako što se ukidaju protekcionističke barijere, problem je u tome što su centri odlučivanja smješteni u velikim državama jer se tamo nalaze sjedišta organizacije poput Svjetske banke ili Azijske infrastrukturne investicijske banke. Npr. međunarodno tržište kapitala uzrokuje veliku razliku u razvijenosti i platežnoj moći među članicama MMF-a. Razvijene države koriste kapital s tog tržišta, a zemlje u razvoju posuđuju od MMF-a.
Kulturna globalizacija dolazi zajedno s gospodarskom a ona širi uvjerenja, obrasce ponašanja i razmišljanja a dijeli se na dva kulturalna fenomena koji su osobito utjecajni na male države:
- Širenje individualnih vrijednosti, često zapadnog podrijetla
- Usvajanja zapadnih institucionalnih praksi: kapitalizam, demokracija, zapadne birokratske organizacije…
Često je upitno koliko su ti kulturni fenomeni pogodni i dobrodošli za male države koje se uvelike razlikuju od onih odakle te prakse potječu. Npr. Mjanmar, Mongolija, Somalija, Srbija ili Bolivija kojima se takve prakse nameću i nude drastično se kulturno razlikuju od SAD-a, Velike Britanije i Njemačke. Međutim, ako te države žele biti dio nekih integracija kao što su Europska unija ili NATO one se moraju prilagođavati bez obzira što to znači određeno kršenje domicilnih navika, običaja i uvjerenja. Tako npr. Tunižani, Filipinci i Paštuni mogu koristiti iPhone, piti Sprite, jesti burgere iz McDonald’sa i gledati MTV, ali to ih neće učiniti Amerikancima ni u kakvom smislu već će samo uvesti neke zapadnjačke proizvode u njihov život koji će i dalje biti snažno obilježen okolinom u kojoj žive. Konzumacija komercijalnih proizvoda ne može uvelike promijeniti specifične nacionalne ideale, vrednote, uvjerenja, identitete.
Velike i snažne zapadne države izvoze svoje pravne prakse, ekonomska ponašanja i civilizacijske vrednote što osim pozitivnih učinaka može imati i vrlo negativne posljedice. Međutim, usprkos strahovima, povijest nas uči kako će male nacionalne države i narodi preživjeti globalizaciju i neće nestati, ali će biti zanimljivo vidjeti hoće li u budućnosti ovlasti država nastaviti biti prenošene na regionalne i internacionalne organizacije ili će se stvoriti modaliteti koji će biti većini država prihvatljivi. Prihvatljivi modaliteti bili bi oni koji bi omogućili da neovisnost i suverenizam budu zaštićeni, a istovremeno omogućeno gospodarsko udruživanje, poslovanje, protok ljudi i dobara.
