M. Šerić: Izraelska naselja na Zapadnoj obali: pravno legalna, politički legitimna, povijesno utemeljena

Foto: Matija Šerić

Nedavno je vlada Države Izrael pod vodstvom premijera Naftalija Bennetta odobrila izgradnju novih 1355 stambenih jedinica u izraelskim naseljima diljem prostora Zapadne obale. Novi stanovi planiraju se graditi u sedam izraelskih naselja: 729 u Arielu, 346 u Beit-Elu (blizu Ramallaha) i 102 u Elkani. Riječ je o kontinuitetu naseljavanja Židova na prostorima Zapadne obale (Judeje i Samarije) koja traje od vremena britanske uprave u prvoj polovici 20. stoljeća, iako se u medijima to želi prikazati kao isključivo noviji fenomen nastao nakon Šestodnevnog rata 1967. Politika židovskog naseljavanja tzv. palestinskih područja često je predmet kontroverzi i napada od strane mnogih muslimanskih država i međunarodnih organizacija te je označena kao „nelegalna“ i „nelegitimna“. Međutim, dublje analize pokazuju složenost problema i navode na suprotne zaključke.

Izraelska naselja na Zapadnoj obali prema međunarodnom pravu su legalna, politički potpuno legitimna, povijesno utemeljena i opravdana. Legalnost i legitimnost naselja proizlazi ponajviše iz dokumenta Lige naroda iz 1922. pod nazivom Mandat Palestina. Tim dokumentom je mandat nad prostorom tadašnje Palestine dan Velikoj Britaniji. Dokument je plebiscitarno prihvaćen od strane svih država članica Lige naroda, njih 51, a težio je implementirati Balfourovu deklaraciju, odnosno uspostaviti židovski nacionalni dom u Palestini. Članak 6. je ohrabrivao izgradnju „zatvorenih naselja Židova na zemljištu, uključujući državno zemljište koje nije potrebno za javnu upotrebu.“ Tijekom vremena Mandata do 1947. tako su uspostavljena naselja diljem onoga što će kasnije biti poznato kao Zapadna obala. Neka židovska naselja, poput Hebrona, postojala su tijekom stoljeća osmanske vladavine, dok su naselja kao što su Neve Ya’acov, sjeverno od Jeruzalema, blok Guš Ecion u južnoj Judeji i zajednice sjeverno od Mrtvog mora, osnovana u skladu s mandatom Lige naroda.

Dana 29. studenog 1947., Glavna skupština UN-a donijela je „slavnu“ Rezoluciju 181, koja je preporučila podjelu zemlje dodijeljene židovskoj nacionalnoj domovini na dvije države: židovsku (Izrael) i arapsku (Palestina). Međutim, kao i sve rezolucije Opće skupštine, rezolucija UN-a 181 bila je samo neobvezujuća preporuka koja nije imala zakonsku snagu. Naravno, Izrael je prihvatio rezoluciju a Arapi su je odbili. Izrael je proglasio neovisnost u svibnju naredne godine nakon čega je bio trenutno napadnut od pet arapskih država. Tijekom rata Jordan je ilegalno okupirao područje Zapadne obale i protjerao postojeće židovske zajednice. Izrael i Jordan su 3. travnja 1949. sklopili sporazum o primirju. U sporazumu je naglašeno da linija primirja (tzv. „zelena crta“- crta primirja Izraela i Jordana, Sirije, Egipta i Libanona iz 1949.) neće predstavljati međunarodnu granicu i da će funkcionirati samo kao vojna linija prekida vatre. Jordan je 1950. anektirao teritorije koje je zauzeo tijekom rata. Britanija i Pakistan su jedine dvije zemlje koje su priznale jordansku aneksiju Zapadne obale, dok je ostatak međunarodne zajednice, uključujući sve arapske države, to odbio. Ove linije primirja održale su se do 1967. i Šestodnevnog rata. Nakon što je Jordan napao Izrael 5. lipnja 1967., Izrael je uspio ponovno zauzeti teritorij Zapadne obale koji mu je bio dodijeljen Mandatom iz 1922. Nakon toga, Izrael je krenuti osnovati židovske zajednice uključujući mjesta koja su uništena tijekom rata 1948., npr. Kfar Ecion.

Nakon neočekivane i briljantne pobjede u Šestodnevnom ratu u Izraelu je zavladala euforija. Velik dio židovskog naroda uhvatilo je mesijansko raspoloženje jer su se prema vjerovanju krenula ostvarivati biblijska proročanstva, a nevjerojatne pobjede u ratu su tumačene izravnom Božjom intervencijom. Uslijedili su konkretni koraci kako bi se obnovila devastirana židovska naselja u Ratu za neovisnost 1948., ali krenulo se i s uspostavom novih židovskih naselja na osvojenim područjima Istočnog Jeruzalema, Golanske visoravni, Sinajskog poluotoka, Gazei Zapadne obale.




Odmah po svršetku borbenih aktivnosti 1967. ortodoksni Židovi su se vratili u svoju četvrt u Starom gradu Jeruzalemu odakle su protjerani u ratu 1948. od strane Jordana. U lipnju 1967. je oko dvjesto tisuća Židova posjetilo Zapadni zid na Blagdan sedmica. Restauracija Starog grada Jeruzalema za izraelske vlasti je od početka bila legalna a namjera je bila da lokalni Židovi ondje trajno ostanu. Stav vlasti je bio kako se radi o konačnom ujedinjenju drevnog biblijskog grada. Na takav zaključak ih je natjerala situacija na terenu – u ratu je većina židovskih vjerskih svetinja bila uništena i obeščašćena (sve ješive i sinagoge su bile opljačkane), dok su židovske nadgrobne ploče s Maslinske gore iskorištene za krpanje ulica. U Izraelu je zavladao politički konsenzus kako Jeruzalem treba trajno ostati pod izraelskom vlašću. Izraelske vlasti zaštitile su sveta mjesta drugih vjeroispovijesti poput muslimanskih džamije Kupole nad stijenom, džamije Al-Akse te kršćanske Bazilike Svetog Groba. Sve su crkve i džamije predane na upravu svojim religijskim zajednicama ne samo u Jeruzalemu nego i u ostatku teritorija pod kontrolom Izraela.

Dok je za sekularne i religiozne Židove Jeruzalem svojevrsna „svetinja“ koja se ne može dijeliti s nijednom drugom vlašću osim izraelske, izraelska vlada je pokazala pragmatičnost u odnosu na druga područja koja je izraelska vojska stekla u ratu 1967. Tu treba napraviti razliku između područja koja su pripadala drugim državama (Golanska visoravan i Sinajski poluotok) i područja Mandata Palestine predviđena za židovski nacionalni dom (Pojas Gaze i Zapadna obala). Tako je npr. vlada Levija Eškola odmah nakon kraja rata ponudila jordanskom kralju Huseinu povratak svih zauzetih područja okolnih država. Međutim, to se nije dogodilo budući da je Arapska liga u rujnu iste godine u Kartumu dala svoj „trostruki ne“, tj. arapske države odbacile su mir, vođenje mirovnih pregovora, ali i najvažnije, odbile su priznati političku realnost, tj. nisu željele priznati Izrael kao neovisnu i suverenu državu. Tek u tom trenutku izraelska vlada, koju su tada predvodili laburisti, počela je ozbiljno razmatrati opcije civilnog naseljavanja novostečenih područja. Unutar same vlade postojalo je mnogo nesuglasica i suprotnih pogleda na to pitanje. Najvatreniji pristaše politike naseljavanja bili su ministar rada Jigal Alon, vrsni vojni zapovjednik David Elazar, ministar religije Zerach Warhaftig. Mnogi su bili protiv od kojih je najistaknutiji bio ministar obrane Moše Dajan. Ipak, navedeni arapski potezi naprosto su bili element koji je presudio i primorao vladu da krene s procesom naseljavanja.





U početku je sam premijer Eškol upravljao izgradnjom prvih naselja na Golanskoj visoravni. Izgradnja naselja imala je veliki sigurnosni značaj na području koja je do tada bilo integralni dio Sirije. S tog prostora sirijska vojska je dugi niz godina prijetila židovskim mjestima u Galileji i ribarima na Galilejskom jezeru te je zbog toga povratak na staro bio neprihvatljiv. Uz to, podno Hermona locirana su vrela rijeke Jordan koju je Sirija pokušala preusmjeriti s toka kroz Galileju. Nakon Šestodnevnog rata većina sirijskog stanovništva pobjegla je s Golanske visoravni a strateška i sigurnosna važnost bila je od presudne važnosti za Državu Izrael. Prva židovska naselja bila su organizirana u formi vojnih logora a ona su kasnije transformirana u civilna naselja dobrim dijelom zbog međunarodnog pritiska budući da se radilo o dijelu druge međunarodno priznate države, Sirije. Nakon Šestodnevnog rata Izrael je izgradio naselja na egipatskom teritoriju Sinajskog poluotoka i unutar pretežno palestinskog teritorija pojasa Gaze. Međutim, kao dio napora za postizanjem mira 1979. postignut je sporazum Egipta i Izraela 1979. koji je implementiran tri godine kasnije. Sukladno sporazumu, Izrael je do 1982. evakuirao i rasformirao 18 naselja na Sinaju. Zauzvrat je Egipat priznao Izrael. Premda je Pojas Gaze prostor koji Izrael može tražiti budući da konačno izraelsko-palestinsko razgraničenje nije postignuto, godine 2005. Izrael se kao znak dobre volje iz tog prostora jednostrano vojno povukao i rasformirao 21 prethodno uspostavljeno židovsko naselje u pojasu Gaze i četiri naselja u sjevernom dijelu Zapadne obale. Takvi potezi nisu začuđujući budući da kako je to ispravno primijetila slavna izraelska političarka Golda Meir – „nijedan pametan Izraelac nikad nije pretpostavio da bi cjelokupna zaposjednuta područja (misli se na područja osvojena u ratu 1967. i 1973. op.a.) ostala pod izraelskom vlašću“.

Središnje pitanje kod izraelske politike naseljavanja i općenito u izraelsko-palestinskom sukobu zauzima Zapadna obala. Za razliku od prethodno navedenih područja, Zapadna obala je prostor gdje je i prije 1967. bilo židovskih naselja. Uostalom, ogromni je povijesni i religijski značaj Judeje i Samarije za židovski narod i židovstvo. Kao što je već navedeno, neka naselja kao što su Neve Ja’akov, Beit Ha’arava, blok naselja Guš Ecion,Hebron bila su židovska do 1948. pa je dolazak naseljenika bio ustvari njihov povratak. Poslije 1967. uslijedile su debate u izraelskoj javnosti treba li anektirati cjelokupno područje Zapadne obale, treba li voditi politiku naseljavanja cijelog područja ili samo pojedinih dijelova, kakav treba dati status arapskoj populaciji, treba li koristiti prostor kao polugu u pregovorima s arapskim državama i ponuditi teritorij u zamjenu za postizanje mirovnog sporazuma s Palestincima? Rasprave su prekinuli postupci običnih religioznih Židova koji se odlučili obnoviti svoja drevna naselja iz biblijskih vremena.

Blizu Hebrona 1968. religiozni Židovi su krenuli s izgradnjom naselja Kirjat Arbe da bi dvije godine kasnije stavili pod svoju kontrolu obližnju izraelsku vojnu bazu. Izraelska vlada je bila iznenađena takvim razvojem situacije i odlučila je prihvatiti te poteze s prešutnim odobrenjem. Razlozi za takav ishod su izbjegavanje političkih sukoba s religioznim članovima vlade i stradavanje Židova u Hebronu neposredno prije stvaranja Države Izrael. Međutim, određenim političarima je odgovarala takva politika svršenog čina („fait accompli“) kako bi kroz naseljavanje Izrael imao još jedan argument kako bi mogao zadržati stečena područja. U tim godinama argumenti u korist naseljavanja Judeje i Samarije bili su prvenstveno politički i povijesni, dok nakon Jom kipurskog rata 1973. religijski argumenti dobivaju sve veći značaj. Premda je Izrael u ratu odnio veličanstvenu pobjedu gdje je posve slomio egipatsku i sirijsku vojsku, imao je i ogromne ljudske i materijalne gubitke – više od dvije i pol tisuće poginulih i više od tri tisuće ranjenih, 814 uništenih tenkova i 114 zrakoplova, financijski gubitak u razini jednogodišnjeg državnog proračuna. Nakon što su sekularni političari Moše Dajan i Golda Meir u ratu izgubili popularnost u izraelskom društvu, sve veći ugled dobivali su religijski političari koji su zbog religijskih i sigurnosnih razloga promovirali politiku naseljavanja Zapadne obale. Premda se pretpostavljalo kako će u područja Judeje i Samarije pohitati Židovi iz močvarnih i neplodnih dijelova Galileje to se nije dogodilo već su naseljenici većinom bili vođeni religioznim motivima. U promociji izgradnje naselja prednjačio je pokret Guš emunim osnovan 1974. Religijski osviještene zajednice Izraelaca krenule su u ispunjavanje onoga što su smatrale povijesnom misijom židovskog naroda: naseljavanje na što većem dijelu Izraelove biblijske i povijesne baštine (nahala i hitnahalut).

Gradnja kolonija pokazala se učinkovitim diplomatskim sredstvom koje je omogućavalo zadržavanje naselja u diplomatskim pregovorima s Arapima. U prosincu 1975. Opća skupština Ujedinjenih naroda postavila zahtjev da se Izrael povuče s „okupiranih“ dijelova Zapadne obale bez postizanja mirovnog sporazuma. Upravo je ta odluka UN-a popularizirala izgradnju naselja i kod sekularnih Židova. Pokreta Guš emunim je predvodio naseljavanje. Naseljenici su npr. jednostrano obnovili naselje Elon Moreh. To je mjesto od ogromne važnosti za religiozne Židove budući da je upravo ondje Bog dao Abrahamu vlasništvo nad Obećanom zemljom što je čimbenik koje daje pravo židovskom narodu da se naseli diljem Kanaana. Nakon toga digla se medijska prašina zašto su izraelske vlasti dopustile takav svršen čin naseljenika i nisu ih spriječile u ostanku. Tada aktualni izraelski ministar vanjskih poslova Šimon Peres to je objasnio „zato što su u UN-u odlučili da je cionizam rasizam“. Ozračje tijekom 1970-ih i stalni incidenti s Palestincima pogodovali su širenju naselja.




Do pobjede Likuda na izraelskim izborima 1977. s druge strane „zelene crte“ nastalo je 85 naselja s više od 50 tisuća Izraelaca. Slijedila je vladavine desnice u Izraelu (Likuda i religijskih stranaka) koja je dala snažnu potporu naseljavanju što se nastavilo do početka devedesetih. Vlada je 1977. dala izjavu kojom je cijelo povijesno područje Erec Izraela proglašeno neotuđivim naslijeđem židovskog naroda kojeg ne treba predati stranim vladarima. Vlada je omogućila Izraelcima legalno kupovati zemljište na tim prostorima. Projekte naseljavanja u praksi provodi „odjel naseljavanja“ Svjetske cionističke organizacije. Premda se formalno radi o nevladinoj organizaciji, SCO je financirana od strane vlade i od vlade dobiva zemlju na kojoj se provodi naseljavanje.

U listopadu 1995. prilikom prezentacije Oslo 2 sporazuma između Izraelaca i Palestinaca, u Knesetu je izraelski premijer Jičak Rabin objasnio je smisao politike naseljavanja u kontekstu rješavanja ukupnog izraelsko-palestinskog sukoba. Izrael želi „palestinski entitet, manje od države, koji će biti dom većini palestinskih stanovnika koji žive u Pojasu Gaze i na Zapadnoj obali.“ Ujedno je izraelska vlada željela zadržati svoja naselja preko zelene crte. U ljeto 1997., Likudova vlada Benjamina Netanyahua predstavila je svoj Allon plus plan. Plan podrazumijeva zadržavanje oko 60% Zapadne obale, uključujući područje „Velikog Jeruzalema“ s naseljima Guš Ecion i Ma’aleh Adumim, druge velike koncentracije naselja na Zapadnoj obali, cijelu dolinu Jordana, „sigurnosno područje“ i mrežu zaobilaznih cesta. Godine 2002. predstavljen je plan Putokaz za mir što je bio plan za postizanje mira između Izraelaca i Palestinaca pod pokroviteljstvom SAD-a, EU, Rusije i UN-a. Premda plan nikad nije zaživio u praksi, priznato je pravo na uspostavu palestinske države. Predviđeno je uklanjanje određenih naselja. Međutim, na terenu su se pojavile mnoga nova naselja, a tek manji broj je uklonjen. Izraelska politika naseljavanja ostala je nepromijenjena. Proširena su naselja u istočnom Jeruzalemu i preostaloj Zapadnoj obali. Uslijedili su novi međunarodni planovi za postizanje mira ali nisu u praksi ostvareni.

Godine 2011. je otkriveno kako izraelska civilna uprava na Zapadnoj obali nastoji povećati broj izraelskih naseljima u strateškim područjima kao što su Jordanska dolina i prostor Mrtvog mora. Prema službenim izraelskim statistikama, na kraju 2018. broj židovskih naseljenika iznosio je nešto manje od 430 tisuća. Na kraju 2020. broj naseljenika se popeo na 475.481. To je rast od 13% za vrijeme Trumpove administracije. U tu brojku ne ubrajaju se naseljenici na području Istočnog Jeruzalema gdje ih prema procjenama ima više od 200 tisuća. Na području Zapadne obale živi 2,8 milijuna Palestinaca. Istovremeno, ukupna populacija Izraela iznosi 9,3 milijuna.

Najčešće pitanje koja se postavlja kod izgradnje naselja je njihova legalnost a potom i legitimnost. Niz međunarodnih ustanova (npr. Međunarodni kazneni sud i Međunarodni sud pravde) su u više navrata naseljavanje proglasili ilegalnim najčešće pod pritiskom arapskih država i drugih međunarodnih okolnosti. Obično je takav stav potaknut mišljenjem kako su naselja jedna od glavnih prepreka postizanju mirovnog dogovora. Međutim, vlada SAD-a je za vrijeme Trumpova mandata krajem 2019. promijenila mišljenje i objavila kako uspostava civilnih izraelskih naselja na Zapadnoj obali nije „per se“ suprotna međunarodnom pravu. Takav stav je zapravo točan što pomnije analize potvrđuju. Još 2017. američka vlada je priznala Jeruzalem kao glavni grad Izraela što je dalo novi vjetar u leđa izraelskom suverenitetu. Premda su Ujedinjeni narodi naslijedili Ligu naroda, 80. članak Povelje UN-a označio je da organizacija neće mijenjati postojeće države, nacije i mandate. To je značilo kako je UN priznao pravo uspostave židovske države i židovskih naselja na području od Sredozemnog mora do rijeke Jordan. To je bila granica britanskog Mandata Palestine iz 1922. čije su odredbe ostale na snazi. Osim toga, navedena  granica ocrtavala je granice budućeg Izraela: prema doktrini međunarodnog običajnog prava „uti possidetis juris“, novonastale zemlje stječu svoje administrativne granice prije neovisnosti.

Oni stručnjaci koji tvrde da su izraelska naselja u suprotnosti s međunarodnim pravom tumače da naselja krše članak 49. stavak 6. Četvrte Ženevske konvencije koja kaže: „Okupacijska sila ne smije deportirati ili premještati dijelove vlastitog civilnog stanovništva na teritorij koji zauzima.“ Međutim, Morris Abram, jedan od sastavljača Konvencije, izjavio je da članak 49. „nije osmišljen da podrazumijeva situacije poput izraelskih naselja na okupiranim teritorijima, već prisilno premještanje, deportaciju ili preseljenje velikog broja ljudi.“ Misli se na velike progone stanovništva i etničko čišćenje koje je počinila npr. nacistička Njemačka nad
Židovima. Takvo mišljenje prihvaća i Eugene Rostow, bivši dekan Yalea i državni podtajnik za politička pitanja u američkoj administraciji Lyndona Johnsona. On smatra kako se članak 49. ne primjenjuje na izraelska naselja na Zapadnoj obali jer, židovski doseljenici prvenstveno dobrovoljci. Vlada ih nije „deportirala“ ili „prebacila“, a njihovo kretanje ne uključuje niti jednu od groznih namjera ili štetnih učinaka na postojeće stanovništvo koje je Ženevska konvencija osmišljena kako bi spriječila.“ Štoviše, Rostow tvrdi kako konvencija vrijedi samo u slučajevima kada jedna država potpisnica čini naseljavanje na teritoriju druge države potpisnice Četvrte Ženevske konvencije. Zapadna Obala to nije jer nije država.

Izraelska izgradnja naselja na Zapadnoj obalinakon 1967. legalna je prema međunarodnom pravu jer je Zapadna Obala bila nedodjeljeni dio Mandata Palestine, a odredbe dokumenta još uvijek su pravno obvezujuće na tom teritoriju. Rostow je izjavio: „židovsko pravo naseljavanja na Zapadnoj obali dodijeljeno je istim odredbama mandata prema kojima su se Židovi naselili u Haifi, Tel Avivu i Jeruzalemu prije nego što je stvorena Država Izrael.“ Konačno, bilateralni sporazumi između Izraelaca i Palestinaca koji su potpisani tijekom 1990-ih, kao što su Deklaracija o načelima iz 1993. i Privremeni sporazum iz 1995., ne sadrže zabranu izgradnje židovskih naselja. Značajan broj naselja se nalazi na mjestima gdje su prijašnje židovske zajednice bile nasilno protjerane ili pobijene od strane arapskih vojski ili milicija, kao što je bio slučaj u Hebronu 1929. Suma summarum, židovska naselja su pravno legalna i politički legitimna kao potez jedne suverene i neovisne države što Država Izrael nedvojbeno jest.

Uz to, naselja su povijesno utemeljena i opravdana. Mnoga suvremena izraelska naselja zapravo su ponovno uspostavljena na mjestima koja su u prethodnim generacijama bila dom židovskih zajednica te su izraz duboke povijesne i religijske povezanosti židovskog naroda s Obećanom zemljom Kanaan. Naime, prvo ime Izraela spominje se oko 1.500 godina prije Krista. Izrael posjeduje neki oblik državnosti u području suvremene Države Izrael već od Metalnog doba što je slučaj koji ne postoji kod ni jedne druge države. To je razdoblje u kojem je Mojsije izveo židovski narod iz egipatskog ropstva te su Izraelci naselili Kanaan pod vodstvom Jošue. Prva izraelska kraljevina imala je središte u Jeruzalemu gdje su stolovali židovski kraljevi Šaul i David oko 1000. g. pr. Kr. Otada su Židovi imali državnost sve do 136. g. poslije Krista kad su Rimljani skršili Bar Kohbin ustanak, a većina Židova protjerana sa svoje zemlje i raspršila po cijelom svijetu. Židovske zemlje (Erec Izrael) rimski car Hadrijanje preimenovao u naziv Palestina koji do tada nije postojao. To je bio zlobno izmišljen naziv kako bi se zatro židovski identitet i izbrisalo židovsko ime s tog područja za sva vremena. Tada na tom području nije bilo Arapa, tj. modernih Palestinaca. Prvo arapsko stanovništvo u područje Palestine dolazi tek nakon smrti proroka Muhameda sredinom 7. st.Naposljetku, sredinom 20. st. Židovi su uspjeli obnoviti svoju državnost kroz demokratsku republiku na koju imaju svako pravo kao i pravo ponovnog naseljavanja svoje biblijske domovine.

Naravno, pravo imaju i Palestinci a jedino održivo rješenje sukoba je bilateralni dogovor.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like