M. Šerić: Južno kinesko more: krizno žarište koje može izazvati 3. svjetski rat

Matija Šerić

U svezi aktualnih sigurnosnih napetosti u zoni Tajvana i Južnokineskog mora, donosimo zanimljivu analizu našeg suradnika Matije Šerića, koja će vam pobliže opisati i razjasniti uzroke i posljedične poteze ključnih globalnih i regionalnih igrača, u toj – nakon Ukrajine najvrućoj kriznoj točki svijeta, koja ima potencijal brzog prerastanja u Treći svjetski rat ukoliko ne bude dostatno mudrosti i ozbiljnosti u pristupu rješavanja njezinih ključnih problema.

Tihooceanska (pacifička) regija područje je nestabilnosti i ispreplitanja geopolitičkih interesa. U toj regiji sudaraju se interesi supersila Kine i Sjedinjenih Država ali i drugih obližnjih azijskih država poput Vijetnama, Malezije, Indonezije, Filipina, Japana, dvije Koreje, Tajlanda, i td. U jugoistočnoj i istočnoj Aziji su dva najveća krizna žarišta: Korejski poluotok i Južno kinesko more. Dok je kriza na Korejskom poluotoku povremeno snažno eksponirana u medijima, mnogo manje se govori o krizi u Južnom kineskom moru koja je realno daleko opasnija po svjetski mir.

Karta 1: zona Južnog kineskog mora, izvor – encyclopedia britannica





Dana 9. ožujka ove godine dok je zrakoplov filipinske obalne straže nadlijetao sporno otočje Spratly u Južnom kineskom moru, preko radija je pilotu stiglo upozorenje da odmah napusti „kineski teritorij“. Filipinci su odgovorili: „Pozivamo brod kineske obalne straže. Prolazite unutar filipinskog teritorijalnog mora. Identificirajte se i izrazite svoju namjeru kako bi spriječili nesporazum“. Ovakve izmjene prijetećih verbalnih poruka postale su skoro svakodnevica u najspornijoj svjetskoj obalnoj regiji. Dana 24. ožujka, na sastanku zatvorenom za javnost između filipinskih diplomata s njihovim kineskim kolegama, Filipinci su iznijeli niz optužbi na račun kineskog ponašanja na spornom otočju u zadnjih godinu dana.

Još ranije, filipinski predsjednik Bongbong Marcos pozvao je kineskog veleposlanika u Manili da mu izrazi svoju snažnu zabrinutost. Naime, filipinska obalna straža snimila je jedan incident i objavila video zapis, a Peking je uzvratio da je filipinski brod upao u kineske teritorijalne vode i da je kineska obalna straža koristila bezopasnu lasersku napravu za praćenje kretanja broda. Ministarstvo vanjskih poslova Manile osudilo je postupak kineske obalne straže i uputilo oštar prosvjed kineskom veleposlanstvu. Više od 200 takvih diplomatskih prosvjednih nota uložili su Filipinci zbog kineskog ponašanja u spornim vodama od prošle godine do danas.

Kriza u vodama južno od kineskog kopna predstavlja potencijalnu prijetnju za cijeli svijet a ne samo za Pacifički obruč. Više od bilo koje druge krizne zone, osim Ukrajine, u Južnom kineskom moru dolazi do vrlo bliske konfrontacije interesa supersila, u ovom slučaju Amerike i Kine. Ako bi ondje izbio rat, vrlo je vjerojatno kako to ne bio još jedan proxy rat velikih sila (npr. sirijski rat) već bi to bio rat jedne supersile protiv druge. Ako bi došlo do rata zbog teritorijalnih sporova u vodama Jugoistočne Azije, to bi bio rat koji bi mogao eskalirati u Treći svjetski rat sa svim razornim posljedicama. Iz godine u godinu kriza u moru južno od kineskog kopna sve se više zahuktava.





Značaj Južnog kineskog mora

Karta 2: Južno kinesko more (izvor: VoA)

O čemu se zapravo radi? Južno kinesko more je integralni i rubni dio Tihog oceana. Omeđeno je prostorom od Singapura i Malajskog prolaza do Tajvanskog tjesnaca – južno od kopnene Kine, istočno od Vijetnama i Kambodže, zapadno od Filipina i istočno od Malajskog poluotoka i Sumatre, sjeverno od Bornea. Uključuje Tonkinski i Tajlandski zaljev. Zauzima površinu od oko 3,5 milijuna kilometara kvadratnih. U južnom dijelu mora dubina iznosi u prosjeku oko 300 m, a na sjeveru od 2.000 do 4.000 m. Najdublja točka iznosi 5.560 m. Najveći otok Hainan, koji je pod kineskom jurisdikcijom, ujedno je i površinski najveći (35 tisuća četvornih km) i najnaseljeniji (10 mil. stanovnika) kineski otok. Morske obale su razvedene, a u Južno kinesko more se ulijevaju rijeke Menam, Mekong, Song Hong i Zhu Jiang. Morem prolaze važne pomorske rute koje povezuju Bliski istok s južnoazijskim, istočnoazijskim ali i australskim lukama. Singapurski tjesnac predstavlja glavno sjecište pomorskih ruta.

U spornom moru nalazi se niz otoka, skupina otoka i grebena koji su predmet žestokih natezanja i pretenzija NR Kine, Tajvana, Vijetnama, Filipina, Malezije, Indonezije i Bruneja. Najveći sporovi su oko Spratly, Paracelskih i Pratas otoka kao i oko Scarborough grebena ali i oko drugih grebena, otočića i graničnih crta na moru. Sporne vode osim svog važnog geostrateškog položaja obiluju naftom i plinom. Naime, procijenjeno je da se u Južnom kineskom moru nalazi oko 17 milijardi barela nafte (npr. Kuvajt posjeduje 13 milijardi) te između 190 i 500 bilijuna kubičnih stopa prirodnog plina. Ne treba posebno naglašavati da su sporne vode bogate ribom koja je važna za prehranu stotina milijuna stanovnika Jugoistočne Azije. Kad je sve to poznato tada je sasvim logično da se grupa susjednih država natječe za kontrolu tog vrijednog morskog područja. SAD je stao na stranu svojih azijskih saveznika i štiti njihove ali i zapravo svoje interese kroz zahtjeve o slobodnoj plovidbi i slobodnoj trgovini. Prema američkoj administraciji, do sukoba u Južnom kineskom moru došlo je 2014. zbog kineske agresivne politike na tom području. Stvarnost je ipak mnogo složenija od takve lake ocjene.

Povijesni kontekst

Pitanje Južnog kineskog mora otvoreno je još od svršetka Drugog svjetskog rata. Kina ima dosta razloga zbog kojih tvrdi da joj pripada preko 80% teritorija mora. Jedan od njih je i sam naziv mora koje nosi naziv „kinesko“. Kina smatra da je ona prva država koja je otkrila sporno more i otoke prije dvije tisuće godina. Usto, kineski političari tvrde da je njihova država bila prva država koja je poslala ribare da love i trguju na tim otocima prije 700 godina. Također, Peking smatra da je prvi uspostavio modernu jurisdikciju na spornim otocima početkom 20. stoljeća. Prema savezničkoj Kairskoj deklaraciji iz 1943. koju su potpisali Franklin D. Roosevelt, Winston Churchill i Čang Kai-šek, otoci u Južnom kineskom moru, uključujući Spratly i Paracelske otoke morali su biti vraćeni natrag Kini od strane Japana.

Prava utrka za more, morske pravce i otoke počela je 1970-ih kad je svaka pojedina država krenula tvrditi kako upravo ona posjeduje ekskluzivna prava na neko otočje, zonu ili greben. Godine 1994. Kina je zauzela greben Mischief. smješten oko 400 km od filipinske obale. Zauzimanje je izvršeno usred utrke za energetske resurse u Spratlyju, gdje Kina nije bila prisutna dok su druge zemlje pokretale svoje poslove istraživanja nafte. Kontrola nad otočjima Spratly i Paracel nije se značajno promijenila od 1990-ih do 2000-ih. NR Kina kontrolira Paracelske otoke u potpunosti. U Spratly otočju Vijetnam kontrolira većinu otoka, ukupno 29, dok Filipini kontroliraju osam otoka, Malezija pet, NR Kina pet, a Tajvan jedan.

Kineska ekspanzija

Međutim, od 2011. napetosti su ponovno počele rasti. U veljači te godine kineska je fregata Donguan ispalila tri hica na filipinske ribarske brodove u blizini atola Jackson. U svibnju se vijetnamski brod za istraživanje nafte i plina Binh Minh 02 sukobio s tri kineska pomorska patrolna broda nekih 600 km južno od Hainana. Negdje od 2012./13. nadalje Peking je krenuo naglo militarizirati otoke. U travnju te godine NR Kina je zauzela Scarborough greben kao odgovor na akcije filipinske mornarice da zaustavi kineske ribarske brodove u tom području, a to je bio tek početak kineske ekspanzije. Satelitske snimke otkrivaju kineske napore za osvajanjem područja u Južnom kineskom moru tako da fizički povećaju veličinu otoka ali i kreiraju nove otoke. Zajedno s nasipanjem pijeska, Kina je izgradila luke, vojna postrojenja i zrakoplovne piste za polijetanje i slijetanje – posebice na Spratly otočju. Piste, vojna postrojenja i instalacije na umjetnim otocima će Kini u skoro vrijeme omogućiti ofenzivno vojno djelovanje. Peking je upozorio svoje susjede da ne vrše istraživanja nafte i plina jer će u protivnom Kina reagirati.

U razdoblju između 2014. i 2016. Peking je izgradio više novih otočnih površina nego što su sve druge nacije izgradile kroz povijest. Od 2016. na nekim otocima Kinezi su locirali naprednu vojnu opremu što nisu učinili drugi suparnici. Međutim, ni druge države nisu ostale neaktivne. Tako je Tajvan u veljači 2012. počeo s izgradnjom antenskog tornja i uzletno-sletne staze na otoku Taiping. Na otocima Sand Cay i West Reef koji su pod kontrolom Vijetnama, projekti nadogradnje i melioracije također su započeti u to vrijeme. Za razliku od kineskih projekata, vijetnamski projekti militarizacije otoka su obrambenog karaktera i zato su imali potporu određenih dijelova međunarodne zajednice dok većina svjetske javnosti osuđuje kinesku militarizaciju. Kinesku strategiju militarizacije stručnjaci opisuju strategijama „rezanja salame“ i „rezanja kupusa“. Ustvari, radi se o tome da kineska vlada koristi male provokacije, od kojih niti jedna ne predstavlja „casus belli“ sama po sebi, nego one kumulativno donose mnogo veću dobit u korist Kine što bi bilo teško izvesti odjednom.

Napetosti i dalje rastu

U rujnu 2018. južnokorejski razarač ušao je u prostor koji je Kina smatrala svojim teritorijalnim vodama. Dužnosnik južnokorejske vlade rekao je da se razarač sklonio od tajfuna i da ne osporava ničija pomorska prava, ali je odbio komentirati vjeruje li Seul da sporne vode pripadaju Kini. Glasnogovornik kineskog ministarstva obrane rekao je da je brod prekršio kineski zakon ulaskom u njegovo teritorijalno more širine 12 nautičkih milja oko Paracelskih otoka bez traženja dozvole, ali je također kazao da je Peking prihvatio objašnjenje Južne Koreje. U prosincu 2020. Kina je tvrdila da je američki razarač s vođenim projektilima John S McCain „protjeran“ nakon što je „ušao“ u kineske teritorijalne vode u blizini otočja Spratly. Međutim, taj navod je opovrgnula američka mornarica.

U ožujku 2021. 220 kineskih ribarskih brodova viđeno je oko grebena Whitsun na otočju Spratly, grebena koji Filipini smatraju dijelom svoje ekskluzivne gospodarske zone. Filipinski ministar obrane Delfin Lorenzana optužio je Kinu za „provokativnu akciju militarizacije područja“.

To su samo neki od značajnijih incidenata a manji incidenti događaju se na svakodnevnoj razini. U srpnju 2016., arbitražni sud osnovan prema Aneksu VII. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS) presudio je protiv pomorskih zahtjeva NR Kine u predmetu Filipini vs. Kina. Međutim, sud nije presudio o vlasništvu nad otocima niti o razgraničenju na moru. I Narodna Republika Kina i Tajvan izjavili su da ne priznaju sud i inzistirali su na tome da se sporovi riješe bilateralnim pregovorima s drugim zainteresiranim stranama.

Uključenje SAD-a u sporove

U siječnju 2022. State Department okarakterizirao je kineske zahtjeve u Južnom kineskom moru „nezakonitima“. Posljednjih nekoliko godina Amerikanci su znatno ojačali svoju vojnu nazočnost regiji. U svibnju 2015. je američki zrakoplov za nadzor P8-A Poseidon preletio preko otoka i grebena gdje su Kinezi radili nasipavanje. Ubrzo nakon toga, Amerikanci su javno razglasili da će provoditi operacije za slobodu plovidbe blizu Spratlyja. Navedeni manevri Amerikancima nisu bili dovoljni pa su poslali dodatna strateška oružja: bombarder B52 i USS John Stennis nosač zrakoplova s ciljem da izvode misije izviđanja u zapadnoj Pacifičkoj regiji kako bi dali potporu svojim filipinskim, vijetnamskim, malezijskim i drugim saveznicima. Kina je odgovorila postavljanjem sustava raketa zemlja-zrak, radara i zrakoplova na Woody otoku koji je najveći otok u Paracelskoj skupini otoka. U biti, od 2015. SAD i druge zapadne zemlje, poput Velike Britanije i Francuske, prkose Kini tako što provode operacije slobode plovidbe u regiji.

Dakle, dolazi do izravnog sukoba interesa velikih sila Kine i Amerike na jednom politički trusnom području. Doduše, Kina je sila u uzdizanju a Amerika u opadanju. Kina odnosi velike pobjede u trgovini i plovidbi morima. Kina sporno more vidi kao svoju zonu interesa, ali i Amerika. Zbog toga dolazi do kolizije interesa. Kineski dužnosnici ponavljali su više puta kako su spremni dogovoriti sfere utjecaja na Pacifiku. Kinezi bi htjeli pod svoju zonu interesa uvrstiti zapadni Pacifik, a Amerikancima ostaviti istočni. To ne prolazi lako, jer osim što Amerika nije za to, nisu niti kineski susjedi poput Filipina, Malezije, Vijetnama.

Dužnosnici iz Pentagona poručuju kako vrše slobodu plovidbe, ali ako je uistinu tako onda sloboda plovidbe može biti izvršena na korektan i pritajen način a ne u stilu hollywoodskih blockbustera. Danas u svijetu postoje stotine otoka nad kojima je vlast upitna. Od Malvina do Kurilskih otoka, i td. Američka mornarica nije poslana u ta područja da propagira slobodu plovidbe, već je poslana u Južno kinesko more. Ipak, treba priznati kako američka mornarica vrši plovidbu svjetskim morima u ime slobode plovidbe ali to čini na diskretan i tajnovit način, dok je u ovom slučaju dijametralno suprotno. Uz slobodu plovidbe, dužnosnici Pentagona pozivaju se na slobodu trgovine i trgovinskih puteva ali tu problema nema. Morski robni tokovi u Južnom kineskom moru su otvoreni i njima godišnje prođe oko 50% svjetske trgovine naftom i preko jedne trećine svjetske pomorske robne razmjene (3,37 bilijuna $). Kina nije ništa učinila kako bi spriječila ili omela oba procesa. Bilo bi neracionalno da jest, jer 80% kineskog uvoza energije i 39,5% ukupne kineske robne razmjene prolazi spornim morem.

Američko-kineski konflikt u kineskom dvorištu

Sve do nedavno SAD je mogao nametati svoju volju skoro svim dijelovima svijeta zbog svoje političke i vojne nadmoći. Amerikanci su izgubili volju i želju za kompromisima jer im nisu trebali. No američki neuspjesi nakon Arapskog proljeća doveli su SAD u situaciju da su mu se nove jake sile, Rusija i Kina, uspješno suprotstavile. Američki unipolarni svijet polako sve više propada dok druge sile postaju moćne. U Aziji prednjači Kina, ali i Indija sve više napreduje. Značajno je da se cijeli američko-kineski konflikt događa u kineskom „dvorištu“ odnosno susjedstvu i tu Kina ima čvrst argument suprotstavljati se Americi koja Kinu želi pomoću posrednika (Filipini, Tajvan, Vijetnam) izolirati. Amerika želi postaviti Kinu u defenzivni položaj. Ako bi u tome uspjela, kineski geopolitički i geoekonomski utjecaj ne bi se širio kao što je trenutačno slučaj. Kina ima veliki potencijal te bi za desetak godina po svojoj gospodarskoj, političkoj i drugoj moći mogla biti ravna, a u pojedinim aspektima i jača sila od SAD-a.

Američki pristup u Južnom kineskom moru odvija se preko kineskih susjeda koje koriste kao posrednike. U Aziji nema NATO-a kao instrumenta kojeg bi Washington mogao koristiti, ali zato ondje američki establishment nastupa kao zaštitnik malih država. To možda djelomično jest točno ali Amerikanci gledaju prije svega vlastite interese. Čak su i saveznici s komunističkim Vijetnamom s kojim su vodili krvavi rat kojeg su na kraju izgubili (to je jedini rat kojeg je SAD ikad izgubio uz onaj afganistanski).

Kineski susjedi, Vijetnam, Filipini, Malezija i dr. mogu do neke mjere kritizirati i napadati Kinu. Svi bi oni najradije željeli da SAD vodi bitku za sporne otoke i morsko područje jer oni izravno ne mogu ući u ozbiljniji sukob s Kinom jer je Kina u pravilu njihov glavni trgovinski partner i investitor. Ako bi došlo do jače izravne konfrontacije Peking bi mogao zatvoriti svoje granice što bi dovelo do stopiranja gospodarskih projekata u tim zemljama. Npr. vijetnamsko i filipinsko gospodarstvo bi doživjelo naglo urušavanje. Uz to, teško je očekivati da manje države krenu u vojnu kampanju protiv Kine jer bi vrlo brzo pretrpjele vojni slom. Tim više jasno je da ako do oružanog sukoba dođe on bi mogao brzo uključiti i SAD. Američka vojna nazočnost u Južnom kineskom moru u zadnje vrijeme je zaista impresivna. Amerikanci koriste vojna, diplomatska i medijska sredstva kako bi opravdali svoje vojne manevre daleko od svojih obala u ime općeg dobra – slobode plovidbe i slobode trgovine. No, najvažniji je pritisak na Kinu.

Vršenje pritiska ima dva cilja. Uz osiguranje američke hegemonije, na tom području svijeta želi se isprovocirati kineske vlasti da povuku nepromišljene poteze. Eventualna vanjskopolitička blamaža Pekinga u obližnjim vodama možda bi dovela do jačanja nezadovoljstva u jednopartijskoj komunističkoj Kini. Mogli bi izbiti prosvjedi, neredi i sukobi koji bi bili korišteni za zbacivanje komunističkog poretka. Kina je zbog svoje vojne moći nepobjediva vanjskom invazijom pa je shvatljivo da svi vanjskopolitički protivnici Kine smatraju da se njezin slom može odviti kroz unutarnju politiku preko nekog kineskog Gorbačova.

Važnost krize u globalnom kontekstu

Logično je shvatiti uznemirenost Kineza zbog vojnih manevara američke vojske u vodama blizu kineskog kopna. Uostalom i Amerikanci bi bili ljuti kad bi npr. kineska teško naoružana mornarica plovila Meksičkim zaljevom. Američka vojna prisutnost u morskim vodama koje svojata Kina zasigurno nema za cilj izravni vojni sukob ali cilj je staviti taj dio svijeta pod što veću američku dominaciju. Američki planeri vjerojatno ne planiraju Treći svjetski rat ali on bi se mogao dogoditi iz nekog posve banalnog razloga. Dovoljno bi bilo nekontrolirano ispaljivanje raketa s nekog američkog bojnog broda ili slučajna jača izmjena vatre dvije mornarice i/ili avijacije. Budući da klasični proxy ratovi u Južnom kineskom moru nisu mogući jer Kina nema svoje posrednike, rat bi brzo mogao prerasti u globalni sukob.

Kinu bi prva podržala Rusija. Odnosi Pekinga i Moskve nikad nisu bili bolji nego danas. Kakva je razina odnosa dvije države moglo se vidjeti prilikom nedavnog posjeta Xi Jinpinga Moskvi. Kinesko-ruska suradnja na zavidnoj je razini. Kina ne bi mogla ostvariti vojni i politički rast vlastitog utjecaja da nije bilo ruske potpore i ruskog znanja. Rusija bi odmah stala uz Kinu u slučaju rata s SAD-om. Tu bi Kinu, naravno, podržala i Sjeverna Koreja a vrlo moguće i Iran, Pakistan i druge države koje su zagovaratelji multipolarnog svijeta. Jugoistočna Azija, kao uostalom i cijela Azija, je geostrateški izuzetno važna regija jer se u njoj odlučuje hoće li SAD zadržati unipolarni poredak koji se sve više raspada, ili će Kina, Indija, Rusija i druge države uspostaviti multipolarni poredak koji jača iz dana u dan. Kina je pod vodstvom predsjednika Xija uspjela povratiti veliki dio nadzora nad Južnim kineskim morem te tako zauzeti poziciju dominantne sile u svom susjedstvu. Radi strateških uspjeha u zapadnom Pacifiku Kina sebi cementira put prema statusu svjetskog igrača bez kojeg se ne može riješiti niti jedno važno globalno pitanje.

Komentari

komentar

You may also like