Matija Šerić
Muslimanske rezolucije
Odnos vlasti NDH prema Srbima zabrinuo je široke građanske krugove Muslimana koji su odlučili djelovati. Formalni izraz nezadovoljstva bilo je pisanje tzv. muslimanskih rezolucija u brojnim bosansko-hercegovačkim gradovima u drugoj polovici 1941. Autori rezolucija bile su istaknute osobe iz javnog života BIH. Inicijative je pokrenula Islamska zajednica. Prilikom godišnje skupštine organizacije El-Hidaje u kolovozu u Sarajevu donesena rezolucija istaknula je zabrinutost zbog masovnih ustaških zločina i izraženo je protivljenje. Osuđeno je sudjelovanje Muslimana u tim zločinima te se od njih skupština ogradila. El-Hidaje u sukladno načelima islama apelirala na sve Muslimane da se suzdrže svakog nasilja. Također, apeliralo se vlasti NDH da smire situaciju i osiguraju red i mir. I u drugim gradovima BIH uslijedile su slične rezolucije. U Prijedoru je u rujnu donesena rezolucija na konferenciji Vakufskog povjerenstva, a potpisalo ju je 100 osoba. Sljedeći mjesec donesena je sarajevska rezolucija koju je potpisalo 97 osoba iz različitih muslimanskih organizacija. U listopadu je donesena rezolucija u Mostaru, a u studenom u Banja Luci. Tijekom prosinca donesene su rezolucije u Tuzli i Bijeljini. Rezolucije su donesene i u drugim bosanskim gradovima. Mogu se istaknuti dijelovi banjalučke rezolucije. U njoj stoji da su Muslimani od prvog dana gledali s velikom bojazni na bezakonje i nedjela koje čini koji ustaše nad Srbima. Autori izražavaju svoju zgranutost što su neki Muslimani sudjelovali u progonima Srba i njih nazivaju ološem koji će pokrenuti srpsku osvetu. Protestira se što vlasti NDH progone Muslimane koji se bune protiv terora nad Srbima pod optužbama da su komunisti.
Rezolucije su važne jer su potpisnici istaknute osobe iz javnog života Bosne i Hercegovine u kojima prednjače vjerski predstavnici Islamske zajednice. Formalno su rezolucije bile namijenjene vladi NDH (osobito Muslimanima u njoj) ali bile su upućene i širokom masama muslimanskog stanovništva kako bi se suzdržalo od nasilja prema Srbima. Sadržaj rezolucija može se podijeliti na sedam glavnih komponenti: 1) otvoreno se osuđuju ustaški zločini nad Srbima, 2) ograđuje se od Muslimana koji sudjeluju u zločinima, 3) traži se zaštita imovine i života srpskog stanovništva i svog ostalog pučanstva, 4) ulaže se prosvjed protiv kolektivnog okrivljavanja cijele muslimanske populacije za zločine nad Srbima, 5) traži se sprečavanje vjerske netrpeljivosti, 6) počinitelji zločina moraju biti kažnjeni, 7) ističu se četnički pokolji.
Muslimanske rezolucije su pokazatelj raspoloženja muslimanskog naroda u tom trenutku. To je bilo otvoreno protivljenje ustaškoj politici terora prema Srbima. Uz to, je primjetno da se traže mjere kako bi se stanje smirilo unutar okvira NDH i suzbio ustanak. To pokazuje težnje naroda da se prekine započeti građanski rat kao i želja imućnijih slojeva stanovništva da zadrži svoje položaje. Među takvim krugovima bio je primjetan strah od komunističkih partizana. Rezolucije pokazuju kako je većina Muslimana osudila ustaški režim a tek manji dio muslimanskog naroda ostao ga je podržavati. Slična stvar dogodila se i u hrvatskom narodu. Zbog postupaka vlasti NDH koje su rasplamsavale građanski rat Muslimani su prvenstveno željelo sačuvati svoje živote i imovine a ohladili se od nove države, barem pod ustaškom vlasti.
Ustaški pokušaji zadržavanja muslimanske potpore
Na nekoliko načina vlasti NDH pokušale su zadržati podršku među Muslimanima. Izdana je prijetnja da će svima koji izazovu nevolje između katolika i muslimana biti poduzete oštre mjere. U ožujku 1942. šef policije Eugen Dido Kvaternik pozvao je na ulaganje specijalnih napora na poboljšanje odnosa između katolika i muslimana u svim ograncima vlasti. Otvorene sukobe te dvije skupine trebalo je izbjegavati i energično suzbijati ako se dogode. Vlasti su izbjegavale muslimane i BIH tretirati kao odvojene cjeline. Sarajevski ogranak Državnog izvještajnog i promidžbenog ureda taj mjesec izdao je dekret kojim naziv BIH treba zamijeniti nazivima velikih župa, osim u rijetkim slučajevima kada se može upotrijebiti u povijesnom i etnografskom smislu. Naziv muslimani trebao je biti zamijenjen izrazom „Hrvati muslimanske vjere“. Spominjanje Sandžaka i muslimanskih izbjeglica s toga područja bilo je zabranjeno kao što je 1941. propao pokušaj njegovog uključenja u sastav NDH. U rujnu 1942. vlada NDH je smijenila skupinu visokih ustaških dužnosnika u BIH (Juru Francetića, šefa policije u Sarajevu Dragutina Gregorića i ustaškog stožernika iz Sarajeva Marka Mihaljevića) kako bi se dodvorila Muslimanima.
Akcije za izdvajanje BIH iz NDH
Uslijedio je niz neuspješnih akcija za izdvajanje BIH ili njenih dijelova iz sastava NDH. Takve muslimanske akcije bile su većinom pronjemačke ili protalijanske ovisno o kojoj okupacijskoj/interesnoj sferi NDH se radilo budući da je cijela država bila podijeljena na njemačku i talijansku zonu. Demarkacijska crta je prolazila južno od Save, od Samobora, Jastrebarskoga, Pisarovine preko Petrinje, istočno od Gline, kod Dvora, južno od Prijedora, sjeverno od Sanskog Mosta, sjeveroistočno od Ključa, zapadno od Jajca, južno od Bugojna, Travnika, Zenice i Fojnice, sjeverno od Konjica i Neretve, južno od Sarajeva pa skretala sjeverno prema Drini sjeverozapadno od Foče, južno od Goražda i Višegrada do Čajniča i granice s talijanskom Crnom Gorom. Muslimanske akcije za autonomiju BIH bile su snažnije u njemačkoj zoni budući da su ondje četnici počinili najstrašnije zločine na Muslimanima. Osobito se teško stradali Muslimani istočne Bosne koje vlasti NDH nisu uspjele zaštititi. Nezadovoljstvo je bilo istaknuto već ujesen 1941. spomenutim protuustaškim rezolucijama.
Kada se početkom 1942. u BIH prebacilo mnoštvo partizanskih snaga i borbe se pojačale, određeni muslimanski krugovi došli su na ideju stvaranja muslimanskih oružanih snaga. Inicijativu su predvodili ugledni Muslimani (kler, poduzetnici, intelektualci) a najistaknutiji su bili Uzeir Hadžihasanović, Muhamed Pandža, Mustafa Softić, Ahmed Karabeg, Suljaga Salihagić i dr. Glavnu ulogu imalo je društvo El-Hidaje na čijoj je godišnjoj skupštini u kolovozu 1942. odlučeno da se pošalje delegacija Poglavniku, ukaže mu se na težak položaja Muslimana i zatraži djelovanje. Muslimanska delegacija je početkom studenoga posjetila diktatora ali je bila očito nezadovoljna onime što joj je ponudio. Stoga su se okrenuli Njemačkoj, naravno, vjerovali su u njemačku pobjedu u ratu.
Memorandum Adolfu Hitleru
Dana 1. studenog 1942. poslan je memorandum Adolfu Hitleru u kojemu su autori ukazali na turbulentan razvoj događaja u BIH i na njen unikatan položaj. Autori se žale na to da Pavelić nije izgradio pravnu državu, a uveo je strogi centralizam te je popustljiv prema Katoličkoj crkvi koja je dobila povlašten položaj. Žale se na teror nad Srbima, njihovo masovno pokrštavanje i sl. Navodi su da su bosanski Muslimani podrijetlom Goti, posjeduju posebno podrijetlo i treba im se posebno pristupiti. Zbog svih tih razloga, predlaže se osnivanje autonomne političke jedinice s nazivom Župa Bosna s centrom u Sarajevu. Njenog vođu imenovao bi sam Hitler. Zatraženo je i osnivanje bosanske muslimanske legije Bosanska straža. Muslimani iz ustaških i domobranskih postrojbi bi se izdvojili i prebacili u Bosansku stražu. Istovremeno, na teritoriju Župe Bosne ne bi smjele djelovati ustaške vojne jedinice niti ustaški pokret. Autori su predlagali da se nakon rata Bosnu uvrsti u red ostalih europskih država pod zaštitom Trećeg Reicha koja će biti samostalna.
Autori memoranduma zagovarali su podjelu BIH po etničkom, ekonomskom i geopolitičkom kriteriju. Tako bi se kotarevi Livno, Duvno (Tomislavgrad), Ljubuški te dijelovi kotareva Bugojno, Mostar i Prozor s etnički hrvatskom većinom prepustili NDH, a kotarevi Gacko, Nevesinje, Bileća i Ljubinja te polovica trebinjskog i stolačkog kotara Crnoj Gori pod talijanskom okupacijom. Ostali, najveći dio teritorija BIH tvorio bi teritorij autonomne Bosne s izlazom na more dolinom Neretve preko Metkovića i luke Ploče. Memorandum predviđa i akcije preseljavanja stanovništva kako bi se postigla etnički čista muslimanska država sa sjedištem u Sarajevu. Zajedno sa slanjem memoranduma osnovan je muslimanski odbor Narodni spas s ciljem pribavljanja oružja Muslimanima jer se tvrdilo da im vlasti NDH na terenu ne jamče sigurnost života i imovine. Osobito se isticala četnička opasnost. Zahtjev za poseban položaj Bosne dogodio se nakon što su četnici počinili ogromne pokolje u istočnoj Bosni. Upozoravali su i na ustaške zločine nad Srbima i loše funkcioniranje vlasti NDH te zato žele imati vlastite oružane snage. Tražili su i osnivanje ogranka nacističke stranke.
Osnivanje SS Handžar
Memorandum je prilično radikalan jer predstavlja otvoreni otpor ustaškom pokretu i NDH. Radilo se o tome da su određeni muslimanski lideri željeli stvoriti autonomnu Bosnu i Hercegovinu pod muslimanskom dominacijom. Nijemci nisu posvetili osobitu pozornost memorandumu ali jesu donekle uvažili zahtjeve za naoružavanje Muslimana što je bilo kompatibilno s njihovim ratnim ciljevima. Odlučili su stvoriti jednu SS muslimansku postrojbu. Glavni cilj Nijemaca bilo je pacificiranje BIH i uništenje Narodnooslobodilačkog pokreta. U te svrhe koristili su se vojnim jedinicama NDH i četnicima pa su stoga stvorili i većinski muslimansku postrojbu. Kreiranje muslimanske autonomne jedinice nisu prihvaćali jer bi to izazvalo bijes kod Srba koji bi se snažnije priključivali NOP-u ali bi došli i do sukoba s Talijanima.
Vođa SS Heinrich Himmler u Sarajevo je poslao SS pukovnika Wernera Fromma u cilju stvaranja muslimanske divizije. O tome je njemački veleposlanik u NDH Siegfried Kasche obavijestio Pavelića i ministra vanjskih poslova Mladena Lorkovića. Pavelić je pristao na osnivanje te divizije pod uvjetom da ne bude čisto muslimanska već da u njoj budu i Hrvati katolici i da nosi naziv ustaška. Vlada NDH je bila protiv ideje da se divizija zove bosanska ili ili muslimanska pa je napravljen kompromis te su u nju uvršteni i pripadnici drugih naroda. U svibnju 1943. konačno je osnovana je 13. SS oružana brdska divizija (hrvatska divizija br. 1) koja je sljedeće godine dobila popularni naziv Handžar divizija. SS Handžar bila je prva SS divizija sastavljena većinom od muslimana premda je u njoj bilo i Hrvata, folsksojdčera i Albanaca. Kod njenog osnivanju imale su ulogu romantične ideje Himmlera o ratobornosti muslimana. U njenom populariziranju važnu ulogu je imao i jeruzalemski muftija Amin Al-Husseini koji je stigao u NDH u proljeće 1943 kako bi privukao ljudstvo. Odaziv u diviziju je bio dobar jer su Nijemci osigurali imame i muslimansku prehranu. Svi pripadnici divizije prisegnuli su prvo Führeru pa tek onda Poglavniku.
U rujnu 1943. divizija je poslana na obuku u Francusku gdje je došlo do pobune koju su pokrenuli komunisti jer su se namjeravali pridružiti francuskom pokretu otpora. Ali pobunila se manjina i pobuna je brzo ugušena. Divizija je poslana na Poljsku na obuku. Krajem 1943. bila je to najveća Waffen SS divizija koja je brojala više od 20 tisuća vojnika. Početkom 1944. vraćena u NDH i ubačena u krvave borbe protiv NOP-a u Srijemu i Bosni gdje je ratovala cijele godine. Bila je poznata po žestokoj borbi i bešćutnosti prema zarobljenicima i civilima. Krajem 1944. neke postrojbe su poslane na šire zagrebačko područje a kasnije dio divizije u borbu protiv Crvene armije u Mađarskoj. U to vrijeme dolazi do dezertiranja te su se neki pripadnici divizije vraćali svojim domovima a neki su nastavili borbe u drugim osovinskim jedinicama.
Autonomaški pokušaji u talijanskoj zoni
U Hercegovini i u južnijim dijelovima Bosne u talijanskoj okupacijskoj zoni nije bilo izraženijih autonomaških muslimanskih tendencija nego se radilo o traženju oružja od talijanske vojske za obranu od četnika. Talijani su od rujna 1942. osnivali Dobrovoljačku antikomunističku miliciju (MVAC) koja je bila sastavljena od Hrvata i Muslimana. Većinom su takve postrojbe činili četnici. Istog mjeseca je jedna muslimanska delegacija iz Mostara otišla u Rim i tražila od talijanskih vlasti da Italija anektira BIH. Talijanima to nije padalo napamet jer su gledali kako povući svoje snage iz svoje okupacijske zone u NDH kako bi smanjili gubitke i nisu to mogli i da su htjeli zbog moći Nijemaca. Većina muslimanskog stanovništva nije znala za planove o autonomiji i bilo im je najvažnije da se naoružaju i zaštite svoja sela od četnika.
Potpora NDH dodatno slabi kod Muslimana
Kako se ratno stanje pogoršavalo za Veliki Njemački Reich a samim time i NDH, sve veći broj Muslimana nastoji se distancirati od NDH a veliki dio njih se i pridruživao NOP-u od jeseni 1943. nadalje. U početku su muslimani partizane smatrali srpskom vojskom zbog ogromne većine Srba koji su uistinu u početku prednjačili u NOP-u ali to se s vremenom mijenjalo, osobito 1943. i 1944. kada je postalo izvjesno da će Saveznici dobiti rat, a jugoslavenski partizani su krajem 1943. postali priznati od strane Saveznika. Ustaške vlasti su reagirale brutalno na širenje partizanskog pokreta i mnogi Muslimani koji su stvarno podržali partizane ili su bivali lažno optuženi, stradavali su u ustaškom teroru. Očekivano, to je izazvalo bijes kod muslimanskih predstavnika. Dana 28. i 29. travnja 1944. skupina 15 uglednih sarajevskih Muslimana sastala se s liderima NDH, predsjednikom vlade Nikolom Mandićem, glavarom građanske uprave u Sarajevu Ivicom Frkovićem, velikim županom Velike župe Vrhbosna Muhamedom Kulenovićem. Sljedeći dan, 30. travnja uložili su prosvjedni memorandum u kojem su iznijeli optužbe na državnu administraciju, tajnu policiju, vojsku i na politiku prema Muslimanima.
Podzastupljenost Muslimana u NDH
Tvrdili su da se osjećaju diskriminirano zbog svoje vjerske pripadnosti, osuđivali su vjerske netrpeljivosti prema pravoslavcima u BIH, prigovorili zbog nedostatka javnog reda i mira te zbog nepravdi koje su mnogi Muslimani trpjeli. U memorandumu su optužbe protiv NDH i ustaških pripadnika obrazložene s imenima, lokacijama i datumima. Posebno su potpisnike zabrinjavala ubojstva Muslimana navodno povezanih s partizanima i što odgovorni nisu kažnjeni a ponekad su i promaknuti. Nadalje se optužuje da su tisuće Muslimana (osobito iz Sarajeva) odvedene u logore zbog svojih navodnih kontakata s partizanima i da im se ondje izgubio svaki trag. Iznose se i optužbe za pljačke koje su počinili pripadnici vojske NDH nad muslimanskim obiteljima i ukazuje se krvave njemačke odmazde nad Muslimanima. Naposljetku su se muslimanski uglednici potužili na lošu zastupljenost Muslimana u institucijama NDH.
Kao dokaz svojim tvrdnjama iznijeli su podatke s kraja 1943. i početka 1944. o broju Muslimana u tijelima NDH koje pokazuju kako im vlasti nisu vjerovale. Brojke su sljedeće: državni ministri (katolici 18, muslimani 2), državni podtajnici (katolici 6, muslimani 0), zastupnici u Hrvatskom saboru (katolici 193, muslimani 13), viši dužnosnici u Ministarstvu vanjskih poslova (katolici 49, muslimani 2), veleposlanici u inozemstvu (katolici 7, muslimani 0), konzuli u inozemstvu (katolici 6, muslimani 1), viši dužnosnici u diplomatsko-konzularnim predstavništvima (katolici 33, muslimani 0), veliki župani (katolici 19, muslimani 3), predstojnici kotara (katolici 112, muslimani 13), šefovi radiopostaja (katolici 7, muslimani 0), viši dužnosnici u Hrvatskoj narodnoj banci (katolici 32, muslimani 1). U memorandumu nema prijetnji i ne traži se autonomija za BIH ali taj dokument je svakako najsnažnija osuda NDH od strane tadašnjih muslimanskih predstavnika izgovorena javno i upućena prema ustaškim vlastima. Autori memoranduma tvrde da su tvrdnje kako su muslimani „cvijeće hrvatskog naroda“ prazne fraze. U ovom i u drugim memorandumima zahtijevali su sudjelovanje Muslimana u svim tijelima administrativnog aparata NDH u iznosu od 23%
Okretanje partizanima
Njemački izvještaj o stanju u NDH u rujnu 1944. tvrdi kako se „prekid diplomatskih odnosa između Reicha i Turske (2. kolovoza) jako nepovoljno odrazio na bosansko-hercegovačke muslimane. Razočarani su što muslimanska divizija nije odmah postignula autonomiju Bosne i povratak na agrarni poredak kako je postojao do 1918. godine. Dotadašnji prijateljski stav prema Nijemcima sada jedva postoji. Muslimanska inteligencija trenutno je dezorijentirana i jako se trudi naći svoj put u jednoj novoj Jugoslaviji“. Okretanje Muslimana partizanskom pokretu postalo je sve jasnije. Premda je Komunistička partija Jugoslavije prije izbijanja Drugog svjetskog rata proklamirala autonomiju BIH malo je bilo muslimanskih komunista a to je potrajalo i u prve dvije ratne godine. Muslimani su bili nepovjerljivi prema komunističkoj partiji zbog njenog bezbožništva i velikog broja Srba. Međutim, u drugoj polovici 1943. nezadovoljstvo Muslimana NDH i Trećim Reichom bilo je sve očitije kao i to da obje države idu prema svome nestanku.
Kako je NOP bio sve uspješniji kao jedina snaga u Jugoslaviji koja se borila protiv Sila Osovine i nazirala se njegova pobjeda mnogi su se Muslimani krenuli pridruživati partizanima. Ipak zbog vjerskog konzervativizma to nikada ne bi bilo moguće da nije u pitanju bio građanski rat i međusobno ubijanje naroda. Da nije bilo rata, KPJ ne bi nikada mogla pridobiti Muslimane za stvaranje komunističke Jugoslavije niti komunističke BIH. Na prvom zasjedanju AVNOJ-a u Bihaću krajem studenog 1942. od ukupno 54 delegata samo njih 4 bili su Muslimani. Godinu dana kasnije, na prvom zasjedanju ZAVNOBIH-a u Mrkonjić Gradu u studenom 1943. samo je 40 od 172 delegata bilo Muslimana što je premali broj u odnosu na njihovu brojnost u populaciji BIH. To pokazuje kako su se Muslimani tek tih dana ujesen 1943. počeli masovnije pridružiti NOP-u.
Zaključak
Odnos ustaša i NDH prema Muslimanima bio je u teoriji iznimno dobar ali je u praksi zakazao. Bio je to pokušaj ustaških lidera da se uz pomoć Muslimana dobije hrvatska većina u BIH kako bi se ojačalo hrvatsko pravo na cijelu BIH. Bez Hrvata muslimana nema etničke osnove za traženje cijele BIH kao dijela Hrvatske i moglo se igrati jedino na kartu Banovine Hrvatske koju su ustaše osuđivali. Iako su bosansko-hercegovački muslimani proglašeni „cvijetom hrvatskog naroda“ i vlasti NDH su im činile ustupke poput otvaranja velebne džamije u Zagrebu, agrarne reforme, slobodnog djelovanja Islamske vjerske zajednice i sl., u praksi se pokazalo kako nije bilo ozbiljnih pokušaja dati „Hrvatima islamske vjere“ snažnije ovlasti u državnom aparatu NDH. Ustaški dužnosnici bili su nepovjerljivi prema Muslimanima jer su smatrali da kada bi im uistinu dali vlast oni bi to iskoristili za promociju zasebnog nacionalnog identiteta te promoviranje autonomije BIH. Naravno, i jedna i druga ideja vodila je prema razbijanju NDH koja je zamišljena tako da BIH bude njen središnji dio.
Kao što NDH nije mogla računati na široku narodnu potporu hrvatskog naroda (osim možda u prvim tjednima postojanja) tako nije mogla niti očekivati podršku Muslimana. Pravno bezakonje, teror prema Srbima i drugim neprijateljima režima, četničke osvete nad Muslimanima, posvemašnji kaos i nered u NDH te loša zastupljenost Muslimana u njenim organima, pridonijeli su hlađenju i onih dijelova muslimanskog naroda koji su u početku polagali nade u novu državu prvenstveno zbog popularnosti nacističke Njemačke. Usprkos svemu, brojni Muslimani su se borili u ustaškim i domobranskim postrojbama do kraja rata u svibnju 1945. Prema nekim izvorima, u nekim trenucima je oko 30% pripadnika Ustaške vojnice bilo islamske vjere. Većinom se radilo o Muslimanima iz istočne i srednje Bosne koji su se u ustaškim formacijama borili kako bi obranili svoje domove od četnika a mnogi su se i krvavo osvećivali srpskim civilima zbog zločina nad Muslimanima.
Neki od Muslimana zasigurno su vjerovali u hrvatsku nacionalnu ideju. Prema izračunima uglednog povjesničara Vladimira Žerjavića od 75.000 bosanskih Muslimana koji su izgubili život u Drugom svjetskom ratu, čak njih 28 tisuća poginuli su kao pripadnici Oružanih snaga NDH, 11 tisuća kao pripadnici partizana a 46 tisuća njih kao civilne osobe. U pogledu BIH Hrvata, bilo je ukupno 64.000 hrvatskih žrtava od čega su 22 tisuće izgubile život kao pripadnici vojske NDH, 17 tisuća u partizanskim formacijama a 25 tisuća kao civili. Iz toga ispada da je u BIH više Muslimana položilo živote u službi NDH nego bosansko-hercegovačkih Hrvata što je zanimljiv kuriozitet koji bi mogao biti istinit. Sigurno je istina da je u Bleiburškoj tragediji i križnom putu stradalo tisuće Muslimana kojima se iz nekih političkih razloga ne odaje potrebna počast jer kakvi god oni bili, većinom se radilo o nevinim ljudima koji su poubijani bez suda.
Kraj.-
