Matija Šerić
Godine 1988. Kuba je bila jedna od rijetkih zemalja koja je bojkotirala Olimpijske igre u Seulu kao čin solidarnosti sa Sjevernom Korejom. Fidel Castro je kasnije napisao da je tijekom 1980-ih Kim Il-sung, „veteran i besprijekorni borac“, poslao Kubi 100.000 pušaka AK-47 i odgovarajuće streljivo, a nije naplatio ni centa
I površan pogled na bilo koju zemljopisnu kartu (a pogotovo na globus) planeta Zemlje dovoljan je da promatrač shvati da se Pjongjang i Havana ne nalaze blizu. Upravo suprotno, zračna udaljenost između dvije prijestolnice iznosi ogromnih 12.500 kilometara. Kuba je otočna država, najveći otok u skupini Velikih Antila, okružena toplim Meksičkim zaljevom, Karipskim morem i Atlantskim oceanom. Na drugom kraju globusa, smjestila se Sjeverna Koreja, u istočnoj Aziji na Korejskom poluotoku, između Japanskog i Žutog mora. Ne treba puno razmišljati kako bi se shvatilo da korejski i kubanski narod potječu iz različitih kulturno-civilizacijskih krugova i imaju prilične različite tradicije, običaje, vjerovanja.
Usprkos razlikama u drugoj polovici 20. stoljeća dvije države postale su „kao prst i nokat“ u međunarodnim odnosima. Više od bilo čega drugoga, Kubu i Sjevernu Koreju povezala je komunistička ideologija, vjera u socijalizam i pripadnost svjetskom komunizmu. Vrlo brzo na komunizam, nadovezao se otpor agresivnom američkom imperijalizmu. Iako je Hladni rat završio a svjetski komunistički pokret propao, opstao je socijalistički poredak na Kubi i u Sjevernoj Koreji, a opstao je i otpor prema najvećem antagonistu – SAD-u.
I danas, 2023. godine, Sjeverna Koreja i Kuba rijetke su države koje i dalje slijede ideologiju marksizma-lenjinizma, svakako su dvije države čije su politike najbliže teoretskim postavkama komunizma. Ipak, treba priznati kako je režim Kim Jong-una dosta radikalniji i ljeviji od kubanskog režima na čelu s predsjednikom Miguel Diazom Canelom. Usprkos neočekivanim zapletima koji obilježavaju međunarodne odnose u 21. stoljeću, dvije socijalističke zemlje njeguju specijalne odnose i od njih nemaju namjeru odustati. Štoviše, iz godine u godinu pojavljuju se novi iskazi obostranog prijateljstva.
Povijesni kontekst
Havana i Pjongjang detaljno su razvijali svoje prijateljstvo tijekom Hladnoga rata. Diplomatski odnosi su uspostavljeni odmah po pobjedi kubanske revolucije u kolovozu 1960. te su otvorena veleposlanstva u dvije prijestolnice. Te godine je tadašnji kubanski ministar, legendarni Ernesto Che Guevara, posjetio Pjongjang i izjavio da Kuba treba slijediti sjevernokorejski model. Che je bio impresioniran poslijeratnom obnovom i brzim industrijskim razvojem. Rekao je jednom američkom novinaru da je DNRK „bila malena zemlja uskrsnula iz pepela američkog bombardiranja i invazije“. Dvije zemlje više od svega povezala je američka vanjska politika. U i jednom i drugom slučaju američka politika bila je agresivna. U Korejskom ratu (1950.-1953.) upravo je američka intervencija pod okriljem UN-a spriječila Sjevernu Koreju pod vodstvom Kim Il-sunga da trijumfira u ratu odnosno ujedini poluotok pod okriljem srpa i čekića. Naposljetku je kineska intervencija spriječila komunistički Sjever od poraza. Ishod rata je bilo primirje Sjeverne i Južne Koreje a granica je većinom ostala pratiti 38. paralelu kao i prije rata. Sasvim razumljivo, otada nadalje Sjeverna Koreja postala je gorljivi protivnik SAD-a, a Južna Koreja vjerni američki partner.
Kad se Korejski rat promatra iz današnje perspektive, da je Kim Il-sung pobijedio u ratu ujedinio bi Koreju a nakon kraja Hladnog rata takva komunistička Koreja bila bi partner Amerike u njenoj geopolitičkoj utakmici protiv Kine. Upravo se to dogodilo u slučaju Vijetnama – ondje je 1975. komunistički Sjever pobijedio demokratski Jug i američku vojsku da bi u 21. stoljeću, iako i dalje komunistički, Vijetnam postao američki saveznik. Ipak, sudbina je htjela da Koreja ostane trajno podijeljena, a Korejski poluotok neprekidno krizno žarište i teren na kojem se već desetljećima suprotstavljaju različiti interesi velikih sila poput SAD-a, Kine i Rusije.
U slučaju Kube, američka politika je pokazivala prepotenciju još od 19. stoljeća i proklamacije Monroeove doktrine 1823. koja se protivila miješanju europskih sila u poslove država na američkim kontinentima. U biti, prema Monroeovoj doktrini Sjeverna i Južna Amerika su „američko dvorište“. U pogledu Kube, Monroeova doktrina se implementirala tijekom Španjolsko-američkog rata 1898. Iako je rezultat tog rata bio ukidanje španjolske kolonijalne uprave i kubanska neovisnost, Kuba je postala de facto američki protektorat. U sljedećim desetljećima Washington se ponašao upravo tako, uzvišeno i eksploatatorski prema Kubi a konačni ishod vodio je prema integraciji u SAD.
Ipak, planove američkih planova poremetila je Kubanska revolucija koja je 1959. svrgnula omraženi režim diktatora Fulgencija Batiste. Revolucija i nova revolucionarna vlast pod vodstvom Fidel Castra predstavljale su autohtoni izraz kubanskog naroda da stvori neovisnu i suverenu državu. Kubanska revolucija je bila prije svega antikolonijalistička i izvorno nije bila komunistička. Međutim, ubrzo će agresivno neprijateljski američki stav prema novoj vlasti gurnuti Castra u okrilje komunizma. Godine 1961. dogodila se invazija u Zaljevu svinja kada su kubanski emigranti uz potporu CIA-e izvršili neuspješni napad. Sljedeće godine u listopadu dogodila se Kubanska raketna kriza. Naposljetku su sovjetske rakete uklonjene s Kube ali Kuba je ostala vjerni komunistički bastion istaknut u svjetskom komunističkom pokretu. Štoviše, Kuba je krenula izvoziti komunizam po Latinskoj Americi i Africi.
„Identični u svakom pogledu“
U takvim okolnostima Hladnog rata, sukoba kapitalističkog i komunističkog bloka, i za Kubu i Sjevernu Koreju, savezništvo s onom drugom bilo je od velikog značaja. Obje države postale su ugledni, elitni članovi svjetskog komunizma, pobijedile su američke invazije, i bilo je logično da žele kreirati specijalne bilateralne odnose. Skovano je snažno protuameričko partnerstvo. Kubanska raketna kriza iz 1962. i događaji koji su potom uslijedili, pokazali su Sjevernim Korejcima da ne žele poput Kubanaca ovisiti o zaštititi SSSR-a. Sovjeti su Kubu štitili od potencijalne američke intervencije isporukama oružja, vojnog materijala i slanjem vojnih savjetnika. Kim Il-sung nije želio ovisiti o pomoći vojnoj pomoći SSSR-a ili Narodne Republike Kine u slučaju nekog novog Korejskog rata te je upravo zato implementirao politiku „vojska na prvom mjestu“. Takva odluka negativno je djelovala na ekonomski razvoj zemlje pa je uskoro Južna Koreja postala razvijenija od svog sjevernog susjeda.
Godine 1968. Raul Castro je izjavio da su pogledi Kube i Sjeverne Koreje „identični u svakom pogledu“, što je zasigurno bila istina jer su vođe i jedne i druge države bili opijeni marksizmom, vjerom u socijalizam i svjetsku komunističku revoluciju. Obje države su pomagale nacionalne oslobodilačke (komunističke) pokrete u Trećem svijetu. Godine 1986. Fidel Castro posjetio je svoje korejske drugove i ostao je impresioniran Kimovim kultom ličnosti koji nije bio utkan u postavke marksizma-lenjinizma. Godine 1988. Kuba je bila jedna od rijetkih zemalja koja je bojkotirala Olimpijske igre u Seulu kao čin solidarnosti sa Sjevernom Korejom. Fidel Castro je kasnije napisao da je tijekom 1980-ih Kim Il-sung, „veteran i besprijekorni borac“, poslao Kubi 100.000 pušaka AK-47 i odgovarajuće streljivo, a nije naplatio ni centa.
Savez koji je nadživio Hladni rat i kubansko zatopljenje
Premda se komunizam 1991. raspao u istočnoj Europi to nije značilo i kraj komunizma na karipskom otoku i na Korejskom poluotoku. Prvenstveno zahvaljujući snazi represivnog aparata i uspješnoj izolaciji svojeg stanovništva od vanjskih utjecaja, komunistički režimi su opstali bez transformacije. Republika Kuba i Demokratska Narodna Republika Koreja kao jedne od rijetkih preostalih jednopartijskih i jednoideoloških komunističkih država, znaju da se moraju držati skupa kako bi zadržale vlast i moć. I doista svih pet preživjelih komunističkih država (tu su još Kina, Vijetnam i Laos) usprkos ideološkim i praktičnim razlikama imaju dobre međusobne odnose. Drugovi ne izdaju drugove.
Partnerstvo se nastavilo do današnjeg dana, a štoviše zadnjih godina se intenzivira. Godine 2013. sjevernokorejski brod Chong Chon Gang je presretan dok je putovao Panamskim kanalom. Prevozio je kubansko oružje koje je trebalo poslati u Sjevernu Koreju na popravak. Brod je kasnije vraćen vladi u Pjongjangu a incident je ukazao na trgovinu dvaju saveznika. Iako je u prosincu 2014. započeo proces „kubanskog zatopljenja“, tj. početak normalizacije odnosa Havane i Washingtona, to nije pokolebalo Kubu da odustane od savezništva sa svojim prekomorskim drugovima. U ožujku 2015. kubanski ministar vanjskih poslova Bruno Rodriguez objavio je da Kuba ostaje uz Kimov režim usprkos međunarodnim gospodarskim sankcijama protiv Pjongjanga. Rodriguez je opravdao svoje stajalište stavom da se kubanska vanjska politika vodi principima pravde i opire se miješanju Zapada u unutarnja pitanja suverenih i neovisnih država. 2015. i 2016. Korejska radnička partija i Komunistička partija Kube održale su zajedničke sastanke kako bi ojačale veze. Kubanski potpredsjednik i budući predsjednik Miguel Diaz-Canel je tijekom sastanka posjetio Kim Jong-una.
U siječnju 2016. Havana i Pjongjang uspostavili su trgovinski sustav trampe koji službeno obuhvaća razmjenu šećera i željezničke opreme. Trampa koristi i Kubancima i Korejcima kako bi izbjegli međunarodne sankcije a i ne moraju koristiti novac. Šećer s Kube će dobro doći jucheovskom režimu dok je upitno koliko željeznička oprema može pomoći Kubi. No kako Kim Jong-un planira modernizirati željeznice, nova tehnologija mogla bi biti poželjna Kubancima. Očito je da većina trgovine obuhvaća oružje iako je i trgovina potrošačkim dobrima u uzletu. Švedski vojni trust mozgova SIPRI utvrdio je da većina sjevernokorejskih trgovaca oružjem govori tečnim španjolskim jezikom što pokazuje da je Kuba važno odredište sjevernokorejskog vojnog izvoza. Kubanski trgovci oružjem mogu kupovati nekažnjeno oružje iz DNRK što je velika prednost za obje strane. Npr. trgovina oružjem s Pjongjangom u mnogim zemljama je kažnjivo djelo zbog sankcija. Sjeverni Korejci mogu od Kube kupovati lijekove i medicinsku opremu budući da je zdravstvo na Kubi dosta razvijenije. Uz to, iako Kuba ima 11 milijuna stanovnika a DNRK 26 milijuna, Kubanci posjeduju živahnije gospodarstvo i mogu mnoge proizvode preprodati Sjevernim Korejcima na legalne i manje legalne načine.
Nakon smrti Fidel Castra potkraj 2016., vlada u Pjongjangu proglasila je tri dana žalosti i poslala službenu vladinu delegaciju na pogreb. Kim je posjetio kubansko veleposlanstvo kako bi odao počast starom drugu i prijatelju njegovog djeda i oca. Početkom svibnja 2017. tijekom velikih napetosti između Washingtona i Pjongjanga, Raul Castro je izrazio „svoju punu potporu Korejskoj radničkoj partiji i Korejskom narodu u njihovoj pravednoj borbi, te će uvijek biti zajedno povezani u ujedinjenom antiameričkom frontu“. U studenom te godine sjevernokorejski ministar vanjskih poslova Ri Yong-ho bio je u službenom posjetu Havani, a primio ga je tadašnji kubanski predsjednik Raul Castro i kubanski ministar Bruno Rodriguez. Izvješća o posjetu govorila su o „bratskom susretu“ i „povijesnom prijateljstvu”. Osim sastanaka između kolega iz vlade, dogodili su se i susreti između partijskih dužnosnika. U kolovozu 2018. Choe Ryong-hae, član predsjedništva Politbiroa Radničke partije Koreje, bio je na Kubi kao „posebni izaslanik druga Kim Jong-una“. Novi kubanski predsjednik Diaz-Canel u studenom 2018. posjetio je Sjevernu Koreju, ističući socijalističku solidarnost i protivljenje sankcijama. Za rođendan kubanskom predsjedniku 2021. Kim je preko svog veleposlanika poslao košaru punu cvijeća.
Savezništvo za multipolarni svijet
Havana i Pjongjang ostaju desetljećima saveznici jer su ih ideologija i agresivna američka politika snažno povezale. Nekad su drugovi zajedno tražili svoje mjesto u svjetskom komunističkom pokretu, a danas traže svoje mjesto u multipolarnom svjetskom političkom poretku. I jedni i drugi privrženi su izvrsnim odnosima s Rusijom, Kinom, Iranom kako bi se potkopala američka globalna hegemonija. Treba uzeti u obzir da antiamerikanizam dvije nacije ima itekakvu osnovu budući da su prema američkim zakonima i Kuba i Sjeverna Koreja „države sponzori terorizma“ zbog navodne kontinuirane potpore djelima međunarodnog terorizma. Ova američka etiketa odnosi se još samo na Iran i Siriju. Vrlo jasan pokazatelj bliskih odnosa između Pjongjanga i Havane je vrlo glasna kubanska obrana Sj. Koreje u Ujedinjenim narodima u Vijeću za ljudska prava i Općoj skupštini.
Kuba je vrlo važan i elitni saveznik za Sjevernu Koreju koja nema puno saveznika pošto ima status prognaničke države u međunarodnim odnosima. Iako od komunističkog otoka u Karipskom moru, Sjeverni Korejci ne mogu puno materijalno profitirati, mogu diplomatski i simbolički (moralno). Svaki saveznik „pustinjskom kraljevstvu“ (kako neki analitičari nazivaju Kimov režim) je poželjan i može pokazati da komunistička monarhija nije toliko usamljena. Diljem Trećeg svijeta DNRK ipak ima svoje saveznike poput Zimbabvea, Benina, Madagaskara.
Premda je krajem 2014. došlo do kraja Hladnog rata između Kube i Sjedinjenih Država to nije označilo kraj odličnih odnosa Havane s Pjongjangom. Ne treba zaboraviti da je američki trgovinski embargo protiv Kube i dalje aktivan. Antiimperijalizam je i dalje važna stavka političke agende kubanskih komunista, a Sjeverna Koreja je dugogodišnji partner s kojim su Kubanci preživjeli američku blokadu. Specijalne veze pokazuju odanost dva režima svojoj povijesti i služe kao prepreka nagloj liberalizaciji oba sustava. Kubanski režim pokazuje da otopljavanje odnosa sa SAD-om ne znači odustajanje od tekovina Kubanske revolucije, komunističke ideologije i socijalizma. Odnosi s Pjongjangom su upravo povijesno-ideološka legitimacija koja treba vlastima u Havani. Američke investicije i trgovina s Južnom Korejom mogu donijeti ekonomske koristi Kubi, ali i ugroziti vlast komunističke partije. Zna se dobro kako su sve komunističke partije bile i ostale opsjednute održavanjem vlasti pod svaku cijenu.
Očuvati socijalizam pod svaku cijenu
U ljeto 2021. vidjelo se kako strahovi od unutarnje pobune više od ičega povezuju Havanu i Pjongjang. Dana 11. srpnja te godine izbile su masovne demonstracije u Havani i drugim gradovima diljem Kube, s tisućama Kubanaca koji su zahtijevali da kubanski predsjednik Diaz-Canel odstupi s vlasti. Vladi je trebalo nekoliko dana da uspostavi red dok su se ulični prosvjedi nastavili. To su bile najveće protuvladine demonstracije na Kubi u više od 25 godina. Prosvjede je potaknula nestašica hrane i lijekova te ostali gospodarski problemi koji su rezultat pandemije Covid-19. Uz to, nestašice energije redovita su pojava otkako je Venezuela prekinula isporuku subvencionirane nafte. Pandemija je desetkovala kubansku turističku industriju, glavni oslonac otočnog gospodarstva. Demonstracija sile od strane policije omogućila je vlastima da ponovo uspostavi red u Havani kako bi režim održao masovni skup na kojem se nazočnima obratio umirovljeni Raul Castro kako bi podržao nekarizmatičnog predsjednika Diaz-Canela. U svom govoru, sam predsjednik je priznao propuste, ali je za prosvjede okrivio „kontrarevolucionare“ koje podržava SAD. Za poteškoće u gospodarstvu okrivljene su ekonomske sankcije SAD-a.
Dana 16. srpnja 2021. sjevernokorejsko ministarstvo vanjskih poslova izdalo je izjavu o protuvladinim demonstracijama na Kubi, okrivljujući „zakulisnu manipulaciju outsiderima i uporne poteze blokade protiv Kube kako bi se izbrisao socijalizam i revolucija“. Glasnogovornik je izrazio „punu potporu i solidarnost DNRK svim naporima i mjerama kubanske vlade i naroda za obranu dostojanstva i suvereniteta zemlje i očuvanje zemlje, revolucije i socijalističkih postignuća“. Nekoliko dana kasnije, zamjenik ministra vanjskih poslova Pak Myong Guk, eksplicitno je naveo krivca za kubanske prosvjede: „Želim razjasniti da je glavni krivac i zakulisni manipulator kubanske situacije nitko drugi do Sjedinjenih Država. To je dokazano činjenicom da su se visoki dužnosnici SAD-a angažirali u poticanju i agitiranju protuvladinih prosvjeda ubrzo nakon izbijanja nemira.”
Jednotjedni prosvjedi iz 2021. pokazali su zašto je kubansko-sjevernokorejski savez toliko vitalan. Premda razlike u vladavinama postoje, i kubanski i sjevernokorejski režim u suštini su jednaki: jednopartijski komunistički režimi. Komunističkim drugovima je u interesu surađivati kako bi mogli zajedno pronaći rješenja kako održati vlast nad vlastitim narodima (cenzura, represivne mjere…). Danas u vremenima tehnoloških čuda, teško je održavati diktature, što je izvrsno pokazalo Arapsko proljeće. Jednostranački sustavi malo pomalo odlaze u povijest. Narodi pokazuju da ne žele trpjeti diktature stranaka ni pojedinaca.
Kada bi slobodni višestranački izbori bili održani u Kubi i Sjevernoj Koreji, komunističke partije izgubile bi te izbore i one to vrlo dobro znaju. Zato se oni i preostali komunistički režimi opiru višestranačkim promjenama. Sve komunističke partije u istočnoj Europi su u razdoblju 1989.-1991. izgubile izbore, osim u Srbiji čija je partija ionako odavno odbacila ideale marksizma i postala zagovornik velikosrpskog imperijalizma. Strah od kubanskog i sjevernokorejskog proljeća kod drugova je nesumnjivo velik (treba se samo prisjetiti kako je završio Nicolae Ceausescu) i zato pokušavaju osmisliti nove načine kako zadržati vlast i moć. I to im za sada jako dobro uspijeva.
