M. Šerić: O povlačenju američke vojske iz Afganistana

20 godina prošlo je otkako su Osama bin Laden i Al-Kaida izvršili užasne terorističke napade na Sjedinjene Države 11. rujna 2001. Bio je to događaj koji je nepovratno promijenio SAD, svijet i Bliski istok. Predsjednik George W. Bush najavio je da će SAD napasti Afganistan kao prvi čin u globalnom ratu protiv terorizma. To je učinjeno iste jeseni – talibanski režim je brzo poražen, međutim, angažman SAD-a u Afganistanu prometnuo se u najduži rat u američkoj povijesti kojem se kraj nije nazirao. Dva desetljeća poslije, u ljeto ove godine Amerika se povukla iz Afganistana a na vlast su došli ponovo talibani. To je rasplet koji neki smatraju velikim američkim porazom i kraj SAD-a kao supersile, iako pomnije proučavanje upućuje na drukčije zaključke.

Premda neki analitičari smatraju povlačenje američkih trupa ishitrenom i nesuvislom odlukom, američka vojska je bila u fazi povlačenja još od prosinca 2009. Tadašnji je predsjednik Barack Obama istodobno najavio porast od nekoliko desetaka tisuća američkih vojnika i njihov odlazak do 2014. Ipak, kompliciranje situacije na Bliskom istoku koje je krenulo Arapskim proljećem odgodilo je te planove za nekoliko godina. Konačno američko povlačenje iz Afganistana započelo je potpisivanjem sporazuma iz Dohe između Trumpove administracije i talibana u veljači 2020. Sporazum iz Dohe postavio je temelj za konačno povlačenje i tada relativno malobrojnih američkih snaga. Sporazum je podrazumijevao povlačenje vojnih snaga, diplomatskog i drugog osoblja do 1. svibnja 2021.  To je vremenski okvir koji je Bidenova administracija produžila do kraja ljeta.

U zamjenu za povlačenje, talibani su pristali prestati s napadima na Amerikance, prekinuli su napade s masovnim žrtvama na sunarodnjake u gradovima i uvelike spriječili Al-Kaidu i druge terorističke skupine da nađu utočište u zemlji. Međutim, u periodu kad je američka vojska krenula u završnu fazu povlačenja, talibani su harali cijelom zemljom, preuzimajući okruge i pokrajine brzinom koja je zapanjila NATO dužnosnike. Talibani su se pokazali prekaljenim borcima. Nakon godina borbe s najnaprednijom vojskom na svijetu, teritorij pod kontrolom talibana širio se zauzimanjem udaljenijih uporišta afganistanske vlade, ruralnih područja te prometnica. Do početka 2021. talibani su se pozicionirali u blizini nekoliko ključnih gradova, dok je nova Bidenova administracija vagala hoće li poštivati sporazum o odlasku koji je sklopljen za vrijeme Trumpa.

U vrijeme kada su predsjednik Joe Biden i NATO u travnju objavili povlačenje američkih i koalicijskih snaga do 11. rujna, talibani su već zauzimali okrug za okrugom. Afganistanske sigurnosne snage masovno su se predavale. Ubrzo su i glavni gradovi provincija bili pod opsadom, unatoč američkoj zračnoj potpori i afganistanskoj vojsci koja je imala gotovo 300.000 vojnika. Prema američkim izvorima, u kolovozu pred slom, afganistanske sigurnosne snage brojale su tek oko 50 tisuća časnika. Preostale nacionalne sigurnosne snage vlade u Kabulu, bedem protiv za talibana, urušile su se za nekoliko dana. Vojnici demokratske vlade ili su se predavali ili ginuli za ciljeve u koje nisu vjerovali ni oni niti njihovi vođe. Upravo su visoki vladini dužnosnici, uključujući predsjednika Ashrafa Ghanija, pobjegli iz zemlje.

Za razliku od Sovjeta koji su poraženi prije njih, naslijeđe Amerikanaca nije bio krajolik prepun uništenih tenkova i transportera. Umjesto toga, američko naslijeđe je izvrsno naoružani Afganistan pod vodstvom talibana. Svo američko oružje i vojna oprema u vrijednosti od 83 milijarde USD (uključujući obuku pripadnika bivše vlade), u ljeto 2021. pripalo je pobjedničkim talibanima. Najproblematičniji dio američkog povlačenja bio je kaos na kabulskom aerodromu i očajnički pokušaji Afganistanaca da se evakuiraju zbog straha od odmazde novih islamističkih vlasti. To je nalikovalo na američko povlačenje iz Sajgona 1975. Činjenica jest da je rat u Afganistanu drugi rat kojeg su Sjedinjene Države kao država izgubile. Prvi je bio Vijetnam. Međutim, tu razlike prestaju. Za razliku od Vijetnama koji je bio veliki strateški neuspjeh, Afganistan predstavlja za SAD veliki strateški uspjeh.

Američki policymakeri su ispravno procijenili da je održavanje američkih trupa u Afganistanu postalo enormno skupa i uzaludna investicija koja je izgubila sposobnost jačanja političke i vojne osnovice demokratske vlade u Kabulu. Tj. temeljna hipoteza na kojoj počiva odluka o povlačenju je shvaćanje da stalna vojna nazočnost SAD-a ne bi ojačala afganistansku vladu i da je bolje se vojni, financijski i diplomatski resursi Amerike troše na drugim kriznim žarištima kao što je Indo-pacifička regija.




Glavni strateški cilj zbog kojeg je SAD uopće završio u Afganistanu je ostvaren – prijetnja terorizma za SAD i njegove NATO saveznike uvelike je reducirana. Predsjednik Biden je ovog ljeta objasnio kako je SAD izvršio invaziju na Afganistan ne zato što su njime vladali talibani nego zato što su napadi od 11. rujna vukli korijene iz Afganistana. Izjavio je kako „Amerika nije otišla u Afganistan da bi izgradila naciju“. Strateški ciljevi u Afganistanu bili su razbijanje Al-Kaide i hvatanje ili ubijanje Osame bin Ladena. Taj cilj je ostvaren još 2011. kad je „slavni“ terorist likvidiran. U periodu neposredno poslije 11. rujna malo je ljudi mislilo da će to biti jedini napad stranih islamističkih terorista na američkom tlu, ali uistinu je bio. To postignuće se ne može odvojiti od odluke da SAD intervenira i ostane dugoročno u Afganistanu. Trenutni kapaciteti Al-Kaide nisu ni sjenka stare moći. Al-Kaida više nema sposobnost napasti američke građane na tlu SAD-a. Ogranak Islamske države, ISIL-Khorasan koji uz Irak, Pakistan i Turkmenistan djeluje u Afganistanu, nastavlja sa svojim terorističkim akcijama ali se talibani protiv njih marljivo bore.

Amerikanci su točno procijenili kako je prijetnja terorizma iz Afganistana danas zapravo manja nego iz Afrike i Bliskog istoka. Npr. u Somaliji i u manjoj mjeri u Jemenu, moć Al-Shababa stalno raste i skupina zadržava snažnu odanost Al-Kaidi. Također u Somaliji ISIL zadržava borbenu spremnost iako u dosta manjoj mjeri. Različite podružnice Al-Kaide i ISIL-a aktivno djeluju u Maliju i drugim dijelovima Sahela i sjeverne Afrike. Eventualno uključivanje talibana u savez s Islamskom državom i srodnim grupama u međunarodnim terorističkim aktivnostima, Washington može spriječiti putem diplomacije, uvjetovanja davanja humanitarne pomoći, uvođenjem sankcija, a u krajnjem slučaju i raketiranjem s mora ili iz zraka.





Premda zvuči bizarno, talibanski režim je za SAD i saveznike manje zlo od bivše legalne vlade po pitanju gospodarskog kriminala. Bivši režim je bio duboko korumpiran i upleten u međunarodni kriminal. I talibani su također upleteni u aktivnosti sive ekonomije poput krijumčarenja droge, ilegalnog rudarenja, pranja novca, međutim smatraju se manje korumpiranim, iako brutalnim, od moćnika povezanih s  bivšom vladom. Američki gospodarski interesi su osigurani pod novom vladom.

Kraj američke intervencije u Afganistanu donosi znatno smanjenje političkih tenzija u ionako žestoko podijeljenoj Americi na liberale i konzervativce. Rat bez konca bio je sredstvo kojeg su (zlo)rabile radikalne desničarske i ljevičarske skupine u SAD-u što je predstavljalo prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Primjeri prijetnji su sukobi između bijelih supremacista i Antifa grupa, dok je kulminacija radikalizacije napad na Capitol Hill od 6. siječnja ove godine. Reducirajući američke vojne angažmane u inozemstvu, vlasti poduzimaju važan korak u smirivanju situacije kod kuće. Dobro je za duševni mir nacije što više neće dolaziti vojni zrakoplovi s mrtvim američkim vojnicima. To je simbolički vrlo važno za politički ostrašćenu naciju. U Afganistanu je poginuo 2.401 američki časnik, a 20.752 vojnika je ranjeno.

Vrlo mudar aspekt američke vlade kod donošenja odluke o povlačenju bio je motiv da se prestane tretirati američku afganistansku politiku odvojeno od drugih geopolitičkih pitanja i strateških prioriteta. Ukratko, na geopolitičkom i geoekonomskom planu postoje i važnija mjesta na kugli zemaljskoj od Afganistana. Trenutno su američki strateški prioriteti, odnosno najveće prijetnje u geopolitičkom smislu: Kina, Rusija, Sjeverna Koreja, Iran i iznad svih koronavirus. Kina prijeti svjetskoj sigurnosti kroz agresivnu politiku prema Tajvanu(priprema moguću invaziju), njeguje problematičan odnos prema susjedima u Južnom i Istočnom kineskom moru, a trgovinski rat je u punom zamahu. Rusija je vrlo asertivna u odnosu prema Ukrajini ali i na područjima Srednje Azije. Sjeverna Koreja nastavlja razvijati svoje balističke i nuklearne programe. Iran nastavlja voditi proxy ratove u susjednim zemljama i nadalje razvija svoj nuklearni program. Pandemija koronavirusa je neviđen problem za cijeli svijet. U samoj Americi broj preminulih od posljedica zaraze Covidom-19 prešao 800.000 osoba što je više preminulih nego u Američkom građanskom ratu.

Amerikanci će povlačenjem iz Afganistana uvelike financijski profitirati jer će smanjiti ogromne troškove. Rat u Afganistanu američke porezne obveznike je koštao 2,3 bilijuna dolara što ne uključuje troškove zračnog mosta iz Kabula ovog ljeta zahvaljujući kojem je evakuirano više od 123 tisuća Afganistanaca. Neki troškovi rata kao što je stalna medicinska skrb za veterane, nastavit će se i dalje. Međutim, ogromne uštede bit će stvorene i s tim novcem moći će se npr. financirati postrojbe za posebne namjene i drugi važni projekti koji daju rezultate.




Sada nakon povlačenja, SAD može krenuti prema normalizaciji odnosa s iznimno važnim akterom u regiji, Pakistanom. U najmanju ruku, povlačenje američkih snaga iz Afganistana oslobodit će Sjedinjene Države ovisnosti o kopnenim i zračnim transportnim rutama preko Pakistana do Afganistana. Ta ovisnost o slobodnom prolazu po svaku cijenu preko pakistanskog teritorija stavila je mnoge važne američke i savezničke interese u Pakistanu u drugi plan. Prvenstveno, to je zabrinutost za taktičko nuklearno oružje, civilno-vojne odnose i demokraciju te ljudska prava. Interes međunarodne zajednice je da Pakistan bude odgovorna nuklearna sila koja neće dopustiti da oružja za masovno uništenja dođu u ruke islamističkih ekstremista. Također, važno je da Pakistan postane pravno i sigurnosno uređena država kako bi su uspostavio demokratski sustav koji će respektirati prava nacionalnih i vjerskih manjina u dominantno muslimanskoj državi. Interes europskih NATO partnera je zaustaviti tokove migranata iz Pakistana u Europu. U svim tim procesima američka politika može imati iznimno pozitivnu ulogu.

Afganistan zbog svojeg položaja spojnice između Bliskog i Dalekog istoka ima ogromnu geopolitičku važnost čiji je teret sada prebačen na Ruse i Kineze. U brojnim geopolitičkim teorijama kao što su Mackinderova Heartland teorija ili teorija Velike ploče Brzezinskog navodi se da tko kontrolira Euroaziju, u kojem je na središnjem mjestu Afganistan, kontrolira svijet. Amerikanci su upravo i zauzeli Afganistan kako bi kontrolirali putove između Azije, Afrike i Europe i kako bi bili nadmoćni Rusiji u njenom dvorištu. Američko povlačenje nije poraz nego pobjeda zato što krizno žarište što Afganistan definitivno jest postaje predmet velike odgovornosti Kine i Rusije i ono može imati opasan utjecaj na te dvije zemlje. Obje vlade požurile su se priznati novu talibansku vlast i uspostaviti prijateljske odnose.

Za razliku od Amerike i NATO partnera, Afganistan iako u ruševinama, može napraviti veliku štetu Kini i Rusiji ako odnosi budu loši. Afganistan zauzima središnje mjesto u kineskom projektu Novog puta svile. Ako odnosi Kabula i Pekinga budu loši to će biti velik udar na kineske trgovinske transportne rute kroz. Premda nacionalno orijentirani za razliku od vehabija i mudžahedina, ako odnosi s  Rusijom i Kinom budu neprijateljski, talibani mogu pomoći radikalnim sunitskim borcima za izvode antidržavne terorističke i druge subverzivne aktivnosti u regijama kao što su Xinjiang, Čečenija, Dagestan. Također, treba spomenuti i Iran koji će zbog svoje dugačke granice s Afganistanom morati uspostaviti modus vivendi usprkos sunitsko-šijitskom sukobu.

Uz to, nesumnjivo je kako su Amerikanci osigurali svoje interese u novom režimu. Talibani ne bi došli na vlast bez određene potpore vlade SAD-a. To se pokazalo u periodu zadnjih nekoliko mjeseci budući da nema nikakvih sukoba između talibanske vlade i Bidenove administracije što i sami talibani ponosno priznaju. Suma summarum, premda su u Afganistanu Sjedinjene Države tehnički doživjele vojni poraz u praksi su ostvarile veliku (geo)političku, diplomatsku, sigurnosnu i gospodarsku pobjedu, a ogromne probleme prebacile na teret Rusa, Kineza i Iranaca.

 

 

 

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like