Matija Šerić
Najbolji način obrane protiv piratskih napada je oružana pratnja na brodovima iliti privatne pomorske sigurnosne kompanije PMSC, što se u praksi već odavno znalo ali se nije željelo priznati
Piratstvo na moru aktivnost je stara tisućama godina koliko i pomorski promet. Ova aktivnost je toliko nazočna da je postala prihvaćena kao dio tradicije mnogih naroda. Iako se očekivalo kako će u moderno doba pirati, (narodskim rječnikom gusari) nestati, zbog siromaštva i beznađa diljem svijeta piratske aktivnosti na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće nisu iskorijenjene već su intenzivirane. Pirati su najaktivniji u zonama najjačeg intenziteta pomorskog prometa koje su često i zone najveće bijede i siromaštva u blizini obala Afrike i Azije. S obzirom da se pomorskim putem vrši više od 80% međunarodne trgovinske razmjene pirati koji ugrožavaju pomorski promet veliki su ne samo prometni već i gospodarski problem. Ugrožavaju se brodovi, teret, posade, putnici, trgovina i nacionalna gospodarstva.
Pojam pomorskog piratstva
Pomorsko piratstvo predstavlja jedan od najjasnijih oblika kršenja međunarodnog prava. Međunarodno pravo razlikuje apsolutno i relativno piratstvo. Apsolutno piratstvo predstavlja nezakonitu pljačku ili nasilje na otvorenom moru ili na moru koje ne pripada ni jednoj državi. Relativno piratstvo je nezakonita pljačka ili nasilje koje se dogodi na prostorima teritorijalnog mora ili unutarnjim morskim vodama neke države. Konvencija Ujedinjenih naroda o pravu mora (UNCLOS) iz 1982. godine u svojim člancima 101. i 103. definirala je piratstvo: „protupravno nasilje, pljačka ili zadržavanje koje nije odobrila niti jedna država, a počinjeni su u osobne svrhe ili privatnu korist. Nasilje, zadržavanje ili pljačku mora počiniti neki privatni brod ili zrakoplov, protiv nekog drugog broda ili zrakoplova, osoba ili dobara na njima, a počinjeni su na otvorenom moru ili na drugom mjestu koje ne potpada pod jurisdikciju niti jedne države.“
Iako u javnosti ne postoji jasna distinkcija između pojmova pirat i gusar, ona u međunarodnom pravu jasno postoji. Gusarstvo je aktivnost nasilja i napada na moru po nalogu neke države. Gusarske akcije planirane su i provedene sukladno odlukama političkog vrha neke države. Povijesno gledano, gusari bi oružano napadali druge brodove a osvojeni plijen bi se dijelio između njih i njihovog nalogodavca, države. Pirati rade u vlastitom interesu dok gusari to rade za ponajviše po nalogu države. Pariška pomorska deklaracija iz 1856. ukinula je gusarstvo dok piratstvo nije ukinuto, štoviše posljednjih godina i desetljeća sve je živahnije
Zakonski okvir za borbu protiv pomorskog piratstva
Pomorskom piratstvu treba se odlučno suprotstaviti ali najčešći problem je pravne prirode: reakcija na piratske aktivnosti uvelike ovisi o tome tko ima jurisdikciju. Kad se piratski napadi odvijaju u međunarodnim vodama lakše je na njih odgovoriti, međutim, problem je što se često napadi događaju u teritorijalnim vodama neke države kao što su Somalija ili Malezija. Tada su strani ratni brodovi ograničeni u svome djelovanju jer krše teritorijalni suverenitet neke države. Zbog posebno snažne piratske aktivnosti u morskim vodama Somalije, Vijeće sigurnosti UN-a donijelo je od 2008. godine do danas cijeli niz rezolucija (npr. rezolucije broj 1816, 1838, 1846, 1851) u kojima se otvoreno poziva da one države koje to mogu učiniti, podrže borbu protiv pirata. Uvelike su dali svoj udio borbi protiv somalijskih pirata Ured UN-a za drogu i kriminal (UNDOC) sa zadaćama uhićenja i zatvaranja pirata kao i osiguranja poštenog suđenja. Također, velik obol borbi protiv somalijskih pirata dali su i UN-ov politički ured za Somaliju (UNPOS) i Kontaktna skupina za obale Somalije (CPGS).Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća u borbi protiv pirata najviše se istaknula Međunarodna pomorska organizacija (IMO).Kako bi se konačno krenulo odlučno suzbijati piratske operacije oko roga Afrike, IMO je proglasila 2011. godinom zajedničke borbe protiv pomorskog piratstva.
Zone djelovanja pirata
Piratstvo je doživjelo nagli uspon na prijelazu u 21. stoljeće upravo u doba najvećeg tehnološkog napretka. Iako bi se na prvi pogled činilo da će tehnološki i znanstveni napredak smanjiti moć pirata, oni su se razmahali. Problem pomorskog piratstva postoji gotovo na svim svjetskim morima ali on nije svugdje jednako nazočan. Napadi su najučestaliji u područjima intenzivnog pomorskog robnog prometa. Međunarodnu trgovinu piratske akcije negdje više a negdje manje ometaju. Motivi piratskog napada mogu biti višestruki i različiti a najviše prevladavaju pljačkaši interesi iako ne treba zanemariti političke i crnotržišne motive.
U suvremeno doba, pomorski stručnjaci najjače zone djelovanja pirata nazivaju vrućim točkama (eng. „hot spots“):
1) Sjeverozapadna Afrika, Gvinejski Zaljev i delta rijeke Niger; 2) Crveno more, Somalija, rog Afrike, Adenski zaljev, Indijski ocean; 3) Indijski potkontinent i jugoistočna Azija (Indonezija, Bangladeš, Malezija, Malajski prolaz, Južno kinesko more, Singapurski tjesnac); 4) Južna i Srednja Amerika, Karibi; 5) Obala Meksičkog zaljeva.
Piratske skupine osobito su agresivne u morima zapadno i istočno od Afrike. U svim pohodima često ne biraju sredstva i lokaciju pa se brodovi napadaju u lukama kao i na otvorenom moru. Trgovački brodovi poput brodova koji prevoze kontejnere, naftu i plin su posebno osigurani za slučajeve otimanja. Osigurateljske naknade su velike posebno ako se radi o vrlo opasnim zonama i većoj vrijednosti tereta. Što je vrjedniji teret to su i police osiguranja veće. Premda se misli da pirati imaju podršku svojih država (posebice afričkih) to u velikoj većini slučajeva nije tako. Države ne toleriraju postojanje piratskih baza na njihovoj obali ali zbog premalog broja snaga sigurnosti i ogromne duljine obale kao što je to slučaj u npr. Somaliji, Maleziji i Nigeriji, pirati mogu sakriti brodove u izoliranim područjima poput uvala i lučica.
Zbog svoje okrutnosti i medijske eksponiranosti somalijski pirati su svakako najpoznatija piratska skupina. Njihovo djelovanje je posebno po tome što plove po izrazito velikom prostoru koji seže do obala Kenije, Tanzanije, Sejšela, Mozambika, Madagaskara, Indijskog oceana, Arapskog mora i čak do zapadne obale Indije i Maldiva. Piratske akcije u Indijskom oceanu događaju se na udaljenosti od oko 2.700 km od obale i na morskoj površini od 2,6 milijuna kvadratnih kilometara zapadno i južno od obala Indije. Piratska taktika počiva na nastojanjima da budu što dalje od obale kako bi uspjeli izbjeći angažman ratnih mornarica.
Zona od obale roga Afrike do obala Indije je zona visokog rizika. Tu su nazočne vojnopomorske snage od 25 država. Međutim, čak ni to nije dovoljno jamstvo sigurne plovidbe jer koalicijske snage nemaju dovoljno plovila da mogu pokriti sva rizična područja. Rast piratskih napada zabilježen je između 2000. i 2004. godine. Dogodilo se između 300 i 350 incidenata godišnje. 2005. i 2006. dogodio se mali pad da bi od 2007. do 2011. zabilježen znatan porast. Od 2012. do 2017. zabilježen je stabilan lagani pad a brojke su ostale na toj razini posljednjih godina.
Nasilni piratski napadi povećali su se na dvije lokacije: 1) u Celebeskom i Suluskom moru (zapadni dio Tihog oceana) između Filipina i Malezije; 2. u Gvinejskom zaljevu u Atlantskom oceanu zapadno od obala Afrike. Na obje lokacije broj napada se više nego udvostručio što je izravno vezano s političkim nestabilnostima, tj. pobunama na kopnu. Dogodilo se značajno opadanje piratske aktivnosti u Somaliji koja je prije nekoliko godina bila u središtu pozornosti. Danas su najopasnija područja s najviše piratske aktivnosti Adenski zaljev, Malajski i Singapurski prolaz kojima prolaze najznačajnije svjetske pomorske rute. To nije čudno pošto se trećina svjetskih robnih pomorskih tokova odvija tim vodama. Godišnje kroz Adenski zaljev prođe 20-ak tisuća komercijalnih brodova. Kroz Adenski zaljev, Singapurski i Malajski prolaz prolazi većina robnih tokova između Europe i Kine i skoro sva sirova nafta i prirodni plin između Perzijskog zaljeva i Kine, Japana i Južne Koreje.
Karakteristike piratskih napada
Karakteristike piratskih napada najčešće se razlikuju prema lokaciji. Obilježje somalijskih pirata je da napadaju sve dalje od obala Somalije koje su pod posebnim nadzorom međunarodnih redarstvenih snaga. Cilj njihovog napada je opljačkati brod, uzeti putnike i/ili posadu za taoce ili oteti brod. U slučajevima otmice ljudi ili broda traže se visoke otkupnine. Napadi su najučestaliji na čvorištima plovidbenih pravaca od Sueskog kanala, Adenskog zaljeva i Crvenog mora. Pomorske rute su poznate i brodovi su laka meta za napadače. Somalijski ribari imaju logističke baze na obali Somalije. Negdje je lokalno pučanstvo prisiljeno podržati pirate a negdje ih dobrovoljno pomaže i dijeli poslije dijeli plijen.
Pirati koriste male brze brodice od drva ili stakloplastike koji se na engleskom nazivaju „skiffs“. Takvi brzi čamci tijekom dana vrše napade na brodove s manjim brzinama do 18 čv i niskim nadvođem manjim od 8 m. Riječ je o tankerima, tegljačima, jahtama i sl. Napadi se odvijaju iz dva ili tri smjera i pri napadu se koriste veći brodovi tzv. „whalersi“. Zone u kojima djeluju pirati u Indijskom oceanu prepune su ribarskih brodova i piratske posade mogu se pretvarati da su ribarski brod sve do nailaska mete. Kod napada pirati koriste lako pješačko naoružanje, uključujući kalašnjikove i ručne bacače granata kako bi natjerali zapovjednika broda na zaustavljanje što im olakšava ukrcaj na brod. Glavni cilj pirata je zapovjedni most.
Napadi se odvijaju tijekom dana i to većinom u rano jutro. Noćni napadi se odvijaju jedino po mjesečini. Vremenski uvjeti igraju važnu ulogu i kad su jači vjetrovi i veći valovi pirati neće napadati, tj. preferirat će lijepo vrijeme i dobru vidljivost. S druge strane piratski napadi u zoni delte Nigera, Sjeverozapadne Afrike i Gvinejskog zaljeva uvjerljivo se događaju izvan teritorijalnih voda. Mete su usidreni tankeri. Cilj je zauzeti brod a posadu uzeti za taoce dok se odvija prekrcaj dijela nafte na manji tanker u vlasništvu pirata koji je privezan uz bok zauzetog broda. Proces prekrcaja nafte traje od par do deset dana (eng. „ship to ship transfer operation“). Tada dolazi do oslobađanja posade ili se ona i dalje zadržava kao talac na zauzetom tankeru koji sada kreće u bijeg. No, ako je u pitanju napad na opskrbni brod u tom slučaju ga se nastoji što temeljitije opljačkati i pirati nakon toga bježe bez uzimanja taoca.
Metode zaštite brodova
Četiri glavne vrste zaštite broda od pirata su: 1) vojnopomorske operacije i pratnja koridorom, 2) konstrukcijske preinake i fizičke barijere, 3) navigacijsko-organizacijski aspekti, 4) oružana pratnja na brodovima – privatne pomorske sigurnosne kompanije. Kako bi se pružila zaštita brodovima koji su prevozili humanitarnu pomoć u sklopu programa UN-a, krenule su vojnopomorske operacije. Uspostavljen je sigurnosni koridor kroz područje Adenskog zaljeva u kojem su nazočni ratni brodovi Kanade, Velike Britanije, Danske, Njemačke, Francuske. Slične operacije pod okriljem Europske unije i NATO saveza su uspostavljene u vodama Somalije i roga Afrike. Glavni cilj je zaštititi slobodno kretanje mnogobrojnih trgovačkih brodova koji prolaze 24 sata dnevno a isto toliko djeluju i vojne patrole.
Konstrukcijske preinake i fizičke barijere su jedna od vrlo često upotrebljavanih metoda. Takve prepreke nazivaju se pasivnim mjerama. U njih spadaju: bodljikava žica, vodeni topovi, prepreke na stubištu, rešetke na prozorskim oknima, uređaji za dalekosežni zvuk i sl. Budući da pirati često napadaju zapovjedni most, jedno od rješenja je zatvaranje zapovjednog mosta neprobojnim staklom. Na mostu se nalazi pripremljena oprema za slučaj napada kao što su zaštitne kacige i prsluci. Na krilima mosta znaju se postavljati i vreće pijeska kao sredstvo zaštite. Navigacijsko-organizacijske aspekte zaštite propisuju Smjernice najbolje prakse za zaštitu od pirata od IMO-a. One preporučuju standardne procedure kako izbjeći i odbiti piratske napade. Namijenjene su za pomorce, brodarske kompanije i države. Važan je brodski plan sigurnosne zaštite kojeg se zapovjednik broda mora pridržavati. Plan propisuje mnoge detalje od kojih su neki: postavljanje dvostruke straže kod prolaska visokorizičnim područjima, nadzor brodske strojarnice od 24 sata, sva svjetla moraju biti ugašena pod prolaska rizičnom zonom i sl.
Privatne pomorske sigurnosne kompanije (PMSC)
Međunarodna pomorska organizacija 2011. godine u svojim Smjernicama najbolje prakse za zaštitu od pirata javno je obznanila ono što se u praksi znalo već i ranije ali se odbijalo priznati: najbolji način obrane protiv piratskih napada je oružana pratnja na brodovima iliti privatne pomorske sigurnosne kompanije PMSC (eng. „Private Maritime Security Companies“). Od te godine počeo je njihov dodatan uspon. Riječ je o pomorskoj inačici privatnih vojnih kompanija PMC (eng. „Private Military Companies“) iliti popularno kazano, radi se o privatnim vojskama. Sigurnosno osoblje koje je angažirano za zaštitu brodova formalno se naziva Privatno ugovoreno naoružano sigurnosno osoblje PCASP (eng. „Privately Contracted Armed Security Personnel“).
PMSC kompanije karakterizira dobro ustrojena organizacijska struktura i kvalitetna usluga. Menadžment kompanija rješava složene logističke izazove uz primjenu načela „just in time“ – točno na vrijeme. Logistički menadžment mora osigurati da se naoružano sigurnosno osoblje ukrca na brod u točno određenom trenutku na točnoj lokaciji, i također mora osigurati da se osoblje iskrca onda kada je to potrebno. Uz brigu za osoblje potrebno je osigurati transport i skladištenje naoružanja i vojne opreme između brodova klijenata i skladišnih postrojenja u neprijateljskom okruženju u zabačenim dijelovima Afrike i Azije. Neke od najpoznatijih privatnih kompanija za borbu protiv pirata su Hart Maritime, Seagull Maritime Security, MUSC, Hudson Analytix, Solace Global, Securewest International, Neptune Maritime Security i dr.
Za razliku od klasičnih privatnih vojnih kompanija na kopnu, uspješno djelovanje sigurnosnih organizacija na moru ovisi ne samo o taktičkoj stručnosti, vještinama, uvježbanosti i spremnosti sigurnosnih čuvara već ponajviše o logističkom djelovanju kompanije koje mora biti točno, održivo i isplativo. Osnovni zadatak logistike PMSC-a je pozicionirati sigurnosne timove i oružje u ključnim lukama u zonama visokih rizika kao što su Crveno more, Adenski zaljev i obale Indijskog oceana. Svrha pozicioniranja je omogućiti da se oružani timovi skupa s naoružanjem i opremom mogu brzo i jednostavno ukrcati na brodove klijenata. Naoružani timovi ostaju na brodu za vrijeme plovidbe kroz zone visokog rizika te se iskrcavaju kada brodovi napuste takve zone. Potom, nakon što su iskrcani u nekoj luci čekaju da naiđe brod koji plovi u suprotnom smjeru da se mogu vratiti u luku iz koje su stigli. Ako je udaljenost veća sigurnosni timovi mogu se vratiti zračnim letom. U praksi to izgleda tako da se naoružani timovi ukrcaju na brod u Sueskom kanalu ili egipatskoj luci Safagi te se nakon obavljene misije iskrcaju u luci Galle u Šri Lanci. Zatim sigurnosni timovi čekaju brod za povratak u suprotnom smjeru ili bivaju vraćeni zračnom linijom, obično čarter letom.
Posljednjih nekoliko godina vidljiv je novi trend logističkog djelovanja privatnih sigurnosnih kompanija budući da pojedine države zabranjuju dolazne i odlazne letove sigurnosnog osoblja s vatrenim oružjem i streljivom, a neke države zahtijevaju od sigurnosnih timova da streljivo ostave u skladištima na obali za vrijeme boravka u luci. Kao posljedica tih prepreka, regionalnih nestabilnosti i velikih troškova na relaciji obala – otvoreno more, kompanije se sve više odlučuju za alternativnu opciju: držanje osoblja i opreme na otvorenom moru. Kompanije sve više upotrebljavaju „plutajuće oružarnice“, riječ je o vlastitim brodovima ili brodovima drugih kompanija koji su prenamijenjeni za smještaj osoblja, oružja i opreme i koji plove u međunarodnim vodama. Na ovaj način kompanije mogu svojim klijentima pružiti učinkovitiju uslugu jer izbjegavaju da njihovo osoblje i imovina budu predmet jurisdikcije obalnih država.
Zaključak
Svako vrijeme nosi nešto svoje pa je tako prijelaz iz 20. u 21. stoljeće donio divovske tehnološke promjene u vidu informatičke revolucije. Napredna tehnologija promijenila je svijet pa su mnogi poslovi i pojave nestali. Mnogi analitičari su predviđali da će novo doba rezultirati izumiranjem piratstva na moru, međutim bili su u krivu. Pomorstvo piratstvo ne samo što nije nestalo nego se i intenziviralo u prva dva desetljeća novog milenija. Štoviše, nove tehnologije pomogle su piratima da se prilagode vremenu i osuvremene svoje napade.
Usprkos nedostacima, privatne kompanije predstavljaju učinkovito sredstvo borbe protiv pirata koje preporučuju IMO i osiguravateljska društva, brodovlasnici, vlasnici tereta i dio država.
Ne treba posebno isticati kako je borba protiv pirata za privatne pomorske sigurnosne kompanije unosan posao u kojem se vrte velike svote novca i profita. Prema određenim procjenama, cijena angažmana jednog tročlanog privatnog sigurnosnog tima košta između 20 i 25 tisuća USD za mjesec dana. Na visoke cijene utječe rizik i vrijednost posla, što je veći rizik i što je vrjedniji teret koji se prevozi, to je bolje plaćanje. Brodari imaju i svoju značajnu financijsku korist jer angažiranjem privatnog sigurnosnog osoblja skraćuju plovidbenu rutu jer ne moraju izbjegavati opasna područja i prije stižu u luku iskrcaja, ali i prije isplovljavaju pa brod postaje ranije spreman za nove zadatke. Ne treba zaboraviti koliki bi tek bili troškovi za brodara ako bi brod ili teret bili oteti i uništeni. Sama cijena ljudskih života je neprocjenjiva.
