M. Šerić: Politika zaštite okoliša EU: Najnaprednija zelena politika na planetu

Danas Europska unija ima vrlo razvijenu i sofisticiranu politiku zaštite okoliša. Zakonodavni sustav u području zaštite okoliša jedan je od najsloženijih i najrazgranatijih u cijeloj EU jer se trenutno sastoji od više od 300 pravnih dokumenata. Međutim, nije uvijek bilo tako i politika zaštite okoliša ima svoj dug i dinamičan razvoj.

Nastanak i razvoj politike zaštite okoliša EU

Sve je počelo još 1957. godine kada je potpisan govor o osnivanju Europske ekonomske zajednice (EEZ) iliti Rimski ugovor. U njemu je naglašena važnost unapređenja uvjeta rada i života unutar zajednice. Slobodan protok ljudi i dobara unutar EEZ zahtijevao je stvaranje zajedničkih standarda zaštite potrošača koji su se direktno ticali uporabe kemikalija, štetnih ispušnih plinova i zagađenja okoliša. Snažan industrijski rast tijekom 1960-ih ukazivao je na važnost uvođenja mjera koje će pomoći okolišu. Razvoj politike zaštite okoliša u EU je bio iznimno dugotrajan proces nadogradnje i ekspanzije u smislu institucionalizacije, značaja i ovlasti. Komponiran je od tri faze. Prva faza započinje 1972. godine kada se stvara institucionalni temelj za razvoj politike okoliša. Te godine je održana konferencija UN-a u Stockholmu koja se isključivo bavila zaštitom okoliša i imala je veliki utjecaj na EU. Ona je bila povod za usvajanje Prvog akcijskog programa zaštite okoliša EEZ od 1973. do 1976. To je bila prva srednjoročna strategija koja je naglasila kako su „ekonomski razvoj, prosperitet i zaštita okoliša međusobno ovisni“ što je bio zaokret EEZ prema održivom razvoju. Nastojalo se odrediti procedure za integraciju politike zaštite okoliša u druge razvojne politike. Usvojeno je načelo prema kojem onečišćivač nadoknađuje troškove zaštite okoliša.

Naftni šokovi tijekom 1970-ih su usporili razvoj zaštite okoliša i u središte napora EEZ stavili gospodarski razvoj. Tako do sredine 1980-ih okoliš se nije izričito spominjao u dokumentima što se krenulo mijenjati u drugoj polovici 1980-ih. Države članice koje su bile osviještene o važnosti zaštite okoliša poput Danske, Nizozemske i Njemačke nametnule su „zelene trendove“. Druga faza razvoja politike zaštite okoliša EU krenula je 1987. izglasavanjem Jedinstvenoga europskog akta koji je ojačao zakonodavstvo u polju razvoja okoliša. To je akt koji predstavlja prvu pravnu osnovu za politiku zaštite okoliša s ciljem očuvanja ne samo okoliša nego i zdravlja ljudi i racionalne uporabe prirodnih resursa. Jedinstveni europski akt je korigirao osnivački Rimski ugovor iz 1957. i uveo članke prema kojima je EEZ ovlaštena za „očuvanje, zaštitu i poboljšanje kvalitete okoliša radi doprinosa ljudskom zdravlju i racionalnog korištenja prirodnih resursa.“ Treća faza zaštite okoliša započinje Ugovorom iz Maastrichta iz 1992. godine. To je ugovor o Europskoj uniji kojim se ona uspostavlja u obliku u kojem postoji i danas. Usvajanjem ovog ugovora, okoliš postaje službeni dio politike EU. U Ugovoru o EU zaštita okoliša jedan od top ciljeva. Ugovorom je utvrđena suradnja u zaštiti okoliša između Europske unije i trećih država i međunarodnih organizacija.

Ugovorom iz Amsterdama iz 1997. usvojena je obveza prema kojoj politika zaštite okoliša mora biti integralni dio svake sektorske politike EU u cilju promoviranja i potpore održivom razvoju. Zaštita okoliša je najvažnija komponenta održivog razvoja. Zato su održivi razvoj i zaštita okoliša, narodski kazano, vezani pupčanom vrpcom. Amsterdamski ugovor podcrtava stremljenje EU prema ostvarenju visoke razine zaštite okoliša. Lisabonski ugovor iz 2009. je u politici zaštite okoliša naglasio borbu protiv klimatskih promjena i poticanje mjera za rješavanje problema zagađenja okoliša na globalnoj razini. Ovaj ugovor je okoliš podijelio na područje nadležnosti između EU i država članica. EU je odlučila štititi okoliš kroz brojne programe od kojih su najznačajniji akcijski programi  za okoliš kojih je do sada bilo sedam. Uglavnom, može se konstatirati ako je cilj svih tih programa osigurati kvalitetan život za stanovništvo Europske unije.

Premda je Europska unija učinila najviše od svih drugih država i saveza u pogledu politike zaštite okoliša, ona je i dalje izložena zagađenju kojeg emitiraju zagađivači izvan granica unije. Cijeli svijet pati zbog efekta staklenika, rupa u ozonskom omotaču, klimatskih promjena, itd. Države članice EU bile su važni akteri u donošenju konvencija i smjernica UN-a o održivom razvoju i zaštiti okoliša. Riječ je o programima koji su najviše dotiču zaštite tropskih šuma, reduciranja štetnog učinka kiselih kiša ili izlijevanja nafte. Na UN-ovoj konferenciji u Riju 1992. i Johannesburgu 2002. EU je pristala na unapređenje pristupa pitkoj vodi, smanjenje učinka kiselih kiša, zaštitu ugroženih biljnih i životinjskih vrsta, reduciranje štetne industrije…




Glavna načela politike zaštite okoliša EU

Politika Europske unije na polju okoliša teži zaštititi okoliš na najbolji mogući način uzimajući u obzir različiti kontekst u različitim državama članicama. Sukladno tim ciljevima, Amsterdamskim ugovorima iz 2009. definirana glavna načela politike zaštite okoliša EU, a radi se o: 1. načelu opreznosti, 2. načelu preventivnog djelovanja, 3. načelu da se šteta nanesena okolišu popravlja ponajprije na samom izvoru i 4. načelu onečišćivač plaća.





Načelo opreznosti se ponajviše bavi upravljanjem rizicima koji se javljaju kada neka aktivnost ili politika predstavljaju prijetnju po okoliš. Npr. ako postoje sumnje da određeni proizvodi nose sa sobom štetne posljedice, postoje mogućnost da oni budu maknuti s tržišta. Mjere koje se koriste kod načela opreznosti moraju biti proporcionalne i nediskriminirajuće kako bi se vidjelo što je opasnost a što nije. Načelo preventivnog djelovanja podrazumijeva da se poduzimaju preventivne radnje kako bi se spriječili procesi i aktivnosti koje bi mogle naštetiti okolišu prije njihove aktivacije. Ono se javlja kod prijevoznika opasnih tvari i graditeljskih aktivnosti. I jedni i drugi prije pokretanja moraju učiniti radnje kako bi se zaštitio okoliš u što većem stupnju. Načelo da se šteta nanesena okolišu popravlja ponajprije na samom izvoru kao što i samo ime kaže radi na tome da se na izvoru nastanka štete popravlja šteta. Načelo onečišćivač plaća u EU politiku zaštite okoliša uvedeno je 2004. Direktivom o odgovornosti za okoliš u pogledu sprječavanja i otklanjanja. Načelo funkcionira po tome da onaj onečišćivač iliti operater čije su aktivnosti uzrokovale štetu u okolišu tu štetu i plaća. Onečišćivač je obvezan plaćati trošak potrebnih mjera sprječavanja ili otklanjanja štete ili prijeteće opasnosti od takve štete koju je uzrokovao u okolišu.

Akcijski programi zaštite okoliša EU

Politika zaštite okoliša EU u operativnom, odnosno praktičnom smislu provodi se kroz akcijske programe zaštite okoliša. Ovakvi programi stvaraju okvir za ekološko zakonodavstvo te se određuju prioriteti za buduće radnje. Godine 1972. je na sastanku europskih čelnika usvojen Prvi akcijski program zaštite okoliša za razdoblje od 1973. do 1976. godine. Program je težio unaprijediti kvalitetu života zajednice. Prioritet je integriranje politike zaštite okoliša u opću razvojnu politiku EU. Tu je prvi puta uvedeno načelo onečišćivač plaća. EEZ je tada usvojila standarde za okoliš, proizvode, razne poreze na zagađenje. Porezi su određeni sukladno emitiranim količinama emisijama štetnih plinova. 1977. je donesen Drugi akcijski program zaštite okoliša EU koji je bio orijentiran na rješavanje tadašnjih problema u skladu s novim okolnostima. I prvi i drugi program odnosili su se na kontrolu zagađenja i mjere oporavka. Treći akcijski program zaštite okoliša EU usvojen je 1983. a bio je orijentiran prema prevenciji kako bi potaknuo socioekonomske promjene koji bi izbjegli stvaranje ekoloških nedaća. Prirodni resursi i ograničenja djelovanja gospodarstva i društva stavljeni su kao izvori za budući razvoj. Preveniranje se provodilo uvođenjem ekoloških normi i standarda u gospodarske aktivnosti. Politika zaštite okoliša se krenula integrirati u mnoge druge politike poput prometne, poljoprivredne i energetske politike.

Četvrti akcijski program odnosi se na razdoblje od 1987. do 1992. Temeljio se na održivom razvoju. Prilikom donošenja gospodarskih odluka, politika zaštite okoliša stavljena je u centar važnosti. U Europskoj komisiji su shvatili kako je zaštita okoliša nužnost zbog sve većeg zagađenja okoliša koje se više nije moglo ignorirati. Standardi zaštite okoliša su podignuti. Naglašena je važnost uvođenja ekoloških standarda u industriju. Peti akcijski program se izravno nadovezao na Četvrti a donesen je za period od 1993. do 2000. Bio je orijentiran prema budućnosti i održivosti razvoja na dugi rok. Imao je globalni pristup, zastupao je prijenos ekološke odgovornosti na niže razine te na deregulaciju i tržišne politike. Politika zaštite okoliša postavila se kao uvjet za postizanje održivog razvoja. Peti akcijski program je u suštini nastojao postići održivi razvoj kroz obrazovanje, tehnološki i znanstveni razvoj, mehanizme financijske potpore, podijeljenu odgovornosti javnog i privatnog sektora. Program je bio razdijeljen na pet sektora: industriju, energiju, transport, poljoprivredu (uključujući šume) i turizam. Šesti akcijski program vrijedio je za razdoblje od 2002. do 2012. godine a bavio se problemima klimatskih promjena, prirodnim staništima životinjskih i biljnih vrsta, upravljanjem prirodnim resursima i gospodarenjem otpadom. Strateški ciljevi su bili: unapređenje zakonodavstva, integriranje politike zaštite okoliša u ostale politike EU, partnerstvo s poslovnim sektorom, promjena svijesti ljudi o okolišu i planiranje i upravljanje koji vodi brigu za okoliš. Strategije su se ticale recikliranja otpada, tla, zraka, vode, morskog okruženja, urbanizacije, itd.




U studenom 2013. donesen je Sedmi akcijski program zaštite okoliša za razdoblje od 2014. do 2020. godine. Program sadržava u sebi viziju do 2050. godine. Izravno se nadovezuje na Strategiju Europa 2020. kao i na Akcijski paket Europske unije o zaštiti klime i energije. Ovaj program je donesen i usvojen u skladu s Lisabonskim ugovorom i teži ostvariti ciljeve strategije Europa 2020 gdje se dio ciljeva odnosi na klimatske promjene: reduciranje emisija stakleničkih plinova za 20%, unapređenje efikasnosti upotrebe energije za 20%, povećanje korištenja obnovljivih izvora energije kao što su vjetar, sunčeva energija, biogorivo za 20%. U svibnju 2021. usvojen je Osmi akcijski program zaštite okoliša u razdoblju do 2030. godine pod nazivom „Prema nultom onečišćenju zraka, vode i tla“. Šest tematskih prioritetnih ciljeva Osmog programa djelovanja za okoliš odnosi se na: smanjenje emisija stakleničkih plinova, prilagodbu klimatskim promjenama, model rasta koji planetu vraća više nego što od njega uzima, cilj nulte stope onečišćenja, zaštitu i obnovu bioraznolikosti te smanjenje najvećih pritisaka na okoliš i klimu povezanih s proizvodnjom i potrošnjom.

Unutar struktura Europske unije postoji nekolicina važnih čimbenika koji čine institucionalni okvir donošenja odluka u procesu planiranja i implementacije politike zaštite okoliša EU. To su: Europska komisija, Vijeće ministara EU, Europski parlament, Europski sud pravde, Europska agencija za okoliš i ekološke udruge.

Zaključak:

EU je danas organizacija s najrazvijenijim politikama zaštite okoliša jer je donijela više od 300 pravno obvezujućih dokumenata koji štite okoliš. U mnogim segmentima, okoliš unutar EU je među najboljima na svijetu. Ciljevi i načela EU u politici zaštite okoliša su u zaštiti prirode, čovjeka i klime. Glavna razlika u odnosu na druge države i saveze, jest da je EU u praksi otišla najdalje i najbolje provela pravne dokumente u praksi. Tj. u EU se iznimno kvalitetno gospodari otpadom, drastično je srezano industrijsko zagađenje, regulira se buka, potiče korištenje alternativnih izvora energije, provode procjene zahvata utjecaja na okoliš, itd. Sva ta polja regulirali su i reguliraju aktivni akcijski program zaštite okoliša. Konačno, za uspjeh EU je veliki doprinos dao učinkoviti institucionalni okvir koji omogućuje nesmetano financiranje zaštite okoliša. Suma summarum, EU je u posljednjih 50-60 godina ostvarila zavidne rezultate u politici zaštite okoliša. Mnoge opasne i otrovne tvari su ili zabranjene ili je ograničena njihova proizvodnja i uporaba. Kvaliteta nekih rijeka i jezera unutar EU je najbolja na svijetu, a čak 18% površine unije čine zaštićena područja prirode. Ipak, još puno toga tek treba biti učinjeno.

 

Komentari

komentar

You may also like