Matija Šerić
Dolaskom Aleksandra Vučića i njegove Srpske napredne stranke na vlast 2012., Srbija se nakon jednog desetljeća eksperimenata s demokracijom zapadnog tipa i stremljenja prema euroatlantskim integracijama i liberalnim ekonomskim reformama, krenula vraćati na staro. A to staro je značilo povratak autoritarnog političkog sustava i centralizacije političke moći u okviru naprednjaka, dojučerašnjih radikala. Premda to nije možda bilo posve jasno u samom početku, zahvaljujući političkoj razboritosti i promišljenim odlukama prvo Tomislava Nikolića pa kasnije u mnogo većoj mjeri Vučića, Srbija je mogla ponovo aktivirati velikosrpsku politiku koja je bila državna politika Srbije od kasnih 1980-ih do Petooktobarske revolucije 2000.
Vučić i njegovi sadašnji krug suradnika uvijek su bili vatreni poklonici velikosrpskih ideja. To je formalno vidljivo jer je on sam bio desna ruka Vojislava Šešelja tijekom balkanskih ratova i kasnije kada je Šešelj Srpskom radikalnom strankom upravljao iz Haga. Vučić je Šešeljev politički učenik i to najuspješniji. Radikali su pobjeđivali na izborima tijekom 2000-ih ali zbog svojeg nepopustljivog stava protiv Zapada a za Rusiju, nisu mogli složiti koalicijsku vladu i doći na vlast. Vučić je 2008. shvatio kako mora napraviti jedan formalno veliki ustupak, osnovati novu stranku i prihvatiti Europsku uniju te tako ukloniti nepremostivu prepreku koja je sprečavala dolazak na vlast. Međutim, pokazalo se kako Vučić i donedavni radikali nisu prošli duhovnu obnovu u nekom samostanu i postali moderni konzervativni desničari zapadnog tipa, nego su promijenili formu a sadržaj je ostao isti – ostali su desničari velikosrpskog tipa. Otrovna ideologija. koja je 1990-ih prouzrokovala tri rata, tisuće mrtvih, više od milijun raseljenih, pljačke, silovanja, masovna etnička čišćenja i genocid – opet je u sedlu. I ne samo to, dala je određene rezultate i ima prilično dobre perspektive.
Sve se to dogodilo bez pretjerane pompe, bez jače verbalne osude a kamoli odgovora Europske unije i NATO saveza u obliku nečeg ozbiljnijeg, npr. sankcija. Zbog svoje agresivne vanjske politike Savezna Republika Jugoslavija je devedesetih trpjela međunarodne gospodarske sankcije od kojih se Srbija nikada do kraja nije oporavila. Mnogi politički slijepci na balkanskim područjima i šire prozrijeli su velikosrpsku politiku 2.0 tek kada su Vučić i njegov doglavnik Aleksandar Vulin u ljeto 2021. lansirali projekt „Srpski svet“ što je samo eufemizam za Veliku Srbiju i pokušaj destabilizacije okolnih država, ponajviše Bosne i Hercegovine, Crne Gore i Kosova.
Vulin je u ljeto prošle godine između ostalog izjavio: “Zadatak ove generacije političara je da stvori srpski svijet da bi zaštitio Srbe. Ne budemo li ga mi stvorili, bojim se da sljedeću generaciju Srba nećemo ni dočekati. Pogledajte vi kakav je to stupanj mržnje i antisrpskog raspoloženja ničim izazvan. Jučerašnji događaji u Crnoj Gori mogu se samo usporediti s linčom predsjednika Vučića u Srebrenici. Nemamo aspiracije ni prema jednom centimetru bilo čijeg teritorija izvan granica Republike Srbije, ali nemojte imati aspiracija prema 13 posto našeg teritorija koje se zove Kosovo i Metohija, nemojte imati takve ideje da komadate Srbiju, da bi to sačuvalo mir i sigurnost na Balkanu. Znači, Balkan je siguran, miran i stabilan samo kada Srbija ne misli o Srbima i kada možete Srbima raditi što hoćete.“ To je samo jedna od izjava kojom Vulin kao ministar unutarnjih poslova, jedan od najmoćnijih članova vlade i lider Pokreta socijalista, uvijeno proklamira novu-staru politiku kao megafon svoga šefa koji ne izgovara takve rečenice zbog posljedične diplomatske osude stranih centara moći.
Sasvim je jasno kako iza cijele sintagme „srpski svijet“ stoji upravo Vučić koji je jedan od njegovih glavnih planera i ideologa(najjaču ideološku potporu ideji daju srpski intelektualci) i glavni operativac koji je preuzeo sve poluge političke moći u Srbiji i praktički uveo osobnu diktaturu. Svoju autentičnu odanost idealima velike i moćne nebeske Srbije, srpski vođa je pokazao osim u političkom i u svome privatnom životu. Najmlađem sinu dao je ime Vukan što je ime koje je nosio najstariji sin Stefana Nemanje – osnivač srednjovjekovne srpske države. Također, tom vladaru je Vučić izgradio veliki spomenik u središtu Beograda. Proizlazi kako upravo sebe Vučić vidi kao vladara koji će pod kapu Beogradu postrojiti sve Srbe na prostorima bivše Jugoslavije na izravan ili neizravan način i stvoriti od Srbije mega silu.
Kako bi simbolički okitili svoju novo proklamiranu ideju, srpski policymakeri su osmislili svojevrsni nacionalni blagdan „Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave“ koji se obilježava 15. rujna u Republici Srbiji i Republici Srpskoj. Datum je odabran jer je na taj dan probijen Solunski front 1918. i počelo stvaranje Prve Jugoslavije koju su Srbi smatrali proširenom Srbijom. I tu se dolazi do biti cijelog plana. Srpski svijet je zapravo vrsta sofisticiranog velikosrpstva koje je prilagođeno suvremenim okolnostima početka 21. stoljeća. Cilj je proširiti utjecaj i moć Srbije što je više moguće na okolne države u kojima živi brojno srpsko stanovništvo ponajprije kroz kulturu, umjetnost, sport, gospodarstvo i politiku. Srpske zajednice u okolnim zemljama morale bi poslušno pratiti politiku Beogradu i biti njegov instrument čak i kada je to u suprotnosti s interesima njihove matične države. Takva sprega između Beograda i srpskih zajednica u okruženju,uz povoljne geopolitičke uvjete (potporu Rusije i Kine) trebala bi dovesti do promjena u korist srpske stvari: stvoriti od Srbije najmoćniju državu na prostoru Zapadnog Balkana a potkopati suverenost drugih država. U konačnici to vodi i do promjena granica u korist Srbije ili stvaranja novih srpskih entiteta.
Vulin se potrudio sažeti ideju srpskog svijeta u tri ključne točke: „konačno rješenje srpskog nacionalnog pitanja, onemogućavanje stvaranje Velike Albanije i preventivno sprečavanje novih genocida nad Srbima.“ Sve tri točke osim donekle prve su deklasirane i smiješne za razmatrati 2022. Konačno rješenje srpskog nacionalnog pitanja bi se moglo razumjeti kao rješavanje problema Srba na Kosovu. To je uistinu goruće pitanje s kojim se trebaju pozabaviti ne samo srpski i kosovski političari nego i svjetska javnost. Kosovo je političko trusno područje koje može, ako to okolnosti dozvole, eksplodirati u nasilje i incidente koji mogu prerasti u neki novi rat. Osim Kosova, srpsko pitanje je svugdje drugdje u suštinskim crtama riješeno. Srpski su manjinski narod u Hrvatskoj i u Crnoj Gori, a konstitutivni u BIH i to su realpolitičke stvari koje je teško promijeniti. Granice Srbije su definirane a svima je jasno je da je kosovska neovisnost završena priča.
Onemogućavanje stvaranje Velike Albanije nije na stolu budući da takvo što niti jedan relevantni politički akter ne traži. Čak i da dođe do ujedinjenja Kosova i Albanije nije jasno kako bi to prekrajanje granica utjecalo negativno po Srbiju koja ima svoje priznate granice. Preventivno sprečavanje novih genocida nad Srbima je točka koju je smiješno uopće spominjati jer nitko Srbima ne prijeti genocidom. Čak se niti u ratovima devedesetih nije nad Srbima dogodilo nešto tako strašno kao što je genocid. Vidljivo je kako su glavne točke na kojima počiva velikosrpska politika neutemeljene i baziraju se na lažnim strahovima i obmanama kako bi se dala podloga i opravdavanje za istinske ciljeve Beograda.
Velikosrpska politika je najjača u Bosni i Hercegovini gdje je uostalom doživjela najviše uspjeha od bosanskog rata do danas. Republika Srpska je država u državi koja negira BIH i iz godine u godinu njen vođa Milorad Dodik radi na dobivanju sve više oblika državnosti tog entiteta. Prijetnje secesijom i razbijanjem BIH su gotovo svakodnevne zadnjih 10-15 godina što je postalo vidljivije s jačanjem potpore Beograda Banjoj Luci. Kako godine prolaze a srbijanske težnje za aneksijom manjeg bh. entiteta jačaju, srpski političari iz BIH otvoreno pozivaju na RS-exit što je do prije nekoliko godina bilo nezamislivo. Zanimljivo je kako Vučićeve separatističke tendencije u BIH ne završavaju s RS-om nego se posljednjih godina javljaju inicijative za stvaranjem srpskog kantona u Federaciji BIH koji bi činile općine Drvar, Glamoč, Bosansko Grahovo i Bosanski Petrovac što je ideja koja npr. temeljito ruši Daytonski sporazum u kojeg se Dodik i Vučić toliko zaklinju.
Posebno je zabrinjavajuća situacija iz rujna 2019. kada su se lokalni srpski političari iz Livanjskog kantona pobunili jer je HDZ BIH najavio proslavu oslobođenja Drvara u Operaciji Maestral 1995. uz sudjelovanje hrvatskih generala iz HVO-a i HV-a. Zbog hrvatskog popuštanja velikosrpskoj politici proslava nije održana, a umjesto nje su Vučić i Dodik posjetili Drvar i održali ratnohuškačke govore. Sramotna situacija koja se na neki način ponovila nedavno kad je Dragan Čović u parlamentu RS-a poručio Srbima da čuvaju taj entitet u koji su „unijeli hrpu emocija“. Pritom je „zaboravio“ da je u ratu s prostora Bosanske Posavine protjerano gotovo cjelokupno hrvatsko stanovništvo. Iz svega je očito kako politika Srpskog svijeta u BIH ima aktivnu i/ili pasivnu potporu hrvatskih političara s obje strane Dinare. Jer se niti jedan od ta dva tragikomična događaja nije smio dogoditi. Za uspjeh velikosrpske politike u BIH je najodgovornija nesloga između hrvatskih i bošnjačkih političara koji nikako ne mogu naći zajednički dogovor dok im se pred nosom oblikuje Velika Srbija. Uz sva neslaganja, mogli su barem Vučića proglasiti personom non grata i zabraniti mu ulaz u FBIH.
Kosovo je u svojoj cjelini kao dio Srbije nepovratno izgubljeno zbog velikih masakara i etničkog čišćenja kojeg su srpske snage počinile 1999. što je dovelo do NATO bombardiranja i UN-ove mirovne misije. Premda je Kosovo proglasilo neovisnost 2008. srpski lideri i dalje smatraju kako mogu pronaći način da očuvaju Kosovo u Srbiji u nekoj varijanti. Vučić „bitku za Kosovo“ temelji na Bruxelleskom sporazumu iz 2013. prema kojemu je predviđeno formiranje Zajednice srpskih općina. Premda je prošlo devet godina, sporazum nije zaživio u praksi jer postoje dvosmislenosti i nedoumice oko ingerencija te zajednice. Pitanje svih pitanja je hoće li ona imati izvršne političke ovlasti li neće.
Prema sporazumu, ZSO ne bi treba imati izvršne ovlasti nego treba biti mehanizam zaštite srpskog stanovništva na Kosovu. Općine imaju pravo surađivati u „kolektivnoj provedbi ovlasti“, tj. trebaju imati potpun nadzor na područjima gospodarskog razvoja, obrazovanja, zdravstva, urbanizma i ruralnog razvoja. ZSO bi imala reprezentativnu ulogu prema središnjoj vlasti u Prištini i promovirala bi interese Srba, mogla blokirati izvršenje odluka na svom teritoriju ako su suprotne srpskim interesima, imala bi pravo predlagati amandmane na zakone. Kao ustupak za formiranje ZSO-a, Srbi moraju raspustiti preostale srbijanske sigurnosne i pravne strukture na Kosovu i integrirati ih u kosovske strukture. Zajednica srpskih općina u suštini treba biti nevladina organizacija i savjetodavno tijelo kosovske vlade. Može predlagati ali ne može donositi zakone. ZSO još nije zaživjela upravo zbog različitog tumačenja izvršnih ovlasti. Srpski političari kao što je npr. Marko Đurić ipak nastoje kroz diplomatsku igru ušićariti nešto više i od ZSO-a stvoriti svojevrsnu Republiku Srpsku na Kosovu.
Ipak, za stvaranje srpskog političkog entiteta na Kosovu koji bi razbijao tu državu praktički nema nikakve realne šanse. Međutim, interes Vučića je podgrijavati takve nade kroz neprovođenje sporazuma iz Bruxellesa i davanje toj zajednici simboličkih obilježja i ukrasa kako bi se maknula pozornost s njenog sadržaja koji nije (dovoljno) politički. I za sada u toj igri Vučić dobro prolazi jer iako je Srbija izgubila nadzor nad Kosovom, Vučić se predstavlja spasiteljem Srba na Kosovu. Na dugi rok, velikosrpska politika na Kosovu doživjet će slom a spasiti je može samo drastična promjena u geopolitičkim odnosima u svijetu, tj. jedino da EU i SAD pristanu na RS na Kosovu na što u Bruxellesu i Washingtonu ne pomišljaju ni u snu. No, dugoročno će Vučić odustati od cijelog Kosova kao srpskog i zadržati metu sjevera sve dok je ondje srpska većina u općinama Zubin Potok, Zvečan, Leposavić i Sjeverna Mitrovica. Aneksija sjevera Kosova je nešto što je Vučićev glavni cilj na Kosovu iako ga vješto prikriva.
Najnovija meta srpske politike je Crna Gora. To je republika koja se najlakše od svih ostalih republika bivše Jugoslavije odcijepila od Beograda na miran način referendumom. U tom tonu, trenutno se u Crnoj Gori politika Srpskog svijeta provodi najelegantnije. Dok Vučić želi kontrolirati 49% teritorija BIH i sjever Kosova, zbog političkih podjela i izmiješanosti crnogorskog i srpskog identiteta u svakom mjestu i svakoj obitelji, Vučić nastoji kontrolirati cijelu Crnu Goru. To čini ponajviše kroz djelovanje Srpske pravoslavne crkve koja je bila i ostala ideološka perjanica srpskog nacionalizma. Ustoličenje mitropolita crnogorsko-primorskog Srpske pravoslavne crkve Joanikija u povijesnoj prijestolnici Crne Gore u Cetinju izazvalo je nemire jer tako poslana poruka kako je Crna Gora dio Srbije. Najbolja prilika za podčinjavanje Crne Gore Srbiji je dolazak na vlast u Podgorici prosrpskih vlasti kao što je bio slučaj s vladom Zdravka Krivokapića. Vlade mogu donositi konkretne odluke koje Crnu Goru mogu vezivati uz Srbiju. Neovisno o vladama, trajni cilj velikosrpske politike u Crnoj Gori je definiranje Srba kao konstitutivnog i državotvornog naroda. Tako bi Srbi osigurali trajno povezivanje Crne Gore sa Srbijom.
U pogledu Hrvatske, zbog manjka političke moći Srba u zemlji i nedovoljne lojalnosti hrvatskih Srba Beogradu, politika Srpskog svijeta se provodi kroz kulturnu politiku Srbije koja nastoji svojatati hrvatsku povijest i kulturu i sebi prisvajati ugledne hrvatske književnike i druge povijesne osobe kao što su Marin Držić, Ivan Gundulić, Josip Ruđer Bošković. Primjer toga je „Zakon o kulturnom naslijeđu“ Srbije iz prosinca 2021. gdje je dubrovačka književnost prikazana kao srpska. Uporno svojatanje Nikole Tesle ne treba posebno spominjati iako Tesla nije imao nikakve veze sa Srbijom. Vrši se i napad na hrvatski jezik koji se želi prikazati samo kao jedna varijanta srpskog. Od prošle godine takvo tumačenje je prisutno u nekim srpskim udžbenicima. Dobar primjer svojatanja hrvatskog jezika je to što su srpske vlasti proglasile hrvatski novoštokavski ikavski dijalekt kojim već stoljećima na tlu Vojvodine govore Hrvati Bunjevci, bunjevačkim govorom.
Sadašnja Srbija provodi iredentističku politiku prema okolnim državama, istovremeno vrši masovno naoružavanje, u zemlji je demokratski sustav razbijen i država je pretvorena u diktaturu Aleksandra Vučića i SNS-a. Neki promatrač bi na prvi dojam pretpostavio da je zemlja izolirana i pod sankcijama, međutim u stvarnosti je sasvim drukčije. Vučićeva Srbija ne da nije izolirana nego štoviše postaje važan međunarodni čimbenik na Zapadnom Balkanu. Upravo zato je Vučićeva Srbija opasnija od Miloševićeve Srbije. Kada je Milošević provodio sličnu velikosrpsku politiku bio je izoliran, a Srbija je stenjala pod sankcijama. Danas Beograd ima dobre odnose s Washingtonom i Bruxellesom – doduše s figom u džepu, a još bolje odnose s Moskvom, Pekingom a u novije vrijeme i Ankarom. Vučić i dalje nominalno želi da uvede Srbiju u Europsku uniju iako je taj proces posljednjih godina gotovo obustavljen.
Vučić se zapravo okrenuo političkom Istoku i krenuo kopirati autokratske lidere kao što su Erdogan, Putin i Xi Jinping. Nema sumnje kako Vučić za sebe vidi rezervirano veliko mjesto u srpskoj povijesti gdje će se parirati Stefanu Nemanji. Ako se politički procesi nastave u smjeru kojim se odvijaju zadnjih desetak godina, politika Srpskog svijeta bi mogla rezultirati najvećim kaosom u Europi nakon 1995.: slijede novi sukobi, nasilje, gospodarske i migrantske krize a moguće je i prekrajanje granica na prostorima bivše Jugoslavije. Potrebno je zaustaviti Vučića i njegovu kliku dok je to još moguće. Hoće li biti zaustavljen ovisi ponajviše o vođama okolnih država i europskim policymakerima koji hvale srbijanski „europski put“.
