Matija Šerić
Pojava Juana Dominga Perona i peronizma
Nezadovoljna Castillovom politikom vojska je u lipnju 1943. na čelu sa časnicima disidentima (Grupo Obra de Unificacion – GOU) napravila vojni puč. Castillov režim je svrgnut. To je bio kraj neslavnog desetljeća. Krilatica vojske bila je „Argentina Argentincima“, otpor vladajućima, želja da Argentina postane sila u svjetskim razmjerima te pravednija raspodjela bogatstva. Sljedeće tri godine vladala su Argentinom tri generala: Arturo Rawson, Pedro Ramirez i Edelmiro Farrell. U početku je nova vlada zadržala neutralnu poziciju u Drugom svjetskom ratu da bi 1944. prekinula odnose s Njemačkom i Japanom a sljedeće godine im objavila rat iako nije imala namjeru slati vojne trupe.
Juan Domingo Peron bio je aktivni sudionik pokreta GUO, tajnik a kasnije i ministar rada i socijalne skrbi. Imao je potporu industrijskih radnika i dobre odnose sa sindikalnim liderima preko kojih je postajao sve utjecajniji. Postao je 1944. ministar rada i potpredsjednik republike pod plaštom zaštite urbane radničke klase. Zastupao je progresivnu socijalnu politiku što je ljutilo zemljoposjednike i neke vojne časnike koji ga ujesen 1945 uhićuju. Nakon prosvjeda svojih pristaša pušten je na slobodu, povukao se iz vlade i vojske te osnovao je Radničku stranku (Partido Laborista – PL).
Peronov prvi mandat
Peron je želio kreirati novi politički sustav u kojem bi zajedno s partnerima iz društva kao što su vojska, crkva, radnici, poduzetnici modernizirao i industrijalizirao Argentinu. Zbog antiameričke retorike i zahvaljujući podršci descamisadosa (peronista) u veljači 1946. Peron je dobio izbore kao kandidat koalicije Partido Unico de la Revolucion Nacional. Nakon pobjede napušta stranke koalicije i osniva peronističku stranku pod nazivom Partido Justicialista (PD). Uslijedit će peronističko doba koje će duboko promijeniti i oblikovati modernu Argentinu.
Juan Domingo Peron i njegova administracija oslanjali su se na široku bazu podrške koja je uključivala radnike, buržoaziju, vojsku, crkvu i raznolike desničarske grupacije. Kao protivnici isticali su se viša poljoprivredna klasa, stara buržoazija, srednja klase te liberali i neke ljevičarske skupine. Peron je organizirao politički i društveni život koji je uključivao radnike, seljake i poduzetnike iznad kojih je bila država kao arbitar u slučaju konflikata. Predsjednik je tako uspio organizirati širok savez potpore a posebno su profitirali radnici kojima se povećao životni standard i koji su si mogli dosta toga priuštiti.
Kapitalisti poput zemljoposjednika bili su gubitnici. Državne ustanove su kupovale poljoprivredne proizvode po niskim cijenama, a prodavali ih po znatno većim na međunarodnom tržištu. Razlika u cijeni, tj. profit se koristio za veće plaće radničkoj klasi. Premda je bio protivnik komunizma, Peron je prihvatio Marxovo mišljenje da je radnička klasa nositelj revolucije pa je smatrao da ako bi za sebe pridobio radnike to bi eliminiralo glavni faktor moguće revolucionarne pobune protiv njegove vlasti. Radnici su prihvaćali takav korporativni sustav sve dok im se poboljšavao standard.
Peronova vlada nastojala je ostvariti treći razvojni put u ekonomiji pa je umjesto socijalizma i kapitalizma izabran „justicalismo“ – pravda za sve. Ulaže se u obrazovni sustav, industriju, restrukturira centralna banka, isplaćuju dugovi, nacionalizira željeznica, telekomunikacije i luke koje su dotada držale europske kompanije. Takvi potezi uznemirili su crkvu i dotadašnje političke elite a zbog problema u ekonomiji pokrenut je stabilizacijski program. Peron je kako je vrijeme prolazilo postajao sve autoritarniji, a svoju moć je bazirao na populizmu i velikoj karizmi. Mnogi povjesničari ga stoga nazivaju latinoameričkim Mussolinijem. Zahvaljujući popularnosti svoje ličnosti uspio je na političku pozornicu trasirati i svoju suprugu Evitu Peron koja 1947. osniva Peronističku žensku stranku i humanitarne zaklade što javnost vrlo pozitivno prima.
Peronova vlada provodi izolacionističku vanjsku politiku. Vlada je proširila javnu potrošnju što je skupa s ostalim politikama dovelo do velike stope inflacije. Argentinski pezo je izgubio 70% svoje vrijednosti između 1948. i 1950. a inflacija je dosegla 50% 1951. Izbornom reformom 1947. omogućen je reizbor za predsjednika pa je 1951. Peron postao ponovo predsjednik zahvaljujući između ostalog velikom broju glasova koje je privukla njegova žena. Donosi odluku o eksproprijaciji opozicijskih novina La Prensa i tako započinje doba torture, cenzure i hapšenja.
Kada je nakon neočekivane ali teške bolesti Evita 1952. prerano preminula, o njenom liku i djelu stvorio se mit koji je pomogao Peronu da učvrsti svoju vlast i pridobije nove podržavatelje. S vremenom je Peronistička stranka postala stranka koja se u potpunosti temeljila na karizmi i volji vrhovnog vođe, odnosno centralnom autoritarnom vođi. Uz Peronističku stranku Peronistički pokret (Movimiento Peronista) činili su u Ženska peronistička stranka, sindikat Confederacion General del Trabajo i Peronistička mladež.
Peron je počeo stjecati sve više neprijatelja a njegova koalicija se počela urušavati zbog strogih ekonomskih mjera, potrebnih stranih investicija i prestanka rasta plaća. Peron je otpustio mnoge stručne savjetnike i ministre a na njihova mjesta doveo poslušnike što je rezultiralo lošim stanjem u mnogim sektorima. Dolazi do sukobljavanja s dijelom oružanih snaga i crkvom. Vlast je vodila masovne prosvjede protiv crkve, legaliziran je razvod braka a crkvene škole su stavljene pod nadzor ministarstva obrazovanja na što je Vatikan reagirao ekskomunikacijom Peronove vlade.
Vojska svrgava Perona
U lipnju 1955. uz potporu crkve je dio vojske pokušao državni udar ali budući da je kopnena vojska ostala lojalna pokušaj je propao. U strahu za opstanak svoje vlasti Peron je naoružao sljedbenike descamisadose čime je izgubio potporu vojske koja ga je izbacila s vlasti u rujnu 1955. Međutim, Peronova politička karijera tada nije završila već je Peron otišao u egzil u Španjolsku da bi se kasnije vratio. Iz egzila je učinkovito rukovodio svojom strankom i sindikatima. Svrgnuće Perona podijelilo je argentinski narod na dva tabora a ta podjela snažno će se osjećati i kreirati politički život u sljedećim desetljećima.
Vodeći generali u oružanim snagama imali su namjeru na vlast vratiti više pripadnike agrarne klase, ali su strukturalne promjene u društvu i politici koje su se dogodile tijekom 1940-ih i 1950-ih to učinile neprovedivim. Međutim, stara oligarhija je uspjela u svojoj želji da zaustavi reforme koje su se provodile za vrijeme Perona. Podršku tim strukturama davali su i mnogi intelektualci koji su se protivili autoritarizmu i diktatorskom načinu vladanja jer su podržavali individualnu slobodu misli i izražavanja. Na vlast je prvo došao general Eduardo Lonardi a potom Pedro Aramburu koji zabranjuje Peronističku stranku, vraća La Prensu i sva ostala dobra njihovim vlasnicima. Properonistički dijelovi vojske su se pobunili ali vlada je te pobune uspjela potisnuti. Stratezi u Aramburovoj administraciji željeli su provesti reforme i pripremiti Argentinu za tranziciju u novu eru bez Perona.
Doba restriktivne demokracije
Predstavnik srednje klase i vođa UCR-a Arturo Frondizi pobjeđuje na izborima 1958. On je sklopio savez s peronistima te im nakon dolaska na vlast vraća legalnost a na taj način započinje doba restriktivne demokracije. Nova vlada nastavila je justicialismo ali i smanjila su se primanja radnika za oko četvrtinu zbog čega dolazi do radničkog nezadovoljstva i štrajkova. Premda je Frondizi uspio zaustaviti inflaciju 1961. na 13.5%, na izborima za Kongres i lokalne izbori pobjeđuju peronisti. Radikali natjeruju Frondizija da poništi izbore što je protiv njega okrenulo vojsku koja ga je maknula s vlasti u ožujku 1962. Naslijedio ga je predsjednik Senata Jose Maria Guido. Vojska je imala istinsku kontrolu vlasti te je sljedeće godine na vlast dovela političara radikala Artura Illiju, a 1966. generala Juana Carlosa Onganiju.
Međutim, sve te promjene nisu polučile očekivane rezultate i Argentina se nastavila mučiti s problemima poput nedostatka održivog razvitka, inflacije, siromaštva, nedostatno razvijenog ruralnog sektora koji nije mogao istodobno zadovoljiti domaću potražnju i izvoz. Vlast pokreće novi program stabilizacije gospodarstva. Zabrana rada sindikata i stranaka rezultira antivladinim prosvjedima, štrajkovima i nemirima. Po zemlji se počeo širiti opasan val nasilja a dio intelektualne elite počeo se radikalizirati. Revolucionarne skupine započele su s praksom otmica biznismena i imućnijih osoba te su za njihovo puštanje na slobodu tražili visoke otkupnine. Godine 1970. radikalni ljevičarski teroristi su likvidirali bivšeg predsjednika Aramburua. Vlada je na nasilje opozicije odgovorila još jačim valom nasilja te u Argentini izbija neka vrsta građanskog rata.
S vremenom su sve društvene skupine uključujući gospodarsku elitu i oružane snage ponovo vidjele u Peronu spasitelja koji je bio sposoban donijeti stabilnost, smiriti nižu i srednju klasu te neutralizirati novi veliki problem Argentine – urbanu gerilu. Godine 1970. vojska je dovela na vlast generala Roberta Levingstona, a sljedeće godine ga zamjenjuje generalom Alejandrom Lanusseom koji je imao za cilj da pokuša napraviti novi politički sporazum. Lanusse je legalizirao rad Peronističke stranke i dopustio je Peronu povratak u Argentinu. Vrh vojske je priznao poraz i raspisao izbore koji su bili slobodni te su na njima mogle sudjelovali sve političke opcije.
Povratak Perona
Peron se vratio u zemlju iako mu je bilo zabranjeno se kandidirati, peronističkoj je stranci bilo dopušteno sudjelovanje te Peron podržao kandidaturu Hectora Camporea za predsjednika. On pobjeđuje na izborima 1973. sa 49.6% glasova, dok je peronistička stranka Frente Justicialista dobila 20 od 22 guvernera i većinu u oba doma Kongresa. Campora pokreće novi ekonomski program i stvara široku koaliciju koja obuhvaća sve interesne grupacije argentinskog društva. Međutim, problemi nisu riješeni te se te iste 1973. u ljeto Campora povlači s vlasti nakon 48 dana vladavine. Zapravo njegov izbor bio je napravljen kako bi se Peronu otvorila vrata politike.
Postalo je i više nego jasno kako je jedino Peron sposoban voditi Argentinu. Međutim, El Conductor više nije bio u najboljim godinama – imao je 77 godina, a dva desetljeća egzila ostavila su traga na njegovu zdravlju. Njegova nova supruga Isabel, bivša barska plesačica, nije imala karizmu Evite. Uz to, Peronistički pokret se iznutra promijenio i obilježavale su ga žestoke frakcije borbe. Na desnom krilu nalazili su se fašistički militanti vjerni nacionalizmu 1940-ih, u sredini nalazili su se umjerenjaci srodni socijal-demokraciji, dok su se na lijevom krilu pokreta nalazili komunistički radikali, većinom studenti koje su motivirali Ernesto Cheguevara i kubanska revolucija. Peronistička mladež organizirala je moćne gerilske formacije, montonerose, koji su se stalno sukobljavali sa starim peronistima oko kontrole nad sindikatima. Uoči dolaska Perona na vlast argentinskim ulicama harale su gerilske skupine montonerosa i trockističkog pokreta ERP – provodili su kampanje bombaških napada, otmica i atentata. I sam povratak Perona u zemlju u lipnju 1973. pokazao je kakav je kaos tada vladao. Na aerodromu Ezeiza okupljanje oko pola milijuna peronista pretvorilo se u tragediju jer su se montonerosi sukobili s naoružanim sindikalistima što je rezultiralo s nekoliko stotina mrtvih i ranjenih.
Peronov drugi mandat
Frente Justicialista nominira Perona za predsjednika a njegovu treću suprugu Isabelitu za potpredsjednicu. Vojska je Peronu dopustila kandidaturu jer je on jedini mogao disciplinirati lijeve urbane teroriste. Na izborima je pobijedio s uvjerljivih 61.8% glasova i dobio je novu priliku upravljati Argentinom. S povratkom Perona na vlast pokazalo se kako se povijest ponovo ponovila. Premda su politički odnosi u zemlji bili veoma napeti, vanjska trgovina bilježila je renesansu: visoke cijene roba na svjetskim tržištima podržale su argentinski izvoz mesa i žitarica. Do kraja 1973. socijalni pakt koji je uspostavio Campora između radnika i sindikata pripomogao je da inflacija padne na 30% a plaće se realno povećaju za 13%. Ovi pokazatelji pojačali su predsjednikovu popularnost i ohrabrili ga da provodi nacionalističke i protekcionističke politike koje je provodio 1940-ih. Nacionalizirao je banke i industrijske korporacije, subvencionirao domaće poduzetnike i urbane potrošače, oporezivao i regulirao poljoprivredni sektor, oživio 5-godišnji plan razvoja i ograničio strana ulaganja.
Dok je Peron konsolidirao vlast, počeo je rješavati problem gerilskih napada. Montonerosi su ostali i dalje tvrdoglavi unutar Peronističkog pokreta i njihovi krvavi sukobi sa sindikatima nisu prestali. Nastavile su se ulične borbe između njih i trockističkog pokreta ERP-a te sindikalnih skupina. Pomoću vojske i sindikata Peron je pokušao uništiti gerilu. Ogradio se od montonerosa i donio oštrije zakone protiv gerilskih diverzija. Ipak, ostao je slijep na postojanje tajne organizacije pod nazivom Argentinska antikomunistička alijanska (3A) koja je od početka 1974. provodila napade, ubojstva i otmice argentinskih ljevičara. Peronov drugi pokušaj revitalizacije Argentine završio je 1. srpnja 1974. njegovom smrću premda perspektiva obnove nije bila obećavajuća. Tijekom te godine gospodarstvo je bilo u slobodnom padu, a 1975. klizilo je prema katastrofi: inflacija je skočila na 183% i rasla po stopi od 30% godišnje. Nakon Peronove smrti predsjednica je postala njegova potpredsjednica i supruga Isabel koja se brzo pokazala nedostojnom funkcije koju je obnašala jer je zemlju tresla gospodarska i politička kriza koju je predvodila urbana gerila. Socijalni pakt radnika i sindikata je propao i nikakve mjere stabilizacije nisu mogle obuzdati velike štrajkove koje su organizirali vođe sindikata protiv vlastite peronističke vlade.
U studenom 1974. proglašeno je izvanredno stanje koja je dalo vojsci slobodne ruke da pokrene veliku ofenzivu protiv gerilaca. To je vojska i učinila s bezobzirnom žestinom kako bi se likvidirao terorizam. Tzv. „prljavi rat“ vojske protiv terorista nastavio se do kraja desetljeća. Vojska je koristila bespravno nasilje. Kroz tajne akcije vojske i policije bili su uhićeni ili ubijeni mnogobrojni studenti, novinari, sindikalisti, odvjetnici i drugi uglednici zbog optužbi da su pomagali gerilu. Nelegalni odredi smrti likvidirali su tajno između 10 i 20 tisuća ljudi. Desparecidosi su poslani u tajne detencijske centre gdje su mučeni i ubijani. U međuvremenu, vojska je dopustila Isabel Peron i njezinom kabinetu da ostane na vlasti do ožujka 1976. što je bilo dovoljno vremena da se pokaže kako drugi Peronov mandat nije naposljetku donio prosperitet Argentini.
Okrutna vladavina vojne hunte
Kada je u proljeće 1976. vojska preuzela vlast jedina opcija koju su imala na stolu bila je oživljavanje tehnokratske diktature kako bi se radikalno restrukturiralo argentinsko gospodarstvo. Vojni časnici imenovani su da vode ministarstva, državne kompanije i javne ustanove. Cilj je bio povratak u normalu, stabilizacija gospodarstva kroz obuzdavanje inflacije i eliminiranje proračunskog deficita. Činilo se kako će slijediti recept generala Pinocheta iz Čilea (represivni režim + ekonomska liberalizacija), međutim to nije bilo izvodivo u Argentini jer je Peron ukorijenio državni intervencionizam i subvencije kao nešto normalno. U teoriji je novi ekonomski program vojnog režima nastojao ograničiti utjecaj države u gospodarstvu i otvoriti tržište. Međutim, u praksise provodio masivni transfer resursa iz urbanog industrijskog sektora u poljoprivredni sektor kako bi se pojačao izvoz. Godine 1976.-77. plaće u industriji pale su za 50%, cijene hrane su se podignule a subvencije su nestale. Ove mjere bile su donesene s namjerom uništenja radničkog pokreta, peronistički sindikat CGT bio je ukinut, štrajkovi su proglašeni ilegalnima. Tvornička industrija doživjela je veliki pad kad su uklonjene protekcionističke mjere, a smanjena potrošnja dovela je do pada proizvodnje i novih otkaza. S druge strane, međunarodno tržište je pokazalo svoju vrijednost i i vladine inicijative dovele su do suficita u državnom proračunu 1976. od 900 milijuna $ nakon deficita iz prethodne godine koji je iznosio milijardu $.
Program nacionalne obnove koji je provodila vojna hunta pokušao je politički i ekonomski izliječiti Argentinu. Međutim, iako su represivne mjere uspjele velikim dijelom uništiti političku moć urbanog društva, nisu mogle polučiti dugotrajni uspjeh jer nisu imale potporu stanovništva. Vojska se na vlasti mogla održavati samo silom. Uspjeh izvozne ekonomije nije pomogao da se vojna hunta legitimizira u narodnim masama. Već 1978. general Jorge Videla bio je nezadovoljan zbog niskih plaća u industriji i njenog pada. Vlada nije nastavila privatizaciju ogromnog javnog sektora a pokazalo se nemogućim da se nastave rezati subvencije i javna potrošnja kako bi se obuzdalo inflaciju na dugi rok. Iste godine inflacija je iznosila 150% za razliku od 400% dvije godine ranije. Svejedno, to je ogromna brojka. Također, visoke kamatne stope privukle su strani kapital što je rezultiralo precijenjenom valutom pezo što je pogodilo izvoz dok je industrija ostala na niskim granama.
Te 1978. argentinska nogometna reprezentacija osvojila je svoje prvo Svjetsko prvenstvo što je dalo pozitivan impuls naciji, ali zakratko. Do 1980. vanjska trgovina ušla je u stanje deficita, dogodilo se nekoliko financijskih krahova pa su neki investitori napustili zemlju. U veljači 1981. nagla devalvacija peza rezultirala je bijegom kapitala iz Argentine u iznosu od 4,8 milijarde $. Vanjski dug narastao je na 35,6 milijardi USD a kamatne stope iznosile su 31% zarade od izvoza.
Igranje na nacionalističku (domoljubnu) kartu
Zbog svega toga došlo je do sukoba među vojnom elitom. U ožujku 1981. upravljanje zemljom preuzeo je general Roberto Viola koji je započeo dijalog s civilnim političarima i čak je napravio dogovor s peronistima kako bi dobio političku potporu. Međutim, vođa druge vojne frakcije, Leopoldo Galtieri, protivio se suradnji s peronistima te je u trenucima duboke krize u prosincu 1981. napravio puč i došao na vlast. Krenuo je s privatizacijom javnog sektora i smanjenjem javne potroše osim za naoružanje na što se nastavilo izdašno trošiti. Galtieri je shvatio da treba široku narodnu potporu kako bi hunta osvojila potporu naroda i odlučio je zaigrati na nacionalističku kartu. Prvo je u početkom 1980. oživio stario teritorijalni spor s Čileom oko kanala Beagle. Papa je 1980. predložio rješenje koje je prihvatio Čile, a odbacila Argentina. Pritvaranje navodnih špijuna s obje strane granice, zatvaranje granice od strane Argentine u travnju 1981. i argentinsko odbacivanje Općeg ugovora o sudskom rješavanju sporova u siječnju 1982. zadržali su opasnost od rata a dogodili su se i neki granični incidenti ali ipak ne i rat. Argentina je tek dvije godine kasnije priznale sporne otoke čileanskim teritorijem.
Kada se gospodarstvo dodatno urušilo 1982. a opozicija ojačala, Galtieri je došao je na ideju pokretanja invazije na slabo naseljene Falklandske otoke (Malvini) u Južnom Atlantiku koji su bili pod vlašću Velike Britanije a Argentina ih svojata još od 1833. kada su ih Britanci zauzeli. Peron je oživio pitanje Malvina još 1940-ih i otada je na argentinskoj vanjskopolitičkoj agendi. Vojna hunta je vjerovala da bi uspješno zauzimanje Malvina (koji su se nalazili oko osam tisuća milja od Britanije i bilo je slabo vjerojatno da će London intervenirati), bio spektakularan potez koji bi pažnju nacije odvukao s neoliberalne ekonomske politike u smjeru domoljubnog zanosa. Ipak, Britanci su odgovorili na argentinsku invaziju otoka u travnju 1982. tako što su poslali snažnu ekspediciju u Južni Atlantik.
Dva mjeseca kasnije okončan je krvavi rat (649 mrtvih argentinskih i 255 britanskih vojnika) Britanci su ponovo preuzeli Falklande i prisilili 11 tisuća argentinskih vojnika, većinom ročnika, na predaju. Otada do danas Malvini su postali središnji simbol oko kojeg se okuplja argentinska nacija, simbol borbe za zaokruženje nacionalnog teritorija. I danas više od 80% Argentinaca smatra Malvine sastavnim dijelom Argentine što je uostalom potvrđeno novim argentinskim Ustavom iz 1994. Velika Britanija, s druge strane, smatra te otoke svojim prekomorskim područjem. Međudržavni spor oko tih otoka čije je područje bogato prirodnim resursima ostaje na stolu. Borba za Malvine pogoni argentinsku vanjsku politiku koliko god se takav stav nekima činio nerazborit.
M. Šerić: Ratovi, revolucije i romantika: Povijest Argentine (1)
