Matija Šerić
U prosincu 2022. argentinska nogometna reprezentacija osvojila je svoje treće Svjetsko prvenstvo usred nove gospodarske krize koja je obilježena inflacijom od oko 90%. Ipak, nada ostaje da će 21. stoljeće biti ljepše za Argentinu nego što je bilo prošlo. Potencijali postoje, samo treba pronaći odgovarajuću formulu uspjeha
Debakl na Malvinima uništio je vjerodostojnost oružanih snaga kao zaštitnika nacije. Gospodarstvo je bilo u jadnom stanju: inflacija je iznosila preko 200%, pezo je potonuo, a vanjski dug je iznosio 54% zarade u izvozu. Poput mnogih drugih latinoameričkih država i Argentina je morala obustaviti plaćanje kredita stranim bankama. Nakon poraza na Malvinima uslijedili su ulični nemiri u Buenos Airesu, a vojno vodstvo, odgovorno za poniženje, povuklo se. Reynaldo Bignone zamijenio je Galtierija i počeo organizirati prijelaz na ustavnu demokraciju.
Obnova demokratskog poretka
Obnova demokracije u Argentini 1983. dočekana je s krajnjom euforijom jer se država vratila fundamentalnim načelima demokracije na kojima je osnovana. Raúl Alfonsín pobijedio je na izborima u prosincu 1983. zalažući se za kazneni progon odgovornih za kršenja ljudskih prava tijekom vojnog režima. Sudilo se liderima hunte i mnogi sudovi osudili su vođe državnog udara. Na početku Alfonsinovog mandata argentinski vanjski dug je prešao 45 milijardi USD i vlada je bila primorana prihvatiti plan štednje od strane Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) kako bi se mogla dalje zaduživati da otplati kamatne stope. Alfonsin je iznio reforme kako bi oživio posrnulo gospodarstvo.
Neke mjere su bile vrlo kreativne: uvedena je nova valuta argentinski austral koji je zamijenio bezvrijedni pezo (austral je bio argentinska valuta do 1991. kada je pezo vraćen) a planirano je da se prijestolnica preseli iz Buenos Airesa u mali patagonijski grad Viedmu s ciljem poticanja regionalnog razvoja. Državne kompanije su privatizirane u velikoj mjeri, a promovirao se izvoz proizvedenih dobara kako bi se dala alternativa izvoznoj poljoprivredi. Godine 1986. Argentina je u Meksiku osvojila svoje drugo Svjetsko nogometno prvenstvo što je nacija doživjela još euforičnije nego prvi put. Razlog je taj što je reprezentacija u četvrtfinalu s dva gola Diega Armanda Maradone pobijedila Englesku 2-0. To je bila svojevrsna osveta za poraz u Falklandskom ratu i većina ju je nacije doživjela na taj način, a poglavito obitelji poginulih argentinskih časnika u ratu.
Jedno vrijeme, sve do 1987., Alfonsinov je plan donosio dobre rezultate i predsjednik se još nadao da će napraviti novi socijalni pakt između radnika i sindikata kako bi ojačao svoju vlast i demokratski poredak. No, to se nije dogodilo. Vojska je bila ogorčena zbog suđenja liderima vojne hunte i drugim dužnosnicima. Pod pritiskom vojske Alfonsin je 1986. i 1987. donio zakone koji su zaustavili kaznene progone nižih vojnih zapovjednika. Još važnije, narod je bio sit poziva na štednju i stezanje remena ali i ljut zbog pada kupovne moći i stalne inflacije. Krajem osamdesetih oživjeli su i terorističke aktivnosti gerilskih grupacija a najčešći su bili napadi radikalnih desničara na ljevičare. Pogoršanje ekonomske krize i hiperinflacija smanjile su potporu javnosti Alfonsinu i neredi su prisilili Alfonsína na prijevremenu ostavku.
Peronist Carlos Menem pobijedio je na izborima 1989. Menem je provodio neoliberalne politike kao što su politike fiksnog deviznog tečaja, deregulacija poslovanja, privatizacija javnih kompanija i uklanjanje protekcionističkih mjera. Sve te mjere normalizirale su gospodarstvo u vrlo kratkom roku. Pomilovao je časnike koji su bili osuđeni za vrijeme Alfonsínove vlade. Ustavni amandman iz 1994. omogućio je Menemu da bude izabran na drugi predsjednički mandat. S gospodarstvom koje se ponovo počelo urušavati 1995. te s povećanjem nezaposlenosti i recesijom, socijaldemokratska i centristička Radikalna građanska unija (UCR), na čelu s Fernandom de la Rúom pobijedila je na izborima 1999.
Turbulentno 20. stoljeće
Tijekom cijelog 20. stoljeća pokazalo se kako se Argentina nije uspjela osuvremeniti niti revolucijom a niti reformama. I dalje je bilo dominantno izvozno orijentirano gospodarstvo kojom je upravljala zemljoposjednička elita koja je ostala nekonkurentna stranim konkurentima. Klasična industrija funkcionirala je najviše zahvaljujući protekcionističkim politikama države i također nije se mogla nositi sa stranim konkurentima bez drastičnih reformi. Niti jedan režim nije bio u stanju na pravi način iskoristiti potencijale poljoprivrede niti industrije. Oba sektora nisu bila produktivna onoliko koliko su trebala i mogla biti. Jedan i drugi sektor predstavljali su konkurenciju onom drugom umjesto da se zajedno nadopunjuju na korist cijele zemlje.
Na početku 20. st. u zemlji je postojalo potentno gospodarstvo ali je ono iz desetljeća u desetljeće stagniralo što je uzdrmalo ideale liberalne države. Argentinci su voljeli ideale demokracije ali u praksi demokracija im, nažalost, nije donijela bolji život i napredak (izuzev manjini). Konflikt između gradova i sela uništio je konsenzus naroda. I pokušaji da Argentina bude uređena izvan okvira liberalne demokracije pokazali su se na dugi rok neslavnim rješenjima. Juan Peron pokušao je to dva puta s kombinacijom nacionalizma i korporativizma. Tijekom sedamdesetih marksistička gerila pokušala je nasilno svrgavanje vlasti što nije prošlo. Oružane snage, odnosno vojne hunte, su u više navrata intervenirale u politički sustav ali niti one nisu uspjele regenerirati Argentinu kao naciju jer su provodile konfuzne civilne politike a nisu imale vlastitu viziju. Argentini je nedostajala ideja države koja bi osigurala vjernost nacije. Niti jedna vlada nije uspjela restrukturirati gospodarstvo a bez tog restrukturiranja nije bilo šanse da se iskoriste ogromni populacijski i prirodni argentinski potencijali.
Ulazak u 21. stoljeće
Novi predsjednik Fernando de la Rúa ostavio je Menemov ekonomski plan na snazi usprkos sve goroj krizi, što je dovelo do rastućeg društvenog nezadovoljstva. Na masovni bijeg kapitala iz zemlje odgovoreno je zamrzavanjem bankovnih računa, što je izazvalo daljnja previranja. Neredi iz prosinca 2001. prisilili su Ruu na ostavku. Kongres je imenovao Eduarda Duhaldea za vršitelja dužnosti predsjednika, koji je opozvao fiksni tečaj koji je uspostavio Menem, zbog čega su mnogi Argentinci iz radničke i srednje klase izgubili značajan dio svoje ušteđevine. Krajem 2002. ekonomska kriza je venula, ali je policijsko ubojstvo dvojice prosvjednika izazvalo nemire, što je Duhaldea natjeralo da pozove nove izbore.
Za novog predsjednika u svibnju 2003. izabran je peronist Néstor Kirchner. On je implementirao neokejnezijansku ekonomsku politiku koju je postavio Duhalde, okončao je gospodarsku krizu postigavši značajne fiskalne i trgovinske suficite te brz rast BDP-a. Pod njegovom upravom, Argentina je restrukturirala svoj vanjski dug s popustom oko 70% na većinu obveznica, isplatila dugove MMF-u, očistila vojsku od časnika sa sumnjivim dosjeima o ljudskim pravima, poništila zakone o amnestiji pripadnika režima vojne hunte te je nastavljen pravni progon dužnosnika hunte.
Kirchner se nije kandidirao za svoj drugi mandat nego je pozvao narod da glasuje za njegovu suprugu senatoricu Kristinu Fernández de Kirchner (naslovna foto). Ona je pobijedila na izborima u listopadu 2007. i ponovo je izabrana 2011. Njena je administracija uspostavila kvalitetne bilateralne odnose sa zemljama Latinske Amerike, osobito ljevičarskima kao što su Kuba i Venezuela, ali i sa silama kao što su Iran, Kina i Rusija, dok su u isto vrijeme odnosi sa Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim Kraljevstvom postajali sve zategnutiji. Do 2015. argentinski BDP porastao je za 2,7% a realni prihodi porasli su za više od 50% od post-Menemove ere. Usprkos gospodarskom razvoju i povećanoj proizvodnji obnovljive energije, cjelokupno gospodarstvo imalo je usporen rast od 2011.
Neke nove promjene
U studenom 2015. u drugom krugu izbora kandidat koalicije desnog centra, Mauricio Macri, osvojio je prve izbore u povijesti Argentine, pobijedivši kandidata Fronte za pobjedu Daniela Sciolija. Macri je bio prvi demokratski izabran neperonistički predsjednik od 1916. koji je uspio završiti svoj mandat bez nasilnog svrgavanja. Naslijedio je gospodarstvo s visokom stopom inflacije. U travnju 2016. Macrijeva vlada uvela je neoliberalne mjere štednje s namjerom da ukroti inflaciju i javni deficit. Pod Macrijevom administracijom ekonomski oporavak je ostao nedostižan, BDP se smanjio za 3,4%, inflacija je skočila na 240%, nova zaduženja mjerila su se u milijardama američkih dolara. Siromaštvoje postalo masovna pojava do kraja Macrijeva mandata. On se kandidirao na izborima 2019., ali je izgubio za gotovo 8% od Alberta Fernándeza, kandidata Justicijalističke stranke.
Predsjednik Alberto Fernández i potpredsjednica Cristina Fernández de Kirchner preuzeli su dužnost u prosincu 2019. samo nekoliko mjeseci prije izbijanja pandemija Covid-19. Pandemija je snažno pogodila Argentinu a potpredsjednica se našla u optužbama za korupciju, podmićivanje i zlouporabu javnih sredstava tijekom njenog predsjedničkog mandata i mandata njenog pokojnog muža Nestora Kirchnera. U studenom 2021. na parlamentarnim izborima, koalicija lijevog centra argentinske vladajuće peronističke stranke, Frente de Todos (Front za sve), izgubila je većinu u Kongresu, prvi put u gotovo 40 godina.
Izborna pobjeda koalicije desnog centra, Juntos por el Cambio (Zajedno za promjene), znači teške posljednje dvije godine vlasti za vladajuću peronističku administraciju. Gubitak kontrole nad Senatom otežao je Fernandezu ključna imenovanja, uključujući pravosuđe. To je predsjednika prisililo da pregovara s oporbom o inicijativama u parlamentu.
U prosincu 2022. argentinska nogometna reprezentacija osvojila je svoje treće Svjetsko prvenstvo usred nove gospodarske krize koja je obilježena inflacijom od oko 90%. Ipak, nada ostaje da će 21. stoljeće biti ljepše stoljeće za Argentinu nego što je bilo prošlo. Potencijali postoje, samo treba pronaći odgovarajuću formulu uspjeha.
M. Šerić: Ratovi, revolucije i romantika: Povijest Argentine (2)
