M. Šerić: Republika Kosovo: 15 godina uspjeha

Matija Šerić

Kosovo se donekle (geopolitički) može uspoređivati sa Zapadnom Njemačkom (nekad) i Južnom Korejom. Zbog svojih geopolitičkih interesa SAD i druge zapadne sile imaju interesa ulagati veliki novac i to bi Kosovari trebali iskoristiti. U posljednje vrijeme nazočan je razvoj turizma koji pokazuje kako bi Kosovo svoj status potencijalnog kriznog žarišta moglo zamijeniti turistički poželjnom zemljom kao što je to dobro napravila Hrvatska

 

Dana 17. veljače ove godine Republika Kosovo svečano je proslavila svoj jubilarni 15. rođendan. Na taj dan prije 15 godina, 2008., donesena je Deklaracija o neovisnosti te najmlađe europske države i počeo je njen životni vijek. Višedesetljetne težnje kosovskog naroda za samostalnošću konačno su uslišane i krenula je jedna nova, prema svemu sudeći, bolja epoha za sve kosovske građane. Ove godine prilikom proslave neovisnosti održana je sjednica Skupštine Republike Kosovo kojoj su nazočili svi važni kosovski dužnosnici poput premijera Albina Kurtija, ministara iz vlade, predsjednice Vjose Osmani, brojnih gradonačelnika i diplomatskih predstavnika stranih država uključujući albanskog predsjednika Bajrama Begaja.

Predsjednica Osmani izjavila je kako „Kosovo danas odaje počast svim palim u ratu za slobodu i svim predstavnicima koji su pridonijeli izgradnji države… Sjetimo se naših sinova i kćeri, koji su, postrojeni u Oslobodilačku vojsku Kosova, žrtvovali živote u obrani zemlje i povijesnog zapovjednika Adema Jasharija, koji je predvodio otpor za slobodu. Podsjetimo se predstavnika neovisnih institucija Kosova koji su tijekom ovih 15 godina pridonijeli izgradnji demokratskog života u zemlji, ali i općem miru.“ Naglasila je da u odnosu prema Srbiji postoji samo jedna politika a to je politika obostranog priznanja i uvažavanja teritorijalnog integriteta i suvereniteta obje države.

Premijer Kurti naglasio je kako je proglašenje neovisnosti otvorilo novo poglavlje u povijesti. Istaknuo je kako je u borba za slobodu Kosovara bila mukotrpna, dugotrajna i ne bi je bilo moguće postići bez potpore međunarodne zajednice. „Republika Kosovo je proistekla iz krvi palih boraca i mučenika i svakog života danog za slobodu ove zemlje, kao i doprinosa onih koji su vodili i razvijali političke procese izgradnje države do danas. Naša Republika je proizašla iz slavnog rata vojnika OVK, koji su pravednim ratom uspjeli uključiti međunarodne saveznike koji su nam 1999. pomogli da se oslobodimo srpskog osvajača“, istaknuo je Kurti.





Krvavo rađanje nove nacije

15 godina u životu običnog čovjeka dugačko je razdoblje, dok u povijesnom smislu u životu jedne države 15 godina nije puno. Ipak, usprkos tako relativnom kratkom vremenu postojanja može se bez zadrške konstatirati kako je Kosovo vrlo uspješna država. Prije razmatranja aktualne situacije na Kosovu nikada ne treba smetnuti s uma kako zemlja nije imala sreću doživjeti sudbinu recimo Češke ili Slovačke koje su se mirno razdvojile 1993. Razdvajanje Kosova od Srbije bilo je bolno i krvavo. Nova država rađala se u krvavom ratu koji je uslijedio nakon otprilike jednog desetljeća oštre srbijanske političke, ekonomske, kulturne i identitetske represije u okviru Savezne Republike Jugoslavije. Velikosrpske nacionalističke vlasti svim su silama željele zatrti jedinstveni kosovski identitet i težnje za autonomijom prvo kroz mirnodopsku represiju (počevši s ukidanjem kosovske autonomije 1989.), a kasnije je uslijedio užasni rat. Srbijanski teror na Kosovu dosegnuo je takve razmjere da je čak i međunarodna zajednica u proljeće 1999. morala vojno intervenirati kako bi stala na kraj sustavnim ratnim zločinima, etničkom čišćenju, pljački, silovanju i genocidu kojeg su provodile srpske vojne i policijske postrojbe nad Kosovarima.

Nikada ne treba zaboraviti kako do NATO bombardiranja Srbije ne bi došlo da su se Srbi na Kosovu ponašali koliko toliko humano. NATO bombardiranje je, nažalost, donijelo patnje i stradavanja nedužnih srpskih civila ali je bilo jedino rješenje da se spriječe još veće žrtve i stradavanja Kosovara. Da je međunarodna zajednica pravodobno reagirala, Srbija i Crna Gora još bi 1991. bile bombardirane i tako bi se spriječila velikosrpska agresija na Hrvatsku, BIH a posljedično i na Kosovo. Zahvaljujući NATO intervenciji 1999.,Vojska Jugoslavije se povukla s Kosova ali je za sobom ostavila spaljenu zemlju, stotine masovnih grobnica, više od deset tisuća ubijenih civila, tisuće silovanih žena dok je više od pola stanovništva Kosova izbjeglo. Međutim, odlaskom okupatora (srpske trupe na Kosovu su uistinu ponašale okupatorski) obnova je mogla krenuti polako ali sigurno.

Položaj Kosova u međunarodnoj zajednici

U međunarodnoj areni afirmiranje Kosova nije lagano budući da proglašenu neovisnost priznaje samo oko 60% iliti 101 država članica UN-a. Među državama koje ne priznaju Kosovo osim Srbije su npr. vrlo moćne Kina, Rusija, Indija, Brazil, Argentina, Meksiko, Indonezija i Južna Afrika. Čak 5 članica EU nije dalo svoje priznanje: Španjolska, Slovačka, Rumunjska, Cipar i Grčka. Drugim riječima, međunarodna zajednica podijelila se na dva tabora: države koje priznaju Kosovo i države koja ga i dalje smatraju dijelom Srbije. Nakon proglašenja neovisnosti, Srbija je tražila od Međunarodnog suda pravde (ICJ) mišljenje o legalnosti te odluke. ICJ je objavio savjetodavno mišljenje u srpnju 2010. potvrđujući da kosovska Deklaracija o neovisnosti nije prekršila opća načela međunarodnog prava niti Rezoluciju 1244 Vijeća sigurnosti UN-a.





Od ožujka 2011. Europska unija posreduje u političkom dijalogu između Beograda i Prištine. U početku pregovarači su se usredotočili na postizanje sporazuma o tehničkim pitanjima kako bi se poboljšali životni uvjeti i izgradilo povjerenje između Albanaca i Srba. Europski i američki diplomati žele postići obvezujući sporazum između Srbije i Kosova koji bi normalizirao odnose i omogućio objema državama daljnju integraciju u EU. U travnju 2013. Kosovo i Srbija potpisali su Briselski sporazum. Srbija se obvezala raspustiti svoje paralelne strukture na Kosovu i dopustiti da se sjever Kosova integrira u ustavno-pravni poredak države Kosova. Zauzvrat, Kosovari su izrazili spremnost na uspostavu saveza općina sa srpskom većinom. To upravno tijelo na etničkom principu daleko je nadilazilo široka prava srpske manjine koju je predviđao Ahtisaarijev plan i stoga su kosovski političari sumnjičavo načelno prihvatili tu ideju.

Aktualizacija statusa Kosova

Međunarodni status Kosova aktualizirala je ruska invazija na Ukrajinu jer Priština slijedi zapadnu politiku sankcija prema Rusiji dok je Srbija zauzela neutralan status, a neformalno podržava Rusiju. Strahovi da Kosovo postane novo ratno žarište potaknuli su strane diplomate na djelovanje. Od sredine 2022. izaslanici EU i SAD-a vrše pritisak da Kosovo i Srbija postignu sporazum o normalizaciji odnosa. Tim sporazumom Srbija bi prestala lobirati protiv kosovskog članstva u UN-u i drugim međunarodnim organizacijama, a jedna i druga država bi jedna drugu priznale de facto iako ne i de jure (slučaj dvije Njemačke). Sporazum predviđa i formiranje sporne Zajednice srpskih općina koja bi bila novi politički entitet većinskih srpskih općina. Međutim, formiranje takve političke cjeline je kontroverzno jer Ustav Kosova ne dozvoljava formiranje administrativnih cjelina na etničkom principu.

Normalizacija odnosa sa Srbijom

Premijer Kurti od 2021. inzistira na politici „reciprociteta“, odnosno da se svi propisi koji se tiču Kosova i Srbije podjednako odnose na obje strane – od prava manjina do međunarodnih odnosa. Umjesto dosadašnje EU politike malih koraka, Kurti želi dogovoriti sveobuhvatni dogovor prema kojem ništa nije dogovoreno dok se sve ne dogovori. Bez sumnje, kosovski političari iskreno žele normalizirati odnose sa Srbijom i okrenuti novu stranicu povijesti ali ne mogu prihvatiti ugrađivanje nove Republike Srpske u Kosovo koja bi kao autonomna cjelina razbijala koheziju države kao što to čini RS u BIH. S druge strane, na srbijanskoj strani nema iskrene želje za normalizacijom odnosa. Političari iz Beograda na čelu s Aleksandrom Vučićem samo žele kupovati vrijeme dok se ne promijeni politička slika Zapadnog Balkana i svijeta koja bi omogućila Srbiji bolje izglede da opstruira Kosovo kao državu. Upravo kako bi se zaštitila od prijetnje sa sjevera, Priština želi što prije postati članica UN, EU i NATO. Članstvo u tim elitnim organizacijama najveće je jamstvo kosovske neovisnosti, suverenosti i teritorijalnog integriteta. Sasvim je jasno kako Kosovo nikada više neće biti dio Srbije kao cjelina. Srbijanski političari nadaju se zapravo sakaćenju Kosova tako da otrgnu njegov sjeverni dio. Naravno da članstvo u NATO-u praktično vječno uništava takve težnje.

Pristupanje u UN, EU i NATO

Kosovo nije samo stabilna demokratska država nego i država koja ima jasno zacrtan euroatlantski put. U ožujku prošle godine predsjednica Osmani pisala je američkom predsjedniku Bidenu da iskoristi svoj utjecaj i ubrza pristupanje Kosova u NATO: „Članstvo Kosova u NATO-u je postao imperativ… Vjerujemo i očekujemo da će SAD iskoristiti svoj utjecaj i vodstvo kako bi aktivno podržao pokretanje složenog postupka pridruženja Kosova NATO-u.“ Priština je potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s EU 2015, a u prosincu 2022. je predala zahtjev za članstvom u EU. Ukratko, vanjskopolitički ciljevi Kosova u bliskoj budućnosti su pridruživanje Vijeću Europe, dobivanje formalnog statusa kandidata za ulazak u EU i integracija u NATO i, naravno, pristupanje u Ujedinjene narode koji su krovna organizacija međunarodne zajednice. Upravo zbog tih razloga kosovska država razvija se na temelju visokih zapadnih standarda u pogledu demokracije, ljudskih prava, prava nacionalnih manjina te potiče privatno poduzetništvo. I političkim slijepcima je jasno kako će Srbija prije ili poslije (za Srbiju bi bilo bolje da se to dogodi prije) morati popustiti i Kosovo će pristupiti svakoj međunarodnoj organizaciji kojoj želi. Kad se Kosovo pridruži Europskoj uniji i recimo Svjetskoj trgovinskoj organizaciji to će dati dodatan impuls gospodarskom uzletu.

Cjelokupni napredak države

Kad se nepovoljan povijesni kontekst uzme u obzir tada suvremeni kosovski vođe zaslužuju priznanja za stabilan i brz razvoj njihove države. Imali su težak posao ali dobro su ga odradili. Kad se gledaju fotografije Kosova iz ljeta 1999. i danas transformacija je fascinantna. Rezultati su vidljivi i zemlja iz godine u godinu napreduje u svakom smislu a pogotovo u poljima demokracije, ljudskih prava, gospodarskog i društvenog razvoja. Kosovo je država koja mnogim državama u razvoju, ali i onim razvijenim, može služiti kao primjer. Priština se može pohvaliti razvijenim demokratskim sustavom koji je najpošteniji i najtransparentniji na prostoru Zapadnog Balkana (ako izuzmemo Hrvatsku i Sloveniju).

Kosovo je politički stabilna država. Vlada koju predvodi Kurti i njegova stranka Vetëvendosje imaju čvrstu većinu u parlamentu što omogućuje efikasno provođenje nacionalnih politika. U državi se redovito održavaju nacionalni, regionalni i lokalni izbori i promjene vlasti događaju se bez otezanja, a da ne spominjemo da nema nasilnih demonstracija niti ozbiljnijih incidenata. Jedini problem je slabija zastupljenost žena na izbornim listama i posljedično na pozicijama moći. Razvija se sve aktivnije civilno društvo. Zahvaljujući nevladinim organizacijama potiče se demokracija i pluralističko društvo, sudjelovanje građana u procesu donošenja odluke, omogućuje se aktivno praćenje vladinih politika i promiče kvalitetna javna uprava i održivi razvoj. Udruge civilnog sektora također daju doprinos provedbi EU reformi. Organizacije civilnog društva mogu kritički izražavati svoje stavove bez pritiska vlasti.

Posljednjih godina ostvareni su zapaženi uspjesi vlade u borbi protiv organiziranog kriminala, mita i korupcije pa Kosovo tako hvali i Transparency International. Prema Indeksu percepcije korupcije te organizacije, Kosovo je na 41. mjestu (90. je najbolje) i nalazi se ispred država kao što su Sjeverna Makedonija, Albanija, Srbija, BIH, Turska, Ukrajina. Na listi država prema slobodi medija organizacije Reporteri bez granica, Kosovo je na visokom 56. mjestu te je ispred država kao što su Poljska, BIH, Japan, Ukrajina, Srbija. Vlada provodi važne strukturalne reforme kao što su reforme u zdravstvu, obrazovanju, pravosuđu, javnoj upravi i socijalnoj skrbi. Ne treba posebno isticati da su prema Ahtisaarijevom planu nacionalne manjine pozitivno diskriminirane s posebnim naglaskom na srpsku. Npr. u Skupštini Republike Kosovo od 120 zastupnika nacionalne manjine imaju pravo na čak 20 zastupnika: 10 Srbi, 4 Romi, Aškali i Egipćani, 3 Bošnjaci, 2 Turci a jedno mjesto imaju Goranci.

Gospodarski razvoj

Gospodarski razvoj Kosova snažan je i nacionalno gospodarstvo pokazuje se vrlo živahno i otporno na krize u okružju. Kosovsko gospodarstvo je tranzicijsko kao i sva druga gospodarstva bivših jugoslavenskih republika. Usprkos svim problemima koje je prouzročio rat i loše rukovođenje gospodarstva za vrijeme drugo i treće Jugoslavije, kosovsko gospodarstvo iz godine u godinu u pravilu bilježi rast. Kosovo uvelike ovisi o doznakama iz dijaspore, pomoći inozemnih banaka kao i direktnim stranim ulaganjima koje su najbolje rješenje za gospodarske poteškoće. Iako je Kosovo siromašna država u razvoju napredak je prisutan i malo pomalo stvari se odvijaju pozitivnom putanjom razvoja. Priština je potpisala sporazume o slobodnoj trgovini s državama u okruženju kao što su Albanija, Hrvatska, BIH i Sj. Makedonija. Država je članica CEFTA-e i UN-ove organizacije namijenjene za Kosovo UNMIK. Vlada je samoinicijativno uvela euro kao nacionalnu valutu 2002. Euro je zamijenio njemačku marku što se pokazalo kao mudra odluka zbog stabilnosti eura kao valute Europske unije. Kretanje kapitala uvelike je liberalizirano i usklađeno s pravnom stečevinom EU.Platne transakcije i prijenos novca ograničeni su na bankarske i nebankarske financijske institucije licencirane od strane Središnje banke Kosova.

Očekuje se da će kosovski nominalni BDP ove godine iznositi 9,8 milijardi $, prošle godine rast BDP-a iznosio je 3,5%. BDP čine najvećim dijelom usluge (70,4%), slijedi industrija (17,7%) i poljoprivreda (11,9%). Radna snaga najviše radi u uslužnom sektoru (oko 75%), u industriji radi oko 15% radnika, a u poljoprivredi oko 4% zaposlenih. BDP per capita iznosio je 5.300 $ 2022. Prošle godine inflacija je iznosila podnošljivih 11,6%. Kosovo je resursima bogata zemlja. Ima ogromne rezerve olova, cinka, srebra, nikla, kobalta, bakra, željeza i boksita. Zemlja ima pete najveće rezerve lignita u svijetu i treće u Europi. Godine 2005. Svjetska banka procijenila je da Kosovo ima 13,5 milijardi eura vrijednih minerala. 53% površine zemlje je poljoprivredno zemljište, 41% čine šumska zemljište, a 6% ostale površine. Zemlja je i dalje izrazito ruralna s netaknutom prirodom i velikim potencijalima.

Elektroenergetski sektor smatra se jednim od sektora s najvećim potencijalom razvoja. No, problematično je što uvelike ovisi o elektranama na ugljen pa se ulažu napori za diverzifikaciju proizvodnje električne energije, npr. vjetroelektrane u Bajgori i Kitki. Od industrijskih djelatnosti najznačajnije su rudarstvo, građevinarstvo, metalna, kožna i tekstilna industrija. U poljoprivredi ističe se uzgoj pšenice, kukuruza, bobičastog voća, krumpira, paprike tu su i mljekarstvo i stočarstvo. Prošle godine je stopa nezaposlenosti iznosila 16,6% što je velika brojka ali ipak predstavlja napredak jer je pet godina ranije ta stopa iznosila oko 30%. Ispod granice siromaštva živi oko 18% stanovništva. Javni dug iznosi oko 20% BDP-a. Godine 2021. kosovski izvoz iznosio je 3,1 milijardu $, a uvoz 6,1 milijardu $. Glavni izvozni partneri su EU, Albanija, SAD, Srbija i Sjeverna Makedonija. S druge strane, države iz kojih se najviše uvozi su EU, Turska, Kina, Srbija i Albanija.

Od krizne do turističke zemlje

U posljednjih 15 godina neovisna kosovska država usprkos svim nedaćama bilježi rast i razvoj u praktički svakom pogledu u kojem kreatori politike ulože trud. Naravno, riječ je o još uvijek siromašnoj i relativno zaostaloj državi koja tek usvaja demokratske i ekonomske norme suvremenog svijeta. No, ako se politički, društveni i gospodarski razvoj stabilno nastavi u godinama koje dolaze tada bi kosovska država od 1,8 milijuna stanovnika na nešto više od 10 tisuća četvornih kilometara mogla postati gospodarski pokretač ne samo sebe same nego i Crne Gore, Albanije i Srbije (ako se odnosi poprave). Vanjska orijentiranost prema zapadnim političkim i financijskim institucijama uz unutarnju političku stabilnost mogla bi omogućiti veliki gospodarski prosperitet ovoj maloj ali resursima bogatoj zemlji.

Kosovo se donekle (u geopolitičkom smislu) može uspoređivati sa Zapadnom Njemačkom (nekad) i Južnom Korejom. Zbog svojih geopolitičkih interesa SAD i druge zapadne sile imaju interesa ulagati veliki novac i to bi Kosovari trebali iskoristiti. U posljednje vrijeme nazočan je razvoj turizma koji pokazuje kako bi Kosovo svoj status potencijalnog kriznog žarišta moglo zamijeniti turistički poželjnom zemljom kao što je to dobro napravila Hrvatska. Arheološko naslijeđe iz ilirskog, dardanskog, rimskog, bizantskog i osmanskog doba, tradicionalna albanska kuhinja, unikatna arhitektura, kulturna baština i prirodni krajolici (planine, kanjoni, vodopadi, špilje) trebali bi postati zaštitni znak Kosova.

 

 

Komentari

komentar

You may also like