M. Šerić: Skriveni geopolitički igrač: uloga i važnost Mongolije

Matija Šerić

Mongolija je država koja posjeduje jedinstven geografski, demografski, ekonomski i geopolitički položaj. I on nije nimalo povoljan, barem na prvi pogled. Mongolija nema izlaz na more, nalazi se u klimatski okrutno hladnoj Istočnoj Aziji. Ima najnižu gustoću naseljenosti od bilo koje suverene države na svijetu: dva stanovnika na četvorni kilometar. Njenih tri milijuna stanovnika živi na području veličine Aljaske (1,5 milijuna ), a okruženo je s 143 milijuna Rusa na sjeveru i 1,4 milijarde Kineza na jugu. Iako svi navedeni čimbenici uvelike ograničavaju gospodarski razvoj Mongolije, usprkos tome ona ima najbolji kašmir na svijetu, ogroman potencijal eko i kulturnog turizma i posjeduje goleme mineralne resurse: bakar, zlato, ugljen, molibden, fluorit, uran, kositar i volfram.

Mongolija je, zapravo, enklava između supersila Rusije i Kine. Trenutno je demokratska enklava u okruženju autokracija. Upravo ova činjenica, osim štetnih utjecaja, daje ovoj državi bitnu i potencijalnu presudnu važnost u međunarodnim odnosima. Hipotetski i stvarno, Mongolija može biti presudni geopolitički igrač koji može ozbiljno naštetiti rusko-kineskom savezu i dovesti do raskola ove dvije zemlje, a s druge strane može postati ključni američki partner u izazovnoj regiji Dalekog istoka.

Mongolija ima bogatu povijest koja datira od osnutka slavnoga Mongolskog Carstva (1206.-1368.) i Džingis-kana koji je stvorio najveće kopneno carstvo u povijesti. Povjesničari smatraju kako je riječ o vladaru koji je bio stvaratelj mongolske nacije, poštivao je vladavinu zakona, štitio vjerske slobode, promicao međunarodnu trgovinu i uspostavio nove diplomatske odnose između Azije i Europe. Mongolsko carstvo povezalo je dotadašnji nepovezani svijet stvaranjem „jedinstvenog interkontinentalnog sustava komunikacije, trgovine, tehnologije i politike“.

Džingis-kan je uzdrmao svijet i stvorio novi svjetski poredak. Nakon njegove smrti dolazi do podjele carstva ali je ono u nekom formatu opstalo sve do okupacije od strane kineske dinastije Qing koja je trajala od 1691. do 1911. Tada je Mongolija svrgnula lokalnog vladara i proglasila neovisnost. Sporazum iz Kyakhte iz 1915. nakratko je ponovno uspostavio kinesku kontrolu, ali je Rusija pomogla Mongoliji da se konačno riješi kineske vlasti nakon Oktobarske revolucije 1917. Mongolija je proglasila neovisnost 1921. U zemlji se smjestila sovjetska Crvena armija, a Sovjetski Savez je koristio Mongoliju kao satelitsku komunističku državu i tampon zonu s Kinom. Mongolija je održavala dobre odnose i s Kinom i sa Sovjetskim Savezom sve do kinesko-sovjetskog raskola 1950-ih. Sovjeti su imali šest vojnih divizija u Mongoliji, koje je Rusija tamo zadržala do prosinca 1992.




Nestanak SSSR-a doveo je Mongoliju do dva velika problema. Prvi problem je bio teška gospodarska kriza. Trgovina s SSSR-om činila je 40% BDP-a Mongolije. Sav benzin se uvozio iz Rusije, 90% strojeva i 50% robe široke potrošnje. Kako se Rusija povlačila u samu sebe mongolsko je gospodarstvo propadalo. Drugi problem je bio egzistencijalne prirode. Mongolija je po prvi put u suvremenoj povijesti bila uistinu neovisna. Iako je Peking priznao mongolsku neovisnost 1945., nije tajna kako određeni kineski krugovi još uvijek gaje teritorijalne pretenzije prema svome sjevernom susjedu. Neki vide Mongoliju dijelom kineske povijesne sfere, a mongolske elite su zabrinute da bi mlađi i nacionalistički raspoloženi Kinezi mogli pokušati provesti aneksiju. Kinesko ponašanje u odnosu prema pokrajinama kao što su Unutarnja Mongolija, Tibet, Hong Kong i Tajvan nije ohrabrujuća okolnost.

Područje suvremene i međunarodno priznate Mongolije još se naziva i Vanjska Mongolija, dok je prostor na kojem živi mongolski narod znatno veći i obuhvaća: kinesku autonomnu pokrajinu Unutarnju Mongoliju, Džungariju (sjevernu polovicu kineske pokrajine Xinjiang), ruske republike Burjatija, Tuvu i Altaj te Zabajkalski kraj i Irkutsku oblast. Sve navedene regije su dio panmongloskog iredentizma koji teži stvaranju Velike Mongolije. Takva grupe su marginalne ali postoje.





Po svom političkom uređenju, Mongolija je višestranačka demokratska republika. Predsjednik se bira na izravnim izborima kao i zastupnici u parlamentu Velikom državnom Khuralu.  Predsjednik imenuje premijera, a na prijedlog premija imenuje kabinet. Ustav Mongolije jamči sve moguće slobode, uključujući punu slobodu izražavanja i vjeroispovijesti. Mongolija ima niz političkih stranaka, a najveće su Mongolska narodna stranka i Demokratska stranka. Prema mišljenjima stručnih organizacija koje proučavaju stupanj demokratske slobode poput Freedom Housea,  radi se o demokratskoj i slobodnoj državi. Trenutno je predsjednik republike Ukhnaagiin Khürelsükh koji dolazi iz ljevičarske socijal-demokratske Mongolske narodne stranke. Pobijedio je na predsjedničkim izborima 2021. sa 72% glasova, a prethodno je bio premijer od 2017. do 2021. Khürelsükh je „mačo“ tip predsjednika jer je fotografiran u toplesu na konju u Putinovom stilu, a postao je poznat pod nadimkom „šaka“ nakon što je udario saborskog zastupnika u parlamentu 2011. Ipak, otada je popravio svoj imidž u javnosti.

Nakon kraha SSSR-a i Istočnog bloka postala je popularna ideja „kraja povijesti“ američkog politologa Francisa Fukuyame. U svijetu je postojao veliki početni entuzijazam za liberalnu demokraciju i neoliberalni kapitalizam s jednom supersilom SAD-om. Takvo se stanje pokazalo kratkotrajnim. Najkasnije oko 2014. postalo je jasno kako je u punoj snazi natjecanje supersila SAD-a, Rusije i Kine. U šahovskoj partiji tri najmoćnije sile svijeta, uz mnoge regionalne sile, Mongolija posjeduje važnu ali uvelike skrivenu geopolitičku ulogu.

Zbog svojeg jedinstvenog „tampon položaja“ između Rusije i Kine, zaštita suvereniteta i teritorijalnog integriteta je glavni prioritet suvremene Mongolije. Upravo zbog tih okolnosti, mongolska vanjska politika može lavirati između dvije strategije: politike „dobrog susjeda“ s Rusijom i Kinom i politike „trećeg susjeda“ u kojoj se teži izgraditi čvrste veze s drugim zemljama – SAD-om, Japanom, Sjevernom i Južnom Korejom, Indijom, državama Europske unije, Australijom i Kanadom.

Na svome jugu, uzduž pustinje Gobi nalazi se mongolska granica s Kinom. Zanimljivo je kako u kineskoj pokrajini Unutarnjoj Mongoliji živi čak šest milijuna Mongola što je dvostruko veći broj nego u matici zemlji. Kina najviše utječe na svog sjevernog susjeda sa svojim moćnim gospodarstvom. U Kinu odlazi otprilike 80% cjelokupnog mongolskog izvoza, ponajviše ugljen, bakar, neprerađeni kašmir. Istovremeno, više od jedne trećine uvoza u Mongoliju stiže iz Kine. Kina je također najveći pojedinačni strani investitor u zemlji. Suradnja s Kinom je od životnog značaja za mongolsko gospodarstvo. Kina se oslanja na strateški projekt „Novi put svile“, odnosno na prometnu infrastrukturu i robno-trgovinske tokove. Jedan od šest transnacionalnih koridora projekta povezao bi Kinu s Istočnom Europom preko Mongolije i ruskog Sibira. Realizacija ovog koridora stvorila bi mogućnost Mongoliji za izvoz svojih minerala i postala bi regionalno logističko središte. Iako Kinezi brzo grade skupu infrastrukturu diljem svijeta, projekt se odvija sporo.




Trgovinski rat između SAD-a i Kine izravno utječe na Mongoliju. S obzirom da Kina koristi svoj 80-postotni udio u globalnoj proizvodnji rijetkih minerala kao geopolitičko sredstvo, moguć je kineski pritisak na Mongoliju koja obiluje tim resursima. Ovakva geoekonomska situacija čini Mongoliju vrlo ranjivom na kineske ekonomske fluktuacije, ali može biti i velika prednost. Npr. MMF je uz sudjelovanje Kine, Japana i Južne Koreje 2017. Mongolima odobrio financijski paket težak 5,5 milijardi dolara što je četvrti najveći financijski paket u povijesti. Program podupire plan gospodarskog oporavka i fokusira se na kreiranje deviznih rezervi, stavljanje duga u održive okvire, jačanje bankarskog sektora i osiguranje stabilnog i dugoročnog rasta. Ekonomska poluga je moćno sredstvo kineske vanjske politike koja utječe i na druge sfere. Npr. Peking je 2016. zatvorio granice s Mongolijom i uveo uvozne carine na mongolsku robu kao kaznu za posjet Dalaj Lame. Mongolija ima povijesne veze s tibetanskim budizmom i Dalaj Lamom, naslovom koji je prvi stvorio mongolski vođa Altan Khan u 16. stoljeću. Nakon što su iznudili obećanje Ulan Batora da neće pozivati Dalaj Lamu u budućnosti, u kineskom Ministarstvu vanjskih poslova bili su prezadovoljni.

Najjači utjecaj na Mongoliju ima kinesko-ruski politički, gospodarski i vojni savez kojeg su ove dvije supersile formirale kako bi parirale američkoj hegemoniji. Kako kinesko-ruski savez bude jačao, moguće je da će vrijednost Mongolije kao žetončića u geopolitičkoj igri slabiti. Ipak, savez Rusa i Kineza usprkos pompi u javnosti nije idealan. Moskva još uvijek smatra Peking potencijalnom prijetnjom na dugi rok jer kineske pretenzije prema ruskim teritorijima i dalje postoje. Rusija je zabrinuta da će, ako njena granica od 3.485 kilometara s Mongolijom padne pod kinesku kontrolu, njezin sibirski donji dio biti izložen eventualnom kineskom napadu.

Kako bi srezali takve ideje, Rusima je prioritet balansiranje kineskog utjecaja u Mongoliji, tako što pokušavaju ojačati svoje gospodarske veze. Nesumnjivo, Rusi imaju snažan utjecaj nad mongolskim gospodarstvom. Rusija opskrbljuje oko 80% mongolskog tržišta nafte, od 2017. trgovinska razmjena je porasla za gotovo 40%, Moskva posjeduje udio od 51% u mongolskim željeznicama. Godine 2019. dvije su zemlje najavile strateško partnerstvo koje podrazumijeva infrastrukturni investicijski fond od 1,5 milijardi dolara, nadogradnju transmongolske željeznice i mogući prolazak rusko-kineskog plinovoda kroz mongolski teritorij. Ruski utjecaj je nazočan i u drugim područjima. Ostaci sovjetske ere vidljivi su kroz najobičniju šetnju Ulan Batorom koja otkriva trajnu kulturnu ostavštinu sovjetske vlasti, od operne kuće preko palače vjenčanja do spomen obilježja Zaisan. Istovremeno, ruske teritorijalne ambicije na drugim lokacijama na globusu (Ukrajina, Kurilski otoci) zabrinjavaju Ulan Bator zbog njihovog potencijala da ojačaju kineske argumente za potencijalnu invaziju Mongolije.

Kako bi razbili ovisnost o Rusiji i Kini i afirmirali se kao nacija, Mongoli su krenuli sve više prihvaćati spomenutu politiku „trećeg susjeda“ tj. povezivati se s državama  u regiji i svijetu s kojima ne graniče direktno. Kroz snažne odnose s demokratskim i nedemokratskim državama poput SAD-a, Japana, Sjeverne i Južne Koreje, Indije; Mongolija radi na jačanju stabilnosti i suradnje u Aziji. Bogata je uranom ali daje potporu neproliferaciji nuklearnog neširenja i mirnog rješavanja sporova u regiji. Sukladno tome, Mongoli balansiraju diplomatske veze sa Sjevernom i Južnom Korejom i nastoje potaknuti stabilnost na Korejskom poluotoku. Mongolija opisuje Sjedinjene Države kao svog „najvažnijeg“ trećeg susjeda i taj odnos s Washingtonom koristi da utječe na političke procese na globalnoj razini. Mongolija stalno sudjeluje u globalnim mirovnim operacijama Ujedinjenih naroda (oko 10 posto mongolskih oružanih snaga služi u mirovnim misijama UN-a). Interoperabilnost i kapacitet mongolske vojske ojačani su kroz angažman u kampanjama u Afganistanu, Iraku i na Kosovu. U zemlji se skoro svake godine ljeti održavaju Khaan vojne vježbe koje simuliraju mirovne operacije UN-a u kojima sudjeluju kontingenti iz brojnih zemalja.

Budući da je položaj Mongolije strateški važan u geopolitici, Sjedinjene Države imaju šire interese u toj zemlji. Ti interesi podrazumijevaju trgovinu, investicije, očuvanje demokracije i suvereniteta, neproliferaciju nuklearnog oružja, održavanje mira u regiji. Ono što Sjedinjene Države najviše žele jest opstanak Mongolije kao suverene, neovisne i prosperitetne države koja igra konstruktivnu ulogu u regiji i šire. To nije čudno budući da se Ulan Bator nalazi u zagrljaju dva američka možda ne „smrtna neprijatelja“ ali zasigurno dva najveća rivala u svijetu. Posljednjih godina želja za širenjem demokracije u vanjskoj politici SAD-a je pala na niske grane što se odnosi i na Daleki istok (gorko iskustvo Mjanmara). Međutim, američke obrambene i sigurnosne strategije se usko vežu uz natjecanje supersila i daju priliku za potporu malim državama.

Američki policymakeri posjeduju interese na Dalekom istoku koji pogoduju Mongoliji a oni su suštinski isti u vrijeme Trumpa i Bidena. Radi se o tome da Sjedinjene Države nastoje iskoristiti svako sredstvo kako bi olabavili savez Rusije i Kine, strateški se pozicioniraju prema Indo-pacifičkoj regiji i nastoje postići denuklearizaciju Sjeverne Koreje. Mongolija može biti točka koja će posvađati Ruse i Kine i uz to je vrlo važna zbog svojeg utjecaja u regiji Indo-pacifik. Ulan Bator ima odlične odnose s Pjongjangom i može olakšati mirovne pregovore između Sjeverne Koreje i SAD-a.

Ulan Bator i Washington također podržavaju zajedničke ciljeve i vrijednosti u partnerstvima na međunarodnoj sceni. Na primjer, Mongolija je predsjedala Zajednicom demokracija koju podržavaju SAD, međuvladinom organizacijom sa sjedištem u Varšavi koja se zalaže za zajedničke demokratske vrijednosti. Dvije zemlje su također surađivale na Regionalnom forumu ASEAN-a. U Ujedinjenim narodima, Mongolija se pokazala pouzdanim američkim saveznikom, dosljedno glasajući s SAD-om u rezolucijama Glavne skupštine. Uz to, Mongolija je pridobila naklonost Amerike provodeći sankcije Vijeća sigurnosti UN-a usmjerene na nuklearne i balističke programe Sjeverne Koreje.

Savez sa SAD-om utječe da Mongolija da prednost politici trećeg susjeda nauštrb politike dobrog susjeda. Konkretno, Mongolija se opirala da postane punopravna članica Šangajske organizacije za suradnju (SCO), koju predvode Moskva i Peking, dijelom zbog signala koji bi mogao poslati Washingtonu i drugim zapadnim prijestolnicama. Slična razmišljanja i utječu na sudjelovanje Ulan Batora u kineskoj inicijativi Novi put svile. Jačanjem veza sa SAD-om, Mongolija se može oduprijeti moćnim susjedima i zacrtati vlastiti smjer u vanjskoj politici.

Na koncu, iako možda zvuči kontradiktorno, istinito je: najveći jamci mongolskog suvereniteta i utjecaja u regiji su Rusija i SAD. Rusija zbog straha od Kine ima trajni interes za neovisnom Mongolijom. Trenutna ruska strateška kontrola nad mongolskim energetskim i prometnim sektorima stvara od Mongolije snažno sredstvo odvraćanja potencijalnih kineskih prijetnji. Uz  dobre odnose s Rusijom, savez s Amerikom i saveznicima u Indo-pacifiku također predstavljaju strateško sredstvo koje će odbiti potencijalne kineske aspiracije.

Nakon gotovo sedam desetljeća koliko je provela kao satelitska država SSSR-a, Mongolija je napravila miran prijelaz na demokraciju i slobodno tržište. Trenutno ima važnu ulogu u novom poglavlju svjetske povijesti u 21. st. Mongolija može ponovo postati utjecajna država kroz primjenu sloboda i vladavine prava, sudjelovanje u međunarodnoj trgovini i  aktivan diplomatski angažman među posvađanim državama.  Ne samo što može pomoći pomirenju dviju Koreja nego možda i relaksaciji odnosa između supersila pogotovo nakon pogoršanja odnosa Rusije i SAD-a početkom 2022.

Komentari

komentar

You may also like