Matija Šerić
Azija je ključni kontinent na kojem se uvelike kreiraju bilateralni i multilateralni odnosi koji određuju konstelaciju snaga ne amo na tom kontinentu već i cijelom svijetu. Azija je kontinent sadašnjosti i budućnosti koji nije dom samo dvije najmnogoljudnije države svijeta, Kine i Indije, nego i područje velikih potencijala u svakom pogledu. Upravo na azijskom kontinentu u posljednje vrijeme dolaze veliki iskoraci čovječanstva u području obrazovanja, znanosti i tehnologije. Veliki iskoraci i promjene događaju se i na području međunarodnih odnosa. Jedan od njih su i specijalni odnosi komunističke Kine i muslimanskog Pakistana.
Povijesni kontekst
Narodna Republika Kina i Islamska Republika Pakistan uspostavili su diplomatske odnose 1951. Pakistan je bio prva muslimanska država koja je priznala novu komunističku Kinu početkom 1950., godinu dana nakon što su komunisti pobijedili u Kineskom građanskom ratu. Dok su početku bili ambivalentni prema ideji komunističke države na svojim granicama, pakistanski kreatori politike nadali su se da će Kina poslužiti kao protuteža indijskom hinduističkom utjecaju. Sukladno tome, Islamabad je među prvima priznao NR Kinu kao predstavnicu Kine u Ujedinjenim narodima a prekinuo je odnose s Republikom Kinom (Tajvanom). Godine 1956. pakistanski premijer Huseyn Shaheed Suhrawardy i kineski premijer Zhou Enlai potpisuju Ugovor o prijateljstvu, označavajući bliže bilateralne veze. U počecima je slavni kineski diplomat Zhou Enlai bio arhitekt partnerstva dvije zemlje.
Kinesko-pakistanski odnosi ozbiljnije su živnuli nakon kinesko-indijskog graničnog sukoba 1962. S obzirom da je postojalo malo nade za rješavanje graničnih sporova, Indija je postala strateška prijetnja za obje zemlje. Pakistan je 1963. ustupio Kini dolinu Shaksgam, područje na koje Indija polaže pravo. Kina je tada Pakistan opskrbila oružjem, materijalom za izgradnju nuklearnog programa i velikim količinama ekonomske pomoći. Autocestu Karakoram, također poznatu pod nazivom Autocesta kinesko-pakistanskog prijateljstva, izgradile su vlade Pakistana i Kine. Započeta je 1962. godine, a dovršena je i otvorena za javnost 1978. Duga je 1.300 km a povezuje kinesku Xinjiang regiju i pakistansku regiju Gilgit-Baltistan. Prvi veto u Vijeću sigurnosti UN-a kojeg je Kina ikad iskoristila dogodio se 1972. i bio je u korist Pakistana. Kinezi su upotrijebili veto prilikom razmatranja prijema Bangladeša (do tada Istočnog Pakistana), a uvjetovan je sigurnim povratkom pakistanskih ratnih zarobljenika iz Indije. Dana 27. svibnja 1976.,105 dana prije svoje smrti, usprkos teškoj bolesti, kineski diktator Mao Ce-tung, u dobi od 83 godine, primio je svog posljednjeg stranog gosta, a on je bio pakistanski predsjednik Zulfiqar Ali Bhutto.
Nepovjerljivo partnerstvo
Ipak, Peking nije svesrdno prihvatio vezu s Islamabadom iz niza razloga. Prvo i osnovno, Kina tada nije vidjela Indiju kao sebi ravnopravnog suparnika ili dominantnu stratešku prijetnju. Ta uloga bila je rezervirana za Sjedinjene Države. Zato u indijsko-pakistanskim ratovima 1965. i 1971., Kina nije vojno intervenirala u korist Pakistana. Iako je Peking barem javno podržao Pakistan 1965., niti to nije učinio 1971., usprkos tome što je Pakistan odigrao važnu ulogu u povijesnom otvaranju Kine prema SAD-u. Drugo, Kina je postala duboko zabrinuta zbog reputacije Pakistana u međunarodnoj zajednici koja ga je počela doživljavati opasnom nuklearnom silom zbog zaštite i podržavanja islamističkih terorista. Kineska pokrajina Xinjiang dom je muslimanske zajednice etničkih Ujgura. Kina je dugo bila zabrinuta zbog islamističkog radikalizma među Ujgurima, a njihove navodne veze s militantima u Pakistanu i Afganistanu pogoršale su tu zabrinutost kao i odnose s Pakistanom. Zato se Kina distancirala od Pakistana tijekom Kargilskog rata 1999. i tijekom terorističkih napada u Mumbaiju 2008.
Dva čimbenika koja su povezala Islamabad i Peking
Godine 2005. došlo je do potpisivanja Ugovora o prijateljstvu, suradnji i dobrosusjedskim odnosima. Ugovor je kinesko-pakistanske odnose definirao „bilateralnim strateškim partnerstvom dobrosusjedskog prijateljstva“. Otprilike sredinom 2000-ih dva su čimbenika postala važna. Prvi čimbenik je bio pomak u odnosima SAD-a i Indije. Iako su Amerikanci već tijekom Hladnog rata govorili o Indiji kao protuteži Kini, njihovo vojno i gospodarsko partnerstvo s Indijom ozbiljnije je napredovalo nakon raspada Istočnog bloka 1991. i predstavljalo je onaj čimbenik koji je duboko zabrinuo kinesku političku elitu. Kinesko-indijski granični incidenti u dolini Galwan 2020.-2021. dodatno su zabrinuli Peking s obzirom na sve dublje veze New Delhija i Washingtona, dok su kineski odnosi s Washingtonom bivali sve lošiji. Kinezi ne žele popustiti Indijcima u pogledu graničnih sporova i tu vide kao rješenje savez s Pakistancima koje muče isti problem.
Drugi čimbenik su ambicije Kine da restrukturira međunarodni poredak. Godine 2013. predsjednik Xi Jinping pokrenuo je kineski Novi put svile, golemi multilateralni infrastrukturni i investicijski projekt, usmjeren prema cilju da Kina postane dominantna gospodarska i politička sila. Jedna od okosnica Novog puta svila svakako je i Kinesko-pakistanski gospodarski koridor (CPEC). Preciznije, tadašnji pakistanski premijer Nawaz Sharif uspostavio je u travnju 2015. CPEC – kineski megaprojekt ulaganja u pakistansku infrastrukturu. Njega je Sharif definirao projektom koji mijenja geopolitičku igru u regiji. Iako je Kina i ranije Pakistanu davala infrastrukturnu pomoć i gospodarsku podršku, CPEC je drukčiji. Njega čini kineska mreža infrastrukturnih projekata duga tri tisuće kilometara. Sadrži brojne inicijative: razvoj infrastrukturne i energetske mreže, brojne gospodarske zone i razvoj strateške luke Gwadar. Procjenjuje se da svi projekti unutar CPEC-a vrijede vrtoglavih 65 milijardi dolara. Projekt nastoji prvenstveno povezati jugozapadnu Kinu i Pakistan. U suštini, o uspjehu CPEC-a, uvelike ovisi uspjeh Novog puta svile budući da je CPEC postao zaštitni znak kineske moći u južnoj i zapadnoj Aziji. Navedena dva faktora znače da je Pakistan postao važan partner za Kinu.
„Viši od planina, dublji od oceana, slađi od meda“
Dugi niz godina lideri Kine i Pakistana hvale svoj odnos kao „viši od planina, dublji od oceana, slađi od meda“. U lipnju 2022. provedena je anketa u Pakistanu o tome kako 1.200 građana te države gleda na Kinu. Ispitanici su odabrani iz svih regija i uključivali su sve dobne skupine i spolove. Ista su pitanja o Kini postavljana iu mnogim drugim zemljama i vrlo rijetko su odgovori bili toliko pozitivni. Prvo anketno pitanje pitalo je ispitanike što im prvo padne na pamet kada pomisle na Kinu. Najčešći odgovori bili su „prijatelj“, „najbolji prijatelj“, „dobar prijatelj“, pa čak i „prijatelj od povjerenja“. Kinezi su bili percipirani kao prijateljski raspoložen i marljiv narod. Kinu su ispitanici označili snažnom i razvijenom državom, a mnogi su joj dali epitet supersile. Povezanost dviju zemalja opisana je „bratskom“.
Drugo pitanje ciljalo je otkriti je li se stav Pakistanaca o Kini tijekom posljednje tri godine poboljšao ili pogoršao i zašto. Ogromna većina ispitanika (85%) dala je pozitivan odgovor. Samo 9% ispitanih navelo je da im se pogoršala percepcija Kine, dok je 6% izrazilo neutralan stav. Oni koji su naveli da vide Kinu u lošijem svjetlu nego prije, naveli su razloge kao što su Covid-19, gledanje samo vlastitih kineskih interesa i odnos prema muslimanskoj ujgurskoj zajednici. Ispitanici čija je percepcija Kine postala boljom uglavnom su se fokusirali na kinesku gospodarsku potporu Pakistanu, investicije i medicinsku potporu za vrijeme pandemije. Pakistanci pozitivno doživljavaju Kinu (daleko više nego drugi narodi), zbog kineske dugotrajne gospodarske potpore Pakistanu i zbog pakistanskog izoliranog položaja u južnoj Aziji gdje je Islamabad lišen pouzdanih saveznika.
Konkretno, pozitivni stav korelira s kineskim investicijama koje pritječu u zemlju pod plaštom CPEC-a. Iako je investicijski program napredovao sporije od očekivanog, zabilježeni su zapaženi uspjesi. Kinezi grade prometnu i energetsku infrastruktura koja je očajnički potrebna Pakistanu kako bi se brže razvijao. Nove elektrane dale su dodatne količine energije pakistanskoj električnoj mreži. Grade se ceste i željeznice. Nawaz Sharif koja povezuje Karači sa sjevernim gradom Pešavarom najznačajniji je projekt koji grade kineske tvrtke. Procjenjuje se da ML-1 zapošljava oko 24.000 radnika. Međutim, potrebno je uložiti još novca i truda, posebno u pogledu energije, budući da je Pakistan još uvijek sklon nestašicama struje.
Sharif u Pekingu – pakistanska potpora Xiju
Početkom studenog 2022. pakistanski premijer Shehbaz Sharif bio je u službenom dvodnevnom posjetu Narodnoj Republici Kini. Sharif je prvi državnik koji je stigao u Peking otkako je Xi Jinping krajem listopada preuzeo treći mandat glavnog tajnika Komunističke partije Kine. Tijekom posjeta, Sharif se sastao s premijerom Li Keqiangom i drugim visokim kineskim dužnosnicima. Dvije države potpisale niz međudržavnih sporazuma o suradnji u kulturi, gospodarstvu, trgovini, investicijama, digitalnom gospodarstvu, na polju sigurnosti, itd. Tijekom sastanka je Xi je naglasio važnost Pakistana u kineskoj diplomaciji u susjedstvu i kazao da su dvije zemlje „dobri prijatelji, dobri partneri i dobra braća“. Dodao je da su dvije države „podržavale jedna drugo i napredovale, demonstrirajući čvrsto prijateljstvo“ i da je Kina spremna „podići razinu sveobuhvatne strateške suradnje i dati novi poticaj njihovom svevremenskom strateškom kooperativnom partnerstvu”.
CPEC je bio važna tema u razgovorima dva lidera. Xi je izjavio da će Peking i Islamabad dodatno ubrzati razvoj CPEC-a i učiniti ga primjerom visokokvalitetne suradnje. Kineski vođa je istaknuo kako je važno ubrzati izgradnju pomoćne infrastrukture za luku Gwadar u Baločistanu kako bi se postigao veći razvoj regije. Također je naglasio kako će njegova vlada potaknuti nadogradnju niza razvojnih projekata uključujući ML-1 (projekt brze željeznice Karači-Pešavar vrijedan 9,8 milijardi dolara) i projekt kružne željeznice Karači. Sharif je podcrtao značaj produbljivanja strateškog partnerstva Pakistana s Kinom.
Sharif smatra kako specijalni odnosi s Pekingom čine glavnu okosnicu pakistanske vanjske politike oko čega vlada nacionalni konsenzus. Izrazio je puno povjerenje u NR Kinu i Xijevu „izvanrednu viziju“ da „vodi Kinu prema još izvanrednijim postignućima i stvara još svjetliju budućnost za svijet“. Zahvalio je Kini za svu pomoć tijekom pandemija koronavirusa kao i za podršku tijekom užasnih poplava. Izrazio je povjerenje u Xijeve inicijative: Globalnu inicijativu razvoja i Globalnu sigurnosnu inicijativu naglasivši kako je pakistansko-kinesko strateško partnerstvo „neslomljivo“. Najmilozvučnije kineskim ušima bile su Sharifove izjave podrške politici „jedne Kine“ i pristajanje uz kineski stav u pogledu kriznih žarišta kao što su Tajvan, Hong Kong, Xinjiang, Tibet i Južno kinesko more.
Suradnja uz neke uvjete
Kineski premijer Li Keqiang izjavio je kako Kina želi raditi na infrastrukturnim i drugim projektima s Pakistanom ali pritom zahtijeva potpisivanje sporazuma koji će zaštititi kinesko osoblje i ustanove u toj zemlji. Sigurnost kineskih građana koji rade na projektima CPEC-a već je neko vrijeme narušena i stvara zabrinutost u Pekingu. Dvije su se strane složile kako treba osnažiti pakistanske institucije kako bi spriječile napade na kineske državljane na terenu koji rade na izvedbi projekata. Ti napadi više govore o tome kako je pakistanski ustavno-pravni poredak slab na terenu nego što simboliziraju mržnju pučanstva prema Kinezima. U zajedničkoj izjavi istaknuta je snažna strateška obrambena i sigurnosna suradnja kao „važan čimbenik mira i stabilnosti u regiji“ i obećano je da će se nastaviti i povećati njihova suradnja u područjima kao što su vojna obuka, zajedničke vojne vježbe i vojna tehnologija. Obje strane ponovile su osudu svih oblika terorizma te kritizirale politizaciju tog pitanja.
Financijske trzavice
U političkom smislu Sharifov posjet predstavlja uspjeh i još jednom je pokazao kako je odnos između Pekinga i Islamabada na razini specijalnog partnerstva. Međutim, dobri politički odnosi mogu biti maska za financijske trzavice dvije prijateljske zemlje. Radi se o tome da Pakistanci moraju otplaćivati ogromne dugove Kini što im nije nimalo lako s obzirom na tešku gospodarsku situaciju kod kuće. Prema pakistanskim medijskima, Sharif je zamolio Kineze da Pakistanci odgode vraćanje svog duga od 6,3 milijarde dolara koji će dolaziti na naplatu između konca 2022. i lipnja 2023. Od toga duga kineski komercijalni zajmovi iznose 3,3 milijarde dolara, a preostale 4 milijarde dolara čine državni zajmovi. Uz to, Pakistan ima više od 900 milijuna dolara kineskog duga koji će biti spreman za otplatu u tekućoj fiskalnoj godini. U međuvremenu, Pakistan je tražio novi kineski zajam kako bi otplatio dug koji dolazi na naplatu u 2023. Pakistanski ministar financija Ishaq Dar rekao je medijima da je tijekom Sharifova posjeta Kini kinesko vodstvo obećalo odgoditi naplatu 4 milijarde USD državnih zajmova, refinancirati 3,3 milijarde USD zajmova komercijalnih banaka.
Snage i slabosti saveza
Na strateškoj političkoj i gospodarskoj razini, Pakistan je iznimno važan za Kinu. Xi je osobno izjavio kako Kina pristupa Pakistanu „iz strateške i dugoročne perspektive“, što znači da trenutačne pakistanske političke i gospodarske poteškoće vrlo vjerojatno neće imati negativan utjecaj na daljnji razvoj odnosa. U pogledu Pakistana, iako možda uspostavi bolje odnose s drugim moćnim državama kao što je SAD, specijalan odnos će s Kinom ostati i dalje. Zašto? Zato što su rivalitet i strahovanje od Indije nešto što će uvijek biti važna odrednica donositelja odluka u Islamabadu. Nažalost, Pakistan i Indija su „smrtni neprijatelji“ i izgleda da će tako zadugo ostati. Pomirba nije na vidiku. S druge strane, Kina je država koja također ima često vrlo loše odnose s Indijom (i česte granične okršaje u Himalajama) koja joj je izravan konkurent za premoć u Aziji. Savezom s Pakistanom, Kinezi donekle eliminiraju indijski utjecaj u jugozapadnoj Aziji. Blizak kinesko-pakistanski odnos otvara mogućnost da bi se Indija u budućnosti mogla suočiti s ratom na dva fronta, scenarijem koji je samo jedno desetljeće ranije bio nezamisliv.
Također, Kina je jedina velika država koja je trenutno spremna uložiti investicije ogromnih razmjera u Pakistan. Nakon što se američka vojska povukla iz Afganistana a talibani se vratili na vlast, Amerikanci su izgubili veći interes za Pakistan. Budući da Peking smatra kako mu je najveći geopolitički rival Washington, kreatori politike u Islamabadu nemaju mnogo manevarskog prostora ako hoće zadržati povlašteni odnos s Pekingom. Čak i ako budu htjeli snažnije popraviti svoje odnose s Amerikancima, Pakistanci će morati dobro promisliti što će na to reći Kina. Nedvojbeno je kako je Pakistan postao ovisan o svom velikom sjevernom susjedu u sektoru gospodarstva, vojne industrije i financija ali i u pogledu sukoba s Indijom u regiji Jammu i Kašmir. Čak se vojna suradnja odvija živahnije od gospodarske upravo zbog mogućih graničnih sporova u Kašmiru. Istovremeno, Pakistan ima toplo-hladno odnose s državama u Aziji kao što su Rusija, Afganistan i Iran.
Ipak, kinesko-pakistanski odnosi nisu lišeni potencijalnih problema. Opreznost Kine oko islamističkih militanata u Xinjiangu i njihovih veza s pakistanskim militantima, kineska zabrinutost zbog njenih državljana koji rade u Pakistanu a mete su terorističkih napada, te oprez Kine u pogledu indijsko-pakistanskog sukoba u Kašmiru i dalje su sporne točke. Ipak, kinesko-pakistanski odnosi više su nego ozbiljni i nisu šala a to bi indijski kreatori trebali shvatiti kako bi izbjegli potencijalne dvostruke okršaje na svojim granicama.
