Matija Šerić
Obje države u međunarodnoj areni vode neovisne i suverenističke politike što je trn u oku američkim policymakerima bez obzira sjede li u Bijeloj kući Obama, Trump ili Biden. Službeni Washington volio bi vidjeti Tursku kao mirnu NATO članicu koja poslušno prihvaća savjete američkih diplomata i po njihovom nalogu ulazi u konflikte s Rusijom, Kinom ili Pakistanom, a Venezuelu kao crpilište nafte
Dinamični i često prevrtljivi međunarodni odnosi posljednjih desetak godina ponekad su rezultirali neočekivanim ishodima poput sklapanja mnogih zanimljivih savezništava. Jedno od svakako najegzotičnijih, barem na prvi pogled, rastuće je partnerstvo između Venezuele i Turske. Tursko-venezuelanski odnosi zadnjih pet-šest godina doživjeli su dramatičan uspon i procvat koji nije samo diplomatski nego je poprilično opipljiv na trgovinsko-financijskom planu.
Pogled u povijest pokazuje kako su Turci i Venezuelanci već desetljećima znali jedni za druge iako sve do nedavno nisu konkretnije surađivali. Venezuela je npr. jedna od prvih zemalja u regiji Latinske Amerike i Kariba s kojima je Turska uspostavila diplomatske odnose. Diplomatski odnosi Republike Turske i Venezuele (od 1999. Bolivarijanske Republike) uspostavljeni su davne 1950. godine. Zbog zemljopisne udaljenosti i činjenice da su se dvije zemlje više fokusirale na svoje neposredno okružje, odnosi su ostali limitirani do 2016.
Nakon smrti Huga Cháveza u ožujku 2013., turski zamjenik premijera Besir Atalay nazočio je sprovodu i konstatirao da je smrt venezuelanskog predsjednika potresla cijelu Latinsku Ameriku. Taj posjet najavio je novo doba u kojem će se polako krenuti kovati tursko-venezuelanski savez. Sljedećih godina uslijedilo je jačanje trgovinske suradnje između dvije zemlje. Bilateralni odnosi počeli su se razvijati ponajviše zahvaljujući obostranim posjetima na visokoj razini od 2016. nadalje. Prvi službeni posjet na predsjedničkoj razini dogodio se u listopadu 2017. kada je venezuelanski predsjednik Nicolás Maduro posjetio Tursku. Maduro je u funkciji predsjedatelja Pokreta nesvrstanih u prosincu iste godine u Istanbulu nazočio na 6. Izvanrednom zasjedanju (konferenciji) Organizacije islamske suradnje. Također, u srpnju 2018. predsjednik Venezuele nazočio je ponovnoj inauguraciji predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.
Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu posjetio je Venezuelu 21. i 22. rujna 2018. Tri mjeseca kasnije, u prosincu Erdogan je posjetio Venezuelu. To je bio prvi posjet jednog turskog predsjednika Venezueli. Tom prilikom organiziran je tursko-venezuelanski poslovni forum. Mjesec dana poslije vidjelo se da je pakt Maduro-Erdogan snažan budući da turski lider nije priznao samoproglašenog novog venezuelanskog predsjednika Juana Guaida.
Tada u siječnju 2019. Erdogan je nedvosmisleno osudio postupke Guaida na Twitteru: „Oni koji nastoje imenovati postmodernog kolonijalnog guvernera u Venezueli, gdje se predsjednik bira na izborima i gdje narod vlada, trebaju znati da samo demokratski izbori mogu odrediti kako će se upravljati državom.“ Takav Erdoganov stav ne čudi budući da smatra da iza neuspjelog puča protiv njega iz 2016. stoje Amerikanci i turski islamski učenjak Fethullah Gulen koji živi u SAD-u.
Umjesto davanja potpore novom prozapadnom vođi Guaidu, Turci su podržali Madura pa mu je inauguraciji nazočio turski potpredsjednik Fuat Oktay. Venezuelanski ministar vanjskih poslova Jorge Arreaza posjetio je Tursku u travnju 2019., a u siječnju 2020. uslijedio je dolazak venezuelanske potpredsjednice Delcy Rodríguez. U studenom 2021. Ankara je pohvalila Venezuelu zbog održanih regionalnih izbora, za koje mnogi smatraju kako su bili neregularni i namješteni od strane chavista. Npr. State Department nazvao je izbore „manjkavim“. U travnju 2022. dvije su zemlje potpisale osam sporazuma tijekom posjeta Cavusoglua Venezueli.
Svi spomenuti visoki međudržavni posjeti pokazuju kako su iz godine u godinu tursko-venezuelanski odnosi sve snažniji. Službeni volumen trgovine između dvije zemlje na kraju 2019. iznosio je približno 150 milijuna $ (turski udio: 129,7 milijuna $, venezuelanski udio: 20,3 milijuna $). Cavusoglu je prilikom svog posljednjeg posjeta izjavio kako se nada da će trgovinska razmjena dvije zemlje uskoro iznositi 1,5 milijarde dolara godišnje što bi bilo udvostručenje od službenih 850 milijuna dolara na kraju 2021.
Posljednji „spektakularni“ sastanak dvojice predsjednika dogodio se u lipnju ove godine kada je Maduro posjetio Erdogana u Ankari. Maduro je u objavi na Twitteru Erdogana nazvao svojim „bratom“, dok je turski predsjednik u postu na Twitteru napisanom na španjolskom jeziku osudio „jednostrane“ sankcije Venezueli. Na zajedničkoj press konferenciji nakon privatnih razgovora, Erdogan je ustvrdio da je Turska „uvijek podržavala Venezuelu i nastavit će to činiti u budućnosti.“ Izjavio je da se Turska protivi jednostranim sankcijama protiv Venezuele i smatra ju jednom od „najvažnijih partnera“ u regiji Latinske Amerike. Potvrdio da je on i Maduro imaju slične poglede na mnoga geopolitička pitanja i žele podići bilateralne odnose na „sljedeću razinu“. Erdogan je naglasio kako postoje mnoga područja u kojima Turska i Venezuela mogu povećati suradnju, uključujući energetiku, rudarstvo, građevinarstvo, zdravstvo i turizam. Njegov cilj je trgovinska razmjena u visini ogromnih 3 milijarde dolara. Upravo prije presice dva predsjednika svjedočila su potpisivanju triju ugovora o suradnji u sferama gospodarstva, turizma i poljoprivrede.
Potom je Maduro pohvalio rastući globalni utjecaj Turske, rekavši da zemlja igra „vrlo važnu“ geopolitičku ulogu kao jedna od sila u multipolarnom svijetu. Zahvalio se na pomoći Ankare tijekom pandemije koronavirusa. Naglasio je da Venezuela i Turska „otvaraju“ nove putove suradnje i pozvao je turske investitore da iskoriste različite mogućnosti koje se otvaraju dok njegova zemlja ide u smjeru gospodarskog oporavka.
U intervju turskoj novinskoj agenciji Anadolu, Maduro je pohvalio „prekrasnu tursku domovinu“ u kojoj je bio nekoliko puta i istaknuo je „sjajno prijateljstvo“ između dvije države. Izjavio je da Ankara i Caracas već imaju sporazume u raznim područjima, kao što su trgovina, financije, znanost, tehnologija, poljoprivreda, rudarstvo i energija. Cilj je dostići 1,5 milijardi USD trgovinske razmjene tijekom tekuće i sljedeće godine. Prema Maduru Venezuela bi mogla postati velika luka koja bi primala turske industrijske i poljoprivredne proizvode i transportirala ih dalje u države regije Južne Amerike i Kariba.
„Nikada nismo imali tako blizak odnos s Turskom ili s ovom regijom svijeta kao danas. Zato vam kažem da je svijet mnogo više od Sjedinjenih Država i Zapada“, konstatirao je Maduro dodajući da je Turska „jedna od najvažnijih regija“. Na trećem sastanku Zajedničke komisije za suradnju Turske i Venezuele, Maduro je izjavio da je zacrtan plan unapređenja komercijalnih, poljoprivrednih, energetskih i financijskih odnosu za sljedećih 10-15 godina.
Koliko su dobri odnosi govori činjenica da je trenutno Caracas jedan od rijetkih latinoameričkih gradova koji ima redovnu zrakoplovnu vezu s Istanbulom od sedam letova tjedno. Turkish Airlines još je u prosincu 2016. uveo izravne letove između Caracasa i Istanbula (preko Havane) u nastojanju da se „povežu i prošire kontakti“.
Venezuela je skoro cijelo posljednje desetljeće u ozbiljnoj političkoj i gospodarskoj krizi. Stanovnici te naftom najbogatije zemlje na svijetu doživjeli su hiperinflaciju, nasilne prosvjede, političke nemire, velike nestašice robe široke potrošnje, lijekova i goriva zbog čega su milijuni Venezuelanaca morali napustiti zemlju. Savez s Turskom dao je doprinos stabilizaciji stanja u zemlji i poboljšao položaj zemlje u inozemstvu. Turska je od 2018. drastično povećala izvoz u Venezuelu, uključujući hranu i proizvode za osobnu higijenu. Ta je južnoamerička država zauzvrat prodavala zlato Turskoj, iako iznos nije javan. Reuters je izvijestio da je 2018. godine 23 tone venezuelanskog zlata transportirano zračnim putem u Tursku.
Glavni čimbenik koji je doveo do zbližavanja Turske i Venezuele je otpor Erdoganovog i Madurovog režima Zapadu, ponajviše otpor prema vanjskoj politici SAD-a. I Turska i Venezuela opiru se američkom unipolarnom globalnom poretku i kroz svoj savez nastoje ojačati multipolarni poredak. Sjedinjene Države diplomatski „ratuju“ s Turskom zbog Erdoganove autoritarne nedemokratske vlasti, progona oporbe, turske intervencije u Siriji, pojačane suradnje s Rusijom. S druge strane, Amerika ima loše odnose s Venezuelom također zbog autoritarnog karaktera vlasti i progona opozicije, manjka demokracije, socijalističkih ekonomskih politika, navodne uključenosti države u trgovinu drogom, itd.
Usprkos ideološkim razlikama (Maduro je ljevičar, socijalist i katolik, a Erdogan desničar, konzervativac i islamist), obojica autoritarnih vođa provode nacionalističke i antiameričke politike pa nije iznenađujuće da su izgradili snažne osobne veze. Prijateljstvo turskog i venezuelanskog predsjednika slikovito bi se moglo objasniti uzrečicom: „Neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj“. Zajednički neprijatelj, Washington, stvorio je prijateljstvo između Ankare i Caracasa. Prijateljstvo se krenulo naglo razvijati upravo nakon neuspjelog pokušaja puča protiv Erdogana u ljeto 2016. Interes je naravno bio obostran.
Ipak, čini se da je Maduro glavni arhitekt saveza. Savez s Turskom je njegovih ruku djelo i jedan od rijetkih kreativnih dosega u njegovoj vanjskoj politici. Htio je steći snažnog osobnog prijatelja u svijetu i u tome je uspio. Odnos Madura i Erdogana uvelike podsjeća na odnos Cháveza i bivšeg iranskog predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada.
Usprkos razlikama u unutarnjim politikama i svim nedostacima koje postoje u Erdoganovoj Turskoj i Madurovoj Venezueli, treba biti objektivan i priznati kako obje države u međunarodnoj areni vode neovisne i suverenističke politike što je trn u oku američkim policymakerima bez obzira sjedili u Bijeloj kući Obama, Trump ili Biden.
Službeni Washington volio bi vidjeti Tursku kao mirnu NATO članicu koja poslušno prihvaća savjete američkih diplomata i po njihovom nalogu ulazi u konflikte s Rusijom, Kinom ili Pakistanom. Moguće i kao odskočnu dasku za angažman NATO-a u sukobima u turskom susjedstvu. U pogledu Venezuele, većina američkih političara voljela bi da Venezuela bude s jedne strane jeftino crpilište nafte za američke i druge zapadne naftne kompanije, a s druge strane država politički ovisna o SAD-u.
Sigurno bi bilo dobro i za Tursku i Venezuelu da njeguju dobre odnose s SAD-om i Zapadom u cjelini, međutim ti odnosi moraju biti uređeni na razini ravnopravnih suverenih država, a ne na razini tutor-mentor. U međuvremenu, dok kreatori politike na Zapadu to ne shvate, države poput Turske i Venezuele tražit će neke druge putove napretka. I to uopće nije loša vijest. Upravo takvi savezi snažno pridonose multipolarnosti i pravednijem svijetu.
