M. Šerić: U srcu kapitalističkog imperija: Uspon i pad Komunističke partije SAD-a

Matija Šerić

Povijest, a osobito njen politički dio, ponekad piše krajnje neočekivane i bizarne stranice. Ipak, kad se pažljivo analizira može se uočiti kako kurioziteti u politici nisu tako nepoznata pojava. Jedan od kurioziteta je pojava i egzistencija Komunističke partije Sjedinjenih Američkih Država koja je i dan danas živa, iako marginalna politička pojava.

Priča o komunizmu u vodećoj kapitalističkoj državi svijeta započinje brzo nakon uspjeha Oktobarske revolucije 1917. Upravo je taj kolosalni događaj oduševio ljevičare diljem svijeta pa tako i u SAD-u. Ushićenje revolucijom u američkim ljevičarskim krugovima bilo je toliko da su 1919. čak osnovane dvije komunističke partije a ne jedna – Komunistička partija Amerike i Komunistička radnička partija. Obje su tvrdile da su privrženije marksizmu-lenjinizmu od svoga rivala i obje su nastojale dobiti podršku Moskve. Ipak, američki drugovi su ostali razočarani budući da je Izvršni komitet Kominterne uvjetovao svoju potporu ujedinjenjem dvije partije. Lideri Kominterne nisu mogli dopustiti da se dvije komunističke partije međusobno natječu u najjačoj kapitalističkoj državi na planetu. Osobni animoziteti na kraju su ostavljeni po strani i u prosincu 1921. u New Yorku je održana osnivačka konvencija Radničke partije Amerike.

Realpolitički gledano, nikad nije bilo realne šanse da se dogodi komunistička revolucija u SAD-u. To je bila realnost koja se neće promijeniti tijekom cijelog 20. stoljeća. Dobro informirani vodeći svjetski marksisti te činjenice su bili svjesni i prije izbijanja Prvog svjetskog rata. Međutim, nakon euforije Oktobarskom revolucijom ruski komunisti su promijenili retoriku i tvrdili kako je svako kapitalističko društvo zrelo za tranziciju u socijalizam. Dva vodeća ruska komunista, Nikolaj Buharin i Lav Trocki, jedno vrijeme su živjeli u SAD-u prije 1917. Dovoljno dobro su poznavali Ameriku da su bili svjesni kako se američki kapitalizam ne može konvertirati u socijalizam. Ipak, partijska dužnost i vjera u socijalizam su ih primorali da svoje američke drugove podržavaju u Sizifovom poslu. Službeni stav Kominterne je bio da je Amerika jedna od glavnih meta revolucije.

Sjedinjene Države su na početku 20. stoljeću doista imale broje sličnosti s Ruskim Carstvom. Uvjeti rada u tvornicama i plaće su bili bijedni. Niska primanja nisu rasla i zbog masovnog priljeva europskih imigranata koji su bili spremni raditi za niske iznose. Država je progonila radnički pokret. Policija i pravosuđe bili su na strani poslodavaca. Nasilne bande razbijale su radničke prosvjede. Talijanski imigranti i ujedno anarhisti Nicola Sacco i Bartolomeo Vanzetti uhićeni su 1920. u Bostonu i optuženi za ubojstvo tvorničkog blagajnika. Optužbe su bile besmislene, međutim, dvojac je osuđen na smrt i likvidiran na električnoj stolici 1927. Radikalni potezi sudstva bili su u funkciji zastrašivanja radničkih aktivista. Slični antiradnički uvjeti postojali su u Carskoj Rusiji, a rezultirali su svrgnućem dinastije Romanova a vrlo brzo i revolucijom. Sličnome su se nadali i američki komunisti.





Američki industrijski rast nakon Prvog svjetskog rata bio je impresivan – SAD je postao najjača globalna ekonomska sila. Gospodarstvo se naglo razvijalo u auto, kemijskoj i tvorničkoj industriji. Napredak je nastavljen usprkos često nedoraslim predsjednicima nakon 1921. i odlaska Woodrowa Wilsona. U SAD je pristizalo mnoštvo imigranata iz Istočne Europe i Rusije. Oni su radili u tvornicama i bijedno živjeli u okruzima u blizini. Neki pridošlice su sa sobom donijeli marksističke ideje. Olakotna okolnost za komuniste bila je to što su imali bazu gdje su mogli započeti svoje akcije. To nije bila samo radnička klasa nego i otprije postojeća Socijalistička partija. Njen vođa Eugene Debs je na predsjedničkim izborima 1912. osvojio 6% glasova. Socijalisti su bili podijeljeni frakcijskim borbama i bili spremni za vrbovanje u komunističke redove. Upravo u Europi socijalističke partije pokazale su se kao ishodište za nastanak komunističkih partija.

Kontakti između Kominterne i Komunističke partije SAD-a održavani su redovito. Predstavnici obje organizacije konstantno su prelazili Atlantik zbog dogovora oko političkog djelovanja. Amerikanci su bili podijeljeni zbog unutarnjih prepirki na što u Moskvi nisu imali razumijevanja. Policijska racija u prostorima partije u New Yorku u kolovozu 1922. našla je dokument potpisan od Nikolaja Buharina, Karla Radeka i Otta Kuusinena s uputama oko nadolazećih akcija u Americi. Zadatak američkih komunista bio je da podržavaju Sovjetski Savez u njegovim naporima da postane velika svjetska sila. Također, zadatak je bio da imaju legalnu partiju ali da istovremeno i dalje provode ilegalne radnje. Praktični zadatak je bio stvoriti masovnu partiju. Trebalo je pridobivati i obučavati nove aktiviste iako je moć bila u rukama nekolicine vođa koje je kontrolirala središnjica u Moskvi. Čak i formalno, Kominterna je otpočetka malo nade polagale u američki komunizam što se vidjelo iz spomenutog dokumenta. Zadatak je bio ulazak u radničke sindikate i crnačke organizacije ali se trebalo kloniti djelovanja unutar Ku Klux Klana. Trebalo su se boriti protiv antištrajkaških zakona i povezati s malim zemljoradnicima protiv ovrha. Međutim, Kominterna nije mnogo mogla učiniti u Americi bez rada samih američkih komunista koji često nisu bili dorasli zadacima.

Američke komuniste uništavale su unutarnje razmirice i osobne ambicije članova za napretkom u hijerarhiji partije. Multietnička struktura partije bila je dodatni problem koji je otežavao djelovanje. Unutar partije uspostavljeni su posebni ogranci po narodnostima: ogranci za Čehe, Litavce, Estonce, Jugoslavene, Talijane, Židove, Rumunje, Bugare, Nijemce i ostale. Najviše problema u partiji radili su Slaveni pa je1923.američki komunist Max Eastman tražio od Trockog i Lenjina da ih partija izbaci. Židovi su bili najsvadljiviji. Zbog općeg kaosa Kominterna je naredila u lipnju 1925. da KP SAD-a ukine sve nacionalne ogranke.





Zanimljiv je odnos Komunističke partije prema najvećoj rasnoj manjini u zemlji – crncima (Afroamerikancima). Partijski vođe su se obvezali da će ih integrirati u svoje redove ali formalno nisu učinili ništa. Kad je Staljin zbog toga u Moskvi 1925. ukorio američke drugove, oni su priznali kako predrasude i diskriminacija postoje. Npr. partija nije slala pomoć crnim rudarima. Kominterna je napravila pritisak i 1927. tražila je da američko partijsko vodstvo pošalje deset sposobnih komunista crnaca na političku izobrazbu na Sveučilište u Moskvu. Takva naredba je kod Amerikanaca izazvala paniku budući da su smatrali da najviše mogu poslati dvije-tri osobe. Međutim, rasizam je postojao i u Kominterni. Neki od ruskih lidera nisu bili sretni idejom da potomci afričkih robova, američki crnci, dolaze u Moskvu na edukaciju. Prilikom dolaska u Moskvu Afroamerički su se komunisti žalili na segregaciju i bijeli šovinizam.

Kominterna je na neki način uspjela u svome naumu i američka partija se počela baviti crnačkim pitanjem. Međutim, partijski dužnosnici nisu krenuli propovijedati marksizam u crnačka geta nego su nastojali postati privlačni crnačkoj populaciji kroz proklamiranu ideju o stvaranju neovisne crnačke republike na prostoru američkog juga. Glavni promotor ideje bio je Harry Haywood i sam Afroamerikanac. Bio je u partijskoj školi u Moskvi i radio u Kominterni do 1930. Njegova ideja je postala politika Kominterne. Slične ideje su bili poslane u Južnu Afriku gdje je Kominterna domaću partiju pridobila za ideju neovisne crnačke Južnoafričke Republike. Takve ideje nisu bile popularne ni u SAD-u ni Južnoj Africi ali su ih komunisti morali reklamirati. Nitko od kreatora ideje o neovisnoj crnačkoj republici na teritoriju južnih država SAD-a očito nije razmišljao da bi forsiranje takve ideje vodilo do novog građanskog rata. Očito je to bio jedini način da se crnačko stanovništvo privuče pod barjak marksizma.

Američki komunisti (kao uostalom i drugi komunisti širom svijeta) redovno su hodočastili u Moskvu s jednakim žarom kako muslimani hodočaste u Meku. Često su primjenjivali metode samokritike kako bi se dodvorili ruskim drugovima. Moskva je bila sudac koji je rješavao unutarnje američke konflikte. Godine 1927. Kominterna je naredila da se sukobi prekinu i da partija agitira protiv američke invazije Nikaragve. Ipak i dalje su se vodile unutarnje bitke između Jay Lowestonea i Williama Winestonea. Drugi je odnio pobjedu. Cijelo vrijeme tijekom postojanja SSSR-a Kominterna je bila nezadovoljna rezultatima KP SAD-a. Kandidat partije na predsjedničkim izborima 1924. William Foster dobio je bijednih 0,1% glasova. Komunisti su objasnili tako bijedan rezultat izbornom krađom.

Sljedeći događaji potvrdili su slab potencijal američkog komunizma. Prema predviđanjima Kominterne, krah njujorške burze 1929. trebao je dovesti do velikog povećanja popularnosti partije. To se nije dogodilo. Članstvo partije se povećalo ali to nije bilo masovno povećanje – od 7.500 članova 1929. na 90.000 članova 1939. Do sredine 1930-ih Staljin je donio odluku kako SSSR treba smanjiti napade na SAD koji je pod vodstvom Franklina D. Roosevelta provodio državni intervencionizam u gospodarstvu – New Deal. Kremlj je čak prihvatio uspostavu bojne Abraham Lincoln koja je poslana u Španjolski građanski rat na republikanskoj strani. To je bio veliki ustupak budući da vojna formacija nije nosila ime po nekom komunističkom velikanu kao što je Lenjin nego po američkom predsjedniku za kojeg nije poznato da je gajio socijalističke osjećaje. Earl Browder je 1934. postao generalni sekretar KP SAD-a i bio je kandidat na predsjedničkim izborima 1936. Osvojio je nešto preko 80.000 glasova. Kremlj je dao naputke partiji da podrži na izborima Roosevelta jer je to u sovjetskom interesu.

Usprkos marginalnosti, tijekom 1930-ih američki komunizam je postajao sve istaknutiji. U medijima se Browder pojavljivao s lulom kao Staljin. Pristupalo se stranim posjetiteljima u SAD-u da pišu prokomunističke članke tisku. Partija se prikazivala kao jedina američka stranka koja bezuvjetno podržava socijalnu pravdu, ekonomsko poštenje, rasnu jednakost i borbu protiv fašizma i imperijalizma. Službeno objavljeni slogan glasio se: „Komunizam je amerikanizam 20. stoljeća“. Premda su komunisti doživljavali fijasko na svakim izborima, ipak su imali veći utjecaj, osobito među intelektualcima. Štoviše, američke kompanije koje su imale poslovne interesu u SSSR-u nisu kritizirale ni Staljina ni Browdera.

Politike partije bile su kontrolirane od Moskve, a Browder je bio poslušni entuzijast. Kad je izbio Drugi svjetski rat u rujnu 1939. na snazi je bio pakt između Hitlera i Staljina, Browder je po tvornicama i lukama žestoko zagovarao neutralnost SAD-a u „imperijalističkom ratu“. Zbog toga je završio u zatvoru a iz njega je izašao tek u svibnju 1942. kad je SAD već bio u ratu na strani SSSR-a. Nakon napada nacističke Njemačke na SSSR u lipnju 1941. i KP SAD-a je promijenila politiku za 180 stupnjeva – krenula je zagovarati američki angažman i otvaranje drugog fronta u Europi. Partija je podržavala savez SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva i SSSR-a za vrijeme rata i protivila se štrajkovima i radničkim prosvjedima jer je to bio interes iznad „klasne borbe“. Ipak, čak i savezništvo sa SAD-om u Drugom svjetskom ratu nije spriječilo Staljina da u Ameriku šalje sovjetske špijune i  agente koji su saznavali političke i tehnološke tajne. Sve je to bilo u dogovoru s Browderom. U svibnju 1944. Browder je ukinuo partiju i osnovao Komunističku političku asocijaciju što je bio način očuvanja partijske organizacije bez njenog formalnog postojanja kako bi se umirilo američku vladu. Osnivani su komunistički komunalni klubovi koji su slavili Saveznike, bavili se proučavanjem marksizma-lenjinizma i lobiranjem. Američki komunisti bili su zaduženi za stvaranje harmonije SAD-a i SSSR-a. Tražili su od radnika da povećaju produktivnost i radili propagandu za dragovoljnu mobilizaciju u oružane snage.

Međutim, Browder je zbog pretjerane samoinicijative tijekom rata na kraju postao politički gubitnik. Izjavio je kako su „kapitalizam i socijalizam krenuli tražiti put mirne koegzistencije i suradnje“ na održivoj osnovi. Tu ideju su puno kasnije prihvatili eurokomunisti. Također je zagovarao trajnu suradnju poslodavaca i radnika. Foster je kritizirao Browdera jer se protivio štrajkovima i drugim oblicima klasne borbe nakon svršetka rata. Kominterna je stala iza Fostera i Browder je uskoro maknut sa čela američkog komunizma pod optužbom da je revizionist. Partija je ponovo uspostavljena iako je bila slaba snaga u američkoj politici. Stoga su komunisti na predsjedničkim izborima 1948. podržali Rooseveltovog bivšeg potpredsjednika Henryja Wallacea koji je imao pozitivniji stav prema SSSR-u. Međutim, demokrati su nakon smrti Roosevelta i dolaska na vlast Harryja Trumana, zauzeli neprijateljski stav prema SSSR-u.

Počeo je Hladni rat a američki komunizam je živio najviše zahvaljujući sovjetskoj potpori čiji su instrument ostali. Često su članovi stranke bili sovjetski špijuni. Tajne američke atomske bombe su prenesene u Sovjetski Savez. Težak udarac komunistima nanio je početkom 1950-ih senator Joseph McCarthy koji je provodio žestoku kampanju protiv komunističkih špijuna u medijima i vladi. Posljedica je bila drastičan pad broja članove partije – do 1957. bilo ih je samo oko 3.000. Do tada su njihovi unutarnji sukobi i javne kampanje bili nezanimljivi masovnim medijima.

Vatreni pristaša SSSR-a, generalni sekretar KP SAD-a Guss Hall, je podržao gušenje Mađarske revolucije 1956. kao i Praškog proljeća 1968. Čak i da je SSSR izvršio invaziju na Aljasku Hall bio je podržao, a upravo to se i očekivalo od Kremlja. Preostalo je još malo istinske vjere u socijalizam u Americi. Jedna od vjernica socijalizma bila je mlada crnkinja Angela Davis koji je postala poznata u antivladinim prosvjednim studenata i crnaca kasnih 1960-ih. Ona se pridružila partiji ali je brzo sišla s naslovnica. Komunistički aktivisti nikad se nisu uspjeli nametnuti kao pokretačka snaga tijekom antivladinih prosvjeda protiv rata u Vijetnamu.

Tijekom nastavka Hladnog rata američki komunisti ostali su potpuno vjerni SSSR-u. Podržavali su detant i jačanje diplomatskih, trgovinskih i kulturnih odnosa dva politička bloka. Hvalili su Leonida Brežnjeva kao najvećeg svjetskog propagatora mira i napretka. Prikazivali su Sovjetski Savez kao predvodnika demokracije. Gorbačovljeve reforme krajem 1980-ih američki komunisti doživjeli su kao gorke pilule. Hall je 1988. potpisao sovjetsku donaciju od dva milijuna dolara partiji ali je ona povučena naredne godine kada je američki vođa kritizirao Gorbačova. Američki komunisti su bili protiv Gorbačova i zato su euforično doživjeli puč u kolovozu 1991. koji je na kraju neslavno propao. Na konvenciji partije 1991. kao konkurencija Hallu pojavila se Angela Davis. Ipak, Hall je odnio pobjedu. Bio je na čelu partije od 1959. do svoje smrti 2000. Četiri puta je bio kandidat na izborima za predsjednika ali je svaki put doživio debakl. Najbolji rezultat ostvario je 1976. s 0,07% glasova.

Nakon kraha komunizma u Istočnoj Europi i propasti SSSR-a 1991. američki komunisti izgubili su glavnog pokrovitelja i zvijezdu vodilju u svom radu. Preostalo je malo država kojima su se mogli diviti. Kina, Vijetnam i Laos započeli su provoditi kapitalističke politike u gospodarstvu i više nisu mogli biti uzorni primjer komunizma. Jedine komunističke države koje mogu i danas slaviti su Kuba i Sjeverna Koreja. Ipak, Komunistička partija i dalje postoji. Čvrste političke pozicije partije prema ustavu iz 2001. zasnivaju se na stvaranju jedinstva radničke klase, borbe protiv šovinizma, homofobije i segregacije nad ženama i manjinama.

Godine 2014.u Chicagu izrađen je novi nacrt partijskog ustava na 30. Nacionalnoj konvenciji: „Primjenjujemo znanstveni pogled koji su razvili Marx, Engels, Lenjin i drugi u kontekstu naše američke povijesti, kulture i tradicije“. Prema tom ustavu Komunistička partija funkcionira na načelima demokratskog centralizma. Partija je u travnju 2021. objavila da namjerava ponovno kandidirati kandidate na izborima, nakon više od trideset godina stanke. Ako njihovi kandidati poluče ikakav ozbiljniji rezultat bilo bi to veliko iznenađenje. Srodne ljevičarske ideje prolaze u politici ali u okviru Demokratske stranke i političara kakvi su Bernie Sanders i Alexandria Ocasio-Cortez.

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like