Matija Šerić
Izbijanje rata u Bosni i Hercegovini 1992. izazvalo je veliku pozornost međunarodne zajednice pa tako i pozornost javnosti u muslimanskom svijetu. To nije bilo čudno budući da se radilo o najkrvavijem ratu u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Poslije uspješne pobjede islamskih gerilaca i „svetih ratnika“ mudžahedina u ratu u Afganistanu protiv Sovjetskog Saveza, mnogi radikalni islamski fundamentalisti iz Bliskog istoka, Afrike i šire poželjeli su doći u BIH i pomoći svojoj muslimanskoj braći u borbi protiv „nevjernika“, prvo Srba a zatim i Hrvata. Islamskim fundamentalistima ionako nikad nije bila važna nacionalnost nego vjerska pripadnost.
Dolazak mudžahedina u BIH
Prema određenim informacijama prvi mudžahedini pojavili su se u BIH još u veljači 1992. Na prostoru Travnika pojavili su se u travnju. Prve organizirane skupine bile su skupine Hezbollaha iz Irana koji su utemeljili vojni logor na planini Pogorelici južno od Fojnice.
Slika 1: mudžahedini u Afganistanu
U studenom 1992. registriran je dolazak 50 članova Hezbollaha s namjerom vojne i ideološke obuke bosanskih muslimana. U BIH su pristizali pripadnici vehabijskog i selefijskog pokreta a zanimljivo je kako je Iran podržavao dolazak stranih sunitskih boraca usprkos sunitsko-šijitskom sukobu. Iako su većinu radikalnih muslimana činili suniti, oni su našli inspiraciju u šijitskom Iranu jer je upravo ondje uspostavljena islamska republika. Islamski fundamentalisti uspjeli su uspostaviti islamsku republiku u Afganistanu pod vlašću talibana, a slične namjere imali su i za BIH. Upravo su Iranci najizdašnije pomagali džihad u BIH: slali su najveće količine oružja i vojne opreme za mudžahedinske borce.
Mudžahedini su došli na poziv određenih političkih i vjerskih krugova iz Sarajeva, odnosno iz SDA i Islamske zajednice BiH. Pristigli su u početku rata u dva velika vala u ljeto i jesen 1992. Većina je dolazila organizirano iz Afganistana i Pakistana ali i iz drugih zemalja poput Irana, Egipta, Alžira, Jemena, Saudijske Arabije, Tunisa ali i iz Europe. Strani dragovoljci dolazili su pod krinkom humanitarnih radnika kao pripadnici islamskih humanitarnih organizacija.
U Republici Hrvatskoj su tijekom rata djelovale čak 33 humanitarne islamske organizacije od kojih su najznačajnije Agencija za pomoć Trećem svijetu, Takfir wal-Hijra, Al Kifah i Al Muwafaq. Mnoge od njih imale su određene veze s Al-Qaidom. Mudžahedini pod krinkom humanitaraca (čak i kao pripadnici UNHCR-a) prebacivani su humanitarnim konvojima najviše u Zenicu i Travnik. Još u proljeće 1992. u BIH je stigao šeik i dotadašnji ravnatelj Islamskog centra u Milanu Anwar Shaaban. Promicao je sahwu (svjetsku dominaciju islama).
Prvi emir mudžahedina u BIH bio je Saudijac Abu Abdel Aziza stigao je u kolovozu 1992. Tada je u Mehurićima kod Travnika ustrojavao „muslimanske postrojbe“ koje su bila preteča „slavne“ 7. muslimanske brigade. Aziz je ukratko i točno iznio cilj stranih dragovoljaca: džihad („sveti rat“) i dawa („podučavanje islama“).
Početkom 1990-ih Beč je bio ključno mjesto u džihadističkoj mreži gdje su rađeni planovi za angažman vjerskih ratnika u BIH ali i u zapadnoj Europi. Prema tvrdnjama određenih uglednih medija kao što je Wall Street Journal, veleposlanstvo Republike BIH je početkom 1993. izdalo državljanstvo BIH Osami Bin Ladenu! Beč su pohodili mnogi radikalni islamisti poput Bin Ladenovog zamjenika Aymana al-Zawahirija (vidi analizu: „Ekskluzivno: Zoran Meter: ZAMJENE TEZA O DRŽAVNOM TERORIZMU IZMEĐU BIH I RH, objavljenu 29.03.2019. na portalu Geopolitika News), a ondje su stanovali i mnogi drugi džihadisti poput članova Savjeta šure Al-Jihada. Takvo stanje nije iznenađujuće budući da prije napada talibana na New York 11. rujna 2001. austrijske vlasti nisu pridavale veliku pozornost tajnoj džihadističkoj mreži. Ipak, nakon toga napada sve se promijenilo tako da su u kratkom vremenu uhićeni mnogobrojni radikali. Ne zna se točan broj mudžahedina koji je sudjelovao u ratu u BIH ali najrealnija je procjena između dvije i četiri tisuće boraca.
Strateški značaj srednje Bosne
Srednja Bosna je zbog svog jedinstvenog zemljopisnog položaja (centar države BIH s brojnim muslimanskim stanovništvom) izabrana kao buduća mudžahedinska baza. Područje srednje Bosne između Sarajeva, Zenice i Tuzle trebalo je postati središte iz kojeg će se prvo pokretati ratovi protiv „nevjernika“ Srba i Hrvata u BIH, a kasnije ishodište iz kojeg će krenuti svjetska islamistička revolucija (točnije teroristički napadi po zapadnoj Europi i šire). Budući da je Savezna Republika Jugoslavija izvršila oružanu agresiju na BIH i kontrolirala sve granične prijelaze između BIH sa Srbijom i Crnom Gorom, BIH je jedinu vezu sa svijetom imala kroz Republiku Hrvatsku. Tako su i međunarodni ratnici islama mogli u srednju Bosnu pristići jedino iz Hrvatske.
Kroz veći dio 1992. bosansko-hercegovački Hrvati bili su u savezu s Bošnjacima i kanali kojim su se kretali mudžahedini bili su otvoreni te se bez problema prebacivalo ljudstvo, vojna oprema i oružje. Međutim, ujesen 1992. dolazi do promjene pa hrvatske vlasti u RH i BIH kreću ograničavati kretati oružja i ljudi preko svojih teritorija. Na to se požalio i sam Bin Laden u jednom intervjuu 1993. Tvrdio je kako je imao za BIH istu viziju kao za Afganistan, ali situacija na Balkanu „ne pruža iste mogućnosti kao Afganistan. Malen broj mudžahedina otišao se boriti u BIH, ali Hrvati ne puštaju mudžahedine kroz Hrvatsku, za razliku od Pakistanaca u slučaju Afganistana.“
Pogoršanje bošnjačko-hrvatskih odnosa
Evidentna promjena hrvatske politike prema mudžahedinima ujesen 1992. bila je rezultat sve gorih odnosa Hrvata i Bošnjaka zbog neslaganja oko političkog uređenja Bosne i Hercegovine. Za razliku od bošnjačkih vlasti u Sarajevu na čelu s Alijom Izetbegovićem koje su inzistirale na unitarnoj „građanskoj državi“ („jedan čovjek, jedan glas“) bez nacionalnih kantona i regija, nesumnjivo su hrvatske vlasti u Mostaru željele kreirati vlastitu autonomnu političko-teritorijalnu jedinicu u BIH kao instrument zaštite političkih prava najmalobrojnijeg naroda. To je, uostalom, bilo sasvim legitimno političko razmišljanje jer su mnogi međunarodni mirovni planovi za BIH nudili unutarnju podjelu na tri etničke teritorijalne jedinice. S jedne strane sukobila se formalno građanska, a ustvari prikrivena nacionalističko-unitaristička vizija BIH (treba pogledati Islamsku deklaraciju A. Izetbegovića), a druge strane vizija Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (HZHB), kasnije Hrvatske Republike Herceg-Bosne (HRHB).
Ratni okršaj Hrvata i Bošnjaka spremao se ujesen 1992. Vlasti RH su u rujnu 1992. očito izgubile povjerenje prema političkom Sarajevu jer su iznenada zatvorile mnoge (ali ne sve) tokove šverca i oružja za BIH preko svog teritorija. Ta promjena razbjesnila je mudžahedine jer se npr. privremeni put oružja koji je uspostavila muslimanska Agencija za pomoć Trećem svijetu putem hrvatskih morskih luka skoro potpuno zaustavio. Međutim, usprkos zatvaranju određenih koridora za slanje oružja i opreme, preostali tokovi iz Hrvatske prema srednjoj Bosni bili su od krucijalne važnosti za strane ratnike pa si mudžahedini nisu mogli dopustiti da uđu u otvorene oružane sukobe s jedinicama HVO-a. Tako su u rujnu i listopadu 1992. mudžahedini ostali suzdržani i nisu odgovorili na „izdaju“ svojih hrvatskih „saveznika“.
Ipak, pad Jajca pod srpsku kontrolu krajem listopada 1992. dodatno je pogoršao nepovjerljive hrvatsko-bošnjačke odnose. Mudžahedini su nedvojbeno za pad srednjovjekovnog bosanskog grada okrivili Hrvate koji prema njima nisu htjeli ratovati jer su potajno surađivali sa Srbima. Prava istina je bila drukčija: hrvatska pojačanja iz srednje Bosne na jajačko bojište nisu mogla pristići jer su pripadnici Armije RBIH postavili barikadu u selu AhmićI nadomak Viteza. Na sličan način su bošnjačke vlasti u okolnim južnim općinama blokirale prolazak snaga HVO-a i HOS-a iz Hercegovine na područje Jajca. Pad Jajca u ruke Vojske Republike Srpske rezultirao je protjerivanjem oko 20 tisuća Bošnjaka koji dolaze u druge krajeve srednje Bosne (ponajviše doline Lašve i Lepenice) i tako mijenjaju etničku strukturu u bošnjačku korist. Neki autori, poput američkog vojnog povjesničara Charlesa Schraderate prognanike nazivaju „naoružanim izbjeglicama“ budući da su posjedovali oružje i opremu koje će koristiti u ratu protiv Hrvata.
Tih dana u intervjuu Jerusalem Postu jedan je bošnjački vojnik „proročki“ izjavio: „Vidite kome Hrvati vjeruju. Zasad se bore s nama protiv Srba, ali stvari se mogu promijeniti. Možda ćemo se morati boriti i protiv Hrvata i protiv četnika kad požele podijeliti Bosnu među sobom“.
Napetosti između Bošnjaka i Hrvata bile su vrlo izražene budući da su obje strane imale vlastite oružane snage (ARBIH i HVO), vlastite političke strukture (RBIH i HZHB) te vlastite prometne koridore i kanale komunikacije. Svaka je strana optuživala onu drugu za poraze od Srba, kukavičluk i dvostruku politiku. Svakako je dolazak stranih radikalnih džihadista koji su inzistirali na vjerskom ratu dodatno poremetio odnose. Hrvatske vlasti u Hrvatskoj i Herceg-Bosni s pravom su uvidjele prijetnju i počele su praviti velike probleme stranim islamistima koji su prolazili hrvatskim krajevima. Mnogi nisu stigli dalje od Zagreba. Česte se bile samovoljne pljačke novca i oružja ali i deportacije u treće zemlje.
Prvi ratni sukobi mudžahedina i Hrvata
Kad su hrvatske vlasti saznale da arapski vojnici pokušavaju proći kroz hrvatska područja pod krinkom humanitaraca, proširili su istrage i uhićenja na strance iz islamskih zemalja koji su radili za različite bliskoistočne humanitarne udruge. Tako je npr. vojna policija HVO-a 9. studenog uhitila devet mudžahedina koji su putovali autobusom iz Splita u Kiseljak. Kod njih je pronađeno različito naoružanje i leci koji su pozivali na džihad. Slična situacija se dogodila kod Busovače 18. prosinca kad je vojna policija HVO-a uhapsila dvojicu stranaca iz Pakistana i Sudana koji su formalno bili predstavnici Svjetske islamske humanitarne organizacije.
Slika 2: Hrvatsko vijeće obrane – HVO
Kriza u odnosima na relaciji mudžahedini-Hrvati doživjela je vrhunac početkom 1993. Naime, tada je vođa mudžahedina u BIH emir šeik Abu Abdel Aziz otputovao iz BIH a vodstvo je preuzeo Egipćanin Wahiudeen al-Masri. Očito su hrvatske vojne i sigurnosne službe shvatile da je stigao trenutak da „pritisnu“ strane islamiste. Tada u siječnju i veljači 1993. hrvatski opskrbni kanali kojima su se služili islamisti bili su posve zaustavljeni, a negdje su vlasti uvele visoko mito za njihovo korištenje. Hrvatske vlasti su pokušale onesposobiti pokret mudžahedina tako što uhitile i zatvorile njegove brojne članove.
Mala skupina džihadista (Abu Ali al-Kuwaiti, Abdul Wahid al-Qahtani, Abu Muaz al-Qatari i Abu Sahar al-Haili) početkom 1993. sukobila se s Hrvatima u okolici Travnika u pravoj borbi. Nakon što su pogrešno skrenuli i naišli na hrvatsku kontrolnu točku u početku nisu bili sigurni kako da postupe. Neki su bili za predaju nadajući se da će ih Hrvati brzo pustiti. No, Abu Sahar je smatrao da se moraju boriti i na agresivan način izvući iz klopke. Kad su hrvatski vojnici vidjeli da Abu Sahar podiže kalašnjikov ustrijelili su ga pet puta te je odmah preminuo. Hrvatske snage su odmah razoružale ostatak skupine ali su ih zadržali radi ispitivanja. Preživjeli stranci kasnije su se žalili na nemilosrdan tretman a navodno su Hrvati koristili metode mučenja.
Kad su drugi mudžahedini pronašli beživotno tijelo Abu Sahara uz cestu nisu mogli suzbiti svoj gnjev i postalo je jasno kako će pokrenuti kampanju terora protiv Hrvata. Arap iz Libije dr. Abul-Harith al-Liby imenovan je na mjesto Wahiudeena kao treći emir bosanskih mudžahedina. Abul-Harith je imenovan na tu dužnost zbog svoje pronicljivosti i ostrašćenosti dok su drugi vođe radikala bili odustni drugdje po svijetu. On je ubrzo postao Bin Ladenov savjetnik (de facto guverner) za BIH kao što je Ayman al-Zawahiri bio za Afganistan. Upravo je Abul-Harith bio glavni kreator operacije osvete protiv Hrvata. Mudžahedini su urgirali kod Armije RBIH i snaga UN-a da se oslobode njihovi zarobljeni suborci ali bez rezultata zato što nitko od njih nije htio „prljati ruke“ spašavajući ratnike džihada.
Otmice i ubojstva – strategija mudžahedina
Abul-Harith i drugovi osmislili su radikalnu taktiku kako bi se nosili s hrvatskom prijetnjom i oslobodili svoje suborce. Razdvojili su borce u tri glavne skupine: odred Mehurići kod Travnika, odred u Bijelom Bučju kod Travnika te odred u Zenici. Odred u Mehurićima je imao zadatak da primjenjuje taktiku zasjeda i uhođenja protiv snaga HVO-a. Odredi u Bijelom Bučju i Zenici bili su zaduženi za „specijalne operacije“: ubijanje i otimanje vodeće hrvatske političke i vojne lidere. Ideja otmica i ubojstava nije originalna mudžahedinska zamisao jer su već u siječnju 1993. određeni krugovi u Armiji RBIH planirali ubiti Darija Kordića, Tihomira Blaškića i Ignjaca Koštromana kako bi obezglavili hrvatsko rukovodstvo u srednjoj Bosni.
Mudžahedinski zapovjednik Moataz Billah uvjeravao je suborce da se zatočeni strani islamisti mogu najlakše osloboditi tako da se otmu hrvatski lideri. Drugi su se stranci s tim složili pa su uvjerili određene lokalne Bošnjake iz Travnika da sudjeluju u tim operacijama. Billah je odabrao određeni broj Bošnjaka koji su potom bili raspoređeni u mudžahedinske logore za obuku u Zenici i Travniku kako bi prošli ubrzani tečaj borbene taktike. Iskusni Arapi su bosanske vojnike učili o gerilskim operacijama, urbanom ratovanju, izviđanjima, rukovanju eksplozivima, minama, teškom naoružanju, snajperima te su, naravno, prolazili i ideološku indoktrinaciju. Dok su arapski islamisti učili Bosance istovremeno su istu stvar radili Bin Laden i drugovi u Afganistanu i Sudanu.
Izbijanje otvorenog rata Hrvata i Bošnjaka i teror mudžahedina
Kako se početkom 1993. pojačavao teror mudžahedina politička i vojna situacija u srednjoj Bosni se sve više pogoršavala na štetu hrvatske strane. U siječnju su izbili okršaji ARBIH i HVO-a u Gornjem Vakufu/Uskoplju što nije iznenađujuće budući da se radilo o strateški važnom gradu koji je povezivao Hercegovinu i srednju Bosnu, točnije dolinu Vrbasa. Bošnjaci su u gradu imali većinu stanovništva koja se povećala dolaskom izbjeglica. Ratne operacije proširile su se i u ostatak srednje Bosne. Pripadnici bošnjačke vojske postavili su 19. siječnja barikadu u mjestu Kaćuni na cesti između Busovače i Kiseljaka čime su prerezani položaji HVO-a. Preciznije, Hrvati su na tim srednjobosanskim prostorima stjerani u dvije enklave: jednu u Lašvanskoj a drugu u Lepeničkoj dolini.
Krajem siječnja uslijedio je napad Armije RBIH na selo Dusinu u zeničkoj općini. Selo je pritom zauzeto. Iako napad nisu počinili mudžahedini on je bio u duhu radikalnog islama jer su ga izveli lokalni pripadnici 7. muslimanske brigade. Tri su vojnika HVO-a poginula u borbi a sedam ih je strijeljano. Da su zločini počinjeni u duhu islamskog fundamentalizma govori i činjenica da je lokalnom zapovjedniku HVO-a Zvonku Rajiću izvađeno srce, a prema svjedocima to je učinio zapovjednik 7. muslimanske brigade Šerif Patković. Oko 40 civila je zarobljeno i odvedeno u KPD Zenica.
Prema hrvatskim izvorima, već u proljeće je oko 20.000 hrvatskih civila izbjeglo iz srednje Bosne zbog konstantnih unutarnjih sukoba i nemira. Prema podacima HVO-a u ožujku 1993. navodi se kako na prostorima Zenice, Novog Travnika, Travnika, Bugojna i Viteza boravi oko 250 mudžahedina koji su sudjelovali u napadima na HVO gdje se se „pokazali krajnje ekstremni“. Dana 16. ožujka mudžahedini su ubili dvojicu hrvatskih policajaca iz Travnika, a isto se ponovilo 28. ožujka na kontrolnoj točki kod Zenice.
Dana 13. travnja elitne „posebne snage“ mudžahedina otela su četiri pripadnika HVO-a Stjepan Tomašević, idućeg su dana blokirali cestu Novi Travnik – Gornji Vakuf/Uskoplje. Dan kasnije, 15. travnja, oteli su Živka Totića, zapovjednika zeničkog HVO-a. U okrutnom napadu mudžahedina na Totića poginula su četvorica vojnika HVO-a i jedan civil koji se slučajno našao na tom mjestu. Prema izvorima Al-Qaide akcija zarobljavanja Totića bila je „jedna od najdojmljivijih operacija koje su izveli mudžahedini u Bosni“. Totić je bio meta fundamentalista zato što je već u kolovozu 1992. otvoreno kritizirao nazočnost stranih ratnika u BIH: „Ovdašnji su Hrvati ogorčeni zbog svega toga. Sposobni smo se braniti. Ne trebaju nam ovdje arapski vojnici koji će nakon rata htjeti stvoriti fundamentalističku zemlju.“
Pokušaji UN-a da uhvate strane otmičare na brzinu pomoću postavljenih barikada su propali jer su se oni otisnuli u zabačena sela gdje su držali taoce na sigurnom. 16. travnja arapski su gerilci napali položaje HVO-a u Vitezu i uspjeli su zarobiti još deset hrvatskih vojnika u namjeri da će ih razmijeniti za svoje suborce.
Tih travanjskih dana se dodatno rasplamsao hrvatsko-bošnjački rat poglavito u području Viteza, Busovače i Zenice. UN je javno upozorio kako „rastući sukobi“ Hrvata i Muslimana odražavaju „libanonizaciju“ rata u BIH. U proljeće 1993. zapadni novinari su opisivali srednju Bosnu, naročito područje oko Lašvanske kotline, poprištem „bezakonja“ i „ubilačkog kaosa“. „Naoružane skupine Muslimana i Hrvata idu kroz pošumljena brda i doline, napadaju sela i spaljuju kuće. Cestovne blokade i bojišnice sve su bliže jedna drugoj, pa se često sukobljava jedno selo s drugim, a snajperska vatra je nazočna svugdje“.
Zločini u Miletićima
Najveći vojni uspjeh tijekom travanjske ofenzive Armije RBIH islamisti su ostvarili u selu Miletići. Mudžahedini i pripadnici 7. muslimanske brigade ARBiH upali su 24. travnja u hrvatski dio sela. Točnije, Miletiće je napala grupa od 17 naoružanih osoba, 12 stranih državljana (Arapa) i 5 Bošnjaka. Kad su stigli, džihadisti su izjavili da jedan njihov život vrijedi kao pet Hrvata. 83-godišnji civil Marko Pavolić tvrdi da su mještani znali da su stranci jer nisu razumjeli njihov jezik. Tajanstveni stranci okupili su sve seljane i puškama ih natjerali da uđu u jednu kuću. Na kraju su izveli četiri mladića, okrutno ih mučili i naposljetku im prerezali grkljan. Pavolić se sjeća čudne okolnosti: „dok im je krv liptala, ovi su je skupljali u zdjelu i izlijevali im je na glavu dok su umirali.“
Predstavnica visokog povjerenika UNHCR-a Margaret Green vidjela je tijela pobijenih i opisala ih kao grozotu: „Jednom je čovjeku bilo odrezano lice. Drugome je glava bila gotovo odrubljena. Dvojici drugih je prerezan grkljan. Vidjela sam kuću u kojoj su sigurno ubili te ljude. Pod dnevne sobe bio je pokriven lokvama skrutnute krvi i komadima kostiju i tkiva. Trag suhe krvi vodio je od vrata, niz stube, do središta sela.“ Ostale zarobljenike, oko 30 mještana (uglavnom žene, djecu i starce) mudžahedini su odveli u svoju bazu u Mehurićima.
Svibanjska razmjena zarobljenika
Konačno je 17. svibnja postignut dogovor između Hrvata, mudžahedina i predstavnika UN-a o velikoj razmjeni zarobljenika u Zenici (7 Hrvata i 11 mudžahedina). Jedan zapadni strani novinar ovako je opisao razmjenu: „Parkiralište okružuju deseci naoružanih muškaraca u maskirnim odorama, s kalašnjikovima i bacačima raketa koje su izazovno zakačili oko pasa, dok im lica skriva zelena tkanina. Vodi ih skupina ozbiljnih mladih Arapa, od kojih trojica imaju ratnu odoru, a jedan je visok, ima rijetku crnu bradu i široku smeđu halju, te drži toki-voki i razgovara na arapskom. Odugovlače se pregovori s Hrvatima, u pozadini britanskog oklopnog transportera, a naoružani ljudi kažu osamljenom tv-kamermanu da ode, inače će ga ustrijeliti.“ Arapski vođa u smeđoj halji bio je Abu el-Ma’ali koji je nadgledao operaciju.
Kad su se arapski vojnici pojavili iz mraka transportnog vozila UN-a zavladao je kaos i krenula je amaterska proslava pobjede. Nazočni posrednik UN-a bio je zadovoljan što je razmjena prošla dobro i ponudio je jednome od njih, Wahiudeenu al-Masriju, rukovanje kao znak dobre volje što je ovaj arogantno odbio rečenicom: „Ne rukujem se s nevjernicima“. Premda su mnogi lokalni Bošnjaci promatrali razmjenu i neobično slavlje mudžahedina uz vikanje „Alahhu Akbar“, malo tko je reagirao na njihove pozive na sveti rat. Dva dana kasnije iz hrvatskog zarobljeništva je oslobođen i istaknuti kuvajtski šeik Kulaib al-Matuairi.
Nastavak rata Hrvata i Bošnjaka
Nakon nelagodne razmjene zarobljenika sredinom svibnja 1993. dodatno se razbuktao rat Hrvata i Bošnjaka i činilo se kako pomirba donedavnih saveznika neće uskoro uslijediti. Obje su strane, HVO te ARBIH i mudžahedini, nastojale nadmudriti onu drugu s ciljem da se zauzme što veći teritorij. Tada aktualni mirovni plan međunarodne zajednice za BIH, Vance-Owenov plan (vidi kartu ispod: zeleno su muslimanska, crveno srpska, a plavo hrvatska područja), predviđao je uređenje BIH u 9 pokrajina (3 etničke pokrajine) i Distrikt Sarajevo. Prema tome planu najveći dio multietničke srednje Bosne pripao je hrvatskoj pokrajini 10 sa središtem u Travniku. Planirano je da ondje bude središte hrvatske pokrajine kojom bi predsjedavao hrvatski guverner.
Naravno, takav plan se nimalo nije sviđao bošnjačkoj Vladi RBIH u Sarajevu, a još manje mudžahedinima. I jedni i drugi su zapravo htjeli reviziju plana prema kojoj bi srednja Bosna pripala autonomnoj bošnjačkoj pokrajini. Nesumnjivo je cilj mudžahedina bio uspostava autonomnog muslimanskog entiteta (ako već ne može cijela BIH) koji bi postao jezgra za širenje islamskog fundamentalizma po Europi.
HVO je tada detektirao mudžahedine kao egzistencijalnu prijetnju koja dodatno okreće lokalne muslimane protiv HVO-a i hrvatskog naroda. HVO je planirao eliminirati islamističku prijetnju tako što bi zauzeo planine iznad Travnika, logor Mehuriće i blokirao putove između mudžahedinskih baza između Travnika i Zenice. Ta zamisao je bila dobra jer su mudžahedini bili u krizi. I njihovi izvori potvrđuju da su se u proljeće 1993. nalazili u teškom razdoblju. Ipak, hrvatski planovi eliminiranja mudžahedinske prijetnje nisu se ostvarili jer je brojčano višestruko jača Armija RBIH u lipnju pokrenula veliku ofenzivu u cijeloj Lašvanskoj dolini s naglaskom na travničko područje. Snage mudžahedina igrale su veliku ulogu u bošnjačkom napadu s osobite napore su usmjerili na otvaranje novog puta između Travnika i Zenice. Strani islamisti borili su se sa 7. muslimanskom brigadom iz Zenice i Krajiškom brigadom iz Zenice. Postrojbe mudžahedina su često viđane kao prethodnica Armije RBIH.
Pokolj u Bikošima-Maljinama
Dana 8. lipnja postrojbe 7. muslimanske brigade, 306. brigade Armije RBIH te mudžahedini napali su hrvatsko selo Maljine u kojem je bilo više stotina civila i oko 50 vojnika. Snage HVO-a su se predale budući da su bile brojčano nadjačane i opkoljene. Hrvatski civili su tvrdili da su vidjeli „tamnopute mudžahedine koji su govorili arapski, imali duge brade i trake oko čela“. Vojna policija 306. brigade krenula je evakuirati zarobljene civile i vojnike u logor u Mehurićima ali uskoro ih je presrela skupina džihadista koji su izdvojili neke muškarce i djevojku Anu Pranješ koja je bila u odori Crvenog križa te ih odveli u zaseok Bikoše. Ondje rafalnom paljbom likvidirano najmanje 39 zarobljenih civila i vojnika. Najmlađa žrtva imala je 17, a najstarija 53 godine.
Britanski bojnik Kent-Payne i još jedan britanski vojnik stigli su kasnije u selo Maljine-Bikoše budućida su Hrvati dojavili da se dogodio masakr 40 hrvatskih vojnika. Britanci su na licu mjesta vidjeli ispisane islamističke parole, a usprkos gladi sve su svinje bile zaklane. Lokalna djeca su dobila naredbu da stalno viču „Allahu Akbar“. Poslije su islamisti prevezli nepoznat broj žena i djece kao taoce u logor u Mehurićima gdje su nad njima provodili neviđenu torturu.
Nastavlja se.-
Ekskluzivno: Zoran Meter: ZAMJENE TEZA O DRŽAVNOM TERORIZMU IZMEĐU BIH I RH
