Matija Šerić
Pokolj i kulturocid u Gučoj Gori
Agresivni duh mudžahedina može se vidjeti prilikom osvajanja pretežno hrvatskog mjesta Guča Gora sjeveroistočno od Travnika na obroncima planine Vlašić. Bošnjačke i mudžahedinske snage su 8. lipnja napale i zauzele Guču Goru te tako otvorile prometnicu prema Zenici a pritom su se dočepali dva minobacača od 120 mm i velikih zaliha streljiva. Preživjeli Hrvati su poslije govorili američkim medijima: „Većina je kuća opljačkana i spaljena. Čuli smo da su žene i djeca… oslobođeni i da su u selu.“ Britanski zapovjednik UN-a James Myles izvijestio je kako su građani bježali od bošnjačkih dragovoljaca pod vatrom strojnica te da imaju dokaze o zvjerstvima. U međuvremenu su snage UN-a bile primorane vratiti se u svoju bazu i zauzeti obrambene položaje nakon što su na njih više puta pucale mudžahedinske snage.
Slika: Samostan i crkva sv. Franje Asiškog, Guča Gora
To je bio uvod u kulturocid mudžahedina koji se dogodio kad su otkrili 800 godina staru crkvu i samostan sv. Franje Asiškog. Dvjesto hrvatskih civila je pronašlo utočište u crkvi a britanske snage UN-a su ih srećom evakuirale prije dolaska Arapa. Prilikom evakuacije snage UN-a bile su primorane koristiti oklopna vozila i ispalile su stotine metaka iz strojnica od 30 mm kako bi se suprotstavile neprestanoj vatri muslimanskih snajpera. Ujutro 9. lipnja crkvu su napustile sve hrvatske izbjeglice a islamisti su mogli doći pogledati svoj „ratni trofej“. I ovog puta situacija je sličila na onu prilikom razmjene zarobljenika u svibnju.
Skupina od tridesetak Arapa hodala je crkvom s podignutim oružjem vičući „Allahu Akbar“. Bojom su premazivali zidne freske i umjetnine, razbijali su kipove svetaca, zidove su išarali arapskim natpisima, uništili su orgulje i staru knjižnicu, a na vratima je samostana bilo napisano: „Ci vediamo a Roma“ („Vidimo se u Rimu“). Pritom su vandali oštetili staru i neprocjenjivu zidnu sliku nad glavnim oltarom te su naposljetku ostrugali lica Isusa i Djevice Marije na drugoj slici pokraj oltara. To je učinjeno iz istih vjerskih razloga kao što su talibani uništavali kipove Bamiyanske Bude u Afganistanu u proljeće 2001. Slike i kipovi smatraju se zabranjenim u islamu. Mudžahedini su pokazivali perverznu radost prilikom uništavanja napuštene crkve, čak i veću od one koje su koje su pokazivali nakon pobjede u bitki. U naletu euforičnog uzbuđenja Arapi su oko samostana postavili pakete dinamita i planirali su ga dignuti u zrak. Srećom, uspjeli su na vrijeme intervenirati pripadnici Armije RBIH koji su nakon kraćih čarki uspjeli odvratiti islamiste od svog nauma te je eksploziv uklonjen.
To ipak nije bio kraj divljanja mudžahedina. Sve su nevjernike smatrali neprijateljima bez obzira bili to vojnici ili civili. Krajem lipnja arapski su ekstremisti krenuli od Guče Gore prema obližnjem zaseoku gdje se u mjesnoj školi nalazio 231 hrvatski prognanik. Bez ikakva razloga Arapi su uzeli prognanike za taoce te su prijetili da će ih sve poklati. Naposljetku su mjesni bošnjački vojnici silom otjerali Arape i dogovorili kompromisno rješenje tako što će svi Hrvati biti evakuirani s tog područja. Ukupno gledano kad se promatra općina Travnik, do kraja hrvatskog-bošnjačkog rata s područja općine protjerano je 19.600 Hrvata, ubijena su 124 hrvatska civila i 427 pripadnika HVO-a. Oštećeni su u većoj ili manjoj mjeri skoro svi katolički sakralni objekti, brojne hrvatske kuće porušene, a imovina opljačkana.
Sukobi mudžahedina sa snagama UN-a
Vjersko nasilje mudžahedini nisu koristili samo protiv Hrvata i Srba nego i protiv pripadnika UN-a. Često su na meti bili britanski mirovnjaci. Tako je u veljači 1993. oteto između 6 i 10 britanskih vojnika koji su kasnije ubijeni. Među njima su se nalazila čak i dva vojna savjetnika pri Armiji RBIH. Islamisti su ih optužili za špijuniranje da bi ih kasnije likvidirali. Odvedeni su iz Travnika u Turbe a pronađeni su vezani, ustrijeljeni u glavu a leševi su odavali znakove sakaćenja i mučenja. Poruka zapadnjacima bila je nedvosmisleno jasna: „klonite se nas inače slijedi val terora“. Sukob između mudžahedina i britanskih mirovnjaka koji su nastojali zaštititi hrvatske prognanike na cestama između Travnika i Zenice zaoštrio se 13. lipnja. Tada se britansko oklopno vozilo sa zapadnim novinarima moralo vratiti u bazu UN-a u Vitezu nakon što se našlo pod snažnom paljbom mudžahedinskih strojnica.
Kasnije tijekom istog dana britanska ophodnja od četiri vozila zaustavljena je na arapskoj barikadi blizu Guče Gore. Skupina od 50 mudžahedina („sjevernoafričkog“ i „bliskoistočnog izgleda“) okupila se u namjeri da dočeka neprijateljske trupe. Preplašeni britanski vojnici kasnije su izjavili medijima da su islamisti imali dugačke i rijetke brade, afganistanske kape i odore koje su se jasno razlikovale od regularnih postrojbe ARBIH. Iako su islamisti odmah uperili bacače raketa i puške prema vozilima UN-a, mudžahedinski zapovjednik, porijeklom iz Velike Britanije, objasnio je britanskom časniku na savršenom engleskom da neće pucati ako im on ne zapovijedi. Nakon pola sata napetih pregovora mudžahedini su propustili britanske vojnike. Međutim, kad se britanski bojnik Kent-Payne želio rukovati s vođom mudžahedina ovaj je to odbio obrazloženjem da „neće dotaknuti meso nevjernika“.
Nadalje, dva su britanska vozila UN-a bila napadnuta tijekom ophodnje u blizini svoje baze u Vitezu. Oko 40 stranih boraca je okružilo vozila, prijetili su im te izvikivali islamističke parole. Britanci su bili iznenađeni kako su strani radikali bili dobro naoružani: posjedovali su kalašnjikove, teške strojnice, ruske 66-ice, ruske protutenkovske rakete i bazuke. Usplahirene britanske snage su prekinule ophodnju kako bi izbjegle krvoproliće. Krajem lipnja, tijekom žestokog rata Hrvata i Bošnjaka, dok međunarodna zajednica nije znala kako riješiti bosansku krizu, jedan je bošnjački radikal upozorio stranog novinara: „Za nekoliko mjeseci će žene i djeca krvariti na ulicama Pariza i Londona… Ljutit ćete se na nas, ali Bosni neće moći učiniti ništa što bi bilo gore od onoga što ste nam već učinili“.
Teror i trzavice između mudžahedina i bošnjačkih vlasti
Ohrabrenim vojnim uspjesima protiv Hrvata i mirovnih snaga UN-a, arapski su radikali krenuli dalje od Guče Gore pod vodstvom egipatskog veterana iz afganistanskog rata Hussaamudeena u planinske lance u okolici. Mješavina snaga Bošnjaka i stranih dragovoljaca 25. lipnja uletjela je u žestoku vatru HVO-a. Stranci su imali više žrtava uključujući istaknute džihadiste Jamaludeena al-Yemenija i Muhammada al-Turkija. Ponašanje mudžahedina u ljeto 1993. bilo je toliko problematično da su krenule ozbiljne razmirice sa savezničkom bošnjačkom vojskom. Bošnjački vojnici su većinom nastojali svesti pljačku i teror nad Hrvatima na minimum, dok su strani islamisti činili sve suprotno: radili su sve kako bi onemogućili miran suživot u budućnosti između muslimana s katolicima i pravoslavcima.
Vrhovni zapovjednik Armije RBIH Rasim Delić priznao je da strani dragovoljci „rade besmislene pokolje, poput neprijatelja… to su kamikaze, očajnici“. Čak se i ratni gradonačelnik Zenice Besim Spahić potpuno ogradio od stranaca: „Oni djeluju neovisno. Nisu sila u vojnom smislu. Ali već su nam nanijeli ogromnu štetu.“ Ipak, najiskreniji je bio glasnogovornik Bosanskog centra za informiranje u Londonu: „Trebaju nam muslimanski vojnici UN-a da nadziru strane mudžahedine koji su zauzeli položaje u Bosni. Našim je vojnicima teško nadzirati te strance, a oni ne žele slušati zapovijedi britanskih i francuskih vojnika koje smatraju nevjernicima… Ti ljudi dolaze iz Alžira, Pakistana, Afganistana, Bog zna odakle. Nemamo koristi od njih, samo stvaraju dobru propagandu neprijatelju…. Dolaze ovamo puni ideala o pogibiji u borbi i odlasku u raj. Bošnjaci nisu toliko glupi. Mi želimo živjeti za islam, a ne umrijeti za islam“.
Status mudžahedina je kreirao razmirice s lokalnim bošnjačkim vlastima. Jednom prilikom su džihadisti zaprijetili ubojstvom bošnjačkog suca koji je vodio postupak protiv arapskih dragovoljaca koji su se sudarili s vozilom UN-a. Potom su Arapi privremeno zauzeli urede Europske unije, opkolili hotel Internacional u Zenici s teškim naoružanjem. Pojavila su se izvješća da mudžahedini uništavaju kafiće u Travniku, kolju svinje po selima i drže časnu sestru i četvoricu Hrvata kao taoce kako bi se oslobodio jedan zarobljeni islamist u Vitezu. Kako je vrijeme prolazilo mudžahedini su postajali sve više nasilna banda gerilaca s vlastitim ideološkim programom. Arapski borci su sve više kritizirali „kukavičluk“ i „slabo držanje“ bosanskih boraca. Neuspjehe u ratu protiv HVO-a i VRS-a pripisivali su nestručnosti lokalnih boraca.
Osnivanje odreda El Mudžahid
Nedostatak kvalitetnog središnjeg zapovjedništva prema mišljenju arapskih boraca bio je glavni problem za koordinirano djelovanje s Armijom RBIH. Upravo zato je tijekom ljeta 1993. Šura (vijeće) mudžahedina poslala službeni zahtjev vladi u Sarajevu da prizna strane borce kao neovisni odred unutar Armije RBIH. Arapi se tako ne bi morali bojati bošnjačke izdaje unutar svojih redova. Vlada RBIH je pristala na to budući da su im mudžahedini ostali jedini saveznici na bojnom polju. Tako je na naredbu Alije Izetbegovića 13. kolovoza vlada RBIH osnovala Kateebat El-Mujahideen („Odred svetih ratnika“). Odred El-Mudžahid bio je izravno odgovoran bosanskom predsjedniku a formalno je bio pod zapovjedništvom 7. korpusa Armije RBIH.
Sjedište odreda bilo je u hrvatskom selu Podbrežju nedaleko od Zenice gdje se ranije nalazio stožer HVO-a, a ondje se nalazilo oko 300 arapskih boraca. Dr. Abul-Harith al-Liby ostao je emir cijele grupe mudžahedina dok je Wahiudeen al-Masri imenovan višim vojnim zapovjednikom. Abu el-Ma’ali preuzeo je odgovornost za vođenje ratnih operacija u zeničkom području. Logor u Mehurićima bio je glavno središte za vojnu obuku kroz koji je prošlo stotine lokalnih Bošnjaka koji su prolazili i temeljitu ideološku indoktrinaciju. Domaći muslimani pustili su duge brade i slijedili vehabijsku ideologiju. Upravo su u tom logoru Britanci potajno snimili skupinu od 30 Bošnjaka kako vježbaju gađanje pod budnim okom stranih instruktora.
Premda nisu uvijek dijelili njihov ideološki žar, bošnjački su vojnici poštivali vojno iskustvo koje su mudžahedini stekli još tijekom rata protiv SSSR-a u Afganistanu. Visoki bosanski časnici su većinom pomagali stranim borcima i željeli su legitimirati njihov boravak u BIH. Za Armiju RBIH mudžahedini su uz sve nedostatke donosili određene prednosti: bili su sposobni za borbu i nadahnuti izvršavati smrtno opasne misije. Pojava mudžahedina ledila je krv u žilama kod većine protivničkih vojnika što se upotrebljavalo u promidžbene svrhe. Ipak, mnogi Bošnjaci nisu imali puno lijepih riječi o svetim ratnicima islama. „Smiješno je misliti da ćemo ovdje napraviti muslimansku državu poput Libije… Ja bih se borio protiv takve države“, izjavio je jedan časnik ARBIH. Složio se i poručnik Nedžad Riđić: „Kad bih mislio da će ovo dovesti do nekakve muslimanske republike, ne bih ni sudjelovao“.
Mladi bošnjački vojnik iz Travnika Zafir komentirao je: „Ako Arapi žele narodu ponuditi vjeru, kulturu i jezik to je dobro… Ali ako to žele silom, to nije dobro.“ Bošnjak Emir bio je još slobodniji u izričaju: „Arapi traže od nas da se pomolimo pet peta dnevno, ali mi više volimo popiti pet puta dnevno“. Mnogi lokalni Bošnjaci nikako nisu mogli shvatiti kako se strani fundamentalisti dosljedno odriču svinjetine i alkohola jer su i jedno i drugo duboko ukorijenjeni i bosansku kulturu i način života.
Angažman džihadista u Hercegovini
S porastom broja arapskih pridošlica područje djelovanje mudžahedina širilo se srednjom Bosnom ali i Hercegovinom kao i njihov teror nad hrvatskom populacijom. Tako su npr. u Konjicu arapski dobrovoljci bili u odredu Armije RBIH u Lisovićima od veljače 1993. Stranci su stigli u Konjic pod izlikom da su studenti iz Afganistana. Bili su naoružani automatskim puškama H&K i posjedovali su opremu iz JNA. Upravo su ti „studenti iz Afganistana“ ubijali i protjerivali hrvatske civile te pljačkali i palili hrvatske kuće u općinama Konjic i Jablanica. Jedinice islamskih fundamentalista bile su nazočne i dublje u Hercegovini u Mostaru od lipnja 1993. Nalazili su se u Šantićevoj ulici na samoj liniji razgraničenja HVO-a i ARBIH gdje su bili u bunkerima u skupinama šest do sedam vojnika, naoružani najmodernijim poluautomatskim puškama, strojnicama i antitenkovskim oružjem. Ipak, džihadistima se nije svidio pakao mostarske gradske bojišnice pa je većina Mostar napustila do sredine kolovoza.
Vitez 1 i Vitez 2
Islamskim fundamentalistima puno su više odgovarale borbe u većinski ruralnim područjima srednje Bosne. Odred El Mudžahid nastavio je primarno ratovati protiv Hrvata u Lašvanskoj dolini ali džihadisti su djelovali i u drugim područjima kao što je bilo osvajanje Vareša u studenom 1993. Tamo su također počinjeni mnogobrojni zločini i pljačka hrvatske imovine nakon što su džihadisti i bošnjačke trupe zauzeli taj grad. Wahiudeen al-Masri organizirao je 5. rujna 1993. žestok napad na hrvatska naselja u planinama blizu Novog Travnika. Operacija je dobila naziv „Vitez 1“. Arapski vojnici su priznali kako se bitka vodila protiv HVO-a ali i civila te da je ukupno ubijeno oko 40 Hrvata. Istaknuti mudžahedin Abu Ali al-Kuwaiti (kojeg su Hrvati nekoliko mjeseci ranije oslobodili) i Hamdu (bošnjački dragovoljac koji se među prvima pridružio ratnicima džihada) bili su istaknutiji borci koji su poginuli tijekom napada.
To nije omelo mudžahedine pa su 18. rujna poveli novi napad na hrvatske položaje kojem je šifra bila „Vitez 2“ iliti „Operacija Kruščica“. Na crti bojišnice nedaleko Kruščice blizu tvornice eksploziva Vitezit mudžahedini su se sukobili s hrvatskim snagama i natjerali ih na povlačenje. No, bitka je bila razočaravajuća. Naime, iskusni egipatski zapovjednik Hussaamudeen al-Masri zadobio je kritičnu ranu a osim toga gerilci su se morali povući radi navodne „slabosti bosanske vojske“. Sljedećeg su dana islamisti pokušali vratiti položaje koje su zauzeli ali ovaj put je HVO bio pripremljeniji za napad pa ga je odbio. Pritom je smrtno stradao Abu Musab al-Swedani. Upravo na njemu se može vidjeti tipičan pripadnik mudžahedinskih odreda. Radilo se o vojniku iz Švedske koji je bio sin Šveđanke i Alžirca. Odrastao je u Skandinaviji ali je otišao u Saudijsku Arabiju kako bi proučavao islam i naučio arapski. U dvije godine koliko je ondje proveo postao je islamski fundamentalist koji je povratkom u Švedsku nastavio propagirati islamističku ideologiju a kasnije je otišao u rat u Afganistan. Naposljetku je poginuo od snajperskog metka u blizini Viteza.
Nastavak intenzivnih borbi
Usprkos teškim stradavanjima na bojišnici mudžahedini su nastavljali napade na hrvatske gradove i sela u srednjoj Bosni na crti bojišnice ali su često ulazili i duboko u zaleđe bojišnice. Takve operacije su bile gotovo pa suicidalne zato što strani islamisti nisu poznavali to područje i bili su lako uočivi hrvatskim snagama. To se dobro pokazalo kad je u listopadu 1993. skupina od pet Afganistanaca pod vodstvom Wahiudeena al-Masrija upala u nevolje pokraj planine Šćit južno od Kruščice. Skupina se izgubila i neželjeno ušla u teritorij pod kontrolom HVO-a u dubini 7 km. Prema mudžahedinskim izvorima, hrvatski su vojnici odmah izrešetali njihovo vozilo salvom iz protuzračnog oružja. Više je islamista preživjelo inicijalni napad i pokušalo odbiti Hrvate lakim naoružanjem ali bez uspjeha. Poginula su četiri vojnika: Wahiudeen, Abu Khalid al-Qatari (bivši član rukometne reprezentacije Katara), Abu Abdurahman al-Masri (pripadnik elitnih „muslimanskih specijalaca“ koji su oteli Živka Totića) i Abu Hamza al-Suri. Jedan preživjeli je odveden u zatvor. Mudžahedini su zatražili razmjenu s prijetnjom da će svakoga dana uhititi 20 Hrvata dok ne ispune njihov zahtjev. Ubrzo je zarobljeno desetak civila iz travničkog područja te se odvedeni u logor mudžahedina u Orašcu. Ondje su maltretirani a 21. listopada ritualno je pogubljen Dragan Popović.
U prosincu 1993. mudžahedini su zajedno s postrojbama Armije RBIH sudjelovali u velikoj ofenzivi Prozor-93 kojom su pokušali osvojiti tvornicu Vitezit i spojiti se s bošnjačkim snagama u Starom Vitezu. Navedeno nije postignuto osim zločina u Križančevom selu. Slična neuspješna operacija dogodila se u siječnju 1994. kada je počinjen zločin u Buhinim kućama. Osim nastavka ratovanja s hrvatskim snagama krajem 1993. i početkom 1994. islamisti su nastavljali provoditi teror i nad plavima kacigama UN-a koje su nastojale razdvojiti zaraćene strane. Za mudžahedine 1993. godina nije bila toliko loša.
Usprkos teškim gubicima u ratu s HVO-om mudžahedini su bivali sve snažniji postajući politička i vojna sila. Mudžahedin Matar al-Walid kazao je kuvajtskim novinarima da kad je stigao u Bosnu u prosincu 1992. postojao je samo jedan odred islamskih fundamentalista a već u listopadu 1993. čak 12 odreda. Stotine bošnjačkih dragovoljaca bile su novačene u mudžahedinske odrede. Zahvaljujući naklonosti određenih struktura vlasti RBIH strani dragovoljci mogli su slobodno putovati i djelovati širom srednje Bosne. Iako su kanali šverca oružja i opreme kroz Hrvatsku bili potpuno zaustavljeni pojavile su se nove mogućnosti, tj. financijeri poput Irana, Saudijske Arabije i Sudana.
Washingtonski sporazum
Nasilje nad mirovnjacima UN-a i humanitarnim radnicima pokazalo je međunarodnoj zajednici kakvu prijetnju predstavljaju radikalni islamski fundamentalisti. Osobito su u Zenici otimani i ubijani strani humanitarci. Kako je jačao teror mudžahedina tako su SAD i njihovi NATO saveznici snažno pritiskali Hrvate i Bošnjake da potpišu primirje i okrenu se zajedničkoj borbi protiv Srba. Uz Amerikance veliku ulogu je imao i Vatikan. Hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić otkrio je što mu je početkom veljače 1994. papa Ivan Pavao II. govorio o islamistima u BIH: „Sveti Otac mi je u monologu oko 15 minuta govorio o opasnostima radikalnog islama. To nije časna religija islam, muslimani su naša braća, rekao mi je. Radikalni islam koji se pruža od Afganistana do Alžira, nije islam. Rekao mi je da će to biti najveći problem modernog svijeta i da zbog toga treba zaustaviti sukob između Hrvata i Bošnjaka. A poslije i sukob sa Srbima.“
Upravo zbog međunarodnog pritiska potpisano je primirje HVO-a i Armije BIH krajem veljače 1994., a 18. ožujka je potpisan Washingtonski sporazum kojim je uspostavljena Federacija BIH. Nesumnjivo je prijetnja mudžahedina ubrzala proces zaustavljanja rata koji je imao obilježja vjerskog rata između kršćana i muslimana. Ipak, to u praksi nije mnogo promijenilo položaj mudžahedina koji sada doduše više nisu ratovali protiv Hrvata nego protiv Srba. Međutim, nakon što je potpisan mir s Hrvatima, Hrvatska je otvorila kanale pomoći BIH pa i mudžahedinske kanale kojima se švercalo oružje i oprema. Mudžahedini su doduše formalno stavljeni u drugi plan od strane bošnjačkih vlasti ali mogli su slobodno propovijedati radikalni islam. A niti teror nad Hrvatima, a čak niti oružani okršaji s hrvatskim postrojbama u BIH nisu potpuno prestali.
Teror mudžahedina nad Hrvatima nakon Washingtonskog sporazuma
Nakon Washingtonskog sporazuma hrvatske vlasti u BIH imale su slobodnije ruke da uhićuju muslimanske militante a druge natjeraju da se klone hrvatske policije. Mudžahedini su bili bijesni zbog sporazuma jer je predstavljao izdaju njihove vjerske stvari, tj. odustanak stvaranja muslimanskog entiteta u BIH. Protivili su se pokušajima da ih Bošnjaci zauzdaju. U travnju je jedan franjevac iz srednje Bosne komentirao: „Hrvati još imaju probleme s mudžahedinima kojima je hrvatsko-bošnjački sporazum neprihvatljiv. Ali Hrvati osjećaju promjene u zraku. Islamski fundamentalizam ovdje nije imao izgleda, osim u jednom vrlo kratkom razdoblju. Ovdašnji su muslimani Europljani.“
Ipak, islamisti su nastavili širiti svoju mrežu te je dolazilo sve više boraca iz Afganistana, Jemena i Sudana. Nakon što je ljeti 1994. Alžirac Abu el-Ma’ali postao emir mudžahedina došlo je do većeg broja incidenata mudžahedina i Hrvata.
Zapovjedništvo 3. korpusa Armije RBIH sastalo se 1. rujna s civilnim predstavnicima zeničkih Hrvata. Povod je bio smirivanje mještana zbog zastrašujućeg ponašanja Arapa koji bi imali napade bijesa zbog manjih sporova sa stranim humanitarcima ili hrvatskim civilima. Postignut je sporazum prema kojem su se arapski vojnici trebali povući iz pretežno hrvatskog sela Podbrežje gdje se nalazio glavni stožer mudžahedina. U praksi Armija RBIH nije poduzela ništa da protjera islamiste niti da ograniči njihovo djelovanje. HVO je pokušao samoinicijativno intervenirati i zaustaviti skupinu islamista koji se putovali od Travnika prema Mostaru i Hrvatskoj. Uslijedila je žestoka bitka u kojoj su poginula dva džihadista iz Malezije i Irana.
Nastavile su se velike napetosti između mudžahedina i Hrvata tijekom zime 1994.-95. Hrvat Željko koji se nalazio u blizini mudžahedinske baze u Podbrežju požalio se stranim novinarima: „Ili će otići mudžahedini koji su u toj zgradi (tvornice Vatrostalno), ili ćemo mi morati otići. Rekli su nam 23. prosinca da ugasimo svjetla na božićnim drvcima i otad nas maltretiraju svaki dan… Dolaze s bošnjačkim ekstremistima u naše kuće i pitaju je li kuća na prodaju. Pitaju hoćemo li uskoro otići. Na ulici nam dobacuju uvrede. Ali mi smo odlučili ostati.“ Drugi mjesni seljak Jozo Milanović nije bio tako optimističan: „Oni ulaze i uzimaju što god hoće, a kad sam im jedanput prigovorio, ispalili su rafal iznad moje glave. U zidu se još vide rupe od metaka. Svi ćemo uskoro morati otići.“ Većinu stranih novinara koji su dolazili u Pobrežje islamisti su otjerali puškama. Ipak, u britanskom Timesu Anthony Loyd je opisao što je vidio u zgradi Vatrostalnog: „Crna islamska zastava visjela je u dvorištu. Ispred red dotrajalih terenskih vozila, borci su stajali u skupinama. Bilo je Arapa, bijelaca i Afrikanaca. Većina je imala bradu, neki su obrijali glavu, a svi su imali istrošenu maskirnu odjeću i oružje, svi su bili namršteni, mršavi i strogi.“
Jedan dragovoljac iz Tunisa izjavio je: „Dolazimo ovako da umremo, a ne da odemo. Zato ćemo pobijediti… Zapad kaže da smo mi teroristi, ali gledajte što su oni učinili u Africi, u Alžiru; njima nitko ne kaže da su fašisti i teroristi…. Postati član mudžahedina je nešto vrlo ozbiljno, to je žrtva. Ne možeš se vratiti kući kad tamošnja vlada sazna što si postao. Ne, moramo ići vječnim putem džihada.“
Vođa Abu el-Ma’ali je u intervjuu ljutito negirao da njegovi borci čine zlodjela i da predstavljaju opasnost za regiju. Sve u svemu za Al-Qaidu srednja Bosna nije bila obična bojišnica nego je početkom 1995. nedvosmisleno postala strateško uporište za Osamu Bin Ladena i njegove fanatike koji su planirali terorističke napade u zapadnoj Europi.
Početkom veljače 1995. u Pobrežje je stigao potpredsjednik vlade RBIH Ejup Ganić koji je bio poslanik Izetbegovića. Javno je podupro zahtjeve Hrvata ali se u praksi opet ništa nije promijenilo. Glasnogovornik 3. korpusa Armije BIH u Zenici, Spahija Kozlić, opravdao je nečinjenje bosanske vlade: „Ti su ljudi došli ovdje da nam pomognu. Oni normalno rade svoj posao… Ne znamo hoće li se odseliti. Gospodin Ganić je čuo hrvatsku stranu priče. Ali mi nismo imali nikakvih problema s mudžahedinima. Ministar obrane Federacije BIH Jadranko Prlić bio je oštriji: „Ne možemo više dopuštati da ti mudžahedini teroriziraju hrvatska naselja… O rješenju tog problema ovisi napredak Federacije.“
Dana 11. ožujka zajednica lokalnih Hrvata (HDZ, HSS, Hrvatska građanska stranka BIH, zenički ogranak hrvatskog kulturnog društva Napredak i Hrvatskog kulturnog kruga) izdali su priopćenje u kojem su naglasili da obećanja najviših državnih dužnosnika moraju biti ispunjena glede uklanja postrojbe al-Mudžahid iz Podbrežja u blizini Zenice. Jasno je zašto bošnjačke vlasti nisu uklonile mudžahedine: trebali su im njihovi savjeti i ljudstvo za vojne pothvate protiv srpske vojske. Priopćenja islamističkih organizacija napala su Hrvate da šire glasine i zastrašuju postrojbe mudžahedina: „Hrvati vrlo dugo pokušavaju izbaciti mudžahedine iz Bosne kako bi slobodno vladali muslimanskom zemljom u svoju korist“. Mjesec dana kasnije u ožujku 1995. islamistički letak iz uporišta u Zenici izvijestio je da ratnici džihada „reorganiziraju rovove na bojišnici i raspoređuju promatračnice na velikom području kako bi bili spremni za nadolazeće razdoblje i novi val napada Srba i Hrvata.“
Epilog
Incidenti s mudžahedinima su se nastavili i dalje, a poglavito nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma kojeg su džihadisti također protumačili kao izdaju. Prema tom sporazumu, strani islamisti su trebali napustiti BIH ali velik broj je ostao i dobio BIH državljanstvo. Sam Izetbegović se protivio odlasku ratnika koji su se borili za bosansku stvar. Uslijedio je val terora nakon Daytona protiv Srba i Hrvata a osobito povratnika u većinski muslimanska područja. Ipak, tek teroristički napadi od 11. rujna 2001. utjecali su da mnogi islamisti budu deportirani iz BIH ali dobar dio je ostao i nastavio propagirati vehabijsku i selefijsku ideologiju.
M. Šerić: Uloga i značaj mudžahedina u Hrvatsko-bošnjačkom ratu (1)
Ekskluzivno: Zoran Meter: ZAMJENE TEZA O DRŽAVNOM TERORIZMU IZMEĐU BIH I RH
