Matija Šerić
Na 20. Nacionalnom kongresu Komunističke partije Narodne Republike Kine (KPK) u listopadu, Xi Jinping osvojio je svoj treći mandat. Xi je potvrdio položaj nedodirljivog autoritarnog vođe tako što je ponovno izabran za glavnog tajnika KPK (i time sigurno i za predsjednika Kine), a istovremeno je ojačan njegov položaj u odnosu na mehanizam kolektivnog predsjedanja partijom.
Preciznije, Xi je učvrstio i konsolidirao ogromnu količinu moći koga ga čini vjerojatno individualno najmoćnijim svjetskim političarom. Po svemu sudeći, nakon desetljeća vlasti, Kinom će još dugi niz godina vladati Xi i njegovi suradnici. U međunarodnoj areni, to je očekivana vijest kojoj se neki raduju a neke hvata zabrinutost.
Iako je proces donošenja odluka u kadrovskim poslovima kineske Komunističke partije uvijek bio netransparentan, ovog puta netransparentnost se povećala. Xi je popunio Stalni komitet Politbiroa KPK svojim saveznicima, pokazujući da se neformalna pravila o članstvu u tom tijelu poput dobi i iskustva od sada nadalje mogu primjenjivati selektivno.
Naime, skoro svi članovi Stalnog komiteta (najvišeg tijela Komunističke partije) sada su ljudi za koje se vjeruje da pripadaju Xijevoj frakciji. Trenutačno ih je sedam. Uz Xija, ondje sjede Li Qiang, Zhao Leji, Wang Huning, Cai Qi, Ding Xuexiang i Li Xi. Uočljivo je da nema ni jedne žene. Formalna svrha Stalnog komiteta Politbiroa je voditi političke rasprave i donositi odluke o glavnim pitanjima kada Politbiro, veće tijelo za donošenje odluka, ne zasjeda.
Broj članova Politbiroa trenutačno iznosi 24 za razliku od uobičajenih 25. Xi je uništio svaki privid frakcijske ravnoteže, preokret koji je simboliziran dramatičnim odlaskom Hu Jintaoa s kongresa. Kako bi proslavili svoju pobjedu, Xijev novi tim posjetio je mjesto 7. nacionalnog kongresa KPK u Yan’anu, pozivajući se na nadmoć koju je postigao Mao Ce-tung 1945.
Došlo je do važnih kadrovskih promjena u ekonomskoj i fiskalnoj politici. Li Keqiang, Wang Yang, Hu Chunhua i drugi reformisti sklonjeni su sa strane. Evidentno je da će i drugi reformatori biti potisnuti. S druge strane, lojalisti, kao što su Wang Huning i Zhao Leji, pokazali su svoju sposobnost jačanja Xijeve ključne uloge i stoga su promaknuti. Putom očekivanih imenovanja u 2023., Li Qianga za premijera te Ding Xuexianga i He Lifenga za potpredsjednike vlade, Xi dovodi svoj najuži krug suradnika na vrh državnog aparata. To će dodatno zamagliti već oslabljene linije razdvajanja između stranke i države.
Slično tome, sigurnosnim aparatom sada dominiraju dužnosnici bliski glavnom tajniku. Među njima su Li Xi (antikorupcijski car), Chen Yixin (ministar državne sigurnosti) i Ying Yong (vjerojatni vrhovni tužitelj), kao i ranije imenovani Wang Xiaohong (ministar javne sigurnosti) i Tang Yijun (ministar pravosuđa). Vojnim vrhom također dominiraju Xijevi saveznici. Zadržavanje 72-godišnjeg generala Zhang Youxija snažni je pokazatelj predsjednikovog čvrstog nadzora nad oružanim snagama.
Na kongresu je prekršen niz dotadašnjih pravila. Najvažnije od svega, demokratizacija unutar stranke koja je trajala od era Jiang Zemina i Hu Jintaoa doživjela je slom, barem što se tiče kadrova. Kao rezultat toga, promjena generacija je odgođena, a kineska „sedma generacija“ pedesetogodišnjaka, uglavnom rođenih 1970-ih, propustila je postati članovima Politbiroa. Možda je Xi nepovjerljiv prema mlađim generacijama koje nisu doživjele Kulturnu revoluciju.
Zanimljivo je kako nije imenovan njegov nasljednik. Središnja vojna komisija nema „civile“ osim samog Xija. To je povećalo vjerojatnost da će Xi Jinping ostati glavni tajnik partije sljedećih 10 godina do 2032. Svi navedeni potezi učinili su 20. partijski kongres događajem koji je uništio „kolektivno vodstvo“ koje je uspostavljeno nakon smrti Mao Ce-tunga krajem 1970-ih. Umjesto pridržavanja kriterija sposobnosti prilikom kadroviranja i uvođenja koliko toliko demokratskih reformi režima, Xi je revitalizirao sustav jednostrane vladavine vrhovnog vođe.
Osim kadrovskih poteza, glavni rezultat ovog kongresa bio je uvrštavanje dvije „ustanove“ i dvije „zaštitne mjere“ u ustav KPK. Prema povijesnoj rezoluciji KPK iz 2021. dvije ustanove glase: 1) „uspostaviti status druga Xi Jinpinga kao vođe partijskog Centralnog komiteta i cjelokupne partije”, 2) “uspostaviti vodeću ulogu Xi Jinpingove misle o socijalizmu s kineskim karakteristikama u Novoj eri“. Prema 6. plenumu 19. Centralnog komiteta, dvije zaštitne mjere glase: 1) „zaštititi status vođe Xi Jinpinga u KPK“, 2) „zaštititi centraliziranu vlast partije. “Prema vodećim stranačkim teoretičarima, imati „centralizirano i jedinstveno vodstvo“ nužno je za postizanje nacionalnog pomlađivanja i suočavanje s „promjenama neviđenim u stoljeću“. To se na prvi pogled čini kao ukrasni govor komunističke aparature kako bi se odala simbolična potpora generalnom tajniku. Međutim, ne radi se samo o simboličnoj gesti nego i o ponovnoj uspostavi okvira u kojem jedan čovjek ima ogromnu koncentraciju moći u partiji i državi. Radi se o kulminaciji višegodišnjeg napora da se legitimizira autoritarna vladavina Xi Jinpinga u Kini. Nakon što je 2016. stekao status neupitnog vođe, Xi je nastavio predstavljati svoju filozofiju „Nove ere“ na 19. stranačkom kongresu 2017. Dva zaštitna stupa prvi put su se pojavili u disciplinskim propisima partije 2018. i dalje su dokumentirani u „povijesnoj rezoluciji“ 2021.
Iako će 20. kongres ostati upamćen po kršenju dotadašnjih standarda, on je potvrdio neke dugogodišnje prakse. Npr. promaknuće Li Qianga u Stalni komitet Politbiroa znači da su se svi šangajski partijski tajnici od samog Xija 2007. (i svi osim jednog od 1987.) pridružili najvišem tijelu Komunističke partije. Upravo zbog toga je novi gradski čelnik, Chen Jining, potencijalna partijska nada na 21. kongresu 2027.
Popunjavajući najviša partijska tijela sa svojim saveznicima, Xi je pokazao da su stranačke institucije i ljudi koji ih obnašaju i dalje važni kao izvor i iskaz moći. Iako neizmjerno moćan, Xi ostaje stranački čovjek. Paradoksalno, iako je razbio mnoge stranačke institucionalne norme on ne može učiniti mnogo ako ostane bez potpore svojih stranačkih drugova i ujedno prijatelja.
Xijev govor na kongresu kao i imenovanja odabranih dužnosnika stavili su snažan naglasak na nacionalnu sigurnost kako bi se dodatno ojačala kontrola vlasti nad kineskim društvom, istovremeno uvjeravajući članove Komunističke partije i kineski narod, uključujući manjinske etničke skupine i Tajvance, da dijele isti „kineski san“. Premda je Xi naglasio važnost jedinstva, ono ne počiva na pluralizmu nego na plebiscitarnoj potpori njemu kao neupitnom vođi. Uz nacionalnu sigurnost, upravo je nacionalno jedinstvo naglašeno u govorima i odlukama na kongresu. Primjetno je kako komunistički dužnosnici nisu sigurni može li Kina postići svoje proklamirane ciljeve i do 2035. postati „suvremena socijalistička zemlja“, a do 2049. „velika suvremena socijalistička zemlja“. Uzrok je usporavanje rasta gospodarstva, uključujući koronakrizu kao i trgovinski rat sa SAD-om. Iz svih tih razloga Xi nastoji ojačati svoju viziju jedinstva Komunističke partije i kineskog naroda. Očito je da se nesigurnost osjeća u i najvišem kineskom rukovodstvu.
Također, upečatljivo je kako je fokus Politbiroa s monetarnih i fiskalnih pitanja preusmjeren, odnosno naglasak je na „zajedničkom“ u „zajedničkom prosperitetu za sve“. S obzirom da su reforme i ekonomsko otvaranje ono što pokreće suradnju sa Zapadom, ovakva orijentacija na „zajedničkom“ će utjecati na vanjskopolitički položaj Kine. Drugim riječima, moguće su ozbiljnije konfrontacije sa Zapadom jer kinesko rukovodstvo poručuje da su oni otvoreni za trgovinu i zaradu, ali pritom neće dopustiti narušavanje a još manje žrtvovanje nacionalnog suvereniteta u bilo kojem obliku. Dobar primjer je odnos prema Tajvanu.
Iako su neke izjave o Tajvanu uključene u partijski ustav, nije došlo do značajne promjene u izražavanju. Osnovni stav kineskih komunista je „pobijediti bez borbe“ do 2049. i integrirati Tajvan s ostatkom zemlje. Peking smatra stanovnike Tajvana integralnim dijelom kineske nacije i pretpostavlja da će dijeliti isti „san“, zbog čega je službeni cilj inkorporirati tajvansko u kinesko društvo. U prijevodu, nastavit će politiku ujedinjenja povećavajući vojni pritisak, prodiranjem u tajvansko društvo mekom silom, primjenom ekonomskih i drugih mjera. Pitanje je što će se dogoditi ako Xi ovu politiku počne smatrati neučinkovitom, jer bi tada mogao posegnuti za glasnijim zveckanjem oružjem.
Tijekom svog desetljeća na vlasti, Xi je temeljio kinesku vanjsku politiku stvarajući rivalstvo sa SAD-om. Čineći to, stavio je SAD u defenzivu kao niti jedan prethodni kineski vođa. Zbog uspješnog konkuriranja Americi u gospodarskom i političkom utjecaju (ponajviše zbog projekta Novog puta svile) doživio u nekim dijelovima svijeta kao što su Moskva i Teheran glasni aplauz, a u nekim drugim centrima moći poput Londona i Bruxellesa oštre osude. Iako su zapadni diplomati glasni u kritiziranju kineskog rukovodstva zbog politike prema Hong Kongu i Tajvanu, daleko više ih brinu kineske industrijske politike koje daju prednost velikim kineskim državnim kompanijama u odnosu na multinacionalne korporacije.
Pod Xijem Peking je usvojio zakone osmišljene za kažnjavanje kompanija koje se smatraju antikineskima. Otjerao je iz zemlje određene američke novinare koji su ponižavajuće pisali o Kini i pokazao svijetu rast kineske tehnologije, uključujući uspon aplikacije TikTok. Xijeva odlučnost da stavi kineski pečat na donošenje važnih odluka u UN-u i sličnim organizacijama zabrinjava Washington. U biti, Xi želi postati najuspješniji suvremeni kineski vođa i omogućiti nacionalni preporod svojoj naciji od 1,4 milijardi stanovnika. Pritom je uspio drastično pojačati globalni utjecaj Kine ali i neviđeno pojačati glavobolje američkim policymakerima. Strateško partnerstvo s Putinovom Rusijom posebna je priča koja se najizravnije suprotstavlja još uvijek aktivnoj američkoj težnji za unipolarnim poretkom. U trenutku pisanja, u svojoj 10-godišnjoj vladavini Xi je napravio 42 međunarodna putovanja i pritom je posjetio čak 69 država. Takvo što nije napravio niti jedan američki predsjednik u cijelom svom životu.
Centralizacija moći u rukama jednog čovjeka donosi velike rizike, ali i potencijalne benefite za Komunističku partiju i kinesku državu. S jedne strane, stranka bi mogla djelovati s više jedinstva i odlučnosti u ključnim političkim pitanjima. S druge strane, Xijevo oživljavanje autokracije nenamjerno potkopava otpornost socijalističkog sustava na dugi rok. Bez snažnih mehanizama kontrole izvršne vlasti uz slabiji protok informacija, pogrešne procjene kineskog vrhovnog vodstva čine se vjerojatnijima nego ranije. Xijevo čišćenje potencijalnih i stvarnih partijskih konkurenata ostavlja malo prostora za prebacivanje krivnje kad i ako zemlja uđe u ozbiljne probleme te se također drastično povećavaju izgledi za žestoku borbu za vlast kada prije ili kasnije Xi ode s vlasti. Mogle bi se dogoditi komunističke igre prijestolja. Dobro se zna da su jednopartijski komunistički sustavi veoma ranjivi kada nisu jedinstveni što se dobro vidjelo na primjerima SSSR-a i Jugoslavije tijekom 1980-ih. Tada su unutarnje razmirice bile pokretač raspada tih utvrda socijalizma. Doduše, iako ta opcija nije vjerojatna, upadne li Kina u ozbiljnu gospodarsku krizu i recesiju i dogode li se širi društveni nemiri, nije isključeno da Xi na funkciji doživi pokušaj puča.
No, ako se vratimo u sadašnji trenutak aktualno je pitanje je kako će se Xi nastaviti nositi s određenim nezadovoljstvom unutar stranke zbog svoje kadrovske politike, usporavanja rasta kineskog gospodarstva i socijalnog nezadovoljstva protumjerama za suzbijanje pandemije Covid-19? Xijeva administracija će vjerojatno preventivno djelovati protiv društvenog nezadovoljstva hvaleći se velikim dostignućima, demokratskim duhom 20. kongresa i otvaranjem bolje plaćenih radnih mjesta, dok će u isto vrijeme koristiti „nacionalnu sigurnost“ kao izliku za suzbijanje potencijalnih pobunjenika putem sustava digitalnog nadzora i drugih represivnih mjera kojima se društvo drži lojalnim. Ipak, u realnosti kineski establišment može mirno spavati sve dok nastavlja ispunjavati svoja obećanja o gospodarskom blagostanju i drugim materijalnim pogodnostima. Pitanje svih pitanje je hoće li Xi i drugovi nastaviti i u budućnosti osiguravati rast životnog standarda i bolji život prosječnim Kinezima?
