Matija Šerić
Churchill je nekad više a nekad manje gajio otvoreni prezir prema pripadnicima „nižih rasa“, pod koje je ubrajao sve nebijele rase Afrike i Azije koje su bile pod britanskom krunom. Prilikom gušenja ustanka u Sudanu Churchill se hvalisao da je ubio tri „životinje“. Kad su se Kurdi pobunili protiv Britanaca izjavio je: „Čvrsto zagovaram korištenje otrovnog plina protiv neciviliziranih plemena… proširit će živahan teror“. Ali ništa nije usporedivo prema žrtvama gladi koju je prouzrokovao u Bengalu i Indiji
Glad je pojam koji je, nažalost, prečesto nazočan u svakodnevnoj komunikaciji. Prije proučavanja bilo kojeg fenomena gladi treba krenuti od njene definicije. Prema Hrvatskoj enciklopediji, glad je „organski osjet složena karaktera, praćen obično osjećajem neugode. Osjet gladi u samom početku nije neugodan; poslije se pojavljuju povremeni grčevi želuca, mučnina, glavobolja, opća slabost i psihička uzbuđenost. Glad vodi prema gladovanju.“
Od gladi pate stotine milijuna stanovnika našeg planeta u svakome trenutku. Najstrašnije je što su pogođena i djeca, najviše u Africi, iako gladi ima svugdje, pa i u bogatim demokratskim zemljama.
Glad je ogroman globalni problem koji se javlja najčešće zbog prirodnih nepogoda kao što su slabe žetve, suše, poplave, ciklone. Međutim, najstrašnija od svih jest situacija u kojoj je uzročnik gladi čovjek. Neki bi analitičari rekli da je za svaku glad kriv čovjek jer je morao uzeti u obzir vremenske neprilike i stvoriti alternativne izvore prehrane za stanovništvo (ako nešto krene po zlu). I tu su jednim dijelom u pravu. No, najgora glad od svih je ona koja je svjesno izazvana od strane donositelja odluka, tj. političara.
Winston Churchil
Velika bengalska glad upravo je školski primjer gladi koju je stvorio čovjek. Preciznije, zbog državne politike Britanskog Carstva na čelu s premijerom Winstonom Churchillom 1943. i 1944. živote su izgubili milijuni ljudi u tadašnjoj Britanskoj Indiji na području suvremenog Bangladeša i Indije. To je povijesna činjenica o kojoj se svjesno šuti ali na nju treba podsjećati.
Danas u 21. stoljeću Churchill se slavi u povijesnim udžbenicima i filmovima kao besprijekorni ratni vođa Velike Britanije koji se uspješno suprotstavljao Adolfu Hitleru i nacističkoj Njemačkoj. Uz Franklina D. Roosevelta i Josifa Staljina (Velika trojica) predvodio je savezničku koaliciju do pobjede u Drugom svjetskom ratu. To je točno ali to nije sve. Churchillova uloga u povijesti, a poglavito u vrijeme Drugog svjetskog rata, vrlo je slojevita te je britanski primjer imao ne samo dobre nego i mnoge loše odluke. O tome se šuti u Velikoj Britaniji i ostatku Zapada pa Churchill često ima status mitskog bića koje je bezgrešno vodilo otpor dobra prema zlu. Pritom je, nažalost, bilo i dosta toga lošeg na britanskoj strani u Drugom svjetskom ratu. Dobro se zna da je Churchill bio strastveni britanski imperijalist što je u ono vrijeme bilo legitimno političko razmišljanje, ali njegov je imperijalizam prema Britanskoj Indiji u jednom trenutku prešao sve granice i poprimio kriminalni karakter jer je uzrokovao glad biblijskih razmjera i smrt milijuna.
Indijski političar, pisac i bivši zamjenik glavnog tajnika UN-a, Shashi Tharoor, izjavio je kako Winston Churchill nije ništa bolji od Adolfa Hitlera jer obojica imaju jednaku količinu „krvi na rukama“ misleći pritom na glad u Bengalu. „Ovo je čovjek kojeg Britanci uporno slave kao nekakvo oličenje slobode i demokracije, ali za mene je on samo jedan od zlih vladara 20. stoljeća kojeg možemo staviti uz bok Maou, Hitleru i Staljinu“, izjavio je 2017. Tharoor na predstavljanju svog bestselera „Nemilosrdno carstvo“.
Bengalska glad bila je ogromna katastrofa u britanskoj provinciji Bengal tijekom 1943. i 1944 . Najnovije su procjene da je od gladi i drugih posljedica poput kolere, malarije, velikih boginja, dizenterije i iscrpljenosti preminulo oko 2 milijuna ljudi. Stvarni broj žrtava mogao bi biti i veći. Osnovni uzroci gladi uključuju neučinkovite poljoprivredne politike, uništenje poljoprivrede kroz lihvarenje i oduzimanje zemlje te lokalne prirodne katastrofe poput ciklona, oluja, bolesti riže.
Uz te, postoji još pet razloga koji su isključivo ratnog karaktera: ratna inflacija, nemogućnost uvoza riže zbog japanske okupacije Burme, gotovo potpuni prekid prometa i opskrbe tržišta Bengala zbog britanske obrambene politike spaljene zemlje, ratno profiterstvo (špekuliranje novcem i zalihama hrane od strane bogatih), te naposljetku politika Britanskog Carstva koja je dala prioritet vojnim potrebama na štetu civila, raspodijelivši hranu i lijekove u vojne svrhe. Velikoj gladi je također pridonio ograničen pristup žitu koji je nastao zbog lokalnih barijera ali i zato što je uvoz žita spriječilo britansko Ministarstvo rata. Relativni učinak svakog od navedenih čimbenika dao je određeni doprinos smrti milijuna i gospodarskom slomu Bengala, ali ipak glad u Bengalu bila je vrsta gladi koju je izazvao čovjek.
Dobro je poznato kako je Churchill nekad više a nekad manje gajio otvoreni prezir prema pripadnicima „nižih rasa“, pod njih je ubrajao sve nebijele rase Afrike i Azije koje su bile pod britanskom krunom. Prilikom gušenja ustanka u Sudanu u svojim ranim danima Churchill se hvalisao da je ubio tri „životinje“. Kad su se Kurdi pobunili protiv Britanaca izjavio je: „Čvrsto zagovaram korištenje otrovnog plina protiv neciviliziranih plemena… proširit će živahan teror“.
Povijesni je kuriozitet da je Churchillova žrtva bio i djed Baracka Obame, Hussein Onyango Obama. Naime, Churchill je vjerovao da kenijski plodni planinski krajevi trebaju biti očuvani za bijele doseljenike i odobrio je „čišćenje“ lokalnih crnaca. Smatrao je najveću etničku zajednicu u Keniji, Kikuye, „brutalnom djecom“. Kad su se lokalci pobunili tijekom Churchillove poslijeratne vladavine 1950-ih, oko 150.000 Kikuya prisilno je protjerano u detencijske logore koji su kasnije nazvani britanskim gulazima. Među taktikom mučenja kojom su se služili Britanci spadali su i elektrošokeri, paljenje cigareta na tijelu i korištenje vatre. Timovi za represiju su bičevali, strijeljali, spaljivali i sakatili Mau Mau osumnjičenike. Obamin djed se nikada do kraja nije u potpunosti oporavio od te torture.
Mnoge od pogrešnih Churchillovih odluka koje su nanijele rane Bliskom istoku još su uvijek aktualne. On je taj umotvorac koji je osmislio Irak stavljajući u istu državu tri konfliktne zajednice koje i danas dan ratuju (sunite, šijite i Kurde). On je bio kolonijalni tajnik koji je nudio istu zemlju Arapima i Židovima iako je privatno mrzio i jedne i druge. Palestince je jednom nazvao „barbarskim hordama koje jedu malo ali đubre kao deve“, dok se zaprepastio da Izraelci „smatraju zajamčenim da će lokalna populacija biti očišćena kako bi se zadovoljila njihova udobnost“.
Churchillova mržnja bila je najjača u pogledu Indije. Kad je legendarni indijski vođa Mahatma Gandhi pokrenuo svoju kampanju mirnog otpora, Churchill je pobjesnio da „on treba biti vezan rukama i nogama za vrata Delhija, i tada gurnut od strane ogromnog slona s novim potkraljem na njegovim leđima“. Kako je otpor britanskoj vladavini bivao jači Churchill je izjavio: „Ja mrzim Indijce. Oni su zvjerski narod sa zvjerskom religijom“. Mržnja je dovela do masovnih smrti.
Godine 1943. u Bengalu je izbila glad prouzročena, kako je dokazao ekonomist i dobitnik Nobelove nagrade, Amartya Sen, imperijalnom politikom Londona. Milijuni Indijaca umirali su od gladi dok su lokalni kolonijalni britanski dužnosnici molili Churchilla da preusmjeri opskrbu hranom u tu regiju da se spase životi. Premijer je to oholo i arogantno odbio. Gnjevno je kazao da je njihova vlastita krivica da se „razmnožavaju kao zečevi“. Ponekad bi kazao da je glad „živahno uklanjala“ stanovništvo.
Dok gladi i prirodne katastrofe nisu bile neuobičajeni događaji kroz indijsku povijest, ponajviše zbog povremenih suša ili monsuna, bengalsku tragediju je bez sumnje kreirao čovjek, tj. državna politika Velike Britanije. Kad su Japanci početkom 1942. spektakularno okupirali mnogobrojna područja jugoistočne Azije, uključujući zauzimanje Burme u ožujku iste godine, Indija se našla u opasnosti. Britanska Indija nije imala organizirane vojne utvrde koje bi mogle osujetiti invaziju Japanaca pa je stoga britanski ratni kabinet naredio politiku spaljene zemlje kako bi se zaustavilo japansko napredovanje. Takva brutalna politika prema prirodnim bogatstvima rezultirala je uništenjem riže i opreme za njen uzgoj i žetvu što je snažno doprinijelo izbijanju gladi. Britanski ratni vođe dobivali su kontinuirana upozorenja da bi njihovo iscrpljivanje indijskih resursa moglo rezultirati velikom katastrofom ali su ih ignorirali.
Japanska okupacija Burme prekinula je važan uvoz riže u Indiju. Umjesto da zaštite indijski narod od gubitka riže, ratni kabinet inzistirao je da sama Indija apsorbira gubitak odnosno da se indijska riža izvozi u druge krajeve carstva. Tj. indijska riža je trebala nadoknaditi gubitak riže iz britanskih posjeda jugoistočne Azije. Kad je rat došao pred indijska vrata, Indija je izvezla 260.000 tona riže u fiskalnoj godini 1942.-1943. U međuvremenu, trošenje Indije na vojsku se povećalo deset puta te je vlada tiskala novac kako bi ga mogla platiti. U kolovozu 1942. predstavnik indijskog potkralja kazao je ratnom kabinetu da bi nezadrživa inflacija mogla voditi prema gladi i pobunama. U prosincu je indijski potkralj Linlithgow upozorio da je opskrba Indije žitaricama ozbiljno manjkava i hitno je trebao 600.000 tona pšenice kako bi nahranio vojnike i većinu industrijskih radnika. London je poručio da nema dovoljno brodova.
U siječnju 1943. Churchill je premjestio većinu trgovačkih brodova s Indijskog na Atlantski ocean s ciljem kako bi povećao zalihe hrane i sirovinskih materijala Velike Britanije. Ministarstvo ratnog transporta upozorilo ga je da će premještanje rezultirati „nasilnim promjenama i možda kataklizmom“ u trgovini oko Indijskoga oceana. Zajedno s Indijom, i britanske kolonije Kenija, Tanganjika i Somalija pretrpjele su veliku glad 1943. Iako nije htio udovoljiti indijskoj potrebi za pšenicom, premijer je inzistirao da Indija nastavi izvoziti rižu. Procijenjeno je da je cijena riže u Dhaki, istočnom Bengalu, porasla za četiri puta u razdoblju od ožujka do listopada 1943. Bengalci koji su radili u industriji i morali su kupovati hranu izuzetno teško su stradali. Procijenjeno je da je oko 30% radničke klase umrlo od gladi.
Dok je u srpnju 1943. glad bila u punom zamahu, potkralj Linlithgow zaustavio je izvoz riže i ponovo zatražio od ratnog kabineta uvoz žitarica, ovog puta u iznosu od 500.000 tona. To je bio minimum potreban da se nahrani vojska i nastave ratni napori. Naglasio je da bi vijesti o nadolazećim brodovima s hranom neizravno ublažile glad zato što bi špekulati očekivali pad cijena i oslobodili žito, stvarajući pad cijena hrane. Ali na sastanku ratnog kabineta 4. kolovoza nije dogovorena niti jedna isporuka žitarica za Indiju. Umjesto toga, određeno je gomilanje zaliha pšenice za prehranu europskih civila nakon što budu oslobođeni od nacista. Zato je 170.000 tona australske pšenice zaobišlo izgladnjelu Indiju, namijenjene ne konzumaciji već uskladištenju. U rujnu i listopadu 1943. London je naredio transport 18 brodova punih žitarica iz Australije ali niti jedan nije bio za Bengal.
U međuvremenu, britanske zalihe hrane i sirovina namijenjene za post-ratno britansko gospodarstvo dosegle su 18,5 milijuna tona, što je najveći broj ikad. Šećer i uljarice preplavile su skladišta i morale su biti skladištene na otvorenom ispod cerada. Naravno, Churchill je znao da će njegovi prioriteti posljedično rezultirati masovnom smrću milijuna. Ratni kabinet je čak odbio ponudu od 100.000 tona burmanske riže od indijskog borca za slobodu koji je bio na strani Sila Osovine, Subhas Chandre Bosea kao i ponudu žitarica od Kanade i ponudu rižom i pšenicom od strane SAD-a. Kasnije je ipak London odobrio isporuku u Indiju 80.000 tona pšenice i 130.000 tona ječma. Ječam je bio beskoristan za ublažavanje gladi zato što nije imao učinak na cijene. Prve od tih oskudnih isporuka stigle su studenom 1943. Cijelo to vrijeme Indijska vojska konzumirala je lokalnu rižu i pšenicu koja se inače mogla upotrijebiti za prehranu izgladnjelih.
Osim Churchilla, kako to ispravno u svojoj knjizi „Churchillov tajni rat“ naglašava autorica Madhusree Mukerjee, još jedna osoba imala je snažan utjecaj na britansku politiku prema Indiji u trenucima bengalske gladi. Bio je to savjetnik Frederick Alexander Lindemann, kasnije Lord Cherwell. U studenom 1943. Cherwell je tražio od premijera da ne popušta pritiscima za ublažavanje gladi. On je krivio Indijce za glad zbog navodnog prevelikog razmnožavanja i ignorirao je odgovornost vlasti u Londonu za humanitarnu katastrofu. Prema Cherwellu i Churchillu, kolonijalne subjekte je vrijedilo spašavati jedino ako su izravno pridonosili ratnim naporima u tvornicama oružja ili na bojnom polju.
Valovi gladi i bolesti međusobno su se izmjenjivali i nadopunjavali povećavajući smrtnost. Široko rasprostranjeno gladovanje i pothranjenost prvo bi oslabili imunološki sustav i smanjili otpornost bolestima te vodili prema smrti zbog infekcija. Usto, dogodio se poremećaj društvenog sustava i nastali su bijedni uvjeti obilježeni masovnim migracijama, prenapučenošću, lošim sanitarnim uvjetima, slabom kvalitete vode, povećanim brojem nametnika i velikim brojem nepokopanih mrtvaca. Zbog takvih događaja smrtonosne infektivne bolesti poput malarije, dizenterije, velikih boginja i kolere rapidno su se širile.
Usprkos uspostavljenom, tzv. Kodu gladi, koji bi donio značajne količine pomoći, i usprkos privatnom stavu britanske vlade u lipnju 1943. da treba proglasiti stanje gladi, to se nikad nije dogodilo. Značajna pomoć nije isporučena sve dok vojska nije preuzela upravljanje krizom u listopadu 1943. Situacija se poboljšala u studenom kad je žito uvezeno iz Punjaba te su lijekovi postali dostupniji. Ipak, sama glad završila je tek u prosincu 1943. kad je Bengal uspio požnjeti vlastite usjeve riže rekordnih količina što je donijelo olakšanje. Broj smrti od gladi je počeo padati, ali više od polovice žrtava gladi preminulo je 1944. od raznoraznih bolesti nakon što je kriza s nedostatkom hrane prebrođena. No, Indija je naposljetku preživjela višemilijunsku glad, a 1947. postat će neovisna država da bi danas postala moćna svjetska država – supersila u brzom nastajanju. Slično tako, Bangladešani nisu poumirali nego su 1971. postali neovisna država koja ubrzano napreduje (vidi poveznicu ispod teksta).
