Matija Šerić
Rat je obilježila brutalna američka vojna intervencija. Amerikanci su u ratu koristili praktički sve vrste oružja kojima su raspolagali osim nuklearnog. Vjerojatno bi koristili i nuklearno da američke vlade nisu bile pod velikim domaćim pritiskom da povuku snage iz tisućama kilometara udaljene države. U ratu je poginulo između 400 tisuća i dva milijuna vijetnamskih civila, a s vojnicima ukupne žrtve se procjenjuju na oko tri milijuna. Živote je izgubilo oko 60 tisuća američkih vojnika
Socijalistička Republika Vijetnam specifična je država po mnogočemu. Ima jedinstveno mjesto na karti svijeta, a poglavito onoj geopolitičkoj. Radi se o jednoj od rijetkih preostalih komunističkih totalitarnih država, ali istovremeno državi koja posjeduje rijetko zabilježeni brzorastući gospodarski rast koji oduševljava iz godine u godinu.
Očekuje se da će do 2050. Vijetnam moći parirati najvećim gospodarskim divovima. Iako je nekada bio najomraženiji neprijatelj Amerike, posljednjih godina je jedan od glavnih partnera SAD-a u regiji jugoistočne Azije. Iako je i susjedna Kina komunistička sila, Vijetnamci imaju loše odnose s Kinezima najviše zbog teritorijalnih sporova u Južnom kineskom moru. Suvremeni Vijetnam je država paradoksa i stalnih promjena ali upravo zahvaljujući promjenama zemlja postaje gospodarski div Azije i regionalna sila.
Zemljopisno je Vijetnam najistočnija država Indokine. Na kopnu graniči s Kinom na sjeveru, te Laosom i Kambodžom na zapadu. Na moru graniči s Tajlandom u Tajlandskom zaljevu te s Filipinima, Indonezijom, Malezijom i Kinom u Južnom kineskom moru. Službena prijestolnica je Hanoi, a najveći grad u kojem se odvija poslovni život je Ho Chi Minh City koji je poznatiji pod originalnim imenom Saigon. Na 331 tisuću četvornih kilometara državnog teritorija boravi čak 99 milijuna stanovnika. Vijetnam je po broju stanovnika 9. najmnogoljudnija zemlja Azije i 15. najmnogoljudnija zemlja svijeta. Rast i napredak vidljivi su svugdje. Međutim, nije uvijek tako bilo. Štoviše, bilo je strašno.
Vijetnamski ratovi
1960-ih i 1970-ih Vijetnam je bio jedno od najgorih mjesta na svijetu. Ono što se tada događalo u zemlji bilo je na razini vrhunskih horor filmova, ali još i strašnije, jer niti jedan film ne može opisati stravu i užas koji se događao u Vijetnamskom ratu. Uzrok: zapadni kolonijalizam. U ljeto 1945. pri kraju Drugog svjetskog rata nacionalistička koalicija Viet Minh pod vodstvom komunističkog revolucionara Ho Chi Minha proglasila je neovisnost Vijetnama. Uslijedilo je skoro pa 30 godina kontinuiranih ratnih sukoba prije nego što su Vijetnamci mogli uživati u svojoj neovisnosti. Cijena te neovisnosti bila je nikad skuplja u ljudskoj povijesti. U Prvom indokineskom ratu Vijetnamci su ratovali s Francuzima od 1946. do 1954. i odnijeli su pobjedu. Živote je izgubilo najmanje 191 tisuću vijetnamskih vojnika. Kao rezultat mirovnih ugovora potpisanih između Viet Minha i Francuske 1954., Vijetnam je podijeljen na sjeverni i južni dio.
Već sljedeće 1955. godine počeo je rat između komunističkog Sjevernog Vijetnama, kojeg su podržavali Sovjetski Savez i Kina, i antikomunističkog Južnog Vijetnama, kojeg su podržavale Sjedinjene Države. Rat je obilježila brutalna američka vojna intervencija. Amerikanci su u ratu koristili praktički sve vrste oružja kojima su raspolagali osim nuklearnog. Vjerojatno bi koristili i nuklearno da američke vlade nisu bile pod velikim domaćim pritiskom da povuku snage iz tisućama kilometara udaljene države u Aziji. U ratu je poginulo između 400 tisuća i dva milijuna vijetnamskih civila, a s vojnicima ukupne žrtve se procjenjuju na oko tri milijuna. Živote je izgubilo oko 60 tisuća američkih vojnika.
Teško poraće
Nakon što je 1975. rat definitivno okončan, Vijetnam je bio razrušena, devastirana i krajnje siromašna zemlja. Sljedeće godine došlo je do formalnog ujedinjenja zemlja pod komunističkom vlašću i stvaranja marksističkog režima. Stanje bijede je dodatno pogoršavala činjenica što je zemljom vladala rigidna Komunistička partija koja je provodila centralno planiranje i staljinističku gospodarsku politiku koja, naravno, nije davala rezultata. Vlada je određivala 5-godišnje ekonomske planove i ekonomske ciljeve, cijene roba i usluga, volumen inputa i outputa trgovine, i sl. Stanje je pogoršavala činjenica da je Zapad nametnuo trgovinski embargo, a uslijedili su ratovi s Kinom i Kambodžom. Poslijeratni gospodarski rast bio je minimalan ako ga je uopće i bilo. Do sredine 1980-ih vijetnamski BDP po glavi stanovnika iznosio je nevjerojatno malih oko 200-250 $. Tada se dogodio zaokret nakon kojega ništa više neće biti isto.
Reforme Đổi Mới
Godine 1986. komunistički lideri shvatili su da doslovno provođenje ekonomske politike kakva je zacrtana u Kapitalu Karla Marxa i drugim komunističkim knjigama ne daje rezultata, i da moraju odstupiti od ekonomskih postulata marksizma-lenjinizma kako bi se ostvario ekonomski rast i razvoj. Ili krenuti putem reformi ili gospodarski krahirati. Gospodarsko potonuće vrlo vjerojatno bi zaprijetilo opstojnošću komunističke vlasti. Stoga je po uzoru na kineski model ekonomskih reformi („socijalizam s kineskim karakteristikama“), vlada pod vodstvom generalnog sekretara Nguyen Van Linha u prosincu 1986. počela seriju gospodarskih reformi pod imenom Đổi Mới (obnova). Reforme su preobrazile vijetnamsko gospodarstvo. Vijetnam je od države planskoga gospodarstva postao država „socijalističko-orijentiranog tržišnog gospodarstva“. Sukladno politici Đổi Mới, država je i dalje igrala važnu ulogu u gospodarstvu ali privatne kompanije i obrti također su dobili svoje dragocjeno mjesto u proizvodnji roba i usluga široke potrošnje. Vlada je ohrabrivala privatizaciju tvornica, farmi, deregulaciju i izravna strana ulaganja dok je zadržala kontrolu nad strateškim sektorima. Službeno je Komunistička partija ponovo potvrdila svoju predanost socijalističkoj ekonomskoj orijentaciji i reforme su uvedene kako bi se učvrstio socijalizam. Međutim, u praksi su se socijalizam i socijalistički okviri počeli razgrađivati i naveliko se uvoditi kapitalizam. Naravno, reforme su bili isključivo gospodarske a politički okvir je ostao komunistički. Vijetnamci su prepisali na neki način kineski model liberalizacije gospodarstva. Uz to, vijetnamski lideri su se ugledali na napredak industrijaliziranih država u regiji kao što su članice Saveza zemalja jugoistočne Azije (ASEAN) poput Singapura, Filipina, Indonezije ali i na Japan i Južnu Koreju. U tim državama nije bilo puno socijalizma, barem ne onog komunističkog tipa.
Vijetnamsko ekonomsko čudo
U tih 30 i nešto godina, gospodarstvo Socijalističke Republike Vijetnam postalo je jedna od rapidno rastućih. Malo koja država bilježila je tako veliki rast osim Kine. Rast gospodarstva je bio toliko brz i efikasan da je preostalo vrlo malo radne snage koja nije bila zaposlena i malo je proizvodnih kapaciteta ostalo neiskorišteno. Vijetnamsko gospodarstvo postiglo je najsnažniji rast u poljoprivrednoj i industrijskoj proizvodnji, građevinarstvu, izvozu i stranim ulaganjima, iako je istovremeno došlo i do nekih novih problema poput socijalnih i spolnih nejednakosti. Postavlja se pitanje kako se dogodilo vijetnamsko ekonomsko čudo? Tri su glavna čimbenika koji su doprinijela strelovitom usponu rasta BDP-a, proizvodnje i investicija. Prvi čimbenik se odnosi na skoro maksimalnu liberalizaciju trgovine s Azijom i ostatkom svijeta. Drugi čimbenik su domaće reforme kroz deregulaciju gospodarstva i snižavanje cijena rada. Treći važan faktor su velika ulaganja kroz javne investicije u ljudski i materijalni kapital.
Komunistička partija dopustila i ohrabrivala je tvrtke u privatnom vlasništvu. U prvoj polovici 1990-ih došlo je do promjena u pravnom okviru za privatni sektor. Godine 1990. donesen je Zakon o privatnim tvrtkama koji im je dao pravni temelj, dok je Zakon o trgovačkim društvima priznavao dionička društva i društva s ograničenom odgovornošću. Iste godine, partija je počela raspravljati o potencijalu privatizacije državnih poduzeća, uz normalizaciju odnosa s Narodnom Republikom Kinom. Nakon toga, Ustavom iz 1992. službeno je priznata uloga privatnog sektora.
U poljoprivrednom sektoru, Zakon o zemljištu donesen je 1988. godine, koji priznaje privatno vlasništvo. Osim toga, izdana je rezolucija Centralnog komiteta prema kojoj poljoprivrednici nisu bili obvezni sudjelovati u zadrugama i smjeli su svoje proizvode prodavati na slobodnom tržištu. Također, rezolucija je privatna poljoprivredna kućanstva priznala kao autonomne gospodarske jedinice. Kao rezultat toga, poljoprivredni sektor i ruralno gospodarstvo počeli su se pomicati s autarkije na trgovinu. Vlada je dopustila svakoj regiji da proizvodi u skladu s potrebama. U tržišnom modelu država se povukla, a tržište je krenulo određivati cijene dobara i usluga.
Početkom 1990-ih, Vijetnam je prihvatio neke reformske savjete Svjetske banke za liberalizaciju tržišta, ali je odbacio programe strukturne prilagodbe kao i financiranje u zamjenu za privatizaciju nekih državnih kompanija. S reformama se povećao broj privatnih poduzeća: do 1996. godine bilo je registrirano 190 dioničkih društava i 8.900 društava s ograničenom odgovornosti. Tih godina Narodna skupština uvela je različite porezne olakšice kako bi potaknula domaća i strana ulaganja. U pogledu ruralnog razvoja, vlada je restrukturirala ruralno gospodarstvo tako što su se velika poljoprivredna imanja napuštala u korist malih imanja i zanatskih obrta uz osposobljavanje radne snage za rad u industriji.
Liberalizacija trgovine
Što se tiče liberalizacije trgovine, jako je važno što se Vijetnam su zadnjih 20-30 godina pridružio mnogim međunarodnim organizacijama i udrugama koje potiču slobodnu trgovinu. Godine 1995. pridružio ASEAN-u, a 1998. organizaciji Azijsko-pacifičke gospodarske suradnje (APEC). Godine 2000. vijetnamska vlada potpisala je sporazum o slobodnoj trgovini sa Sjedinjenim Državama, a 2007. Vijetnam se pridružio Svjetskoj trgovinskoj organizaciji (WTO). Osim tih sporazuma, potpisivani su posebni sporazumi o trgovini s Kinom, Japanom, Indijom, Južnom Korejom, a 2018. Vijetnam se pridružio obnovljenom Trans-pacifičkom partnerstvu (TPP-11) bez SAD-a. Ukupni učinak svih tih trgovinskih sporazuma bio je postupno smanjivanje tarifa nametnutih na vijetnamski uvoz i izvoz. Unutarnje reforme bile su vrlo važna komponenta vijetnamskog prihvaćanja otvorene ekonomije. Još 1986. država je donijela prvi zakon o stranim ulaganjima omogućavajući tako stranim kompanijama da uđu na vijetnamsko tržište. Otada do danas je zakon o stranim ulaganjima nekoliko puta bio revidiran uvelike kako bi se stvorili što više pro-investicijski uvjeti, dok se istovremeno nastojalo reducirati birokraciju.
Napredak u svim područjima
Napori Vijetnama nisu prošli nezapaženo kod međunarodnih organizacija i trustova mozgova koji se bave ekonomijom. Prema Izvješću o globalnoj konkurentnosti Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), vijetnamsko gospodarstvo se uzdiglo na listi konkurentnosti sa 77. mjesta 2006. na 67. mjesto 2020. Prema Izvješću o lakoći obavljanja posla od strane Svjetske banke, Vijetnam je skočio sa 104. mjesta 2007, na 70. mjesto 2020. Prema tom izvješću, Vijetnam je napravio napredak u svim poljima od provedbe ugovora, povećanog pristupa kreditima i električnoj energiji, poreznim olakšicama i međunarodnoj trgovini. Iznimno je važno to što su vlasti puno ulagale u ljudske potencijale i infrastrukturu. Vlada je puno investirala u infrastrukturu kako bi se prometno zemlja bolje povezala i kako bi pristup internetu i IT sektoru bio što lakši.
Reforme su se višestruko isplatile. Vijetnamski gospodarski rast godišnje iznosi oko 6 do 7% što je preslika kineskog rasta. Od 2010. BDP je u principu rastao barem 5% godišnje, a prošle godine porastao je za 8%. Vijetnam je postao čvorište stranih investicija i tvorničke proizvodnje u jugoistočnoj Aziji. Glavne ekonomske regije su Hanoi i Ho Chi Minh City. Skoro se svi globalni poznati proizvodi tvornički proizvode u Vijetnamu od Nikea, Adidasa do Samsungovih pametnih telefona. Tamo posluju Walmart, IKEA, Starbucks, McDonald’s, INTEL, Microsoft, LG Group, itd. Vijetnam je postao investitorima alternativa za Kinu. Cijene radne snage, zakupa i otkupa nekretnina su jeftinije, manji su rizici inflacije i smetnji u opskrbnom lancu proizvodnje. Do 2020. zemlja je postala najveći izvoznik odjeće u regiji i drugi najveći izvoznik elektroničkih proizvoda nakon Singapura.
Pozitivni ekonomski trendovi
Brz ekonomski rast je preobrazio Vijetnam od jedne od najsiromašnijih zemalja svijeta do jedne od zemalja sa srednjim dohotkom. Godine 1985. BDP per capita je iznosio 230 $ a 2022. 4.475 $. Time je Vijetnam svrstan na 116. mjesto na svijetu što je i dalje niska razina BDP-a zbog ogromne brojnosti stanovništva ali je napredak ogroman. Ukupni nominalni BDP prošle godine iznosio je 406 milijardi USD. Procjenjuje se BDP PKM po glavi stanovnika iznosi oko 14.458 $. Godine 2022. stopa nezaposlenosti je iznosila samo 1,92%, a 9,8% stanovništva živjelo je ispod granice siromaštva. Javni dug iznosio je 37% BDP-a. Inflacija je prošle godine iznosila samo 3,2% što je odličan podatak u odnosu na ostatak svijeta.
BDP je sastavljen od usluga (51,3%), industrije (33,3%) i poljoprivrede (15,3%). U poljoprivredi je zaposleno 29% radne snage, 33% u industriji, a 37,8% u uslužnim djelatnostima. Najznačajniji poljoprivredni proizvodi su: riža, kava, čaj, soja, indijski oraščić, šećerna trska, banane, kikiriki. Industrijska proizvodnja je prošle godine porasla za 7,8%. Što se tiče industrije Vijetnam prednjači osim u tekstilu i elektronici i u preradi hrane, pravljenju strojeva i strojnih dijelova, čeličnoj industriji, umjetnim gnojivima, staklenoj industriji i dr. Prošle godine je izvezeno robe u vrijednosti 371,5 milijardi $, a uvezeno je roba i usluga u vrijednosti od 360,5 milijardi $. Najvažniji trgovinski partneri su SAD, Kina, Japan, Južna Koreja i Europska unija.
Mlada nacija
Vijetnam je država pretežito mladog stanovništva. Više od polovice stanovništva je mlađe od 35 godina što je pokazatelj živahnosti i vitalnosti nacije. Od trenutka kad se krvavi Vijetnamski rat završio 1975. zemlja je brojala oko 50 milijuna stanovnika a sada ih ima dvostruko više.Radna snaga danas iznosi oko 56 milijuna Vijetnamaca. Vlasti puno ulažu u primarno obrazovanje. To je važno kako bi populacija bila pripremljena za tržište rada. Fascinantan demografski rast vidljiv je na ulicama svih većih gradova. Recimo kada turist prolazi ulicama prijestolnice Hanoi može osjetiti pozitivnu i dinamičnu energiju u svakom kutku grada. Grad živi doslovce 24 sata na dan. Mladi se voze ulicama skuterima, prolazi su ispunjeni brojnim malim trgovinama i suvenirnicama u kojima se prodaje sve od smart phonea do hrane, pića i rekvizita. Ulice su prepune djece i mladih koji odlaze ili se vraćaju iz škole ili fakulteta. Hanoi kao i cijela zemlja izuzetno su mladi i sve napučeniji.
Lice i naličje uspjeha
Vijetnamski uspjeh leži u održivom rastu i učinkovitim strukturnim reformama. Rast je omogućila privrženost slobodnom tržištu i ukidanje trgovinskih i investicijskih barijera, ali i jeftina radna snaga, brojnost stanovništva kao i represivni državni aparat koji je osigurao da radnici budu poslušni stranim poslodavcima. Vijetnam je napravio velik uspon (40 milijuna ljudi je izbavljeno iz siromaštva) ali riječ je o i dalje siromašnoj zemlji čiji stanovnici još dugo trebaju čekati dosezanje životnog standarda na Zapadu. Korupcija je raširena zbog slabe pravne države i potkupljive birokracije. Istraživanja otkrivaju da, iako se sitna korupcija neznatno smanjila u cijeloj zemlji, korupcija na visokoj razini značajno se povećala kao sredstvo zlouporabe političke moći.
Prema procjenama kompanije Price water house Coopers, do 2050. vijetnamsko gospodarstvo moglo bi biti 10. najveće na svijetu. Vijetnam eksperti svrstavaju među skupinu zemalja Sljedećih-11, poput Egipta, Meksika, Nigerije i drugih koje će zajedno s BRICS državama biti među najvećim svjetskim gospodarstvima 21. stoljeća. Gospodarska moć nosi i političku moć. Suvremeni Vijetnam doživljava sve snažniju afirmaciju u geopolitičkoj sferi. Član je ASEAN-a, Pokreta nesvrstanih, Međunarodne organizacije frankofonije i bio je dvaput član Vijeća sigurnosti UN-a. Organizirao je međunarodne konferencije Svjetskog ekonomskog foruma, APEC-a, ASEAN-a, Američko-sjevernokorejski summit i sl. Vijetnam je već sad regionalna (srednja) sila, a u budućnosti bi mogao postati još snažnija sila na području Azije, Indo-Pacifičke regije, možda i šire. Vijetnamski ekonomski model jest dobar ali politički se Vijetnam nikako ne treba glorificirati. Radi se o jednom autoritarnom komunističkom režimu koji je odustao od komunističke ekonomske politike ali zato nije u drugim segmentima. I dalje je to komunistička država i tu se nitko ne smije zavaravati.
Vijetnamska vlada brutalno krši ljudska prava i privatnost građana, sloboda medija je jedna od najgorih na svijetu. Vladine tajne službe nadziru surfanje na internetu a aktivisti za ljudska prava nisu dobrodošli. Represija ne jenjava, čak se i povećava protiv neovisnih i slobodnomislećih intelektualaca. Mnogi blogeri bivaju zastrašivani i smještani u zatvore. Vlada redovito koristi članak 117. kaznenog zakona, kriminalizirajući djelo „izrade, pohranjivanja, širenja ili propagiranja informacija, materijala i proizvoda čiji je cilj suprotstavljanje državi“ protiv aktivista civilnog društva. U siječnju 2021. sud u Ho Chi Minh Cityju izveo je pred suđenje istaknute članove Udruge neovisnih novinara. Pham Chi Dung, Nguyen Tuong Thuy i Le Huu Minh Tuan osuđeni su na između 11 i 15 godina zatvora. Diskriminirane su manjinske nacionalne i vjerske zajednice. Usprkos ekonomskom boljitku, pitanje je koliko dugo će komunistički režim moći držati pod kontrolom mlado i slobode željno vijetnamsko stanovništvo.
