Matija Šerić
Vojni zatvor iliti zatočenički centar Guantanamo Bay sastavni je dio američke pomorske baze u zaljevu Guantanamo na Kubi. SAD na suvremenom komunističkom otoku ima pomorsku bazu još od 1903. godine i to je najstarija američka pomorska baza u inozemstvu. Kubanske vlasti smatraju bazu Guantanamo klasičnim reliktom kolonijalne povijesti, a socijalistička vlada u Havani nikada nije priznala sporazume koji su doveli do uspostave pomorsko-vojne baze. Kubanci su u pravu, jer su tamošnja vojna baza i zatvor (logor) relikti kolonijalizma koji su ostali u funkciji do danas kao što su Guam, Američka Samoa, Malvini, Francuska Gijana.
Za razliku od tih suvremenih kolonija, Guantanamo je najstrašnija po onome što se zbiva u vojnom zatvoru. Od 780 ljudi koji su ondje zatočeni od siječnja 2002. kada je vojni zatvor prvi put otvoren nakon terorističkih napada u New Yorku 11. rujna 2001, 741 zatvorenik je prebačen na druge lokacije, 30 zatvorenika je ostalo i dalje u zatvoru, a 9 ih je umrlo prilikom boravka zbog terora osoblja zatvora. Usprkos pompoznim najavama Obame i Bidena da će zatvoriti zatvor, po svemu sudeći to se neće skoro dogoditi.
Nastanak i razvoj Guantanamo zatvora
Detencijski kamp za zatočenike Guantanamo osnovan je 2002. tijekom vladavine predsjedničke administracije Georga W. Busha kao važan element „Rata protiv terorizma“ koji je bio odgovor Sjedinjenih Američkih Država na teroristički napad na New York 11. rujna 2001. Odmah po otvaranju zatvora, postojeće ustanove u Guantanamu za migrante su prenamijenjene kako bi bile pogodne za prihvat novih zatvorenika. Službeno se planiralo da se ondje smjeste radikalni islamistički militanti iz Iraka, Afganistana i drugih lokacija Bliskog istoka, Afrike i šire. Lokacija nije odabrana slučajno nego planski i to vrlo smišljeno. Bushova administracija je tvrdila da se zatvorenici Guantanama ne nalaze na teritoriju SAD-a i stoga nisu zaštićeni Ustavom SAD-a, te da status „neprijateljskog borca“ znači da mogu izgubiti mehanizme pravne zaštite.
U trenucima uspostave Guantanama u siječnju 2002. ministar obrane SAD-a Donald Rumsfeld kazao je da je zatvor osnovan kako bi se zatočilo izvanredno opasne osobe, ispitivalo zarobljenike u optimalnim uvjetima i procesuiralo ih za ratne zločine. Naravno, praksa je bila sasvim drukčija.
Iako se broj zatvorenika u početku krio, pod pritiskom medija i Zakona o slobodi informacija, vlada SAD-a je priznala da je zatočila 780 osoba. Zbog tumačenja Bushove administracije da se zatvor ne nalazi na teritoriju SAD-a, vojni čuvari uveli su prvih 20 zatočenika u zatvor još u siječnju 2002. Vlada je smatrala da zatočeni ne podliježu zaštiti Ženevskih konvencija. Ipak, Vrhovni sud SAD-a je presudio drukčije poglavito u slučaju Hamdan v. Rumsfeld iz 2006. prema kojemu zatočenici trebaju imati minimalnu zaštitu prema Ženevskim konvencijama.
Sadašnji i bivši zatočenici su prijavili slučajeve zlostavljanja i mučenja koje je Bushova vlada opovrgavala. Još 2004., samo dvije godine nakon početka dovlačenja zatočenika prvo iz Afganistana, a potom Iraka i drugdje, Crveni križ je osudio sustav samica, izlaganja ekstremnim vrućinama i hladnoćama i razne druge metode mučenja. Zaključio je da je cijeli sustav osmišljen kao mučilište. New York Times je krajem godine doznao i za premlaćivanja, mučenja bukom, seksualnim ponižavanjima, mučenja uskraćivanjem sna, traumama koje su zatočeni trpjeli poput PTSP-a i raznih psihičkih poremećaja.
„Gulag našeg vremena“
Poseban je udarac američkim vlastima bilo to što je već sredinom 2004. jedan od vojnika javno progovorio da je od 600 zatočenih samo 20-ak članova terorističke Al-Qaede. Idućih godina zapadni su mediji pisali o mnoštvu slučajeva u kojima se ispostavilo da su mnogi najobičniji građani otimani i godinama mučeni u Guantanamu samo zato što je nekakav krivi trag vodio do njih, u pravilu zato što su bili muslimani.
Godine 2005. Amnesty International je u svom izvješću Guantanamo nazvao „gulagom našeg vremena“. Sljedeće godine UN je uputio poziv da se vojni zatvor zatvori. Do pred kraj 2008. SAD je osudio samo dvojicu zatočenih. Neki su do danas tamo i umrli, neki počinili suicid, a neki su proveli u zatočeništvu godine, u nekim slučajevima i 14 godina. U siječnju 2009. Bushova administracija na odlasku priznala je da su se mučenja uistinu dogodila. Neodređeni pritvor bez suđenja doveo je do toga da Amnesty International smatra rad ovog vojnog zatvora beskrupuloznim kršenjem ljudskih prava, a američki Centar za ustavna prava kršenjem klauzule o pravilnom postupku 5. i 14. amandmana Ustava Sjedinjenih Država. Slične osude do danas su uputile i organizacije kao što su Human Rights Watch, Crveni Križ, Europska unija, Organizacija američkih država (OAS) i mnogi drugi.
Obećanja o zatvaranju se ne ispunjavaju
Godine 2009. novi predsjednik Barack Obama je obećao i potpisao izvršnu naredbu za trajno zatvaranje Guantanama. Upravo je zatvaranje Guantanama bilo jedno od njegovih prvih obećanja, kada je preuzeo dužnost predsjednika Sjedinjenih Država. Izvršnom naredbom je Guantanamo trebao biti zatvoren u roku od godinu dana. Obama je također zahtijevao od ispitivača da koriste samo tehnike sadržane u terenskom priručniku američke vojske o ispitivanju, od kojih se nijedna nije smatrala mučiteljskom.
Međutim, zatvor do danas nije zatvoren. Kongres se dvostranački uvijek protivio svim planovima Obamine administracije o zatvaranju. I demokrati i republikanci su to smatrali ugrožavanjem nacionalne sigurnosti. Također, kongresmeni su se protivili premještanju zatvorenika u neke druge zatvore na američkom teritoriju. Doduše, za vrijeme Obamine administracije broj zatvorenika dramatično se smanjivao kao dio napora da ih se preseli u druge zemlje. U lipnju 2009. broj zatvorenika iznosio je 220, a u siječnju 2017. na kraju njegova mandata 41. Zatvorenici su transferirani diljem svijeta. Od 693 transferiranih njih oko 30% se ponovo uključilo u terorističke aktivnosti, potvrđeno ili navodno.
Donald Trump nije namjeravao zatvoriti zatvor koji mnogi borci za ljudska prava nazivaju najsramotnijim poglavljem suvremene Amerike. U siječnju 2018. Trump je potpisao izvršnu naredbu da se zatočenički logor zadrži otvorenim na neodređeno vrijeme. U svibnju 2018. Trumpova administracija vratila je jednog zatvorenika u Saudijsku Arabiju.
Početkom veljače 2021. predsjednik Biden objavio je svoju namjeru da zatvori Guantanamo prije nego što mu završi mandat. Umjesto toga, Ministarstvo obrane SAD-a nastavilo je s ulaganjem nekoliko milijuna dolara u proširenje vojnih povjerenstava i objekata Guantanamo Baya, uključujući drugu sudnicu. Ipak, Bidenova administracija oslobodila je 10 zatvorenika tako da njihov broj u svibnju 2023. iznosi 30. Dva vojna aerodroma, pomorska luka s 50 brodova, 1.400 zgrada i 8.500 članova vojnog osoblja sasvim je siguran pokazatelj da će vojna baza Guantanamo još dugo vremena ostati u rukama SAD-a kao i tamošnji zatvor.
Zatvor za muslimane
U Guantanamu je ukupno bilo zatvoreno 780 muslimanskih muškaraca i dječaka, ali je SAD samo 8% njih smatrao borcima Al-Qaede. Ustvari, većina pritvorenih su jednostavno bili na pogrešnom mjestu u pogrešnom trenutku, nakon čega su se našli u zatvoru bez optužnice i sudskog procesa. Umjesto suda i optužnice, našli su se u ćelijama zloglasnog zatvora zbog grubih ispitivanja, mučenja i štrajkova glađu. U Guantanamu je pravosuđe Sjedinjenih Država pokrenulo redovite sudske procese samo protiv 12 zatvorenika. U pogledu nacionalne pripadnosti zatvorenika, 29% je Afganistanaca, 17% Saudijaca, 15% Jemenaca, 9% Pakistanaca, 3% Alžiraca i 27% ostalih npr. Somalijaca, Tunižana, Kenijaca, Libijaca i dr.
Stroge mjere sigurnosti vladaju u zatvoru. Zatvorenici žive u malim ćelijama s prozorskim oknom, skoro svi borave u samicama. Oni su i kada je riječ o osobnim stvarima prepušteni svojim čuvarima jer su vezani – bilo da žele gledati televiziju, tuširati se ili kad ih se prisilno hrani. I u svakoj minuti su izloženi pogledima svojih čuvara. Vojna baza je ograđena bodljikavom žicom i zaštićena minskim poljima kako bi se sakrila istina o tome što se događa unutra. Zatvaranje zarobljenika na neodređeni rok bez sudskog postupka, užasne metode mučenja (uključujući waterboarding, samice, premlaćivanja, izloženost ekstremnim temperaturama i glasnoj glazbi, vezanje lancima…) smatraju se najvećim kršenjem ljudskih prava i sloboda od države koja sebe voli nazivati predvodnicom „slobodnog svijeta“ i demokracije.
Strahotna otkrića CIA-e
CIA je 2016. skinula oznaku tajnosti s 50 dokumenata u kojima navodi kakvim je sve metodama mučila zatočene u zatvoru u Guantanamu. Dokument je javno objavljen nakon tužbe nevladine organizacije ACLU. I dok je predsjednik Obama takve metode nazivao „torturom“, CIA je to nazivala „proširenim ispitivanjima“, odnosno „poboljšanim ispitivačkim tehnikama“. Dokument tako predlaže ispitivačima da zatočenima prvo prijete da će ih zatvoriti u kutiju s kukcima koji bodu, da bi ih potom doista zatvorili u skučenu kutiju i doista s mnoštvom kukaca, ali bezazlenima, čime se zatočeniku svejedno nanosi težak psihološki udarac, samo što u ovom slučaju preživi. Na drugom mjestu dokument predlaže lažno sahranjivanje. Zatočeniku se kaže da će ga život pokopati, nakon čega ga doista trpaju u lijes, doduše sa skrivenim otvorima za dovod zraka.
Jedan od najcenzuriranijih dokumenata datiran je 12. kolovoza 2002. i u njemu se CIA-inim ispitivačima „sugerira“ da „rasprave o legalnosti mučenja nisu od koristi“, što bi imalo značiti da je ne jednom CIA-inom službeniku na terenu bila muka od mrcvarenja osumnjičenih. Jedan službenik je čak slao e-mail centrali, govoreći da mu ne pada na pamet čekati da netko njega pozove pred sud zbog očito nezakonitih metoda. I to vrlo slikovitim jezikom. „Ovakve metode su poput čekanja da se dogodi željeznička nesreća, a ja ću svakako gledati da iskočim s tog vlaka prije toga“, napisao je. Dokumenti sadrže i odranije poznat memo predsjednika Georga W. Busha od 7. lipnja 2006., u kojem se navodi da je predsjednik „zabrinut“ nakon što je vidio fotografiju zatočenika u ćeliji okovanog lancima i u pelenama, kako bi na taj način morao obavljati nuždu. Mnogi od onih koji su sasvim nedužni prošli kroz mučenja Guantanama, naknadno su trpjeli PTSP.
Metode mučenja
CIA u dokumentima navodi da su metode, među kojima i zloglasni waterboarding, smišljene tako da se osumnjičene stavi pod povećan psihološki i fizički pritisak, ali da se tortura mora odvijati uz stalni nadzor liječnika, te da se ispitivanja moraju prekinuti čim se ukaže opasnost od trajnih psihičkih i fizičkih posljedica. Da to baš i nije tako funkcioniralo u praksi pokazuje slučaj afganistanskog militanta Gula Rahmana, za kojega dokumenti navode da ga je CIA mučila izlaganju glasnoj glazbi, uskraćivanju sna, okivanju u ćeliji s pelenom, te izlaganju hladnoći. Rahman je, navodi se u dokumentu, naposljetku umro u ćeliji od pothlađivanja.
Zatvorenici su često svakodnevno trpjeli mučenja poput, primjerice, waterboardinga. Čuvari bi zatočeniku stavili na glavu nekakvu krpu i onda polako lijevali vodu kako bi simulirali osjećaj utapanja i izazvali kod njega paniku. Također su čuvari mučili zatvorenike tako što su ih vezane i s povezom preko očiju strpali u zvučno i temperaturno izoliranu prostoriju i onda im kroz slušalice satima puštali urlanje i buku. Za mučenje uskraćivanjem spavanja koristili su često glazbu heavy metal grupa, primjerice Metallice, tako što bi im kroz zvučnike puštali pjesme na najjače. Ili bi im prekidali san usred noći. Koristili su i glazbu iz dječjih serija „Barney i prijatelji“ ili „Ulica Sezam“.
Koliko god se takva metoda na prvi pogled mogla činiti smiješnom, treba znati da je često bila riječ o ljudima koji nikada u životu nisu čuli ni heavy metal niti znaju za koncept dječjih serija, pa takvu glazbu nisu mogli s ničim povezati, strpati u nikakav koncept. Bivali su zbunjeni, a bili su je prisiljeni slušati na najglasnije nekad i 24 sata dnevno.
Kasno shvaćena „pogreška“
Umirovljeni američki general Michael Lehnert je početkom 2002. godine otvorio zatvor u Guantanamu, ali tek 2013. je priznao da je to bila pogreška. „Gledano unatrag, cijela strategija zatvaranja i ispitivanja bila je pogrešna“, napisao je Lehnert. Također je izjavio da je SAD otvorio taj zatvor „zato što smo legitimno bili ljutiti i uplašeni“ nakon terorističkih napada 11. rujna 2001. i „mislili smo da će zarobljenici koji su tamo poslani dati važne informacije i obavještajne podatke“. Lehnert je ubrzo postao uvjeren da većina njih nije nikada trebala biti poslana u Guantanamo zato što nisu mogli dati vrijedne informacije i nije bilo dovoljno dokaza koji bi ih povezivali sa zločinima. „Izgubili smo naklonost svijeta koju smo imali nakon napada i to zbog naših poteza u Guantanamu, kako zatvaranja tako i mučenja“, napisao je Lehnert. „Naša odluka da zadržimo zatvor u Guantanamu otvorenim pomogla je našim neprijateljima jer to potvrđuje svaku negativnu percepciju o SAD-u“.
Pitanje je koliko Lehnertovo mišljenje točno i koliko je posljedica naknadnog skidanja odgovornosti za zločine koje su tamo počinili pripadnici američkog vojnog i sigurnosnog sustava. Sasvim je jasno kako su je zatvor osmišljen od strane visokih struktura američke (duboke) države. Godine 2010. pukovnik Lawrence Wilkerson, bivši pomoćnik državnog tajnika Colina Powella, izjavio je da su najviši američki dužnosnici, uključujući predsjednika Busha, potpredsjednika Dicka Cheneya i ministra obrane Donalda Rumsfelda, znali da je većina zatočenika koji su prvobitno poslani u Guantanamo bila nevina, ali da su oni ondje zatvoreni iz političkih razloga (čitaj: rat protiv terorizma).Wilkersonova izjava podnesena je u vezi s tužbom koju je pred saveznim okružnim sudom podnio bivši zatvorenik Adel Hassan Hamad protiv vlade SAD-a i nekoliko pojedinačnih dužnosnika.
Sramotno lice Amerike
Godine 2006. u istraživanju BBC-a i agencije GlobeScan u 26 zemalja ustanovljeno je da 69% ispitanih ne podržava zatvor Guantanamo i tretman nad zatočenim osobama. Američke akcije u Guantanamu zajedno sa zlostavljanjima i mučenjima u zatvoru Abu Ghraib u Iraku smatraju se glavnim uzročnicima pada ugleda SAD-a u svijetu. To je apsolutna istina. Amerikanci su posrnuli na pitanjima ljudskih prava i pravednosti a upravo ti elementi su u temeljima američkog Ustava kao i vanjske politike (barem u teoriji).
Vojni zatvor Guantanamo i dalje nastavlja s radom a moguće je da će takvih kompleksa u budućnosti biti još. Sjedinjene Države nisu zbog svih negativnosti koji su proizišle iz postojanja „suvremenog gulaga“ snosile nikakve posljedice zbog svoje političke moći. Da su takvo što napravili Rusi ili Kinezi o tome bi galamio cijeli zapadni svijet.
Iako je s vremenom istina o Guantanamu počela izlaziti na vidjelo, nije se puno toga promijenilo u praksi. Nitko nije osuđen niti je došlo do suočavanja s groznim stvarima koje su se ondje dogodile. Zločin ne opravdava zločin. Islamistički teror i američki rat protiv terorizma pokazali su se globalnim opasnostima s kojima će se svijet morati nositi i u vremenima koja dolaze.
