M. Šerić: Zlatno doba SSSR-a: epoha Brežnjeva i razvijenog socijalizma (1)

Matija Šerić

Godine 2013. ruska nevladina istraživačka sociološka agencija Levada centar provela je istraživanje o popularnosti ruskih vođa u 20. stoljeću. Rezultati su znakoviti. Najpopularniji ruski lider 20. stoljeća je Leonid Brežnjev sa stopom odobravanja od 56%. Drugi je Vladimir Iljič Lenjin (55%), a treći Josif Staljin (50%). Dobiveni rezultati pokazuju kako Rusi doživljavaju turbulentno 20. stoljeće kada je Rusija najveći dio vremena provela kao predvodnica supersile Sovjetskog Saveza. Ukratko, Brežnjev je najpopularniji ruski vođa u 20. st. zato što su u njegovoj epohi od 1964. do 1982. ruski građani mogli uživati umiru, imali su socijalnu sigurnost, a uvjeti života iz godine u godinu su se poboljšavali.

Brežnjevljevo doba je doba kojim se označava srednje razdoblje Hladnog rata, tj. doba detanta između Zapadnog i Istočnog bloka od sredine 1960-ih do kraja 1970-ih. S vremenskim odmakom, može se nedvojbeno konstatirati kako je epoha Brežnjeva razdoblje prosperiteta SSSR-a na svim poljima. Sovjetski savez je bio politička i vojna supersila koja je mogla parirati SAD-u, a sovjetski utjecaj na svim kontinentima svijeta dosegao je neviđene razine te se činilo kako brojne zemlje Trećeg svijeta idu putevima socijalizma. Na unutarnjem planu, to je razdoblje razvijenog socijalizma u kojima su se nizala izvanredna sovjetska postignuća u znanosti i tehnologiji, ali i vrijeme kad je sovjetsko gospodarstvo raslo brže od nekih zemalja Zapadnog bloka.

Slika 1: SSSR, izvor: Wikimedia Commons

Leonid Iljič Brežnjev rodio se 1906. u radničkoj obitelji u gradiću Kamensko je u Istočnoj Ukrajini. Skoro cijeli život je proveo u Sovjetskom Savezu osim svojeg djetinjstva kojeg se sjećao mutno. Imao je 11 godina kada se odigrala Oktobarska revolucija. Prva je osoba iz svoje obitelji koja je studirala. Komunističkoj omladinskoj organizaciji Komsomol je pristupio s navršenih 17 godina, a s 23 godine ušao je u Komunističku partiju. Imao je sreće da ga Staljinove čistke 1930-ih nisu dotaknule jer su npr. neki njegovi prijatelji bili uhićeni. Za vrijeme Drugog svjetskog rata služio je u Crvenoj armiji kao politički komesar na Kavkazu da bi potom bio prebačen na ukrajinsko bojište. U trenucima sloma nacističke Njemačke s još nepunih 40 godina unaprijeđen je u čin general-bojnika za zasluge što je njegova 18. armija uspjela potisnuti njemačke snage sve do zapadne Čehoslovačke.




Slika 2: Leonid Brežnjev

Sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu predstavljalo je iskustvo koje je temeljito formiralo Leonida Brežnjeva kao osobu, kao uostalom i mnoge druge generacije mladih sovjetskih građana koji su se borili u najkrvavijem ratu u povijesti čovječanstva. Ratni užasi kojima je bio svjedok utjecali su ne samo na osobne nego i na političke stavove. Upravo zbog tih iskustava prezirao je rat kao lider SSSR-a. Npr. za vrijeme susreta s Geraldom Fordom 1974. izjavio je: „Ne želim da moj narod još jednom doživi nešto takvo“. Brežnjev je zastupao stav kako su u ratu svi gubitnici. Oružane sukobe je mrzio ali je istovremeno istinski vjerovao kako je povijesna misija Sovjetskog Saveza širiti komunizam po svijetu i pod svaku cijenu zaštititi sovjetska ostvarenja: SSSR, socijalizam i Istočni blok. Jednom prilikom rekao je poljskim drugovima: „Kada snaga neprijateljske socijalizmu pokušavaju razvoj neke socijalističke države skrenuti na put kapitalizma, to prestaje biti problem samo te države i postaje zajednički problem i briga svih socijalističkih država.“





Brežnjev je bio tipičan primjerak sovjetskih funkcionara u doba Staljina koji su naučili da ne iznose vlastito mišljenje kako se ne bi zamjerili moćnim osobama iz KGB-a. Godine 1950. postavljen je za generalnog sekretara Komunističke partije Moldavije i potom je žestoko napao rumunjski nacionalizam. Potkraj Staljinova života, 1952. Brežnjev je uvršten u Centralni komitet Komunističke partije SSSR-a kao noviji kadar, a sljedeće godine nakon Staljinove smrti je degradiran. Svoj strelovit uspon u najviše strukture sovjetske vlasti najviše duguje Nikiti Hruščovu. S Hruščovom je njegovao dobre odnose u Ukrajini još za vrijeme rata. Za vrijeme Hruščovljeve vladavine SSSR-om, Brežnjev je 1956. postavljen za funkcionera koji je bio nadležan za vojnu industriju. Sljedeće godine je postao stalni član Politbiroa. Godine 1960. imenovan je za predsjednika Prezidija Vrhovnog sovjeta, tj. postao je nominalni lider sovjetske države. Hruščov je tada bio prvi (generalni) sekretar KP SSSR-a i neprikosnoveni vođa države te je mislio je da imenovanje Brežnjeva bezopasno budući da je računao na njegovu odanost i povučenost. Međutim, s vremenom je među sovjetskim vodstvom raslo nezadovoljstvo Hruščovom te se mnogi upravo u Brežnjevu vidjeli novog vođu.

Slika 3: V. I. Lenjin

U listopadu 1964. izvršen je unutarnji puč – Hruščov je izgubio potporu svojih drugova te se naposljetku rado povukao u mirovinu. Dogodila se prva nenasilna promjena vlasti u SSSR-u od njegova osnutka. Protiv Hruščova urotili su se kolege zbog toga što je bio grub, nekolegijalan i podcjenjivao je druge dužnosnike. Ipak, glavni razlozi su bili neuspjesi u unutarnjoj (loše stanje u poljoprivredi) i vanjskoj politici (Berlinska i Kubanska kriza). Brežnjev je postao novi prvi sekretar KP SSSR-a (od 1966. pozicija je preimenovana u generalni sekretar KP SSSR-a što je bio i originalni naziv prije Hruščovljeve promjene 1953.).




Brežnjevu i novom rukovodstvu postavljena su jasna očekivanja. U unutarnjoj politici to je bilo poboljšanje gospodarskog planiranja, rast produktivnosti i jačanje socijalne sigurnosti građana. U vanjskoj politici, očekivalo se izbjegavanje konfrontacije sa SAD-om i NATO savezom, zaštita Istočne Europe i jačanje svjetskog komunističkog pokreta. Vodeće političke i sigurnosne strukture SSSR-a, upravo su u Brežnjevu prepoznali idealnog čovjeka za te zadatke. Brežnjev je imao odlične komunikacijske vještine odnosa s ljudima. Rado bi volio čuti mišljenje drugova o nekom pitanju iako je odluku već donio. Bio je suprotnost od Staljina koji je prijetio i od Hruščova koji je bio hirovit. Lako je pamtio je rođendane drugova i imena njihovih najbližih te bi ih redovito darivao. Fraze koje je najčešće koristio bile su melem za uši i političarima i narodu: „normalan razvoj“, „u skladu s planom“. Pritom, nitko mu nije zamjerao maglovitost u pogledu potencijalnih reformi sve dok je čvrsto inzistirao na stabilnosti i postojanom rastu sovjetskoga gospodarstva.

Slika 4: J. V. Staljin

Politbiro je sovjetskim građanima bio obvezan dati analizu stanja u kojem se država u tom trenutku nalazila. Najčešći nazivi stadija razvoja u kojem se sovjetska država nalazila u šezdesetima bili su „stvarno postojeći socijalizam“, „realsocijalizam“, „zreli socijalizam“ i „razvijeni socijalizam“. Ipak, propagandisti su od 1966. nadalje prigrlili naziv razvijeni socijalizam. Kako bi se izbjegavao prenaglašeni optimizam kao u vrijeme Hruščova, izraz je u središte stavljao rezultate koje tek treba postići. Vlast se ponosila na Oktobarsku revoluciju, petoljetke, Veliki domovinski rat, a predviđala se budućnost koje će donijeti rast životnog standarda, razvoj tehnologije i unapređenje društvene integracije diljem SSSR-a. Razvijeni socijalizam je bio termin kojeg je uostalom upotrijebio Brežnjev u uvodnom govoru na 24. kongresu partije u ožujku 1971. Tada je predložio program postupnog razvoja. Članak 6. sovjetskog ustava iz 1977. naveo je po prvi put Komunističku partiju kao „vodeću snagu društva“ i „jezgru političkog sustava te državnih i javnih organizacija“.

Tijekom Brežnjevljeve vladavine sovjetsko gospodarstvo bilježilo je kontinuiran rast u okviru planskog gospodarstva. Prema najnovijim spoznajama, tijekom 1960-ih i 1970-ih gospodarstvo SSSR-a u cjelini je raslo po prosječnoj godišnjoj stopi od 2,5 do 3%. To je bio rast koji je omogućio napredak države i razvoj u brojnim djelatnostima. Za razliku od gospodarstava kapitalističkih država, sovjetsko gospodarstvo je bilo plansko i nije patilo od karakteristika neizvjesnosti, tj. bio je zajamčen siguran rast. Ipak, manjkavosti je bilo. Pogreške su se događale u centraliziranoj preraspodjeli resursa pa je dolazilo do gubitaka i stvaranja proizvoda manje vrijednosti. Budući da je sovjetsko gospodarstvo bilo izolirano od svjetskih tržišta, stranih tehnologija i investicija, bilo je teško ostvarivati rast ali on se događao.

Proizvodnja dobara u SSSR-u je ovisila o političkim prioritetima. Brežnjev je nastavio slijediti politiku svojih prethodnika te je davao prednost proizvodnji dobara za tešku i vojnu industriji u odnosu na proizvodnju potrošačkih dobara. Zato je znalo dolaziti do nestašica određenih proizvoda. Jedan popularni vic govori kako žena stiže u dućan i pita prodavača „Imate li mesa“. Prodavač odgovara: „Nemamo.“ Na to ga uporna žena pita: „Imate li mlijeka?“ Prodavač odgovara: „Mi smo mesnica, ali trgovina u kojoj nema mlijeka je preko puta.“

Slika 5: N. Hruščov

Tijekom 1960-ih sovjetski građani su u velikoj mjeri očekivali bolji život s obzirom na poslijeratnu obnovu zemlje. Novi sovjetski premijer Aleksej Kosigin je 1965. uveo reforme koje su trebale racionalizirati preraspodjelu resursa, poboljšati kontrolu viškova u tvornicama, unaprijediti metode rada, dati veću neovisnost poduzećima i povećati plaće marljivim radnicima. Reforme su se sporo provodile jer su se neki dužnosnici bojali da će izgubiti privilegije, dok su se drugi protivili zbog ideoloških razloga. Ipak, analize su pokazale kako su reforme dale odlične rezultate. Iako je stopa rasta gospodarstva u odnosu na poslijeratno razdoblje blago smanjena, obujam BDP-a i produktivnost rada nastavili su rasti. Godine 1970. tvornička proizvodnja i proizvodnja u rudnicima zabilježile su porast od 138% u odnosu na 1960. Do 1980. SSSR je bio na prvom mjestu u Europi i na drugom mjestu u svijetu po industrijskoj i poljoprivrednoj proizvodnji. Štoviše, 1960. obujam industrijske proizvodnje SSSR-a u usporedbi sa SAD-om iznosio 55%, a 1980. je već bio preko 80%.

Krajem 1960-ih došlo je do vidljivijeg poboljšanja životnog standarda prosječnih sovjetskih građana. Za razliku od svakodnevnog života otprije samo desetak godina, da se i ne spominju ranija Staljinova/ratna vremena, prosječni sovjetski građanin za vrijeme Brežnjeva je živio sigurno i komforno, usprkos povremenim nestašicama nekih proizvoda. Kronično je nedostajalo skupe robe masovne potrošnje kao što su televizori, hladnjaci, automobili ali sve veći broj ljudi ih je posjedovao. Deveti 5-godišnji plan razvoja gospodarstva iz 1971. po prvi put je predvidio veću stopu rasta proizvodnje robe široke potrošnje od proizvodnje industrijskih dobara. Radioaparati, televizori, satovi i hladnjaci konačno su se trebali proizvoditi u velikim količinama. Ipak, još uvijek je 1975. stopa rasta potrošačke robe rasla 9% sporije od stope proizvodnih dobara ali poboljšanja su bila evidentna. Godine 1970. 32% kućanstava je posjedovalo hladnjake, a 1980. 86%. Tijekom sedamdesetih broj kućanstava s televizorima se povećao s 51 na 74%.

Za razliku od nekad, velika većina stanovnika imala je pristojnu plaću, a uvjeti stanovanja su postali prihvatljivi. Tijekom Brežnjevljeve epohe prihodi sovjetskih građana porasli su za oko 1,5 puta. U politici plaća došlo je do ujednačavanja pa je tako nekim fizičkim radnicima osigurana bolja plaća nego intelektualcima. Npr. vozač autobusa 1970. je imao plaću 230 rubalja a profesor u srednjoj školi 150. Stanovništvo zemlje povećalo se za 12 milijuna ljudi. Država je sustavno provodila politiku stambenog zbrinjavanja mladih i siromašnih obitelji. Stambeno je zbrinuto 162 milijuna sovjetskih građana. Sve se to dogodilo u pozadini dinamičnog razvoja društvene sfere.

Slika 6: proslava Oktobarske revolucije 1983. g.

Godine 1967. zemlja je prešla na petodnevni radni tjedan. Obrazovanje od osnovne škole do fakulteta je bilo besplatno, svima je bila osigurana zdravstvena zaštita koja je bila besplatna i kvalitetna, a država je jamčila ljetovanja i zimovanja te izlete svima, a pogotovo pripadnicima partijskih organizacija. Sindikati su otvorili dodatna odmarališta za svoje članove na Crnom moru i Baltiku. Pouzdani radnici mogli su putovati Istočnom Europom a uz određenu sreću i posjetiti Zapadnu Europu. Velikoj većini djece bili su dostupni vrtići i izvanškolske aktivnosti. Zaposlenost je bila puna, invalidsko osiguranje bilo besplatno i rašireno. U mirovinu se odlazilo relativno rano ali sigurno: žene u 55. godini života, a muškarci u 60. Prosječni Rusi i drugi sovjetski građani koji su tada živjeli sjećaju se toga vremena kao vremena stabilnog i sigurnog života. „Imali smo uglavnom sve što nam je trebalo. Nitko nije bio gladan. Uvijek bismo očekivali da će sljedeća godina biti bolja od prethodne.“

Sklonost korupciji i mitu bila je raširena pojava u sovjetskom društvu. Čak je i Brežnjev bio ravnodušan prema problemima korupcije. Jednom prilikom ležerno je izjavio:“ Nitko ne živi samo od plaće.“ Generalni sekretar je uživao u poklonima stranih državnika u obliku limuzina. Imao je cijeli vozni park i vozio ih je na cestama između svoje daće u okolici Moskve i Kremlja. Sedamdesetih godina socijalizam je postao udomaćen kao nešto sasvim normalno i trajno te nije bilo otvorenih znakova otpora ni značajnijih prosvjeda ni štrajkova. Većini sovjetskih građana nije smetao totalitarni jednopartijski komunistički sustav sve dok je jamčio miran i siguran život.

Broj članova Komunističke partije je rastao što je i bila nakana Politbiroa kako bi se zadržala potpora stanovništva. Godine 1966. partija je brojala 12,4 milijuna običnih članova a 1981. 17,4 milijuna. Otprilike je svaki deseti stanovnik SSSR-a bio član partije. Zadaća članova partije bila je inspirirati svoje okruženje i pokrenuti optimizam. Režimska promidžba je bila svenazočna a represivni sustav je djelovao protiv određenih skupina tek povremeno. Zbog polulegalnog antisemitizma i loših odnosa s Izraelom povremeno bi Židovi bili izvrgnuti pritisku. Politički disidenti bili su zatvarani i kažnjavani ali daleko blaže nego ranije. Istovremeno je ojačana moć Sovjetske armije. Vrhunac svoje moći pod Brežnjevom dosegle su sovjetske oružane snage, u kojima je konvencionalno oružje bilo uravnoteženo s oružjem za masovno uništenje.

-Nastavit će se-

 

 

 

Komentari

komentar

You may also like