Mario Stefanov
Europska unija će, prema svemu sudeći, na teži način nego što bi morala postati svjesna činjenice da je rusko-njemački, a time i europski energetski i tehnološki pakt definitivno uništen i stoga će biti prisiljena priznati realnost i uvesti potpuni i trenutni embargo na uvoz ruske nafte i plina
Potpuni nedostatak suglasja o uvođenju embarga na rusku naftu i plin u sklopu europskih sankcija Rusiji svjedoči o pokušaju izbjegavanja plaćanja cijene rata s Rusijom vodećih europskih sila, prije svega Njemačke, ali i ostalih članica Europske unije.
No cijenu će Njemačka i Europska unija ipak morati platiti jednostavno zato što je rat u Ukrajini u svojoj biti slom novog pakta Molotov-Ribbentrop sklopljenog u ovom stoljeću u ime Merkel i Putina. Ovaj put razbijanje rusko-njemačkog pakta, po kojem su se energija i sirovine kao i krajem 30-ih godina prošlog stoljeća nakon sklapanja sovjetsko-njemačkog sporazuma o suradnji slijevale s istoka prema Njemačkoj, a od Njemačke prema Rusiji tehnologija, visokotehnološke industrijske komponente i gotovi proizvodi, nisu izazvale njemačke tenkovske divizije nego ruske. Učinak je isti. Politiku Njemačke i njezine umjetne tvorevine Europske unije platit će ponovno Europa, jednako kao i prije 80 godina. Sada novcem, a potom i, lako je moguće, ljudskim životima. Cijenu rata sigurno neće platiti Washington ni London, nego upravo Europa. Zasad ona još izbjegava platiti tu cijenu, koja je istovremeno i cijena njezina propalog energetskog pakta s Rusijom.
Isti obrazac
Pitanje je koliko će dugo to moći raditi koristeći igrokaze unutarnjih neslaganja i živopisnih međusobnih nadmudrivanja kao što je, primjerice, izjava Viktora Orbana kako bi mu bilo lakše da Mađarska nije izgubila more. Nakon toga činjenica da nije postignut ni dogovor o embargu na rusku naftu, a kamoli na plin pala je u drugi plan i propagandni stroj EU-a ponovno je zamaglio važne činjenice.
Europska unija će, prema svemu sudeći, na teži način nego što bi morala postati svjesna činjenice da je rusko-njemački, a time i europski energetski i tehnološki pakt definitivno uništen i stoga će biti prisiljena priznati realnost i uvesti potpuni i trenutni embargo na uvoz ruske nafte i plina. Očito je da mnoge članice Europske unije izbjegavaju takvu opciju, a u pozadini je, dakako, njemačka politika koja u javnosti govori jedno, a u stvarnosti radi drugo. Njemačka i vodeća elita Europske unije jednostavno ne žele prekinuti uvoz nafte, a još manje plina iz Rusije. Sve što Berlin i Bruxelles javno poduzimaju na tome planu nije ništa drugo doli izmotavanje i blefiranje.
No kucnuo je odlučni trenutak. Rat u Ukrajini prelazi na sasvim novu razinu – s vojne na ekonomsku.
Njemačka, s ostalim članicama Europske unije, više neće imati manevarskog prostora za perverzno manipuliranje energetskim biznisom s Rusijom. Najava zbivanja koja će neizbježno uslijediti odluka je Ukrajine da zatvori dijelove svoga plinovodnog sustava kojim se ruski plin dostavlja Europskoj uniji.
Europski mediji, umjesto da pozdrave taj u vojnom i političkom pogledu logičan potez Ukrajine, objavljuju članke koji sugeriraju da će takvo ukrajinsko ponašanje donijeti Europi nove probleme. Ukrajinski operator sustava za transport plina jednostavno je, u skladu s vojnom i ekonomskom logikom, kao i zdravim razumom, donio odluku da od 11. svibnja prestaje s prihvatom ruskog plina na ulaznoj točki Sohranivka, jednoj od dvije ključne ulazne točke ruskog plina u ukrajinski plinovodni sustav koji ga transferira dalje prema Europskoj uniji.
Licemjerno paktiranje
Sada će bez ikakve sumnje uslijediti teški politički pritisci na Kijev da promijeni odluku i da nastavi osiguravati Europskoj uniji nesmetano korištenje ruskog plina. Oni, dakako, neće biti otvoreni nego zakulisni jer je njemačkoj i briselskoj eliti posve jasno da je ukrajinski potez poruka koja nije odaslana bez znanja i volje Washingtona i Londona.
Potpuno predvidljivo, Europska unija i većina njezinih članica nastavit će što je dulje moguće zanemarivati činjenicu da je rusko-njemački pakt pretvoren u prah i pepeo ruskim ratom u Ukrajini i da će, htjele ili ne, na koncu morati prekinuti svoj energetski biznis s Rusijom. No kako je rat na strateškoj razini iz svoje vojne faze ušao u gospodarsku, Europska unija će biti prisiljena prekinuti svoje licemjerno paktiranje s Rusijom na energetskom planu. Proklamirani ruski ciljevi rata koje je objavio osobno Putin i koji su predviđali uništenje ukrajinske vojne sile i države borbom Ukrajinaca doživio je neuspjeh. Ukrajini su pritom SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo i u manjoj mjeri Njemačka i europske države pružili znatnu vojnu pomoć u vidu naoružanja i ostalog ratnog materijala, obuke ukrajinskih oružanih snaga, uspostave učinkovitog sustava zapovijedanja i nadzora, kao i obavještajnog sustava. U ovome trenutku sve je manja opasnost od potpunog vojnog poraza Ukrajine i sloma njezine obrane. Novi Land-Lease Washingtona svjedoči da su SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo spremni, kao i za vrijeme 2. svjetskog rata, izravno ući u ratni sukob u Europi. To im, dakako, nije trenutni interes. Cilj je vojno održanje Ukrajine, što je dosad postignuto, i potom vojno i ekonomsko iscrpljivanje Rusije.
No Rusija ima potencijala ratovati u beskonačnost, i to bez obzira na to kakve učinke na ratištu postizala. Stvorena je pat-pozicija u kojoj se vojnim sredstvima Rusija može držati daleko od nekakve velike pobjede, ali se ne može zaustaviti ruski ratni stroj i rat koji Ukrajini nanosi ogromne ljudske i materijalne žrtve.
Nečista savjest
Težište rata u Ukrajini slijedom toga postupno se premješta na novu stratešku razinu- s vojnog djelovanja na ekonomsko ratovanje. Po procjeni američke i britanske politike koje vode igru u nastavku rata uz održavanje povoljnog vojnog stanja na ratištu, samo masivna i sveobuhvatna primjena ekonomskih sredstava ratovanja može postupno gušiti snagu ruskog vojnog djelovanja.
A ključni instrument ekonomskog ratovanja protiv Rusije je blokada ruskog izvoza nafte i plina prema Europi.
U tom cilju u novoj, ekonomskoj fazi ratovanja potrebno je u što kraćem roku provesti potpuni embargo Europske unije na uvoz ruske nafte i plina. Posljedice rata za Ukrajinu sve su manje vojne, a u sve većoj mjeri izazivaju civilne žrtve i materijalna razaranja. Posljedično, u nastavku rata samo takav potez Njemačke i Europske unije predstavljao bi učinkovitu i odlučnu podršku Ukrajini.
Zašto to Europska unija napokon ne učini odgovorit će povijest, a zasad je posve jasno da netko u Europi ostvaruje ekstraprofite preko trgovine ruskim energentima, čime istovremeno hrani ruski vojni stroj. Propagandni pokušaji prikazivanja velike vojne pomoći Njemačke i članica Europske unije Ukrajini, uz izuzetak Poljske, baltičkih država, Češke i Slovačke, nemaju nikakva uporišta u stvarnosti i samo su pranje nečiste savjesti pred Ukrajinom.
Kakvog li cinizma – Europski parlament svoje strašne sankcije prema Rusiji zasniva na embargu ruske nafte u sljedećih šest mjeseci. Za tih šest mjeseci – tko živ, tko mrtav u Ukrajini. Jesu li europski političari uopće svjesni što govore i što rade? Za šest mjeseci filanja ruskog proračuna friškim novcem samo za naftu, a da ne govorimo za isporučeni plin o kojemu još nema ni naznaka sankcija, na infrastrukturu Ukrajine ostavit će štetu koja će višestruko nadmašiti sav novac isplaćen kao pomoć Ukrajini, a lako je moguće i iznos novca isplaćenog od Europe Rusiji za energente u tih šest mjeseci.
Milijarda dnevno
Ne treba zaboraviti da Rusija dnevno od izvoza nafte i plina Europi zarađuje milijardu eura. Jedan dan energetske trgovine s Rusijom – jedna milijarda eura u ruskom proračunu.
O ljudskim životima, čini se, nitko i ne razmišlja. Svakodnevna europska medijska propagandna prezentacija europske pomoći Ukrajini i stradanja ukrajinskih civila očito su licemjerno pranje savjesti. Uz svaki prilog o civilnim ukrajinskim žrtvama trebala bi stajati titlovana naznaka koliko je toga dana Europska unija, odnosno njezine članice, isplatila eura Rusiji za njezine energente.
Ukrajina sama uz američku i britansku vojnu potporu može nastaviti održavati povoljnu situaciju na ratištu, ali rat može usporiti i postupno ugušiti samo zaustavljanje ruske zarade od prodaje nafte i plina Europi. Vojnu cijenu rata na ratištu plaća ukrajinska vojska, no cijenu ukupnog ratnog djelovanja ruskih snaga na ukrajinskom teritoriju plaćaju civilni sektor i ukrajinski ljudi svojim životima i imovinom.
Europske vodeće države, a slijede ih i ostale članice Europske unije, svojim odlukama odvode rat u Ukrajini u beskraj na štetu Ukrajine. Europska unija ipak će morati platiti cijenu svoje pogrešne energetske politike čiji je temelj bilo vezivanje na ruske izvore. Za to neće biti dovoljno organizirati nekakvu donatorsku konferenciju kakva je održana nedavno u Varšavi, na kojoj je za Ukrajinu prikupljeno šest milijardi eura, dok istovremeno ta ista Europa isplaćuje Rusiji svaki dan milijardu eura za energente.
Vezivanje na ruske energetske izvore ima svoju povijest i uzroke. Amerikanci i Britanci su zahvaljujući svojim vojnim intervencijama na Bliskom istoku, posebice onima u Iraku i Libiji, stekli dominaciju nad bliskoistočnim energetskim potencijalima. Rat u Siriji, također potaknut američkom agendom demokratske transformacije Bliskog istoka, zaustavio je izgradnju plinovoda iz Katara prema Europi koji se trebao početi graditi i čija je trasa išla preko Sirije.
Srušen sporazum
S druge strane, sankcije i potpuna blokada Irana onemogućili su nabavu iranske nafte i korištenje ogromnih iranskih plinskih resursa za potrebe Europe. Iran je nakon sklapanja nuklearnog sporazuma ponudio Europskoj uniji svoj plin u količinama koje bi u kratkom vremenu narasle na razinu koja može zadovoljiti europske potrebe.
No američka i britanska politika srušile su nuklearni sporazum s Teheranom i zaustavile započeto postupno skidanje sankcija prema Iranu. Sve te blokade energenata u količinama koje su bile potrebne tada rastućem gospodarstvu Europske unije usmjerile su njemačke i europske političke elite na sklapanje energetskog sporazuma s Rusijom praktički stvaranjem replike nekadašnjeg sporazuma Ribbentrop-Molotov između Njemačke i Rusije. To je pak ojačalo Rusiju i probudilo u njezinu političkom vrhu, sada se vidi, lažni osjećaj nadmoći te pokrenulo lavinu ruskih ambicija. Povremeni vojni upadi i oduzimanja dijelova teritorija susjednih država kratkim akcijama u stilu lake konjice koji su se pokazali uspješnima dali su Moskvi dodatni privid moći i Putin je potom pokrenuo svoju inačicu operacije “Barbarossa” napadom na susjednu državu koja je označila kraj njemačko–ruskog pakta prvih desetljeća 21. stoljeća.
Dakako, gubitku izvora na Bliskom istoku i energetskom povezivanju s Rusijom kumovala je i glasovita europska pohlepa i neumjerenost europskih sila koje su podržavale američke i britanske vojne intervencije na području Bliskog istoka i Sjeverne Afrike, iako one objektivno njima u konačnici nisu donosile prevelike koristi ili barem ne u mjeri u kojoj su to u svojoj nezasitnosti očekivali.
U bliskoistočnim ratovima za energente glavnu riječ ipak su vodili SAD i Ujedinjeno Kraljevstvo koji su se prije svega brinuli za svoje interese, što su europske sile mogle predvidjeti da nisu bile toliko zaslijepljene sjajom plijena koji je ležao pred njima.
Rat za energente
S druge strane, i okretanje Rusiji u pogledu energenata također je vođeno pohlepom. Njemačka i vodeće europske sile po povlaštenim cijenama pribavljale su rusku naftu i plin i ostalima je preprodavale po višim cijenama. Njihovu pohlepu Rusi su debelo iskoristili.
Sada je došao kraj tom idiličnom suživotu Europe i Rusije u okrilju ovostoljetne replike pakta Molotov–Ribbentrop koji je ovoga puta srušila Rusija invazijom na Ukrajinu.
Stoga se energetski aspekt rata u Ukrajini postupno iskazuje kao ključni instrument njegova okončanja. Europski nastavak manipulacije ruskim energentima, nastavak nabave energenata od Rusije i odgode prihvaćanja činjenice da je energetska suradnja Europe i Rusije doživjela slom uz pružanje veterinarske pomoći s dodatnim infuzijama krepalom konju energetskog biznisa s Rusijom samo hrani ruski ratni stroj i produljuje rat.
Financial Times, uvijek blizak britanskim financijskim krugovima i svojevrsno glasilo britanske financijske elite, u članku od 3. svibnja autora Martina Wolfa pod naslovom “Russia’s war tests Europe’s moral mettle as much as its economy” analizira što bi u okviru sada već ekonomskog rata protiv Rusije morala učiniti Europska unija. U članku se navodi da je jedan od izazova za Europsku uniju “kako najbolje upotrijebiti sankcije za odvraćanje Rusije uz ograničavanje štetnih utjecaja na gospodarstvo EU-a”. Drugi izazov je prema FT-u “kako se nositi s rezovima realnih dohodaka građana i tvrtki koji će biti rezultat povećanja cijene uvoza energije”. I treći izazov je “kako upravljati povećanom inflacijom uzrokovanom višim cijenama energije i hrane”.
Na taj način autor članka praktički anticipira budući tijek ekonomskih prilika u Europskoj uniji. Prikazana slika crna je da crnja ne može biti. Wolf također otvoreno tvrdi da sadašnja politika Europske unije više jednostavno nije moguća kada kaže: “Potrošači pate, ali također istovremeno i financiraju rusku invaziju na Ukrajinu. Ovo je loša politika”. U završnom dijelu članka autor navodi: “Zaključak koji izvlačim iz ovih analiza je da je rat značajni ekonomski šok, ali mnogo više politički i moralni šok. Brutalni sukob koji je došao u Europu nije viđen od 2. svjetskog rata. … Sada nastupa trenutak izazova i prilike. Posebice za Njemačku. Izazov je obraniti europsku liberalnu civilizaciju,a prilika je za povijesno iskupljenje. Rusija ne smije pobijediti. To je najvažnije. Doista će biti bolno. Ali to se mora podnijeti za daleko veći cilj”.
Bolni rezovi
Više je nego jasna poruka američkih i britanskih saveznika Europske unije prema kojoj je energetsko povezivanje Njemačke i Europske unije s Rusijom nova povijesna krivnja Njemačke i kako je nastupilo vrijeme za novo iskupljenje Njemačke i cijele Europske unije. Iskupljenje je, nema dvojbe, uvođenje potpunog i trenutnog embaraga na rusku naftu i plin. To će, kako priznaje i sam Financial Times, izgledno je, izazvati tešku ekonomsku krizu Europske unije. Bit će bolno, poručuje glasilo angloameričkih gospodara novca i britanskih financijskih mešetara, koji ne skrivaju zadovoljstvo zbog provedenog Brexita i jačanja saveza s Washingtonom koji na primjeru zajedničkog djelovanja za rata u Ukrajini funkcionira kao sat. Ali cilj je vrijedan boli -poručuje Financial Times. Samo političkim slijepcima nije jasno što se od Europske unije očekuje i što će morati provesti.
Američka i britanska politika odigrale su ključnu ulogu u vojnom održanju Ukrajine i sada u nastavku rata, čije težište postaje ekonomsko, očekuje se plaćanje cijene rata i od Europske unije. Ona i njezini građani teško će moći izbjeći bol koji im se očito sprema.
Zatvaranjem ruskih plinovoda nanesena je velika šteta Zapadu
Prelaskom težišta rata u Ukrajini na strateškoj razini s vojnih djelovanja na ekonomsko ratovanje u kojem ograničavanje ruskog izvoza nafte i plina ima ključnu ulogu Europska unija i njezine članice bit će, htjele to ili ne, prisiljene uvesti potpuni embargo na rusku naftu, a posebice plin, bez odgoda i prevelikog broja izuzetaka. Ukrajinska odluka o djelomičnom zatvaranju transfera ruskog plina kroz ukrajinsku plinovodnu mrežu svojevrsna je poruka Europskoj uniji što se od nje očekuje. Slične poruke dolaze i od američkih i britanskih saveznika.
Najvažnija vijest im je da je Putinova ljubavnica trudna
O kakvoj je razini blefiranja Europske unije riječ, svjedoči i činjenica da – unatoč na trenutke suludoj propagandnoj kampanji europskih medija protiv Rusije, koja uključuje primjerice i pitanje je li navodna Putinova ljubavnica trudna ili ne, djetinjasto sugerirajući da nije s njim – uopće još nisu unutar Europske unije, unatoč stalnim najavama, donijeli ključnu odluku o sankcijama za ruski energetski sektor.
Bila Putinova ljubavnica trudna ili ne, unutar Europske unije ne može se tobože postići suglasnost o zabrani uvoza ruske nafte, čak ni u rokovima od šest i više mjeseci, a o embargu na uvoz ruskog plina nema ni govora osim u propagandno napaljenim medijima, što je potpuni apsurd jer svako daljnje odgađanje zatvaranja energetske veze s Rusijom hrani ruski proračun i produljuje rat.
