Mario Stefanov
Rusija je izbačena iz svakog ozbiljnijeg vojnog aspekta velike igre nadmetanja koja se u trokutu sila SAD–Kina-Rusija istodobno vodi na europskoj i azijskog geopolitičkoj pozornici. SAD je uz podršku saveznika i, dakako, Ukrajine doveo Rusiju do strateškog poraza
SAD prebacuje težište djelovanja na Indopacifik. Strateško vojno i političko preusmjeravanje američke moći na Aziju u sučeljavanje s Kinom deklaratorno je objavljeno za administracije predsjednika Obame, a za Bidenovaje mandata ubrzano i počinje se provoditi u djelo restrukturiranje američkih vojnih snaga na Indopacifiku.
Američki pomoćnik ministra obrane za indopacifičke sigurnosne poslove Ely Ratner u prosincu prošle godine najavio je da će 2023. biti transformacijska godina u generacijskom preusmjeravanju američkih snaga u indopacifičku regiju.
Prema Ratneru, tijekom ove godine izvršit će se efektivno preusmjeravanje američkih vojnih efektiva u cilju provođenja u djelo američke indopacifičke strateške orijentacije.
Napori Pentagona
I uistinu, već u prvim mjesecima 2023. Washington počinje stratešku preorijentaciju provoditi na terenu. Usporedno jača svoj vojni potencijal na Dalekom istoku i ojačava savezništva s regionalnim silama i Kini susjednim državama koje imaju neriješenih pitanja u odnosima s Pekingom. Napori Pentagona u cilju poboljšanja američkih snaga na Pacifiku u posljednjih nekoliko mjeseci rezultirali su nizom značajnih sporazuma s regionalnim saveznicima, koji su zbog svojih sporova s Kinom i zabrinutosti zbog jačanja kineske vojne moći prihvatili nove vojne aranžmane sa SAD-om. Pentagonu je cilj novim aranžmanima proširiti ono što definira kao “borbeno vjerodostojne snage” u neposrednoj blizini Tajvana, koje svojom veličinom i borbenim sposobnostima imaju moć odvraćanja Kine od invazije na otok, au slučaju da odvraćanje ne uspije, imaju sposobnost izravnog vojnog suprotstavljanja Kini.
Osim novog dogovora s Filipinima o većem broju baza, američka vojska transformira jednu pukovniju marinskih snaga baziranih u Japanu u snage za brzu intervenciju. U isto vrijeme dogovoreni povećani opseg rotacija američkih bombarderskih i lovačkih snaga zrakoplovstva u Australiji trebao bi se realizirati tijekom ove godine. Dogovorena su i razmještanja američkih kopnenih snaga u Australiji na rotacijskoj osnovi. Australija je pristala i na stalnu prisutnost do četiri američke nuklearne podmornice klase Virginia, također na rotacijskoj osnovi.
U siječnju su SAD i Japan odlučili zadržati američku 3. marinsku diviziju na Okinawi te proširiti kapacitete zajedničkih skladišta ratnog materijala, prije svega streljiva u zračnoj bazi Kadena. U veljači ove godine SAD i Filipini dogovorili su se, uz proširenja kapaciteta postojećih baza, odrediti i četiri nove lokacije baziranja američkih vojnih snaga u sklopu sporazuma o ojačanoj obrambenoj suradnji ili EDC-a, koji omogućuje pristup američkim snagama u baze na Filipinima.
Jačanje snaga
U nastavku aktivnosti na transformaciji američke vojne prisutnosti u indopacifičkoj regiji u ožujku je SAD s Australijom u sklopu sigurnosnog partnerstva AUKUS dogovorio baziranje američkih nuklearnih podmornica i početak izgradnje infrastrukture za njihovo baziranje. Također u ožujku Pentagon je uputio zahtjev Kongresu za dodatne 2,3 milijarde dolara za izgradnju vojne infrastrukture u indopacifičkoj regiji.
SAD transformacijom rasporeda svojih vojnih snaga u indopacifičkoj regiji pokušava riješiti višegodišnji problem velike koncentracije američkih snaga na dvjema lokacijama u sjeveroistočnoj Aziji – 50 tisuća vojnika u Japanu i 28 tisuća u Južnoj Koreji, što predstavlja visokovrijedne mete za kineske projektile dugog dometa koji mogu dosegnuti područja čak do Guama. Prelazak na manje rastresito raspoređene borbene formacije ne samo da će umanjiti učinkovitost eventualnog kineskog vojnog djelovanja nego i povećava prisutnost američkih trupa u cijelom otočnom lancu istočno od Tajvana.
Stoga najviša civilna čelnica američkog ministarstva obrane Christine Wormuth najavljuje da će Filipini uz Australiju, Guam i Japan postati domaćini velikih logističkih centara za gorivo, streljivo i druge zalihe koje američka vojska namjerava tijekom ove i sljedeće godine dopremiti u regiju u cilju osiguranja odgovarajuće dugoročne opskrbe svojih i savezničkih snaga.
Usporedno, na europskom ratištu čekaju se rezultati najavljene ukrajinske protuofenzive. Bez obzira na to u kakvom će obliku ona biti provedena, o njezinim učincima ovisi i provođenje američkih planova prebacivanja težišta na sučeljavanje s Kinom. Onoliko koliko ruska moć bude ozbiljnije umanjena, toliko će SAD više pozornosti moći posvetiti djelovanju na Pacifiku.
Jedan protivnik, onaj na europskom ratištu – Rusija, praktično je nokautiran. SAD se već sada može s mnogo više snage posvetiti sučeljavanju s drugim, daleko moćnijim protivnikom na azijskom ratištu.
Nokautirana Rusija
Rusija je izbačena iz svakog ozbiljnijeg vojnog aspekta velike igre nadmetanja koja se u trokutu sila SAD–Kina-Rusija istodobno vodi na europskoj i azijskog geopolitičkoj pozornici. SAD je uz podršku saveznika i, dakako, Ukrajine doveo Rusiju do strateškog poraza.
Amerika je u fazi strateškog generacijskog prestrojavanja prema Kini, a učinci ukrajinskog ofenzivnog vojnog djelovanja na ruske okupacijske trupe koji će nedvojbeno uslijediti odredit će u kolikoj će mjeri Washington morati održavati svoj angažman u Europi, a koliko će ga moći odvojiti prema svome ključnom strateškom cilju, Kini, nakon nokautiranja Rusije. Američka administracija iskazuje da je Ukrajinu opremila svim ratnim materijalom koji je potreban za pobjedu u gotovo stopostotnom opsegu i može mirno čekati rasplet na ukrajinskom ratištu te se za to vrijeme pripremati za ozbiljan generacijski posao političkog, vojnog i gospodarskog sučeljavanja s Kinom.
Sam rat u Ukrajini ima itekakve veze s Kinom te je Peking de facto sudionik u agresiji na Ukrajinu. Prije samog pokretanja rata od Rusije Kina je sklopila partnerstvo s Rusijom kojim je jamčila svoju podršku u kremaljskoj ratnoj avanturi. Učinjeno je to za posjeta Putina Pekingu neposredno prije ruske invazije. Kako je rat odmicao, tako je Rusija trebala sve veću podršku Kine prema unaprijed stvorenom dogovoru po kojem će Rusija odrađivati vojni aspekt zajedničkog plana, a kineska strana pokrivati ga politički, ekonomski i diplomatski. Rusiji je u realizaciji zajedničkog pothvata koji cilja na rušenje postojećeg sustava međunarodnih odnosa trebala sve veća i veća gospodarska podrška Kine, a to se na kraju ispostavilo kao unosno i korisno i za sam Peking. Dakako, tako nastala sve veća ekonomska povezanost Kine i Rusije, gotovo je sigurno, nastavit će se i pojačati.
Riječi prijateljstva
Prigodom nedavnog posjeta Moskvi, kineski predsjednik XiJinping na odlasku je Putinu priopćio – upravo sada dolazi promjena kakvu nismo vidjeli stotinu godina i mi smo ti koji zajedno pokrećemo tu promjenu. Putin mu je odgovorio: “Slažem se. Sigurno putuj. Čuvaj se, dragi prijatelju.”
Kineski predsjednik izrekao je teške riječi u unaprijed pripremljenom oproštajnom razgovoru s Putinom, za koje bivši američki predsjednik Donald Trump opravdano kaže da je žalosno bilo gledati kako Kina i Rusija zajedno objavljuju preustroj svijeta pred očima američke politike pod Bidenovim vodstvom. Kineski predsjednik Putinu, koji vodi agresivni rat u Ukrajini, zapravo javno priopćava da zajedno nastavljaju zajednički pokrenuto rušenje postojećeg sustava međunarodnih odnosa u kojemu, prema kineskoj i ruskoj ocjeni, SAD i Zapad imaju prevelik i dominirajući utjecaj. Jedina velika promjena koja nije viđena posljednjih sto godina nije ništa drugo nego radikalna promjena međunarodnoga poretka ili njegovo rušenje. Xi Jinping svojom porukom Putinu jasno iskazuje da Kina i Rusija zajedno ruše taj poredak, ako je potrebno i silom, što se jasno vidi iz ruskog djelovanja u Ukrajini.
Uloga Kine kao diplomatskog suporta ogleda se u svim dijelovima svijeta, uključujući i Europu i Afriku. Kina je uspjela u novom miješanju karata otvorenom ruskom agresijom na Ukrajinu i neizbježnim zapadnim odgovorom kroz intenzivnu vojnu i političku pomoć napadnutoj Ukrajini promijeniti raspored snaga na Bliskom istoku u izvjesnoj mjeri na američku i zapadnu štetu.
Za svoje djelovanje Peking je iskoristio zaokupljenost SAD-a i Zapada pomaganjem Ukrajini pa uspijeva privremeno pomiriti sunite i šijite, Saudijsku Arabiju i Iran i time u mjeri koja još nije jasno odrediva oslabiti američke i zapadne pozicije na Bliskom istoku. U svakom slučaju, Kina je postigla da zahvaljujući takvoj novoj konfiguraciji odnosa koje je uspjela kreirati arapski svijet bude nešto bliže poziciji Irana i što je za Peking i Moskvu najvažnije – ne nastupi direktno protiv ruske agresije u Ukrajini.
Iskoristili rat
Kinesko diplomatsko djelovanje u okviru zajedničkog plana u sklopu kojega je i ruska agresija na Ukrajinu, pozivajući se na potrebu razvoja multipolarnosti u međunarodnim odnosima, potaknulo je mnoge države da ostanu po strani od rata u Ukrajini i odbiju sankcionirati Rusiju kao agresora i podržati Ukrajinu. Peking je u svome diplomatskom pokrivanju ruske agresije otišao tako daleko da je nakon uspjeha mirovnog posredovanja na Bliskom istoku u obliku početnog pomirenja Irana i Saudijske Arabije pokušao promovirati i svoj mirovni plan za Ukrajinu koji je u cijelosti nerealan i štetan za Ukrajinu jer uopće ne predviđa povlačenje ruskih trupa s ukrajinskog teritorija. Bez obzira na apsurdnost plana, Xi Jinping se uspio predstaviti kao diplomatski posrednik i postaviti Kinu kao mogućeg aktera mirovnih pregovora, pa i ukrajinske obnove nakon rata.
No u stvarnosti Kina će nastaviti podržavati Rusiju jer u sklopu velikog zajedničkog rusko-kineskog plana nasilne promjene međunarodnog poretka Pekingu nije u interesu vojno potpuno poražena Rusija.
Potpuni vojni poraz Rusije u Ukrajini eliminirao bi ključnu polugu rusko-kineskog plana, a s druge strane ruski potpuni vojni poraz SAD-u bi dao slobodne ruke da svoju energiju i resurse usmjeri na sučeljavanje s Kinom. Stoga je važna predstojeća ukrajinska protuofenziva i njezini učinci. O njoj ovisi daljnja dinamika odnosa u trokutu SAD– Kina- Rusija.
Ruski rat u Ukrajini od početka je bio i ostao samo jedan instrument zajedničkog velikog rusko-kineskog plana nasilne transformacije međunarodnog poretka iz unipolarnog u nekakav multipolarni. To je u biti glavni cilj ruskog rata u Ukrajini u okviru šireg konteksta. I Moskva i Peking vjeruju da na tom širem strateškom i globalnom planu kojega je ruska agresija samo jedan dio, i to inicijalni, zasad imaju više uspjeha nego u oružanoj komponenti plana.
Novi neprijatelj
A to Peking i Moskva u prvome redu imaju zahvaliti europskim liderima koji ili ne shvaćaju što se stvarno zbiva i da je Kina uz Moskvu sudionik u agresiji na Ukrajinu ili se samo radi održanja svojih ekonomija i potrebe gospodarske suradnje s Kinom prave blesavi. Isto onako kako su se pravili blesavi kada je 2014. Rusija zauzela Krim i dijelove ukrajinskog teritorija na istoku. Europski lideri su kao da ništa nije bilo nastavili pribavljati jeftine ruske energente i uz simulirane sankcije trgovati s Rusijom.
Sada su pak Rusiju zamijenili s Kinom. To će im prolaziti sve dok Kina ne uđe u otvoreni sukob sa SAD-om ili u rat sa svojim susjedima pa će im se dogoditi isto kao u slučaju Rusije. No ovoga puta udarac u zid za europsku elitu bit će mnogo bolniji.
Vidljivo je da SAD u sve većoj mjeri prioritet na diplomatskom i vojnom planu daje Kini, a da situaciju u Europi i Ukrajini drži praktički riješenom u svoju korist i korist Zapada u cjelini, što oslobađa kapacitete Washingtona za djelovanje u Indopacifiku. Rusi nisu uspjeli u preuzimanju Ukrajine. SAD i saveznici pružili su im masivnu, iako zbog više razloga i po više aspekata nedostatnu vojnu pomoć, no s kojom se u svakom slučaju može oduprijeti Rusiji. Rusi su zaustavljeni i nanesen im je već dosad veliki strateški poraz. Washingtonu ostaje samo čekati konačni rasplet, čiji će obrisi biti jasniji nakon ukrajinske ofenzive. Ovisno o svojim rezultatima, ona određuje sve bitno u odnosu Zapada prema Rusiji.
U sklopu efektivne, a ne manje-više samo politički proklamirane preorijentacije i prenošenja težišta djelovanja na Indopacifik i Kinu, SAD gradi novu regionalnu, političku i vojnu infrastrukturu, raspoređuje dodatne postrojbe i jača savezništva s indopacifičkim državama, susjedima Kine od kojih svaki s Pekingom ima svoj set neraščišćenih računa. Nakon izbacivanja iz konvencionalne, vojne, političke i ekonomske igre nadmetanja i izoliranja Rusije za razdoblje od barem dva desetljeća, SAD se može posvetiti vojnom suparništvu s Kinom na Pacifiku.
Da ukrajinska ofenziva i ne uspije, Rusi su već izgubili rat
Moskva je, bez obzira na rezultate ukrajinske protuofenzive, na strateškoj razini bačena na pod ringa. Upravo da ukrajinska ofenziva i propadne ili je uopće ne bude u konvencionalnom obliku, Rusija više nema snage za ofenzivna djelovanja kojima bi mogla ugroziti opstojnost Ukrajine. SAD i Zapad u cjelini nastavit će, bez obzira na moguću smjenu vlasti u Bijeloj kući, podržavati ukrajinsku vojnu sposobnost. Raspadne li se pak ruski vojni postroj u Ukrajini uslijed ukrajinskih udara, to će samo ovjeriti već ispisani ruski strateški poraz. Rezultati ukrajinskog protuudara u biti će više odrediti ukrajinske opcije za budućnost nego ruske jer njihove su gubitnički zapečaćene, a ukrajinske se tek vojnim protuudarom trebaju iscrtati.
Rusi će se, dakako, ako ne budu potpuno razbijeni, u Ukrajini pokušati održati na što većem dijelu okupiranih teritorija i pokušati proglasiti nekakvu pobjedu. No oni su rat koji su pokrenuli već odavno izgubili. Cilj ruskog rata u Ukrajini je, naime, kako je to proklamirao sam Putin, bio uništenje ukrajinske državne strukture i preuzimanje te zemlje “u komadu”, a ne po dijelovima, te njezino prisilno priključenje novom ruskom imperiju koji Kremlj neuspješno pokušava izgraditi. Taj plan je doživio debakl. Nastavak rata zapravo je pokušaj izvlačenja Rusije iz rata bez priznanja poraza uz zadržavanje onoga što uspije zadržati.
Bez podrške Kine Rusija ne bi ni napala Ukrajinu
Putin i XiJinping su tobože off the record izrekli bit međusobnog strateškog dogovora koji je stvoren prije pokretanja ruske invazije na Ukrajinu i bez kojega Rusija ne bi pokrenula invaziju. Bez dogovora s Kinom Putin i ne bi krenuo u agresivni rat jer mu je Kina potrebna za čuvanje leđa, a uz to izbjegavanje međusobnog dogovora u tako važnom pitanju bilo bi u potpunoj suprotnosti s ranije uspostavljenim odrednicama partnerstva Moskve i Pekinga.
Putin i Xi Jinping sastali su se u Pekingu neposredno prije pokretanja ruskog rata u Ukrajini i bilo bi potpuno iracionalno pretpostaviti da ruska strana nije obavijestila kineske partnere o svojim namjerama. Štoviše, tada su razrađeni posljednji detalji velikog zajedničkog strateškog plana.
Riječ je, postaje sve očitije, o zajedničkom projektu u koji je uključen i agresivni rat u Ukrajini kao početna točka pokretanja rušenja međunarodnog poretka. Rat u Ukrajini služi za ono što je Jinping izrekao prigodom oproštaja od Putina – promjenu kakvu svijet nije vidio sto godina. A što se to nije dogodilo stotinu godina? Odgovor je nedvojben. U posljednjih sto godina nije došlo do promjene dominirajuće globalne sile. Nije došlo do pada jedne i uspona nove sile ili skupine sila. Riječ je o američkom stoljeću i razdoblju dominacije SAD-a svjetskom politikom nakon zalaska moći britanskog imperija. Pod okriljem nove sile koja je naslijedila britanski imperij koji se ubrzano raspadao nakon 2. svjetskog rata na razinu globalnog utjecaja uzdigao se i cijeli Zapad.
Taj poredak žele rušiti Rusija i Kina jer ne odgovara njihovim interesima. Pritom su podijelile uloge. Rusija je ušla u vojnu agresiju za početak prema Ukrajini preuzevši time na sebe i najveći rizik, a Kina daje političku i diplomatsku podršku i Moskvi čuva leđa.
(Napomena: stavovi autora ne odražavaju nužno i stavove portala Geopolitika News.)
