M. Stefanov: Amerika je potrebna kao predator u svijetu nasilja

U takvom svijetu američko nasilje čini se sasvim prirodnim i uspostavlja kakvu takvu ravnotežu poretka u raspadanju. Svijet možda nije ni zaslužio ništa boljega nego čvrstu američku šaku. Ako već svaka lokalna bitanga i fukara želi biti uvažavana u svjetskim razmjerima i pritom primjenjivati nasilje prema svojim susjedima i iskazivati spremnost ratovati do istrebljenja zbog čega ne bi povremeno dobila  prave batine od stvarno moćnog predatora

Američki predsjednik Joe Biden u svom nedavnom istupu tvrdi kako SAD više ne žele biti sila koja će vojnim sredstvima mijenjati druge države. To, dakako, upravo da Biden iskreno i želi jednostavno nije moguće.

Priroda svijeta kroz cijelu povijest je jednako kao i danas nasilna, a SAD su u svojoj biti produkt  takvoga svijeta od samog svog nastanka, od vremena kada su milijuni iz Europe pohrlili u novu obećanu zemlju bježeći od europskog vjerskog i političkog nasilja i ropstva pod okrutnim europskim vladarima. S vremenom obećana zemlja je, zahvaljujući svome političkom i ekonomskom futurizmu i pragmatičnosti, kao i socijalnom impulsu usmjerenom prema budućnosti a ne prošlosti, postala gospodarska i ekonomska sila. Materijalna bogatstva kontinenta kojima je vladala nisu profućkana i rasprodana nego su upotrjebljena za rast.

No, na poziciju istinske svjetske sile od globalnog utjecaja SAD su gurnule nitko drugi do stare europske kolonijalne sile tijekom dva velika svjetska rata koje su zakuhale. Nakon prvog velikog rata SAD su  zbog svoje industrije, koja je ratnim  materijalom opskrbljivala zaraćena strane, a potom i vojnog angažmana u ratu od države zaokupljene osiguranjem prevlasti u svom susjedstvu, Srednjoj i Južnoj Americi po odrednicama Monroeve doktrine prerasle u svega nekoliko godina u silu koja doslovno preuređuje svijet. Dok su Velika Britanija, Francuska i Njemačka utonule u dugove zbog rata Amerika je zaradila i obogatila se. Dok su se Europljani međusobno  ubijali vrhunskim američkim izvoznim proizvodom, smrtonosnom strojnicom Maxim prodanom svim zaraćenim stranama, uključujući i licencne aranžmane – Amerikanci su brojali zarađeni novac. Dok su se europske sile zaduživale u američkim bankama američka industrija je proizvodila oružje i vojnu opremu koju su Europljani plaćali novcem posuđenim od američkih banaka.

Nova sila stupila je na scenu i to savršeno prilagođena svijetu nasilja i njegovim erupcijama kao što je bio Veliki rat pokrenut od europskih sila.

Amerika je tada potvrdila iskustvo svoga građanskog rata koje je kazivalo da se na ratu može zaraditi ali je ovoga puta to učinila uz minimalne vlastite žrtve i na tuđem teritoriju. Takva paradigma američkog ekonomskog i vojnog nastupa na vanjskom planu manipulirajući i zarađujući na suprotnostima i sukobima ostatka svijeta, daleko od svojih obala, održala se do današnjega dana. Posljedično, nakon Velikoga rata američki predsjednik Woodrow Wilson je u Versaillesu iscrtavao karte novoga poretka i granice europskih i bliskoistočnih država dok su osiromašene europske sile slavodobitno glumile ratne pobjednike. Jedini stvarni pobjednik bile su SAD.




Drugi svjetski rat, kao svojevrsni nastavak Velikoga rata, potvrdio je američku moć i ponovio priču o američkom uspjehu. Amerika se, iz prvotne uloge takozvanog arsenala demokracije koja je ratnim materijalom opskrbljivala zaraćene strane, ponovno  upustila u rat i iz rata ponovno pokrenutog od europskih sila, dakako iznova uz asistenciju američkih banaka, ne ratujući pritom na svome teritoriju naoružana novim epohalnim nuklearnim oružjem izašla moćnija nego ikada i postala svjetska supersila. Ohole europske sile ponovno su slavile pobjedu potpuno razorene, opustošene i u još većim dugovima prema američkoj financijskoj industriji. SAD su se opet uzdigle na svjetskom nasilju i zlu i porocima Europe i njene civilizacije, kojih se ni do danas nije riješila, niti će ih se ikada riješiti stvarala ona Europsku uniju 2.0 ili EU 10.0. Istovremeno, dok se Europa obnavljala SAD su ponovno uživale plodove tuđih sukoba i ratova i s godinama su postale ovisne o vanjskim ratovima i nasilju.

Morbidna veza novostvorenog američkog vojnoindustrijskog kompleksa i američke vanjske politike dostigla je u desetljećima nakon 2. svjetskog rata toliku razinu da je bivši američki predsjednik Dwight Eisenhower našao za potrebno prigodom predaje dužnosti novoizabranom  američkom predsjedniku Johnu Kennedyu 17. siječnja 1961. godine upozoriti američku javnost na posljedice takvog odnosa koje mogu jedino producirati unutarnje i vanjsko nasilje. Eisenhower je tada kazao: “Sve do posljednjih svjetskih ratova SAD nije imao vlastitu vojnu industriju. Američki proizvođači plugova mogli su po potrebi proizvesti i mačeve. No, nismo više mogli riskirati improvizacije takvih razmjera u sustavu naše nacionalne obrane. Došli smo u situaciju kada smo morali izgraditi trajnu industriju za proizvodnju oružja, ogromnu industriju. Danas više od 3 milijuna muškaraca i žena radi u obrambenom sektoru. Godišnje za vojne potrebe trošimo više od ukupne neto zarade svih američkih korporacija zajedno. Nastalo je nešto novo u američkoj stvarnosti, ogroman vojni establishment i ta divovska industrija naoružanja. Utjecaj toga na ekonomskoj, političkoj, pa čak i duhovnoj razini osjeća se u svakom gradu, svakom zakonodavnom tijelu i svakom uredu naše federalne vlasti. Shvaćamo imperativ i potrebu za razvojem vojne industrije i vojne moći. No, ne smijemo si dozvoliti da ne shvatimo i ogromne implikacije toga. U svim tijelima vlasti moramo biti na oprezu i oduprijeti se neovlaštenom preuzimanju utjecaja od strane tog vojno-industrijskog kompleksa, činio on to svjesno ili ne. Potencijal za dolazak na političku scenu neobuzdane moći postoji i uvijek će postojati. No, ne smijemo nikako dozvoliti da ta nova kombinacija (vojne , industrijske i političke interesne povezanosti – op.a.) ugrozi naše slobode i naše demokratske procese.“





Predsjednik Eisenhower je nažalost bio debelo u pravu. Američka industrija naoružanja masovnim plasmanom proizvoda na domaćem tržištu i obimnim opremanjem američke vojske u bilijunskim iznosima zbog svoje potrebe za održanjem proizvodnje i profita posredno potiče nasilje kako na unutarnjem planu tako i u kreiranju američkog nastupa na međunarodnoj sceni.

Dok se Amerika tako strukturirala u skladu s nasilnim svijetom i u praksu svoga djelovanja uvodila sve više elemenata nasilja, u njenoj utrobi nastavile su tinjati suprotnosti iz američke prošlosti i nasilje koje je potiskivano uvijek novim vanjskim vojnim angažmanima i okupljanjem američkih građana oko velikih vanjskih neprijatelja koji tobože ugrožavaju vrijednosti američkog načina života od komunizma za hladnoga rata do terorizma u današnje doba. Objektivno gledano niti jedna od tih ugroza nije imala mogućnosti niti ima danas izvršiti značajniji utjecaj na američko društvo i promijeniti smjer američke unutarnje ili vanjske politike, a najmanje promijeniti američki način života. No, postojanje velike opasnosti i velikih neprijatelja, među koje američka politika postupno u svom javnom iskazu uključuje i konkurentsku silu Kinu, potrebno je radi održanja stanja američkih unutarnjih odnosa i služi kao sigurnosni ventil  za smanjenje pritiska unutarnjih američkih napetosti i sukoba.

Amerika i danas kipti u nasilju i to ne samo međurasnom nego i onom, naizgled  besmislenom – kapilarno raširenom u cijelom društvu. Oličenje unutarnjih nepremostivih socijalnih napetosti učestala su masovna vatrena ubojstva vatrenim oružjem slučajnih prolaznika. To je, zapravo, nasilje koje se ne može usmjeriti prema moćnoj državnoj sili pa se usmjerava prema običnim građanima. Ono postoji jer je riječ o socijalno etabliranom nasilju koje država i ne pokušava ugušiti jer zapravo služi kao ravnoteža unutarnjih sučeljenih snaga. Stoga je i masovno posjedovanje oružja svojevrsno jamstvo održanja ravnoteže snaga jer smanjuje mogućnost da jedna socijalna grupa, etnička ili rasna zaprijeti drugoj. U uvjetima kada su svi naoružani  do zuba svatko zna da će na svoju agresiju dobiti adekvatan odgovor. No postoje granice kada ni to balansiranje nije dovoljno. Posljednjih godina ta granica je više nego očito prijeđena.

Amerika, ako želi izbjeći eskalaciju unutarnjih sukoba i nasilja, morat će ga isporučiti ostatku svijeta – i samom ogrezlom u nasilju. Amerika mora svoju unutarnju napetost izvoziti i nakon praktičnog debakla politike borbe protiv terorizma i uvođenja demokracije na prostore Bliskoga istoka hitno treba nove neprijatelje i vanjske ratne sukobe.  Vanjski vojni angažmani, do sada vezani za velike ideje demokracije i očuvanja američkoga načina života, morat će naći nove paradigme pokrića kako bi se održale unutarnje poveznice i kohezija američkog društva. Vanjske opasnosti  potrebno je, stoga, povremeno bombastično aktivirati. Teroristički napadi na SAD 11/9 i američki vojni odgovor ujedinili su američko društvo i rasni, vjerski i politički sukobi bili su potisnuti u drugi plan. Između takvih trenutaka eskalacije zajedništva potrebno je održavati priču o vanjskim opasnostima kako bi se, kada je potrebno, uvijek iznova nastali tlak u američkom socijalnom kotlu mogao ispuhati otvaranjem ventila vanjskog ratovanja.




Amerika je posljednjih desetljeća, poglavito za vladavine tzv. „neoconsa“ koji zagovaraju američki liberalni intervencionizam u svijetu, po potrebi i uz pomoć vojne sile, ušla u pakleni krug unutarnjeg i vanjskog nasilja. Unutar sebe postala je više neko ikada podijeljena i ovisna o nasilju. Iako je i ranije nasilje svakodnevnoga života bilo uobičajeno ono je ponovno ušlo u terminalnu fazu socijalne destrukcije kada se mora pokrenuti novi rat i nakupljeno unutarnje nasilje iskaliti na vanjskom neprijatelju.

Kako nikome od globalnih igrača, uključujući najveće konkurente i protivnike Kinu i Rusiju nije do ratovanja s moćnim SAD-om a ni Washington još nije spreman za otvoreni sukob, to će američka politika morati napumpati neki od prigušenih žarišta sukoba kao što su Ukrajina ili tzv. Zapadni Balkan, ili kako već sve nazivaju države bivše Jugoslavije koje nisu ušle u Europsku uniju i NATO. Američka politika će učiniti to pod svaku cijenu. Ne treba biti vidovit za predvidjeti da će Rusija i njene geopolitičke opcije biti najbliži odabrani cilj. Što se tiče Kine ni američka politika, koja je već postala gotovo fizički ovisna o nasilju, nije spremna upuštati se u otvoreni sukob s njom. Slamanje Kine je dugoročni posao američke politike za dobar dio ovoga stoljeća.

Stoga treba usmjeriti pogled prema onome što će se događati na ruskom frontu američkog, već generacijskoga nadmetanja sa svijetom ogrezlim u nasilju u svetoj misiji iskorištavanja tuđih sukoba i ratova za potrebe održanja svoje gospodarske moći, vojne industrije i apsolutne dominacije na globalnoj razini. Logička točka loma biti će, razumno je za pretpostaviti upravo Ukrajinska kriza. Tamo, u Istočnoj Europi, u Mackinderovom „Heartlandu“, srcu svijeta, priprema se slijedeća bitka svih bitaka za ovladavanje Euroazijskom kopnenom masom. Dakako, ako američki politički duopol okupljen u moćnoj grupaciji „neoconsa“ koji je zauzeo sve ključne pozicije američkog vanjskopolitičkog establishmenta nastavi svoju misiju liberalnog intervencionizma, a nema razloga vjerovati da će od nje odustati.

Više i nije riječ o razumnim prosudbama, ma koliko one bile agresivne ili ne, nego o ovisnosti o nasilju i uporabi fizičke odnosno vojne sile. Zato je američka politika sve manje predvidljiva. Jednostavno je u pojedinim svojim aspektima nadrealna i usmjerena ciljevima koje malo tko izvan američkog sustava vanjske politike može držati dosljedno racionalnim.

Ocjenu američke politike u inače nasilnoj međunarodnoj zajednici ipak u konačnici treba prepustiti sudu povijesti. Jednostavno zato što je treba promatrati u okviru šire slike i povijesne dubine. Teško je olako odbaciti zaključak da svijet, kakav je, nije ni zaslužio ništa drugo do povremenu eskalaciju američke ekonomske, političke i vojne sile. Nasilni svijet u skladu sa svojom prirodom upravo traži predatora kao korektiv zla i agresivnosti svih ostalih.

Predatorska Amerika je uostalom svojevrsni izdanak europske tradicije i kulture nasilja pa i svog zla i agresije koja se stoljećima kotrljala Europom i njenim kolonijalnim posjedima.

A o europskim silama i njihovoj agresivnosti ne treba trošiti riječi. To što produkt  tih sila, Europska unija glumi djevicu i time prikriva zlokobnu prošlost svojih utemeljitelja, ne može prikriti europski krvavi trag duboko u prošlost. Europa se zgraža nad nasiljem američkih ulica, a  jedva potiskuje svoje unutarnje sukobe i naraslo nasilje. U ovome trenutku radikalizaciju i nasilje u vodećim europskim državama spriječila je jedino pojava koronakrize i prisilne mjere za sprječavanje širenja epidemije.

Uostalom pravo izvorište zla prošlosti koje se prenosi u sadašnjost i budućnost  nisu SAD nego upravo Europa koja licemjerno glumi visoko-civilizirano društvo. U stvarnosti je uvijek bila u ratovima ili međusobnim ili u vanjskim osvajanjima. Nasilje je dio europskih vrijednosti jednako kao i kolonijalizam. Ni Rusija, kao europska sila, nije izuzetak. Europa svoje noćne more projicira na Ameriku i svoje probleme pripisuje ponašanju Washingtona. Tako je sada Amerika kriva što je povukla svoje trupe iz Afganistana i izazvala pad marionetske vlade u Kabulu. Kakvog li paradoksa,  pa to su svi protivnici američke politike uključujući i one iz Europe tražili od samog početka vojnih operacija.

Europski političari pritom se prave kao da nikakve veze nemaju s vojnom intervencijom u Afganistanu i ratom kojeg su izgubili. Čak štoviše, ohole europske vodeće sile u trenucima dok SAD pravi, barem na javnoj razini, odmak od unutarnjih pitanja Afganistana preko mehanizama Europske unije održavaju ministarske sastanke o stanju u Afganistanu i kao da se ništa nije dogodilo okupljaju se oko krepaloga konja i autično raspravljaju o njegovu zdravlju -unutarnjim prilikama Afganistana i izgradnji afganistanskog društva. Preko Europske unije europske sile poručuju da neće ostaviti na cjedilu narod Afganistana. Riječ je o totalnom političkom nadrealizmu. Pored toga koriste priliku, tobože razočarani američkim postupanjem, za promociju i pokušaj afirmacije agende stvaranja europske vojne sile koja bi neovisno o politici SAD-a osiguravala europsku poziciju na globalnoj razini. Pritom se vodstvo Europske unije i dalje poziva na potrebu humanitarnih intervencija što je ništa drugo do izraz dobročinstava već viđenih za kolonijalnih vladavina europskih sila koje upravljaju današnjom EU i njihovih međusobnih imperijalnih ratova. Dok mediji uporno prikazuju SAD kao svjetskog policajca izražavajući bojazan da li će on nastaviti obavljati tu svoju dužnost, licemjerne sile okosnice Europske unije ponovno, kao i u prošlosti, šire imperijalni i ratni impuls. One, zapravo, žale za stanjem nedovršenog rata u Afganistanu čije održavanje je ležalo na leđima američke vojske. Europske sile, uz izuzetak Velike Britanije, dva desetljeća su u svojoj sekundarnoj vojnoj ulozi bez značajnijeg vojnog napora oslonjene na američku vojnu podršku izvlačili diplomatske i ekonomske koristi iz afganistanskog angažmana.

Nasilje vlada i ostatkom svijeta. U gotovo cijeloj Africi, velikom dijelu Azije i Latinske Amerike na vlasti su diktatorski režimi s likovima koji bi se uvjerljivije uklopili  u kakvu psihijatrijsku kliniku nego u međunarodnu zajednicu.

U takvom svijetu američko nasilje čini se sasvim prirodnim i uspostavlja kakvu takvu ravnotežu poretka u raspadanju. Svijet možda nije ni zaslužio ništa boljega nego čvrstu američku šaku. Ako već svaka lokalna bitanga i fukara želi biti uvažavana u svjetskim razmjerima i pritom primjenjivati nasilje prema svojim susjedima i iskazivati spremnost ratovati do istrebljenja zbog čega ne bi povremeno dobila  prave batine od stvarno moćnog predatora.

Nasilnom svijetu potrebni su predatori. U svakom slučaju Amerika zbog svoje financijske i gospodarske snage i temeljem njene vojne i političke moći, kao i zbog svojih složenih unutarnjih odnosa ne može izbjeći ulogu sile koja uređuje svijet, činila to sama ili u konkurenciji s drugim svjetskim silama. A to u nasilnom svijetu sučeljenih regionalnih i globalnih sila znači da se i da hoće ne može tek tako odreći svoje dosegnute dominirajuće globalne pozicije. Ne može izbjeći ulogu predatora.  Stoga izjavu američkog predsjednika Joa Bidena treba shvatiti tek kao dobru šalu.

Komentari

komentar

You may also like