M. Stefanov: Amerika mora neprestano ratovati ili će propasti

Mario Stefanov

Neokonzervativci su glavni pokretači svih svjetskih sukoba od pada Berlinskog zida

Riječ je o utjecajnom krugu geostratega koji su kao savjetnici, pomoćnici državnih tajnika, veleposlanici ili ministri, služeći jednako i pod demokratskim i pod republikanskim američkim predsjednicima, uspjeli formulirati i nametnuti svoju geopolitičku viziju američke uloge u svijetu

Pogonsko gorivo američke vanjskopolitičke strategije u trenucima možda odlučnoga sraza s Rusijom u istočnoj Europi, samom srcu svijeta, ideologija je moćne neformalne političke snage koja dominira američkom politikom u tolikoj mjeri da pod svoje okrilje uspijeva već desetljećima okupiti ključne političke osobnosti i iz Demokratske i iz Republikanske stranke.

Taj moćni duopol, koji efektivno vlada svim polugama američke politike, a u ovim trenucima doživljava najveći uspon u povijesti svog djelovanja, nazivaju neokonzervativcima ili skraćeno “neoconsima”, iako s konzervativizmom nemaju gotovo nikakvih dodirnih točaka, nego je riječ o liberalima u stalnom sukobu s tradicionalnim američkim konzervativnim snagama. Riječ je o nevjerojatno moćnoj političkoj grupaciji kakvu američka povijest još nije vidjela.




Šok zvan Trump

Ona na vanjskom planu koji je stvarno izvorište američke moći djeluje kao ključni promotor američkog liberalnog i demokratskog intervencionizma diljem svijeta.U cilju proklamirane zaštite tzv. liberalnih vrijednosti i demokracije spremni su diplomatski, obavještajno, pa i vojno intervenirati diljem svijeta. Oni su to i činili i u tome su se dokazali kada god su u njihovim rukama bile poluge vlasti, a to je zapravo cijeli period od posljednjih nekoliko desetljeća. Iza njih je serija nasilnih prevrata, krvavih vojnih intervencija i ratnih požara koje su potpalili.





Mandat Donalda Trumpa bio je kratak period u kojem nisu imali u rukama sve poluge vlasti pa nisu mogli nesmetano provoditi svoje liberalne revolucije po svijetu.

Riječ je o utjecajnom krugu geostratega koji su kao savjetnici,pomoćnici državnih tajnika,veleposlanici ili ministri, služeći jednako i pod demokratskim i pod republikanskim američkim predsjednicima, uspjeli formulirati i nametnuti svoju geopolitičku viziju američke uloge u svijetu kao državnu doktrinu. Istovremeno, oni su svojim dugogodišnjim neprekinutim  djelovanjem u vrhovima američkog državnog aparata postali poveznica politike s Wall Streetom, krupnim kapitalom i moćnim vojnoindustrijskim kompleksom. Pobjeda Joea Bidena, koji je oduvijek bio blizak tom političkom krugu i kao američki potpredsjednik za mandata Baracka Obame provodio politiku sukladnu njihovoj doktrini, uistinu im je osigurala političku moć bez primjera u modernoj američkoj povijesti.

Svoj politički put započeli su 60-ih godina prošlog stoljeća u ljevičarskim inkubatorima američkih sveučilišta pružajući blisku podršku rastućem pokretu za građanska prava. Istovremeno su ušli u sukob s tzv. novom američkom ljevicom i alternativnim kulturnim pokretima koji su se protivili ratnom angažmanu SAD-a u Vijetnamu.

Pale su maske




S vremenom su se neokonzervativci formulirali kao politička snaga koja na unutarnjem planu zagovara liberalne vrijednosti i slobodno tržište, a na vanjskom potrebu promicanja i nametanja demokracije diljem svijeta kroz svojevrsni demokratski intervencionizam kojim bi se u svijetu održavao mir snagom američke politike i utjecaja.

U takvoj agendi iskazali su se kao žestoki protivnici komunizma i bilo kakvog političkog radikalizma i zagovarali su aktivnu američku ulogu u globalnoj borbi za liberalne vrijednosti i demokraciju. S vremenom su političke osobnosti povezane s tim pokretom, neovisno iz koje stranke dolazile, postupno ulazile u mainstream američke politike i počele zauzimati važne pozicije u američkoj političkoj nomenklaturi, kao što su Paul Wolfowitz, zamjenik ministra obrane u administraciji Georgea W. Busha, i Elliott Abrams, pomoćnik savjetnika za nacionalnu sigurnost predsjednika Georgea W. Busha, a prije toga pomoćnik državnoga tajnika u administraciji Ronalda Reagana.

Koliko je Abrams za američku vanjsku politiku bio nezamjenjiv, svjedoči i činjenica da je za vrijeme mandata predsjednika Donalda Trumpa, koji je pokušavao ograničiti moć “neoconsa” i s njima je vodio tihi rat, bio posebni izaslanik za Iran i izaslanik za Venezuelu. Nedvojbeno, u političku strukturu “neoconsa” bili su uključeni i Dick Cheney, ministar obrane i potpredsjednik za mandata Georgea W. Busha, i Donald Rumsfeld, ministar obrane za Busheva mandata.”Neoconsi” su kao politička snaga stajali iza neuspješne predsjedničke kandidature Hillary Clinton.Ona je zapravo bila njihov proizvod i njihov predsjednički kandidat. U principu malo tko uključen u vodeću strukturu američkog vanjskopolitičkog ustroja posljednjih desetljeća od administracije Ronalda Reagana do mandata Joea Bidena nije bio povezan s moćnom i utjecajnom neformalnom političkom grupacijom “neoconsa”.

Pravo lice

Kada je borba protiv komunizma na svjetskoj sceni iza koje su se zaklanjali i njome opravdavali agresivnu vanjsku politiku padom Berlinskog zida postala bespredmetna, pokret je, djelujući unutar američke vanjskopolitičke administracije, nastavio nametati istu praksu u međunarodnim odnosima kakvu je zagovarao i za hladnoga rata, oslonjenu na otvoreni intervencionizam uz korištenje širokog spektra djelovanja američke države od ekonomskih, političkih do obavještajnih i vojnih operacija.

Padom željezne zavjese pokazalo se da je pala i maska koju su “neoconsi” koristili i ukazalo se pravo lice vanjske politike kakvu oni utjecajem u američkoj administraciji kreiraju, a koje se može opisati iskazom čistog američkog imperijalizma. “Neoconsi” to i ne pokušavaju više prikriti i otvoreno iskazuju da je SAD carstvo i da mora održati dosegnutu poziciju imperijalne moći na globalnoj sceni.

Moderna idejna polazišta političke snage “neoconsa” ishodište imaju u geopolitičkim promišljanjima Roberta Kagana, suosnivača utjecajnog think-tanka“Project for the New American Century” (PNAC), čije su postavke postale doktrinarni temelji američke vanjske politike posljednjih dvadesetak godina za administracije Georgea W. Busha i Baracka Obame i idejno izvorište beskrajnih američkih ratova u Afganistanu i Iraku i ratnog prekrajanja bliskoistočnih prostora. Robert Kagan, koji svoju vanjskopolitičku viziju Amerike naziva “liberalnim intervencionizmom, s Williamom  Kristolom osnovao je PNAC 1997. s ciljem promicanja ideje “globalnog američkog vodstva” koje je “dobro i za Ameriku i za cijeli svijet”.

Prema postavkama PNAC-a, SAD je “carstvo i to ne treba skrivati jer SAD zaista treba biti carstvo “koje će svojom dominacijom štititi uspostavljeni liberalni poredak i promicati ga diljem svijeta. Američka globalna hegemonija treba se ostvarivati zadržavanjem američke nadmoći, sprečavanjem suparničkih država da se približe toj razini moći i utjecaja koju posjeduje SAD, te oblikovanjem sustava međunarodne sigurnosti prema interesima SAD-a. Iako takva američka hegemonija ne bi riješila sve probleme svijeta, ona je prema Kaganu “bolja od bilo koje zamislive alternative”.

Utjecajna supruga

PNAC-u bliski think-tankovi Američki institut za istraživanje javnih politika (American Enterprise Institute for Public Policy Research), Američki odbor za javna pitanja Izraela (American Israel Public Affairs Committee) i Židovski institut za pitanja nacionalne sigurnosti (Jewish Institute for National Security Affairs) s njim su formulirali buduću američku bliskoistočnu politiku fokusiranu na zaštitu Izraela i liberalnu transformaciju arapskih država.

PNAC je stvorio temelje za američke ratove u Afganistanu i Iraku i pokretanje revolucija tzv. arapskog proljeća koje su, sada već možemo sa sigurnošću tvrditi, rezultirale pokoljima epskih razmjera i masovnim ratnim zločinima za koje su odgovorni i oni koji su svojim geopolitičkim promišljanjima dali idejni temelj njihovu izvršenju. Nije stoga čudno što je PNAC iznenada ugašen 2006., kada su postali svima vidljivi razmjeri iračkog krvoprolića i pljačke. Cijeli politički krug potom se okupio oko novoosnovanih think-tankova od kojih je sada aktualan “Center for a New American Security” (CNAS) kojeg je ponovno ključni osnivač Robert Kagan. Koliki je bio utjecaj organizacije “Project for the New American Century” na američku politiku, svjedoči činjenica da je od 25 osoba koje su potpisale njezine osnivačke akte njih 17 završilo na vodećim pozicijama Busheve administracije.

Supruga Roberta Kagana, Victoria Nuland, sada je podtajnica za politička pitanja u State Departmentu, što je treća pozicija u američkoj vanjskopolitičkoj hijerarhiji.

Sve što “neoconsi” kreiraju i provode oduvijek je bio čisti imperijalizam opravdavan brigom za demokraciju u svijetu i mogući odraz svjetskih zbivanja izvan američke kontrole na američku moć i unutarnje političke prilike.

Na unutarnjem planu politika “neoconsa” stvara snažne podjele jer originalno izvire iz lijeve političke misli i uz nominalnu podršku poduzetništvu i slobodnom tržištu, u sebi ipak i dalje sadrži onu idejnu premisu da je potrebno državnom intervencijom graditi savršeno društvo.

Duboki raskol

Inače ideja savršenstva društva, nacije i države u svojoj biti je izvor najvećih katastrofa i ratova prošloga stoljeća. Potraga za idealnim uvijek se na kraju iskazuje kao negacija božanskog i kao vražje djelo.

“Neoconsi” svojim utjecajem kroz razne administracije pritišću ono što barem polovica stanovništva SAD-a smatra tradicionalnim američkim vrijednostima, među kojima istaknutu ulogu ima i protivljenje ratovanjima po svijetu i orijentiranost prema američkom izolacionizmu. Stoga je pobjeda Donalda Trumpa za uhodanu američku politiku, kako na unutarnjem, tako i na vanjskom planu, djelovala kao šok. Došlo je do snažnog izboja snage američkog tradicionalnog konzervativizma i izolacionizma. Odgovor šokiranih i potresenih “neoconsa” bio je žestok. Njihovo djelovanje sljedećih mjeseci i godina za trajanja Trumpova mandata bilo je toliko snažno da je Donald Trump jednostavno izbrisan s političke scene, a na planu unutarnje politike i socijalnih odnosa posljedično je pokrenut duboki raskol koji se još produbljuje iako ga politička moć “neoconsa” na vlasti svim silama pokušava zatrpati.

“Neoconsi” su bicikl koji pada ako se stalno ne okreću pedale. Njihovo postojanje kao političke snage nema smisla ako ne pokušavaju promijeniti američko društvo i uskladiti ga sa svojim kriterijima iako nemaju neprijatelja na vanjskom planu. Američka politika pod njihovim vodstvom jednostavno mora nastaviti jačati i održavati svoju dominantnu poziciju na globalnom planu kroz vanjske intervencije. Američka vanjska politika bez kontinuirane borbe za demokraciju diljem svijeta za politički diskurs vladajućih “neoconsa” nema smisla.

U pozadini svega ipak su goli geostrateški interesi SAD-a, čiji su stratezi kroz definiranje političke struje “neoconsa” za dulje vrijeme uspjeli borbi za američke globalne strateške interese dati odgovarajući ideološki okvir.

“Neoconsi” nisu stvorili američku geopolitičku strategiju, nego je, može se opravdano tvrditi, ona stvorila njih.

Zarada od ratova

U pozadini su i ključni interesi moćne američke vojne industrije i onoga što se naziva vojnoindustrijskim kompleksom. On kreira američku politiku slikovito rečeno od vremena kada su Hiramu Maximu koji nije znao što će sa svojom strojnicom rekli da je proda u Europi i ostatku svijeta gdje se stalno ratuje. Kada je Amerika jednom osjetila priljev zarade iz ratova diljem svijeta, povratka više nije bilo. Prvi i drugi svjetski rat su od SAD-a stvorili supersilu, a borba protiv komunizma u hladnom ratu održala ju je na svjetskom prijestolju. Potrebno je stoga bilo pronaći nove neprijatelje na vanjskopolitičkom planu. To su danas svi oni koje američka politika vođena “neoconsima” klasificira kao nedemokratske i autoritarne i koji stoga zahtijevaju nastavak aktivne projekcije američke vojne moći diljem svijeta i održanje snage vojnoindustrijskog kompleksa. Odatle izvire i Bidenova podjela svijeta na dva sučeljena bloka – demokratski i autoritarni – i povlačenje nove željezne zavjese jasno iskazano održavanjem tzv. Summita za demokraciju pod njegovim pokroviteljstvom i vodstvom.

Sustav je u 30 godina pokrenuo 13 ratova i zaradio milijarde

Utjecaj konglomerata američke vojne industrije, financijskih institucija i politike “neoconsa” na američku vanjsku politiku slikovito je 2017. opisao Oliver Stone, američki redatelj i scenarist, trostruki dobitnik Oscara i odlikovani veteran Vijetnamskog rata. Stone kazuje: “Sada je moderno napadati republikance i Trumpa, ali zapamtite ovo: 13 ratova koje smo započeli u proteklih 30 godina i 14 bilijuna dolara koje smo potrošili, kao i stotine tisuća života koji su izbrisani sa zemaljske kugle, zapamtite da to nije učinio jedan vođa, nego sustav, i republikanski i demokratski. Zovite ga kako god želite: vojnoindustrijski-sigurnosno-financijsko-medijski kompleks. To je sustav koji se održava pod izgovorom da su ovo pravedni ratovi, da su opravdani u ime naše zastave koja se ponosno vije nad našim životima. Naša zemlja postala je prosperitetna za mnoge, ali u ime tog bogatstva ne možemo opisati naš sustav kao centar svjetskih vrijednosti sve dok izazivamo tolike ratove i kaos”. Oliver Stone praktički je opisao modus operandi “neoconsa” u labirintima moći američke vanjske politike. Njihova snaga u ovim trenucima praktički je neograničena.

Stoga je potpuno sigurno da u trenucima svoje najveće moći i uoči odlučnoga sraza s od njihove strane proklamiranim neprijateljima demokracije, Rusijom i Kinom, zahuktali stroj američke vanjske politike neće stati. Izgledi bilo kakvih ustupaka Rusiji u najavljenim pregovorima uistinu su mali, a ako ih i bude, bit će riječ samo o taktičkoj igri sračunatoj na zavaravanje protivnika.

U Kazahstanu se narod nije spontano pobunio protiv vlasti

Politika administracije predsjednika Bidena u cijelosti vođena od “neoconsa” čvrsto stoji na pozicijama demokratskog i liberalnog intervencionizma i potiskivanja utjecaja Rusije, svjedoče zbivanja u Kazahstanu. Samo teški politički naivci mogu misliti da je riječ o spontanoj pobuni naroda protiv vlasti sklonoj Rusiji, a ne o dobro organiziranoj i vođenoj obavještajnoj operaciji u kojoj se najvjerojatnije koriste najekstremniji dijelovi globalnog holdinga islamističkog terora. Na neki način poruka je to Rusiji prije predstojećih pregovora delegacija SAD-a, NATO-a i Rusije da američka i saveznička strana u svojim rukama imaju još doista izuzetno jakih aduta.

Teško je predvidjeti razvoj događaja, ali ima dovoljno razloga sumnjati u mogućnost bilo kakvog ozbiljnog dogovora osim eventualno otvaranja pregovora o pitanjima nuklearnog naoružanja. Zahuktali američki vanjskopolitički stroj pogonjen “neoconsima” nema nikakvih razloga za usporavanje naleta i pružanje ustupaka.

Komentari

komentar

You may also like