M. Stefanov: Amerikanci nisu samo izgubili rat nego i čitav Bliski istok

Američka državna tajnica Condoleezza Rice u administraciji predsjednika Georgea Busha mlađeg namijenila je Bliskom istoku rekonstrukciju i oporavak po obrascu kakav je SAD primijenio u Europi nakon Drugog svjetskog rata, no zaboravila je da stanovnici okupiranih Afganistana i Iraka nisu Nijemci te da ondje vladaju drugačiji religijski, vjerski i društveni običaji

Beskrajnim raspravama o zdravlju krepalog afganistanskog konja, upornim traženjem liječnike pogreške i bolje terapije nastavlja se pokušaj prikrivanja dubine poraza bliskoistočne politike SAD-a i europskih saveznika. No nije bilo nikakve pogreške koja se uporno traži, nego konj jednostavno nije mogao izbjeći zlu sudbinu nakon što je pao u ruke američkih i europskih icjelitelja i geopolitičkih šamana.

Upornim guranjem pada Afganistana u prvi plan nastavlja se tako od javnosti prikrivati neugodna, ali nepobitna činjenica da je zapravo riječ o porazu ne samo politike i rata u Afganistanu zbog njegova neprilagođenog vođenja, u skladu s političkim potrebama Washingtona, nego o porazu cijele doktrine vanjskopolitičkog djelovanja SAD-a i europskih sila na bliskoistočnim prostorima i agende geopolitičkog preslagivanja Bliskog istoka.

Raspravama o Afganistanu i uzrocima tamošnjeg poraza pokušava se prikriti sve što se posljednjih desetljeća događalo i što se događa u ostalim zemljama Bliskog istoka i sjeverne Afrike, kao i etička i politička odgovornost svih američkih i europskih vlada koje su sudjelovale u ratnom razaranju bliskoistočnih prostora. Američka i saveznička politika transformacije Bliskog istoka poznata pod nazivom “Broader Middle East and North Africa Initiative”, ili skraćeno BMEI, doživjela je svoj slom na cijelom Bliskom istoku, a ne samo u Afganistanu. Dakako, to ne znači nikakav “pad Zapada” ili “pad carstva SAD-a” kako se govori, nego slom politike nesputanog vanjskog intervencionizma koji se u velikoj mjeri provodio brutalnim vojnoobavještajnim i vojnim intervencijama.

Dubina poraza

Afganistan je samo jedan segment velike američke i europske bliskoistočne strategije koja će sada biti podvrgnuta reviziji postignutoga i promjenama ključnih sastavnica.




No, posve je sigurno, dubina poraza bliskoistočne politike debelo premašuje afganistanski fijasko. Nije izgubljena samo jedna bitka nego cijeli rat koji se vodio za tzv. širi Bliski istok.

Iza Afganistana i propale bliskoistočne politike stajala je cijela doktrina vanjskopolitičkog djelovanja pokrenuta inicijativom BMEI koja je kao kreacija američke politike uz podršku najmoćnijih saveznika iz EU-a progurana kao zaključak sastanka G8 u američkom Sea Islandu 2004. godine. Sada, nakon njezina definitivnog neuspjeha, slijedi veliko pranje ruku političkih elita Zapada u cilju odbacivanja odgovornosti za milijunske ljudske žrtve i razorene države i društva koje su direktna posljedica njihova djelovanja i politike koju su provodili.





Pritom računaju na najvećeg saveznika svih vlastodržaca – zaborav javnosti.

Upravo zbog primjene strategije zaborava potrebno je uvijek iznova iznositi činjenice koje bi političke elite željele prekriti plaštem zaborava i ukloniti iz kolektivne svijesti svojih građana, a koje nedvojbeno ukazuju na njihovu odgovornost i u konačnici krvave ruke. Sve što su govorili i činili američki i europski gospodari bliskoistočnih ratova, koliko god prali ruke, u kauzalnoj je vezi s pokoljima počinjenima u ime deluzije o nasilnoj uspostavi demokracije na Bliskom istoku.

Prijelomna točka nakon koje je u pogon u punom opsegu stavljena američka i europska strategija transformacije Bliskog istoka i Sjeverne Afrike jest američka i saveznička vojna intervencija u Iraku 2003.

Američka volja




Dok su se još vodile borbe, tadašnja savjetnica za nacionalnu sigurnost u administraciji Georgea W. Busha i kasnija američka državna tajnica Condoleezza Rice u autorskom članku za Washington Post od 7. kolovoza 2003. pod naslovom “Transforming the Middle East” najavljuje što će se zbivati sljedećih godina na Bliskom istoku. Malo tko je tada izvan u planiranje uključenog američkog političkog establišmenta mogao predvidjeti geopolitičku dubinu onoga što se sprema i posljedice za Bliski istok i Europu koja se sljedećih godina našla na udaru valova bliskoistočnih migranata.

Busheva savjetnica za nacionalnu sigurnost Condoleezza Rice u svome programskom članku iznosi viziju demokratskog Bliskog istoka kakav bi željela vidjeti američka administracija.

U tekstu sasvim jasno iskazuje američku i europsku volju za masivnom transformacijom regije Bliskoga istoka. Rice u uvodnom dijelu identificira problem: “Kratko nakon završetka 2. svjetskog rata Amerika se obvezala na dugoročnu transformaciju Europe nakon preživljenih ratnih stradanja i uništenja, uključujući i gubitak stotina američkih života. Naši su kreatori politike odlučili raditi na stvaranju Europe u kojoj bi neki novi rat bio nezamisliv. Mi i ljudi Europe opredijelili smo se za viziju demokracije i prosperiteta i zajedno smo uspjeli. Danas se, pak, Amerika i naši prijatelji i saveznici moraju obvezati na dugoročnu transformaciju u drugom dijelu svijeta – Bliskom istoku. Područje od 22 države s populacijom od 300 milijuna ljudi ima zajednički BDP manji od Španjolske, koja ima 40 milijuna stanovnika. Upravo ta činjenica odražava ono što vodeći arapski intelektualci nazivaju političkim i ekonomskim deficitom slobode.

Osjećaj bespomoćnosti pruža plodno tlo za ideologije mržnje koje potiču ljude na napuštanje sveučilišnog obrazovanja, karijere i obitelji, umjesto čega se pokušavaju raznijeti eksplozivom, uzimajući što je pritom moguće više nevinih života”.

Bolji život

Rice posebno naglašava da su “ovi sastojci recept za regionalnu nestabilnost i stalna prijetnja sigurnosti SAD-a”, opravdavajući time unaprijed interes američke politike za promjenu stanja kakvo je opisala i namjeru direktnog političkog i vojnog angažmana u regiji.

U nastavku autorskog članka Rice definira ciljeve američke politike u cilju željene transformacije Bliskog istoka: “Naša je zadaća surađivati s onima na Bliskom istoku koji traže napredak prema većoj demokraciji i toleranciji, prosperitetu i slobodi. Kao što je rekao predsjednik Bush u veljači – svijet ima jasan interes za širenje ekonomskih vrijednosti jer stabilne i slobodne nacije ne proizvode ideologije ubojstava nego potiču mirnu potragu za boljim životom”.

Istovremeno Rice objašnjava dotadašnje američko političko i vojno djelovanje u regiji i  ideološke temelje novih nastupa: “Budimo jasni, Amerika i koalicija krenuli su u rat u Iraku jer je režim Saddama Husseina predstavljao prijetnju sigurnosti SAD-u i cijelom svijetu. To je bio režim koji je koristio i posjedovao oružje za masovno uništenje, održavao linkove s terorističkim organizacijama, dvaput napao druge nacije i odbio sve zahtjeve međunarodne zajednice te ukupno 17 rezolucija UN-a tijekom 12 godina, čime je jasno istaknuo da se nikada neće razoružati i udovoljiti pravednim zahtjevima svijeta”. Danas poznata činjenica da nikakvo oružje masovnog uništenja nakon američke vojne intervencije u Iraku 2003. godine nije pronađeno niti je utvrđeno postojanje veza Saddamova režima s islamističkim teroristima koje je čak, upravo suprotno, proganjao danas ipak više ništa ne znači.

Laž je poslužila svojoj svrsi i opravdanju direktne vojne intervencije bez suglasnosti UN-a na koji se licemjerno poziva Condoleezza Rice s konačnim učinkom razbijanja Iraka kao države.

Licemjerni članak

Rice u svome članku nastavlja: “Danas je ta prijetnja nestala i oslobođenjem Iraka stvorena je izuzetna prilika za unapređenje pozitivne agende za Bliski istok koja će ojačati sigurnost u regiji i cijelome svijetu… Regionalni čelnici već govore o novom arapskom političkom smjeru koji podupire unutarnje reforme, veće političko sudjelovanje, ekonomsku otvorenost i slobodnu trgovinu. Od Maroka do Perzijskog zaljeva narodi poduzimaju prve korake prema političkoj i gospodarskoj otvorenosti. SAD podupire ove korake i na tom planu ćemo sa svojim prijateljima i saveznicima nastaviti raditi… U takvom slijedu događaja onako kako je demokratska Njemačka postala sastavnica nove Europe koja je danas cjelovita, slobodna i mirna, tako i transformirani Irak može postati ključni element jednog sasvim novog Bliskog istoka u kojem ideologije mržnje neće uspijevati. I evo, gotovo sto dana od okončanja glavnih borbenih operacija u Iraku, irački narod je počeo stvarati budućnost kakvoj se nadao”.

Nakon ovakvog prikaza čovjek se uistinu mora zapitati što je onda, dovraga, pošlo po zlu. Ako je Rice članak pisala pri zdravoj svijesti i iskreno, danas bi se morala posramiti svoje  gluposti i naivnosti. No ništa od toga jer sve što se danas događa na Bliskom istoku predviđeno je i u skladu s ciljevima američke politike, a svom licemjernom članku gospođa Rice danas bi se zacijelo samo slatko nasmijala, ponosna na svoj dobro obavljen posao.

U zaključnom dijelu članka koji je pripremao teren za geopolitičke agende čije su posljedice bili milijuni uništenih života Rice nije propustila upozoriti da iza plana ipak stoji američka vojna i politička moć: “Transformacija Bliskog istoka neće biti laka i ona će potrajati. Zahtijevat će širok angažman Amerike, Europe i svih slobodnih naroda radeći u punom partnerstvu s onima iz regije koji dijele naše uvjerenje u moć ljudske slobode. Ovo nije prvenstveno vojna obveza, već će zahtijevati uključenje svih aspekata naše nacionalne moći – diplomatske, gospodarske i kulturne”.

Uništeni životi

Dakle, iza lijepih riječi gospođa Rice sasvim otvoreno i precizno stavlja američku vojnu silu, političku i gospodarsku moć. Objava nasilnih mjera i ratova protiv onih koji će se odupirati američkoj i europskoj geopolitičkoj agendi transformacije Bliskog istoka po mjeri svojih interesa nije mogla biti jasnije iskazana.

Stoga, nimalo slučajno, Sirija će uskoro imati mnogo problema, a slično su završile i sve ostale zemlje koje su iskazivale sumnju u mirotvorne i demokratske poticaje SAD-a i europskih saveznika. Sve su završile u kaosu rata, bezvlašća i potpunoga rasula. Čak je i vjerni američki saveznik, egipatski predsjednik Mubarak koji se nakon usvajanja inicijative GMEI na summitu G8 usudio izjaviti da je  “uvođenje demokracije u arapski svijet na takav način čista deluzija koja će dovesti do anarhije na Bliskom istoku” dobio po ušima i proveo godine u kavezu, a njegova država je programiranim revolucijama tzv. arapskog proljeća i nasilnim dovođenjem na vlast ekstremnog Muslimanskog bratstva, pod maskom demokratskih izbora, dovedena na rub građanskog rata, kaosa i početnog stadija genocida nad osam milijuna egipatskih kršćana.

Tek je državnim udarom generala Al-Sisija uz podršku Saudijske Arabije, kada je američkoj politici postalo jasno da egipatska vojska više neće moći biti jamac sigurnosti strateški važnog Sueskog kanala i Crvenoga mora, donekle stabilizirano stanje u državi. Ali ostaje činjenica da je Egipat politički i gospodarski vraćen barem tri desetljeća unatrag, a da na turizam koji je nosio znatan dio prihoda u sljedećih nekoliko desetljeća može slobodno zaboraviti.

Nakon uvodne propagande inicijativu američke strateške vizije demokratizacije i transformacije Bliskog istoka formulirane u agendi “Velikog Bliskog istoka” (kasnije preimenovanoj u inicijativu “Šireg Bliskog istoka”), Amerikanci su uspjeli u lipnju 2004. progurati kao zaključak summita država skupine G8 u Sea Islandu.

Vašingtonski think tank Brookings Institution u svojoj raščlambi od 10. svibnja 2004. godine neposredno prije usvajanja američke inicijative “Greater Middle East” na summitu G8 u Sea Islandu u američkoj Georgiji još je izravniji: “Dakle, ako je Zapad uistinu ozbiljan u vezi s potrebama reformi, možda će morati pritisnuti neke arapske vlade daleko iznad razine njihove udobnosti”. Pritom ukazuje na to da je predloženi nacrt inicijative manjkav jer “predlaže male poticaje za arapske vlade koje prihvaćaju G8 reforme, a ne bave se jasnom potrebom da države G8 pojedinačno ili zajedno razviju sustavni izbornik pozitivnih i negativnih poticaja za one arapske vlade koje neće voditi dovoljno računa o imperativu sigurnosti Zapada i koristi arapskih reformi”. Pritom Brookings Institution posebno upozorava na Siriju “koja iskazuje odbijanje i odbacivanje inicijative tvrdeći da zasad nema nikakvih problema i da će kontaktirati skupinu G8 ako bude željela ikakvu pomoć”.

Nelogičan rat

Rezolucijom najmoćnijih država svijeta među kojima je i Rusija uspostavljen je proces “Partnerstvo za napredak i zajedničku budućnost regije Šireg Bliskog istoka i Sjeverne Afrike” i započet nasilan proces navodne demokratizacije bliskoistočnih prostora i njezine prilagodbe budućoj integraciji s Europskom unijom i cijelim transatlantskim kompleksom, što je bivši francuski predsjednik Jacques Chirac 9. lipnja 2008. ocijenio promašenom agendom i “provociranjem promjena koje će hraniti rizik ekstremizma i pada u fatalnu klopku sudara civilizacija”. No kreatore velikih strategija gonjene golim ekonomskim i financijskim interesima i projekcijom geopolitičke moći najmoćnijih država svijeta takvi glasovi razuma nisu zanimali niti ih danas žele čuti.

Sve što se nakon ovih političkih istupa vodećih čelnika SAD-a i saveznika, stvaranja i početka provođenja njihovih geopolitičkih strategija zbivalo na Bliskom istoku sada odlazi u povijest kao još jedna krvava i nadrealna epizoda političke misli zapadnog svijeta.

Glasovi razuma nisu mogli ništa promijeniti jer u svojoj biti američki demokratski intervencionizam utemeljen na doktrini američke izuzetnosti ipak je samo izraz potrebe za osiguranjem temeljnih američkih geostrateških interesa kako na Bliskom istoku, tako i diljem svijeta.

Tu činjenicu umirovljeni američki pukovnik Andrew Bacevich, profesor međunarodnih odnosa i povijesti na bostonskom sveučilištu, veteran Vijetnamskog rata i prvog Zaljevskog, čiji je sin poginuo u borbenim operacijama u Iraku 2007. godine, u svojoj knjizi “America`s War for the Greater Middle East”, objavljenoj 2016. godine, ne suzdržava se javno iskazati i eksplicite ju je izrazio već u samom naslovu knjige – američki bliskoistočni ratovi ne vode se u cilju širenja demokracije, nego za ovladavanje geopolitičkom konstrukcijom nazvanom “Greater Middle East”. Po njegovu mišljenju, američka je država pokrenula naizgled beskonačnu seriju vojnih kampanja diljem islamskoga svijeta, koje svaka za sebe figurira kao poseban rat, a zapravo su dio jednog jedinog velikog rata, rata za stvaranje “Novog Bliskog istoka”, prilagođenog američkim i europskim geoekonomskim i geopolitičkim interesima. Bacevich ukazuje kako su sve “ratne akcije poduzete u ime promicanja demokracije, mira i stabilnost proizvele upravo suprotne učinke”, pa je stoga i potpuno nelogičan nastavak tako neuspješnog rata. No rat za “Greater Middle East” ipak se nastavio dok se nije udarilo glavom o zid.

Ništa nije išlo po planu

U veljači 2005. godine američki Kongres detaljno je izviješten o učincima provođenja inicijative Šireg Bliskog istoka. Služba američkog Kongresa za istraživanje 15. veljače 2005. pod brojem RS22053 podnosi Kongresu pregled ciljeva i učinaka inicijative Šireg Bliskog istoka. Izvješće informira kongresnike da je inicijativu u svom govoru uoči sastanka Nacionalne zaklade za demokraciju u studenome 2003. službeno pokrenuo tadašnji predsjednik George Bush. U govoru je istaknuo da je “promocija demokracije u Iraku i na Bliskom istoku temeljni interes SAD-a” i predstavio “strategiju slobode na Bliskom istoku”, kao nastavak demokratizacije istočne Europe nakon pada Berlinskoga zida. Predsjednik Bush je ponovio pritom da SAD neće odustati od svoje obveze širenja demokracije naglašavajući da djelovanje u tom smislu prema Bliskom istoku do tada nije bilo dovoljno snažno. Prema Bushu, “narodi Zapada 60 godina nisu ništa poduzeli za otklanjanje nedostatka slobode na Bliskom istoku, pravdajući to potrebom očuvanja stabilnosti”. “Dugoročno gledano, stabilnost se ne može kupiti na štetu demokracije”, naglasio je Bush.

Trijumf islamizma

Pokretanjem agende transformacije Bliskog istoka otvorena je serija kanibaliziranih ratova na bliskoistočnim prostorima i tzv. “revolucije arapskog proljeća” koje su ojačale islamistički ekstremizam u regiji i razorile arapske države jednu za drugom pretvarajući ih u poprište nasilnih obračuna islamista sa svim ostalim političkim snagama i građanskih ratova koji i danas traju. Demokratske revolucije postale su u svojoj biti islamističke.

Sva dubina poraza strategije nije u činjenici da od SAD-a i europskih sila planirana transformacija Bliskog istoka i Sjeverne Afrike nije uspjela, nego u nepobitnoj činjenici da je trijumfirao islamistički ekstremizam na način i u mjeri koju njegovi predvodnici ni u snu nisu mogli zamisliti u trenutku kada su SAD i saveznici pokrenuli promjene regionalne geopolitičke strukture. Dubina poraza jasno se vidi iz zbivanja u svim uključenim državama, od Tunisa, gdje su islamističke političke snage nakon desetljeća vladanja dovele državu ne samo u ekonomski nego i socijalni kolaps do Afganistana gdje je američka politika bila na kraju dva desetljeća uvođenja i održavanja demokracije prisiljena odustati i učiniti jedini logični potez – povući svoju vojsku iz sulude i očito propale političke vizije.

“Onaj tko ima vizije trebao bi otići liječniku”, desetljećima prije nastanka političke vizije nasilne transformacije Bliskog istoka upozorio je političare bivši njemački kancelar Helmut Schmidt. Oni koji su stvarali američku i europsku geopolitičku agendu koja se provodila posljednja dva desetljeća uistinu bi trebali poslušati Schmidtov savjet. Ne bi morali da su postupali u skladu s još dvjema političkim porukama Helmuta Schmidta: “Normalni tempo svake demokracije je pužev korak” i “Gluposti koje vlade mogu počiniti nikada se ne smiju podcijeniti”.

Komentari

komentar

You may also like