Mario Stefanov
U skladu s proklamiranom američkom vanjskom politikom po kojoj je demokracija na prvome mjestu, Washington je, da je uistinu dosljedan i iskren, s europskim saveznicima trebao Saudijskoj Arabiji nametnuti oštre sankcije, a ne hrliti u zagrljaj vođi saudijske despocije koja je rodonačelnik terora
Nadmetanje za geopolitičke pozicije u općem grabežu za svjetskim bogatstvima vodi se pod raznim krinkama, ovisno o kojem je velikom igraču riječ. Tako ruska politika – dok njezina vojska žari i pali po Ukrajini – priča o tzv. multipolarnom svijetu, što je, posve očito, krinka za daljnju projekciju ruskih i kineskih geoekonomskih i geopolitičkih interesa na globalnoj razini. Američka i zapadna politika, s druge strane, uporno guraju paradigmu borbe demokracija pod njihovim vodstvom protiv autoritarnih režima diljem svijeta i njome pokrivaju svoja djelovanja. Događajima kao što su posjet američkog predsjednika notornoj despociji, Saudijskoj Arabiji, i druženje s čelnicima ostalih diktatorskih režimima arapskih država i zaljevskih monarhija – ta priča sa zapadne strane postaje ne samo neuvjerljiva nego i tragikomična.
Posjet američkog predsjednika Joea Bidena Saudijskoj Arabiji, jednoj od najokrutnijih diktatura suvremenog svijeta, skida masku s američke borbe za demokraciju i protiv autokracija diljem svijeta, koja za Bidenove administracije čini ideološki temelj američke vanjske politike.
Saudijska Arabija nije samo diktatura nego i država koja u sklopu svog sučeljavanja s Iranom vodi agresivni rat u Jemenu, u kojem se nimalo ne trudi razlikovati vojne od civilnih ciljeva i u kojem je, prema procjenama, dosad poginulo oko 400 tisuća civila. Slijedom toga i u skladu s proklamiranom američkom vanjskom politikom po kojoj je demokracija na prvome mjestu, Washington je, da je uistinu dosljedan i iskren, s europskim saveznicima trebao Saudijskoj Arabiji nametnuti oštre sankcije, a ne hrliti u zagrljaj vođi saudijske despocije, krunskom princu Mohammedu bin Salmanu po čijoj je zapovijedi, između ostalog, i ubijen i raskomadan novinar Washington Posta Jamal Khashoggi u saudijskom konzulatu u Istanbulu.
O kolikoj bahatosti, okrutnosti i bezobzirnosti režima u Rijadu je riječ, govori činjenica da se Saudijci nisu ni zamarali činjenicom da će se zločin odmah razotkriti jer je njihov konzulat ozvučen i pod nadzorom turskih obavještajnih i sigurnosnih službi. Namjerno su to učinili na taj način i na tome mjestu da svijetu pošalju poruku o razmjerima svoje moći. Jedino su se pobrinuli da nestanu materijalni dokazi – Khashoggi je, razrezan i otopljen u kiselini, završio u kanalizaciji.
Financiranje ISIL-a
Uostalom, riječ je o državi koju je sam američki predsjednik Biden, dok je bio Obamin potpredsjednik, izravno optužio da stoji iza osnivanja i financiranja ISIL-a i drugih islamističkih terorističkih skupina. Biden je u govoru na Harvardu 2014. godine optužio Saudijsku Arabiju za nastanak ISIL-a rekavši: “Turska, Saudijska Arabija, Katar i UAE bili su toliko željni rušiti Assada, da su zapravo stvorili sunitsko-šijitski rat preko posrednika tako što su slali stotine milijuna dolara i desetke tisuća tona oružja svima koji su bili spremni boriti se protiv Assada. Mi ih nismo uspjeli uvjeriti da moraju prestati s potporom tim skupinama. Rezultat takve politike danas je jasno vidljiv jer ispada da su naoružavali Al-Nusra Front i Al-Qaidu, a to je pak dovelo do stvaranja ISIL-a”. Znakovito, samo nekoliko mjeseci poslije, sredinom siječnja 2015.,na Bidenovu kuću u Delawareu, usprkos zaštiti sigurnosne službe, nepoznati počinitelji iz jurećeg automobila ispalili su nekoliko hitaca iz vatrenog oružja. Činjenica da su se do dan-danas nepoznati počinitelji usudili pucati iz vatrenog oružja na kuću samog američkog potpredsjednika govori da je riječ o izvršiteljima iza kojih stoji neka velika moć, moguće ista ona kojoj se gotovo desetljeće poslije, kao američki predsjednik, Biden odlazi pokloniti i moliti je za usluge u obračunu s Rusijom.
Primarni cilj Bidenove bliskoistočne turneje tijekom koje je nakon Izraela posjetio i Saudijsku Arabiju nema blage veze s demokracijom i borbom protiv diktatorskih režima, nego s golim interesima. Kako sankcije protiv Rusije ne postižu nikakav učinak osim još veće zarade Kremlja zbog porasta cijene nafte, Biden je pokušao sa saudijskim diktatorom dogovoriti povećanje proizvodnje nafte Saudijske Arabije kako bi se srušila cijena nafte na svjetskom tržištu. Zbog toga je pogazio i svoju riječ izrečenu prije inauguracije da će Saudijsku Arabiju zbog gaženja ljudskih prava i diktatorske vladavine te ubojstva Khashoggija izopćiti ne samo iz kruga američkih saveznika nego i iz međunarodne zajednice i pretvoriti je u državu odmetnika kao što su primjerice učinili sa Sirijom ili Venezuelom.
Nema načela
No kada je riječ o novcu, nikakva načela, a najmanje floskule o demokraciji, više nisu u igri. Usprkos poniženju, američki predsjednik dobio je samo neodređeno obećanje da će Saudijska Arabija podići proizvodnju za milijun barela godišnje u sljedećih pet godina. Ostaje mu samo nada da će opet početkom kolovoza OPEC donijeti odluku koja će mu više ići u prilog.
Uz to, Biden je svojim posjetom ciljao na dovršenje takozvanog Abrahamskog sporazuma, između arapskih država i Izraela privlačenjem novih država arapskog svijeta u tu američku inicijativu, uključujući i Saudijsku Arabiju.
Nadalje, jedan od najvažnijih ciljeva Bidenova posjeta Saudijskoj Arabiji je ubrzanje stvaranja regionalnog vojnog i političkog saveza povezanog s NATO-om na temeljima postojeće NATO-ove agende definirane u sklopu tzv. Istanbulske inicijative. Sada je za američku i europsku politiku u kontekstu sukoba s Rusijom potrebno u tu priču, ako je ikako moguće, ugurati i Saudijsku Arabiju koju su dosad držali podalje od te NATO-ove inicijative baš zbog karaktera vlasti i masovnog kršenja ljudskih prava.
Jačanje američkih i zapadnih pozicija preko novog regionalnog arapskog vojnog saveza uvezanog s NATO-om usmjereno je na ograničavanje iranskog utjecaja na Bliskom istoku kao i na potiskivanje ruskih i kineskih. S američkog i savezničkog stajališta, treba osigurati stabilnost Bliskog istoka dok se u Europi vodi rat s Rusijom i postupno otvara ratište s Kinom na Indo-Pacifiku.
Američka politika izgubila je mnoga uporišta svojim obavještajnim i vojnim intervencijama proteklih desetljeća u regiji sjeverne Afrike i Bliskog istoka, poglavito nakon povlačenja američkih i NATO-ovih snaga iz Afganistana, gdje je Washington na cjedilu ostavio svoje dojučerašnje saveznike i hladno ih, na milost i nemilost prepustio talibanima. Uvjerljivost američke regionalne politike time je dodatno umanjena, a u sumnju su se, manje ili više, otvoreno počela dovoditi sva američka savezništva u toj regiji.
Saudijska Arabija drži sve petromonarhije u zaljevu
Prava snaga Saudijske Arabije danas ne izvire samo iz nafte uz sustav petrodolara nego i iz njezine pozicije najmoćnije i vodeće države Vijeća za suradnju u Zaljevu (The Cooperation Council for the Arab State of the Gulf) ili skraćeno GCC, koji treba postati jezgra budućeg “Arapskog NATO-a” u čijem su sastavu moćne arapske petromonarhije Saudijska Arabija, UAE, Bahrein, Kuvajt, Katar i Oman i na koji se u cilju projekcije svojih geoekonomskih i geopolitičkih ciljeva na prostorima MENA-e (Bliski istok i sjeverna Afrika) oslanjaju SAD i najmoćnije države Europske unije. Uz to su svoju ulogu u zapadnoj strateškoj strukturi osigurali ne samo geopolitičkim značajkama svoga položaja i posjedovanjem energetskih izvora nego i agresivnim plasiranjem svoga kapitala u SAD i države Europske unije i masovnom kupnjom nekretnina i udjela u američkim i europskim gospodarskim subjektima.
Cijena poniženja
Washington je, stoga, i po cijenu Bidenova poniženja morao revitalizirati svoje bliskoistočne projekte koji trebaju osigurati stabilnost američkih i savezničkih regionalnih geopolitičkih opcija. Osnivanje arapskog vojnog saveza, poznatog po imenu Middle East Strategic Alliance ili skraćeno MESA, koji se već naziva “Arapski NATO”, uvezanog s NATO-om ključni je projekt na tom planu.
No to je stara priča koja se ponovno aktualizira i u kojoj su za Bidenova posjeta održavanjem tzv. Arapskog summita na kojem su – uz države iz Vijeća za suradnju u Zaljevu (GCC), koje bi trebale biti okosnica novog vojnog saveza – sudjelovali i Egipat, Jordan i Irak te se pokušava proširiti i formalizirati savez i u njega uključiti i Saudijska Arabija.
Riječ je o dugoročnoj geostrateškoj agendi, a ne o odlukama proizišlih iz trenutačnih zbivanja. Još u proljeće 2006. Philip H. Gordon, koji je poslije postao pomoćnik državnog tajnika SAD-a za europske i euroazijske odnose, a potom od 2013. posebni pomoćnik predsjednika SAD-a i koordinator Bijele kuće za Bliski istok, sjevernu Afriku i Perzijski zaljev za vošingtonski think-tank Brookings Institution objavljuje programski članak “NATO’s Growing Role inthe Greater Middle East”. Gordon navodi da je “prije deset godina bilo bespredmetno raspravljati o ulozi NATO-a na širem Bliskom istoku, a sada NATO razmješta 10.000 vojnika u Afganistanu, obučava iračke vojne snage u Bagdadu i povećava političku i vojnu suradnju s Vijećem za suradnju u Zaljevu (GCC). NATO je stvorio snage za brze reakcije (NATO Response Force – NRF) s 20.000 ljudi koji mogu biti raspoređeni bilo gdje u svijetu, a trenutno obavljaju operaciju u Pakistanu. Uspostavio je zračni most za opskrbu vojnika Afričke unije u mirovnoj misiji u Sudanu, pokrenuo Istanbulsku inicijativu (ICI) prema državama GCC-a i proširio svoj Mediteranski dijalog (MD). Mnoge od tih operacija još su u početnim fazama. Ipak, trend je prema sve većoj uključenosti NATO-a u regiji šireg Bliskog istoka i sigurno je da će njegova uloga i dalje rasti”.
Sigurnosni interesi
“NATO je u procesu transformacije u globalnu organizaciju sigurnosti u smislu svojih misija, pa i budućeg članstva. Usprkos svim razlikama između članica NATO-a i preprekama za njegovu ulogu u regiji Bliskog istoka, ostaje činjenica da će SAD i Europa ondje i dalje imati značajne zajedničke sigurnosne interese, a NATO će i dalje biti najbolji mehanizam za koordinaciju njihove politike i operacija. Oni koji su godinama predviđali NATO-ovu propast po svemu sudeći ponovno će se postidjeti.”
Prema službenoj internetskoj stranici NATO-a, “Mediteranski dijalog pokrenulo je 1994. Sjevernoatlantsko vijeće i uključuje Alžir, Egipat, Izrael, Jordan, Mauretaniju, Maroko i Tunis, a izvori i ciljevi MD-a odražavaju stav NATO-a da je sigurnost Europe usko povezana sa sigurnošću i stabilnošću na Sredozemlju. Predstavnice država MD-a redovno se pozivaju na vojne vježbe NATO-a i Partnerstva za mir, kao i na tečajeve u NATO-ovu centru za obuku u Oberammergauu Njemačkoj i u NATO-ovoj ratnoj školi u Rimu. Konzultacije između vojnih predstavnika NATO-a i sedam država MD-a održavaju se dva puta godišnje. Uzimajući u obzir promjene na Bliskom istoku i u sjevernoj Africi, NATO je spreman podržati i pomoći zemljama MD-a u tranziciji ako to zatraže. Oslanjajući se na svoje iskustvo i stručnost kroz programe individualnog partnerstva, NATO može pružiti pomoć u izgradnji sigurnosnih institucija, obrambenoj transformaciji, modernizaciji obrambenih kapaciteta i razvoja civilno-vojnih odnosa”.
Sastanci vojnih i političkih dužnosnika NATO-a i država sjeverne Afrike uključenih u Mediteranski dijalog odvijaju se sve učestalije, gotovo na tjednoj razini. Tako, primjerice, službena stranica NATO-a 30. listopada 2018. objavljuje vijest da je u sjedištu NATO-a održan dvodnevni sastanak delegacije Kraljevine Maroko s dužnosnicima NATO-a iz Uprave za političke odnose i sigurnosnu politiku NATO-a (Political Affairs and Security Policy Division) te da je tom prigodom izaslanstvo posjetilo međunarodni vojni stožer NATO-a.
Područje suradnje
Na sastancima NATO-ovih i marokanskih dužnosnika analizirane su, prema NATO-ovu izvješću, “dosadašnje aktivnosti u sklopu Mediteranskog dijaloga na relevantnim područjima suradnje NATO-a i Maroka i NATO-ovih operacija po utvrđenom programu”.
Odrednice Mediteranskog dijaloga, očito je iz navedenog, bliže su uspostavi savezničkih vojnih odnosa nego uobičajenoj vojnoj suradnji između država, što je potpuno jasno i iz samog teksta programa Mediteranskog dijaloga koji ukazuje da je intencija, zapravo, integracija država članica s NATO-om.
To je još izraženije u NATO-ovoj Istanbulskoj inicijativi (ICI) usmjerenoj prema zaljevskim monarhijama iz GCC-a, koja je osnovana 2004. s ciljem “sudjelovanja NATO-a u dugoročnoj globalnoj i regionalnoj suradnji sa zemljama bliskoistočne regije”. Proces prerastanja ICI-ja u vojni savez upravo se pokreće. Iako se Saudijska Arabija do danas nije formalno priključila Istanbulskoj inicijativi, njezina suradnja je faktički ravna formalnom članstvu. Utjecaj Saudijske Arabije kao dominantne regionalne sile odlučujući je čimbenik odnosa unutar GCC-a, kako zbog njezina utjecaja na ostale članice, tako i zbog uske povezanosti s američkom politikom. Utjecaj Saudijske Arabije od početka predstavlja temelj povezivanja NATO-a s državama GCC-a, a sada postaje i temelj stvaranja MESA-e ili “Arapskog NATO-a”.
Tako se na temelju NATO-ove Istanbulske inicijatve (Istanbul Cooperation Initiative- ICI) i vojno-političke organizacije Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council- GCC) pod vodstvom NATO-a i SAD-a postupno formulira novi vojni savez – Middle East Strategic Alliance (MESA) ili “Arapski NATO”.
Svojevrsna podružnica NATO-a na Bliskom istoku trebala bi, uz SAD kao vodeću silu, uključiti svih šest arapskih država članica GCC-a (Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijsku Arabiju i Ujedinjene Arapske Emirate) te Egipat i Jordan, a moguće i Irak.
Istanbulska inicijativa
Aktiviranje Istanbulske inicijative NATO-a u svrhu stvaranja formalnog vojnog saveza najmoćnijih arapskih država pod vodstvom SAD-a završni je čin dugoročne strategije jačanja veza NATO-a i Zapadu bliskih država MENA-e (Sjeverna Afrika i Bliski istok), prije svega Saudijske Arabije i ostalih petromonarhija Arapskog zaljeva. Konačni cilj je politička, gospodarska i vojna integracija MENA-e s transatlantskim kompleksom. Stoga su i osnovane NATO-ove strukture i platforme vojne suradnje, Mediteranski dijalog (Mediterranean Dialogue – MD) s državama Sjeverne Afrike i Istanbulska inicijativa (ICI) s državama Bliskog istoka. Dugoročni cilj tih programa je efektivno jačanje vojne suradnje i povezanosti s NATO-om, te u pogodnom trenutku formaliziranje vojnih veza i stvaranje vojnih saveza kao svojevrsnih regionalnih podružnica NATO-a pod američkim vodstvom i uz asistenciju europskih partnera.
U ovome trenutku u kontekstu rata u Ukrajini i jačanja napetosti Zapada s Iranom procijenjeno je da je NATO-ovu Istanbulsku inicijativu uz prethodno uključivanje Saudijske Arabije potrebno konačno presložiti u formalni vojni savez i čvrsto uvezati s NATO-om i Washintonom.
Rijad je pritom okosnica ne samo GCC-a nego i budućeg saveza MESA zbog svojih posebnih odnosa s Washingtonom.
Saudijska Arabija, za posjeta američkog predsjednika Bidena – koji je radi nafte i novca očito morao potisnuti svoje demokratske standarde koje prodaje ostatku svijeta i otići se pokloniti prijestolju Sauda – pokazala je razgovorom svoga vladara, princa Mohammeda bin Salmana s Bidenom, da može raditi što god je volja. Prigovori saudijskog krunskog princa izrečeni Bidenu na račun američke politike i njezine metodologije uz jasnu sugestiju da se načini djelovanja ne razlikuju previše od saudijskog načina rješavanja problema i neodređeno obećanje o povećanju proizvodnje nafte iskazuju da moć Saudijske Arabije polako prelazi preko granica koje su postavili njezini američki zaštitnici.
Nova savezništva
U pravu je bio američki predsjednik Donald Trump kada je rekao da bi bez američke zaštite saudijski režim propao za 15 dana, ali pravo je pitanje može li Washington tu zaštitu Rijadu uopće više uskratiti i je li mogućim povratnim djelovanjem geopolitičkih silnica Saudijska Arabija, zapravo, od vazala postala gospodar američke i europske politike na bliskoistočnim prostorima.
Sve procjene o rascjepu politike SAD-a, EU-a i Zapada u cjelini sa Saudijskom Arabijom ili Katara s drugim članicama GCC-a i Saudijskom Arabijom, ili pak Saudijske Arabije i GCC-a s Turskom, ili Turske sa SAD-om – čista su tlapnja. To je jedna, interesima povezana obitelj, unutar koje se, istina, svakodnevno zabijaju noževi u leđa, ali članovi ne mogu jedan bez drugoga.
Posjet američkog predsjednika Joea Bidena Saudijskoj Arabiji, državi koja bi po svim kriterijima koje u međunarodnim odnosima primjenjuju SAD i EU trebala odavno biti pod teškim sankcijama, otkrio je svu laž, licemjerje i bijedu američke i savezničke borbe za demokraciju i globalne borbe protiv autokratskih režima.
